Poslovni broj: P-680/2023-33

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice ŠPC iz [adresa] , Doktora [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zoran Galić, odvjetnik iz Zagreba, Selska cesta 90/B protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kojeg zastupaju punomoćnici Kruno Knežević i Dino Miljak, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 15. prosinca 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice Matee Polanović Pamuković , odvjetnice iz Zaboka i zamjenika punomoćnika tuženika ŠP , odvjetničkog vježbenika iz Zagreba , dana 9. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne sljedeće odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora 3215863716, kreditna partija 7104474425, sklopljenog između tužiteljice : ŠPC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora, a koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF:

- čl. 1. u dijelu u kojem se iznos odobrenog kredita veže za valutnu klauzulu u CHF,

- čl. 2. st. 1. u dijelu u kojem se tužiteljica obvezuje kredit vratiti u anuitetima iskazanim uz valutnu klauzulu u CHF i

- čl. 6. st. 1. u dijelu u kojem se tužiteljica obvezuje kredit vratiti u anuitetima uz valutnu klauzulu u CHF prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja.

II. Tuženiku : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužiteljici: ŠPC iz [adresa] , Doktora [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] po osnovi povrata preplate uslijed primjene ništetne valutne klauzule u CHF isplati iznos od 1.117,45 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja:

- na iznos od 1,73 EUR teče od 7.4.2010. do isplate,

- na iznos od 2,79 EUR teče od 7.5.2010. do isplate,

- na iznos od 5,38 EUR teče od 7.6.2010. do isplate,

- na iznos od 13,82 EUR teče od 7.7.2010. do isplate,

- na iznos od 8,41 EUR teče od 7.8.2010. do isplate,

- na iznos od 21,46 EUR teče od 7.9.2010. do isplate,

- na iznos od 18,43 EUR teče od 5.10.2010. do isplate,

- na iznos od 1.045,43 EUR teče od 5.10.2010. do isplate, , a koja zakonska zatezna kamata do 31. srpnja 2015. teče po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5%- tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetan čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora 3215863716, kreditna partija 7104474425, sklopljenog između tužiteljice ŠPC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredite i tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kao kreditora, u dijelu kojim je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Zagrebačke banke d.d.

IV Tuženiku : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužiteljici: ŠPC iz [adresa] , Doktora [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] :

- po osnovi povrata naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 69,47 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. ožujka 2009. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5%- tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 radi prebijanja s tražbinom tužiteljice : ŠPC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova povlaštenih i potplaćenih anuiteta u iznosu od 84,01 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od :

5,94 EUR od 2.5.2009. pa do isplate,

8,52 EUR od 2.6.2009. pa do isplate,

9,88 EUR od 2.7.2009. pa do isplate,

10,26 EUR od 2.8.2009. pa do isplate,

8,55 EUR od 2.9.2009. pa do isplate,

10,00 EUR od 2.10.2009. pa do isplate,

10,06 EUR od 2.11.2009. pa do isplate,

8,17 EUR od 2.12.2009. pa do isplate,

5,88 EUR od 2.1.2010. pa do isplate,

3,15 EUR od 2.2.2010. pa do isplate,

3,60 EUR od 2.3.2010. pa do isplate,

VI. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužiteljici: ŠPC iz [adresa] , Doktora [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.250,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 9. veljače 2026. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice ŠPC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 166,54 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

VIII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 EUR.

Obrazloženje

1.Tužiteljica ŠPC u tužbi tvrdi da je , kao korisnik kredita dana 11. ožujka 2009. sklopila s tuženikom Zagrebačka banka d.d. , Zagreb kao kreditorom Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora 3215863716, kreditna partija 7104474425 i predmetni ugovor sklopljen je s valutnom klauzulom u CHF te je njime tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u ukupnom iznosu od 20.670,12 CHF (čl. 1. st. 1. Ugovora o kreditu), a tužiteljica je isti trebala vratiti u 84 anuiteta od po 298,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja anuiteta (čl. 2. st. 1. i čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu) te tužiteljica tvrdi da je predmetni ugovor sklopila kao potrošač, a kredit je iskorišten za kupnju vozila za osobnu uporabu (čl. 5. Ugovora o kreditu), s time da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen i zatvoren dana 5. listopada 2010. te nadalje tužiteljica tvrdi da je tuženik tipskim ugovorom, dakle ugovorom o kojem se nije pregovaralo, ugovorio s tužiteljicom valutnu klauzulu u CHF temeljem koje je tužiteljica svaku isplatu predmetnog kredita (kako glavnicu tako i kamatu) tuženiku plaćala u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja, a također tužiteljica tvrdi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj : Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik (kao i ostale tužene banke) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita „zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača…” , a tužiteljica u vrijeme ugovaranja predmetnog kredita nije od strane tuženika bila upozorena o rizicima , koje predmetna valutna klauzula u CHF donosi, osobito ne o relevantnim rizicima o tome kako je valutna klauzula u CHF znatno nesigurnija od valutne klauzule u EUR, o tome da Hrvatska narodna banka tečaj kune štiti isključivo u odnosu na tečaj EUR dok kunu u odnosu na CHF ni na koji način ne štiti slijedom čega tečaj CHF-a u odnosu na kunu može slobodno rasti i padati do nepredvidivih razina i da se Hrvatska narodna banka u te fluktuacije neće uključivati dok tečaj EUR nije slobodan nego na njega Hrvatska narodna banka utječe svojim intervencijama (primjerice kupovinom odnosno prodajom EUR) time što ne dozvoljava poremećaje tj. održava predmetni tečaj stabilnim, utječući time i na to da inflacija u Republici Hrvatskoj ostane niska u odnosu na eurozonu, a o svemu tome, ali i o daljnjim rizicima vezanim za valutnu klauzulu u CHF vrlo se detaljno govori u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, međutim o svemu tome tužiteljica nije bila upozorena od tuženika prije sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i zbog utvrđenja iz presuda donesenih u predmetu ,,Potrošač'', koje se primjenjuju i na ovaj Ugovor o kreditu zbog čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te zbog čl. 322. st. 1. ZOO-a, ugovorena valutna klauzula u CHF je nepoštena i ništetna u svim dijelovima predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve iznose preplaćene po toj osnovi i također tužiteljica tvrdi da je spomenutim tipskim Ugovorom o kreditu o kojem se nije pregovaralo, tuženik u čl. 2. st. 3., tužiteljici nametnuo obvezu plaćanja svih naknada i troškova iz Odluke o Tarifi naknada za usluge kreditora, iako iz Ugovora o kreditu nije uopće razvidno niti koje su to naknade niti koliko iste iznose, a spomenuta odredba čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu, koja tužiteljici nameće obvezu plaćanja ulazne naknade (naknade za obradu kreditnog zahtjeva) i izlazne naknade (naknade za prijevremenu otplatu kredita) je ništetna temeljem čl. 322. st. 1. ZOO-a i čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača s obzirom da o toj unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora pripremljenog od strane tuženika , tužiteljica nije imala mogućnost pregovarati, slijedom čega je stavljena u nepovoljniji položaj od druge ugovorne strane te je prouzročena znatnija neravnoteža između ugovornih strana, jer u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu Zakon o zaštiti potrošača u čl. 96. propisivao je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema toj istoj odredbi, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i u ovom konkretnom slučaju ugovorne strane nisu posebno pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 2. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu koji je prethodno pripremio tuženik niti je tužiteljica mogla utjecati na njezin sadržaj, ali niti na sadržaj daljnjih odredbi iz jednostrane Odluke o Tarifi naknada za usluge Zagrebačke banke d.d. iz čega slijedi da je ova ugovorna odredba, isto kao i odredba o valutnoj klauzuli u CHF valuti, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice te su zbog toga te odredbe ništetne u smislu čl. 96. st. 1. i . 2. Zakona o zaštiti potrošača u vezi s čl. 322. st. 1. ZOO-a tako da odredba čl. 2. st 3. Ugovora o kreditu o obvezi plaćanja naknada prema Odluci o Tarifi naknada za usluge Zagrebačke banke d.d, pri čemu se poglavito misli na obvezu plaćanja ulaznih i izlaznih naknada, je nepoštena i ništetna, slijedom čega je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve iznose plaćene po osnovi ulazne i izlazne naknade, a nadalje tužiteljica navodi da je dana 11. ožujka 2023. od tuženika zatražila da joj dostavi dokumentaciju potrebnu za izračun iznosa, koji je tuženik nepripadno stekao od tužiteljice uslijed toga što je u Ugovoru o kreditu koristila nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, kao i knjigovodstvenu karticu iz koje su razvidni iznosi plaćenih ulaznih i izlaznih naknada, međutim, tužiteljici je tuženik dostavio samo dokument naziva : Prometi po kreditu/specifikacija uplate iz kojeg nije razvidno kolike je iznose ulaznih i izlaznih naknada tuženik naplatio tužiteljici, a prema izračunu koji je tužiteljica privatno izradila temeljem Ugovora o kreditu i Prometa po kreditu/specifikaciji uplate tuženik je temeljem Ugovora o kreditu od tužiteljice uslijed korištenja ništetne valutne klauzule u CHF nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti kako na ime glavnice tako i na ime kamata na glavnicu, od onoga koji joj pripada čime je bez osnove stekao iznos od 1.117,45 EUR/8.419,45 kn, jer anuitet po kojem se kredit trebao otplaćivati iznosio je 298,02 CHF što je prema tečaju važećem na dan isplate kredita 13. ožujka 2009. (kada je tečaj iznosio 5,026646 kn za 1 CHF) odgovaralo iznosu od 1.498,04 kuna, a nakon promjene tečaja CHF-a u odnosu na kunu, u razdoblju od travnja 2010. do prijevremene oplate kredita 5. listopada 2010. tuženik je tužiteljici naplaćivao veće iznose od iznosa anuiteta definiranog s obzirom na tečaj važeći u vrijeme isplate kredita, a također i kod prijevremene otplate tužiteljica je tuženiku ostatak duga naplatila prema znatno višem tečaju za CHF od inicijalnog tečaja važećeg na dan isplate kredita i stoga tužiteljica ovom tužbom traži da joj tuženik isplati ukupno preplaćeni iznos s osnova ništetne valutne klauzule u CHF u iznosu od 1.117,45 EUR/8.419,45 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče počev od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta odnosno od prijevremene otplate kredita do konačnog povrata preplate po osnovi valutne klauzule u CHF, a budući da tužiteljica do dana podnošenja ove tužbe sudu, od tuženika nije primila podatak o naplaćenoj ulaznoj i izlaznoj naknadi, tužiteljica u ovom trenutku ne može sa sigurnošću reći koliki joj je iznos bez valjane osnove tuženik naplatio kao ulaznu te kao izlaznu naknadu tako da tužiteljica zadržava pravo korigirati i specificirati tužbeni zahtjev nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja pa tužiteljica tužbom traži da se utvrdi da su ništetne sljedeće odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora 3215863716, kreditna partija 7104474425, sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF: čl. 1. u dijelu u kojem se iznos odobrenog kredita veže za valutnu klauzulu u CHF , čl. 2. st. 1. u dijelu u kojem se tužiteljica obvezuje kredit vratiti u anuitetima iskazanim uz valutnu klauzulu u CHF i čl. 6. st. 1. u dijelu u kojem se tužiteljica obvezuje kredit vratiti u anuitetima uz valutnu klauzulu u CHF prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja zatim tužiteljica od tuženika traži isplatu po osnovi povrata preplate uslijed primjene ništetne valutne klauzule u CHF u iznosu od 1.117,45 EUR/8.419,45 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate , zatim tužiteljica traži da se utvrdi da je ništetan čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora 3215863716, kreditna partija 7104474425, sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredite i tužene kao kreditora, u dijelu kojim je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Zagrebačke banke d.d. i to naknade za obradu kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita, a traži od tuženika isplatu za sada neutvrđenih iznosa po osnovi povrata naknade za obradu kreditnog zahtjeva (koji iznos će tužiteljica specificirati kada od tuženika dobije informaciju o naplaćenom iznosu) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. ožujka 2009. do isplate te po osnovi povrata naknade za prijevremenu otplatu kredita (koji iznos će tužiteljica specificirati čim od tuženika dobije informaciju o naplaćenom iznosu) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. listopada 2010. do isplate, a osim toga tužiteljica od tuženika traži i naknadu troškova parničnog postupka zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2.

Tužiteljica je podneskom od dana 24. studenog 2025. nakon provedbe financijskog vještačenja precizirala tužbeni zahtjev tako da s osnova naknade za obradu kreditnog zahtjeva traži isplatu iznosa od 69,47 EUR s zakonskom zateznom kamatom od dana 14. ožujka 2009. pa do isplate dok preostali tužbeni zahtjevi ostaju neizmijenjeni.

3. Tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu tvrdi da su on i tužiteljica sklopili dana 11. ožujka 2009. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3215863716 , kojim je tužiteljici na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 20.670,12 CHF te tuženik ističe da potraživanje tužiteljice nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba čl. 186. ZPP-a , jer je citiranom odredbom propisano da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, a pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP-a i tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužiteljici da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos, kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužiteljice i također tuženik navodi da predmetnom tužbom tužiteljica zahtijeva da sud tuženiku naloži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu te da se tuženiku naloži isplata tužiteljici iznosa čiju će visinu odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja, međutim, institut stupnjevitih tužbi koristi se u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga, jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže pa odredba čl. 186.b ZPP-a tako izričito navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužiteljicu da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže, s time da tuženik ističe da je svu zatraženu dokumentaciju dostavio tužiteljici dana 20. ožujka 2023. tako da je tužiteljica raspolagala s cjelokupnom dokumentacijom u vrijeme podnošenja tužbe , a shvaćanje da stupnjevita tužba nije dopuštena u slučaju kada je tuženik već dostavio svu potrebnu dokumentaciju potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u revizijskoj odluci poslovnog broja : Rev 677/2021-2 od 2. veljače 2022. u kojoj navodi: ,,13.1. U konkretnom slučaju, tužiteljica je postavila manifestacijski zahtjev za koji je sud ocijenio da nije osnovan jer tužitelj nije dokazao osnovanost tog zahtjeva (nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zatražio potrebne podatke i da mu je tuženica iste odbila dati). Stoga je sud rješenjem vratio tužbu tužitelju, pozivom na odredbu čl. 109. st. 4. ZPP i odredio mu rok radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva. Kako tužitelj u određenom roku nije postupio po rješenju suda već je dostavio podnesak u kojem navodi da je ispunio zakonsku pretpostavku podnoseći zahtjev za mirno rješenje spora - ističući da nije ni bio dužan prethodno tražiti od poslodavca dostavu podataka potrebnih za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva .'' tako da je pretpostavka urednosti tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b ZPP u dužnosti tužiteljice dokazati da je postavljeni manifestacijski zahtjev osnovan, odnosno tužiteljica prvotno mora dokazati da joj tuženik odbija dati podatke na koje se manifestacijski zahtjev odnosi (ili mu tuženik neopravdano uskraćuje uvid u te podatke) i bez kojih se objektivno ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev pa stoga tuženik prvenstveno smatra da tužba nije dopuštena, a podredno da tužba nije uredna te nadalje tuženik tvrdi da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe, jer zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti i svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužiteljici je teret dokaza da je potrošač , a osim toga tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužiteljice po Ugovoru o kreditu u zastari, jer se na zahtjev tužiteljice za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja , koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a te je tako čl. 126. ZZP- a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz navedenog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima, koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a i slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja , koja je tužitelj vršio pa se stoga ima smatrati kako je potraživanje tužiteljice u zastari i ujedno tuženik ističe da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužiteljice dospjela prije 12.lipnja 2018. nastupila zastara, a glede nedopuštene i nepoštene primjene valutne klauzule izražene u CHF , tuženik tvrdi da je dana 17. rujna 2019. objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. poslovni broj: Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke suda Europske unije u predmetima poslovni broj: C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a, jer u predmetu poslovni broj: C-81/19 u glavnom postupku pred sudom Europske unije bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. između banke i potrošača, kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka i novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate, a Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF i ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja, a u predmetu poslovni broj: C- 243/20 u glavnom postupku pred sudom Europske unije tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima pa su stranke zatim 2007. potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke i tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima , odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana pa je sud Europske unije u oba predmeta podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive pri čemu sud Europske unije u svojoj odluci poslovni broj: C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava ,koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama i predmetu poslovni broj: C-81/19 sud Europske unije posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe, koje su odraz zakonskih odredbi, dakle, zaključak suda Europske unije je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva pa primjenjujući taj stav suda Europske unije na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužiteljice , kao potrošača i tuženika , kao trgovca dok o informiranosti tužiteljice i postupanju tuženika u fazi pregovora , tuženik tvrdi da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima poslovni broj : U- III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. (točka 22. odluka) pa stoga tuženik ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak i tuženik je tužiteljici , kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina, konkretno , iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva) te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja i osim toga tužiteljici su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužiteljica je i potvrdila svojim potpisom da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, dakle jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak i tuženik zaključno ističe da je tužiteljica itekako bila obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak , a svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal ,,Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja i takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila te nadalje tuženik navodi da i u razgovoru sa službenicima banke tužiteljici je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak , a također tuženik tvrdi da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu je odraz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti i stoga sukladno recentnom stajalištu suda Europske unije izraženom u odluci poslovni broj: C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci poslovni broj: C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice s te osnove, međutim, tuženik navodi da neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužiteljica , kao i svi potrošači, bila dovoljno informirana i bila je svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak, a tuženik nadalje smatra da podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu i ne samo da je tužiteljici , kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno, a neživotno je i nelogično da tužiteljica nije znala za rizik i osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužiteljici te tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja, a navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete, a spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi se i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF, jer razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF tako i u odnosu na druge valute i isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu pa svaka osoba te tako i tužiteljica se već sigurno susretala s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba, kao i tužiteljica je svjesna i ne može postati nesvjesna pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora da joj obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja, dakle, radi se o institutu, koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i svakoj osobi, a ne samo tužiteljici , trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita, a također svakoj razumnoj osobi je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta te slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu, jer je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama dok što se tiče utvrđenja ništetnim odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita tuženik u cijelosti osporava navode tužiteljice da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom , odnosno ništetnom, jer je ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te da sukladno odredbi čl. 57. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive i na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo pa je tako odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe, a osim toga tuženik ukazuje i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužiteljici , kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu , a prvenstveno što se tiče informacija , koje je tuženik pružio tužiteljici , tuženik ističe da je tužiteljica u cijelosti informirana o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužiteljica je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe i tuženik je tužiteljicu o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužiteljici jasno iskomunicirali da postoji obveza tužiteljice , u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita te se tako uputi službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava, što znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljicom vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade pa tužiteljica ne može tvrditi da nije bila svjesna ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njezina obveza za plaćanjem naknade i dodatno tuženik napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužiteljica je odmah bila upoznata s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.) pri čemu tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu poslovni broj : C-621/17 (ĆP protiv CIB Bank Zrt.) , jer se u tom predmetu razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu a u glavnom postupku, koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to , jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge, a i u ovom pojedinačnom predmetu tužiteljica također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran, s time da sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 pa je tako Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi: ,,Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinčani pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” , a odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razmljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose, a sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora i Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju pa s obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužiteljice o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade, koja se naplaćuje prilikom obrade kredita, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose , koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita tako da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama i tuženik ističe (suprotno navodima tužiteljice ) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a i takva argumentacija tuženika odnosi se i na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a u svezi s tijekom zakonskih zateznih kamata , tuženik tvrdi da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, jer odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (,,Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., ,,Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.- dalje ZOO ), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, a sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004. ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva i navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci poslovni broj: Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ pa ukoliko bi sud u konkretnom slučaju ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga ,jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim tako da tuženik slijedom svega navedenog predlaže da se prvenstveno tužba tužiteljice odbaci , a podredno odbije te traži od tužiteljice naknadu troškova parničnog postupka.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu stavio prigovor radi prijeboja tražbine s tražbinom tužiteljice s osnova preplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 69,54 EUR kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja i to s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

5. Tuženik je nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od 30. prosinca 2024. precizirao iznos , koji bi se prebio s tražbinom tužiteljice od 84,01 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa.

6. Tužiteljica se protivila takvom prigovoru tuženika , jer prema čl. 323. st.2. ZOO-a , ugovaratelj , ovdje tuženik ,koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora (odnosno u ovom slučaju ništetnost pojedinih odredbi) odgovoran je svome suugovaratelju (ovdje tužiteljici) za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora (odnosno u ovom slučaju ništetnost pojedinih odredbi) ako tužiteljica nije znala ili prema okolnostima nije morala znati za postojanje uzroka ništetnosti, diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takve ništetne odredbe pa tako i za prigovor prijeboja.

7.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Promet po kreditu /Specifikacija uplate ( list 11 i 12 spisa te list 176 i 177 spisa, kao i list 186 i 187 spisa ), uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora 3215863716, kreditna partija 7104474425 od 11. ožujka 2009. , uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Željke Maroslavac poslovni broj: OV-7916/09 od 11. ožujka 2009. , uvid u e-mail podnesak ( list 18 spisa ), uvid u presliku izvoda iz Prijemne knjige Hrvatske pošte ( list 45 spisa ), uvid u Uputu o postupanju službenika banke ( list 46 spisa ), uvid u Upute tuženika :

Obvezne radnje pri odobravanju kredita ( list 93 i 94 spisa ), uvid u e-mail podneske ( list 188 do 190 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković iz tvrtke Centar za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba , uvid u Ispravak nalaza i mišljenja financijskog vještaka Petre Blašković , saslušan je navedeni vještak na glavnoj raspravi te je saslušana tužiteljica ŠPC u svrhu dokazivanja.

8. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik zaključili dana 11. ožujka 2009. Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora 3215863716, kreditna partija 7104474425 i predmetni ugovor sklopljen je s valutnom klauzulom u CHF te je njime tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u ukupnom iznosu od 20.670,12 CHF (čl. 1. st. 1. Ugovora o kreditu), a tužiteljica je isti trebala vratiti u 84 anuiteta od po 298,02 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja anuiteta (čl. 2. st. 1. i čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu) te je predmetni kredit iskorišten za kupnju vozila za osobnu uporabu (čl. 5. Ugovora o kreditu) te je ugovorena kamatna stopa od 5,60% godišnje i stranke su ugovorile u toč. 2.3. predmetnog Ugovora o kreditu da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, a također je u čl. 18 E predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, odnosno općim uvjetima kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate s time da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen i zatvoren dana 5. listopada 2010.

9. Nesporno je da je predmetni Ugovor solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Željke Maroslavac broj: OV-7916/09 od 11. ožujka 2009.

10. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli te odredba kojim je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Zagrebačke banke d.d. , da li je nastupila zastara tražbine tužiteljice ,da li je tužiteljica potrošač i da li se radi o potrošačkom kreditu , da li postoje pretpostavke za prijeboj tražbina , a sporna je i visina tražbina tužiteljice i tražbina tuženika s obzirom na prigovor prijeboja.

11. Tužiteljica ŠPC je izjavila da je početkom 2009. odlučila kupiti osobni automobil za svoje obiteljske potrebe , a cijena automobila bila je oko 100.000,00 kn. Tužiteljica navodi da je u to vrijeme radila u Zagrebačkoj banci, odnosno kod tuženika te je tamo bila vidljiva aplikacija na internetu iz koje se moglo vidjeti , koji se krediti nude u kojoj valuti pa je tako primjetila da postoji mogućnost kupnje automobila kod autokuće „Gašparić“, ali banka je nudila kredite samo u CHF , a njoj je hitno bio potreban automobil pa je uzela predmetni kredit. Tužiteljica tvrdi da je primila iznos potrebnog kredita kako je to bilo navedeno u ponudi autokuće, s time da je u autokući podigla ponudu koju je predala banci, a banka je nakon toga dobila potvrdu da je tužiteljica zaposlenik banke i dalje je išao postupak , kao što to inače ide, a s čime ona nije imala veze i kada je bilo sve odobreno tada je mogla otići u poslovnicu i podići pripremljeni obrazac ugovora o kreditiranju te je taj ugovor odnjela kod javnog bilježnika na potpis i ovjeru.Što se tiče ostalih valuta i mogućnosti uzimanja kredita , tužiteljica tvrdi da su u ponudi zapravo bili samo krediti u CHF i to kod banke kod koje je radila. Tužiteljica navodi da nije dalje istraživala mogućnosti kreditiranja, jer da je to činila i tražila mogućnost kreditiranja kod drugih banaka , s obzirom da je bila zaposlenica tuženika, to bi bilo puno nepovoljnije za nju .Tužiteljica tvrdi da je znala što znači valutna klauzula , a to je da vrijednost zapravo ovisi o stranoj valuti, ali joj nije padalo na pamet da će doći do tolikog porasta mjesečne rate kredita i da je to uopće tako moguće. Tužiteljica tvrdi da je u početku rast mjesečne rate bio manji, odnosno nije bilo toliko većih oscilacija i tečaj valute se kretao gore-dolje, ali s vremenom je došlo do znatnog porasta pa je tako mjesečna rat rasla za 200,00 do 300,00 kn što je za nju u tom trenutku bilo „jezivo“, a da je znala da će toliko doći do porasta mjesečne rate kredita „niti u ludilu“ ne bi uzela taj kredit. Tužiteljica navodi što se tiče ulazno-izlazne naknade za kredit , odnosno troškova kredita , ta naknada isplaćena je iz samog kredita te drugačije nije niti bilo moguće, jer nije imala nikakve ušteđevine sa strane da bi to mogla platiti i ta naknada, odnosno troškovi obrade kredita iznosili su oko 600,00 kn, a u to vrijeme, to nisu bili mali iznosi, jer je mjesečna rata, a i ulazna izlazna naknada predstavljala zapravo otprilike 10% od njezine plaće. Što se tiče osciliranja i stabilnosti valute CHF , tužiteljica tvrdi da nije obavljala takve poslove da bi imala takva saznanja, jer je radila na zastupanju Banke i to u predmetima u kojima je banka bila tuženik, ali ne zbog takvih postupaka kao što je predmetna tužba. Tužiteljica navodi da nije znala da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR dok to ne čini u odnosu na CHF. tužiteljica navodi da nije bila nikakva mogućnost da ona pregovara s bankom u vezi ugovora o kreditu već je njoj prezentiran takav ugovor na potpis i taj ugovor je sastavljen u poslovnici banke, a pretpostavlja da je to bio takav ugovor , koji se sastavlja za sve zaposlenike te ističe da nije imala mogućnost nikakvog pregovaranja. Tužiteljica tvrdi da se pokušala 2012. u banci informirati o tome da se iz odredbe ugovora o kreditu izostavi valutna klauzula i odgovoreno joj je na to da to nije moguće, jer da se niti ne nudi takva mogućnost, a da jedino može dići novi kredit , kojim će zatvoriti predmetni auto kredit.Tužiteljica tvrdi da je potom uzela nenamjenski kredit , koji je bio nešto povoljniji u odnosu na valutnu klauzulu dok nije bio toliko povoljan na kamatnu stopu pa je tako s tim kreditom zatvorila predmetni kredit. Tužiteljica tvrdi da nije sklapala neki anex ili dodatak ugovor o kovertiranju kredita iz CHF u EUR, jer je 2012. godine zatvorila predmetni kredit. Tužiteljica navodi da nije u vrijeme kada je sklapala ugovor o kreditu, a i kasnije imala svoj obrt , odnosno bila vlasnica tvrtke. Tužiteljica navodi da u banci ju nisu izričito upozorili na porast tečaja CHF. Tužiteljica tvrdi da je pročitala ugovor i da je znala da će morati platiti naknadu za obradu kredita, međutim u samom ugovoru se nije ništa kokretno navodilo o toj naknadi već samo općenito. Tužiteljica tvrdi da se radilo o zaposleničkom kreditu i da je to bila jedina opcija, a nije postojao drugi kredit vezan za zaposlenike. Tužiteljica navodi da što se tiče zaposleničkog kredita on je bio nešto povoljniji za zaposlenike tuženika s obzirom da se radilo o nešto nižoj kamatnoj stopi. Tužiteljica tvrdi da nije uzimala u obzir to da bi se naknada trebala platiti za prijevremenu otplatu kredita , a i namjera joj je bila da u roku od sedam godina otplati predmetni kredit.

12. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka , tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.

13. U konkretnom slučaju tužiteljici nisu bili pre ze ntirani m ogući rizici n ekontroliranog rasta tečaja švic a rskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, njoj ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom, a kao što to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice tako da je njoj ponuđen kredit u CHF , kao najsigurnija i najstabilnija valuta pa značaj neravnoteže zbog valutn e kla u zule u švic a rskim fra ncima bio je tim veći što pro sječni potrošač nije mogao zn ati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihv atila s a m o opći v alutni rizik, koji je još veći zbog toga što s e i ugo v o r n a ka m ata n aplaćuje u ku n a m a pr e m a tečaja švic a r skog fr a nk a tako da u Ugo v o r u po stoji pr o mje njivi ele m e nt valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti mogla znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.

14. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je prije uzimanja kredita rečeno da je za nju najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima , međutim tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužiteljici o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

15. Dakle, tužiteljici od strane tuženika nije bio objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužiteljica uopće uzela kredit u švicarskim francima , kao što to i tužiteljica tvrdi u svom uvjerljivom iskazu tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

16. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo, kao što to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice.

17. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu i to : čl. 1. u dijelu u kojem se iznos odobrenog kredita veže za valutnu klauzulu u CHF, čl. 2. st. 1. u dijelu u kojem se tužiteljica obvezuje kredit vratiti u anuitetima iskazanim uz valutnu klauzulu u CHF i čl. 6. st. 1. u dijelu u kojem se tužiteljica obvezuje kredit vratiti u anuitetima uz valutnu klauzulu u CHF prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

18. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet GP protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

19. U ovom predmetu također je sporno da li je ništetan čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora 3215863716, kreditna partija 7104474425, sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredite i tuženika , kao kreditora, u dijelu kojim je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Zagrebačke banke d.d.

20. Prema čl. 269 st. 2. ZOO-a propisano je da činidba mora između ostalog biti ako ne određena ,onda odrediva dok je odredbom čl. 270 ZOO-a propisano da je ugovor ništetan ukoliko činidba nije određena ili odrediva.

21. U konkretnom slučaju činidba u pogledu ugovorne odredbe u dijelu kojim je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Zagrebačke banke d.d. niti je određena niti odrediva.

22. Naime, plaćanja naknada i troškova određena je isključivo jednostranom odlukom tuženika te se o tome nije pojedinačno pregovaralo nego je samo o istom tuženik obavijestio tužiteljicu bez da je za to tražio njezinu suglasnost kako to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice.

23. Na taj način , isključivo o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti (parametri) zbog čega se uopće plaćaju naknade i troškove, uzrokovan je nepovoljan položaj tužiteljice i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice, koju promjenu ona nije mogla predvidjeti, a pravilnost nije mogla provjeriti, jer nije imala nikakve egzaktne kriterije.

24. Dakle , tuženik nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje pri čemu tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed, pripremljenog ugovora,odnosno, o takvoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom , a osim toga u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati ta naknada i troškovi (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju).

25. Iz takvog odnosa tužiteljice i tuženika proizlazi da je tuženik tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktički joj isplatio drugi iznos, umanjen za troškove obrade zahtjeva i odobravanje kredita

26. Prema tome na opisani način tuženik je prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi , koje bi kreditor imao, bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, budući da obrada i odobravanje kreditnog zahtjeva te drugi troškovi ulaze u opis radnog mjesta službenika banke za što on dobiva mjesečnu plaću.

27. Stoga je takva ugovorna odredba nepoštena kako to definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 96/03) , s obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

28. Prema tome takva ugovorna odredba protivna je odredbama čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine'' br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i suprotna načelima savjesnosti i poštenju te ravnopravnosti ugovornih stranka, jer ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom , ako suprotnu načelu savjesnosti i poštenja , uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj , poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca , a posljedica takve nepoštene odredbe je ništetnost iste.

29. Tuženik nije dokazao zbog kojih je razloga odredio naknade i troškove za obradu zahtjeva i odobravanje kredita niti je dokazao kako je to utvrdio od iznosa odobrenog kredita, koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita .

30. Slijedom navedenog utvrđeno je ništetnim odredbe čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora 3215863716, kreditna partija 7104474425, sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredite i tuženika , kao kreditora, u dijelu kojim je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Zagrebačke banke d.d. radi čega je valjalo odlučiti kao u toč.III. .izreke presude.

31. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga ,koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta, tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

32. Također , i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

33. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice , a tužiteljica visinu tražbine tuženika čiji prijeboj tuženik traži s tražbinom tužiteljice provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz tvrtke Centar za financijska vještačenja d.o.o. iz Zagreba na okolnosti: utvrđivanja razlike između iznosa, koji je tužiteljica stvarno platila tuženiku zbog porasta tečaja CHF kojeg je primjenjivao tuženik u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužiteljica tuženiku platila da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita izražen u eurima po mjesecima i ukupno s izraženim datumima svake pojedinačne uplate te da se vještak očituje kada i koliki je iznos naknade za obrade kredita tzv. ulazne naknade naplaćene tužiteljici, izračuna novčanog iznosa, izraženog u eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužiteljica stvarno plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje prema prigovoru radi prijeboja.

34. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka p od pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj: u kupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 1.033,63 EUR, a u kupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 84,01 EUR, a s lijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 949,62 EUR ,a također financijski vještak tvrdi da je u vidom u dokument tuženika Prometi po kreditu/Specifikacija uplata razvidno da ulazna naknada tužiteljici nije naplaćena.

35.

Tužiteljica je stavila primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka navodeći da nije točno da je kredit isplaćen 11. ožujka 2009. kako se navodi u nalazu i mišljenju već je 11. ožujka 2009. sklopljen Ugovor o kreditu no isplata je izvršena dva dana kasnije odnosno 13. ožujka 2009. kao što je to razvidno iz dokumenta Zagrebačke banke naziva „Prometi po kreditu/Specifikacija uplata“ i kako je isplata kredita bila 13. ožujka 2009., tužiteljica smatra da je trebalo primijeniti srednji tečaj HNB-a za CHF važeći na 13. ožujka 2009., koji je iznosio 5,026646 kn i prema kojem je iznos anuiteta na dan isplate kredita iznosio 1.498,04 kn (a ne 1.507,95 kn kako se navodi u vještačenju) pa tužiteljica predlaže da sud pozove vještaka da ispravi nalaz i mišljenje u dijelu vezanom za iznos preplate prouzročene primjenom ništetne valutne klauzule u CHF na način da kao dan isplate kredita uzme dan naveden u dokumentu Zagrebačke banke naziva Prometu po kreditu/Specifikacija uplate (dakle 13. ožujka 2009., a ne 11.ožujka 2009.) i da po tečaju važećem na taj dan (a to je 5,026646, a ne 5,059900) utvrdi kunski iznos anuiteta važeći na dan isplate kredita i da temeljem tog iznosa izračuna preplatu i osim toga tužiteljica osporava zaključak vještaka naveden na samom kraju mišljenja koji glasi:„Uvidom u dokument tuženika Prometi po kreditu/Specifikacija uplata razvidno je da ulazna naknada tužitelju nije naplaćena“, s time da tužiteljica tvrdi da je u e-mailu od 4. srpnja 2023. (potpisanom od strane direktorice poslovnice FP) tuženik Zagrebačka banka navodi da je tužiteljici 13. ožujka 2009. naplatila ulaznu naknada u iznosu od 523,41 kn pa s obzirom da tuženik tim e-mailom potvrđuje da je tužiteljici ulazna naknada naplaćena, očito je da zaključak vještaka u kojem se navodi suprotno nije i ne može biti točan pa upravo zbog toga što se iz dokumenta naziva : Prometi po kreditu/Specifikacija uplata ne može iščitati koliku je ulaznu naknadu tuženik Zagrebačka banka naplatila (primjerice iz njega se vidi da je iznos od 687,36 kuna dana 13. ožujka 2009. ostalo neiskorišten no ne vidi se što je s tim iznosom napravljeno/zatvoreno – odnosi li se on na naknadu ili nešto drugo, tužiteljica iz spomenutog dokumenta ne može reći),a tužiteljica je prije utuženja od tuženika tražila knjigovodstvenu karticu no istu joj tužena nikada nije dostavila pa jedini pisani trag kojim tužiteljica raspolaže, a koji dokazuje da je tužiteljici naplaćena ulazna naknada od 523,41 kn dana 13. ožujka 2009., je spomenuti e-mail Zagrebačke banke od 4. srpnja 2023. i stoga tužiteljica predlaže da sud naloži vještaku (ukoliko e-mail Zagrebačke banke od 4. srpnja 2023. s podatkom o iznosu naplaćene ulazne naknade nije dovoljan) da od tuženika Zagrebačke banke zatraži podatak koliko je tužiteljici naplaćeno po osnovi ulazne naknade te da zatim nalaz i mišljenje ispravi/dopuni u skladu s tim podatkom.

36. Tuženik u odnosu na nalaz i mišljenje financijskog vještaka navodi da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužiteljice.

37. Financijski vještak se pisanim putem očitovao na primjedbe tužiteljice i dopunio svoj nalaz i mišljenje navodeći da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana prijevremene otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj: ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 1.117,45 EUR, a ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 69,55 EUR pa slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 1.047,90 EUR te je kredit isplaćen 13. ožujka 2009. , što ujedno predstavlja i dospijeće ulazne naknade, a pod pretpostavkom da je ulazna naknada naplaćena sukladno čl. 2 Ugovora o kreditu, ugovoreni i isplaćeni iznos kredita iznosio je 20.670,12 CHF te iznos ulazne naknade od 0,50% iznosi 104,13 CHF što pomnoženo s tečajem na dan isplate kredita (1 CHF = 5,026646 kn) daje iznos od 523,41 kn što primjenom fiksnog tečaja za konverziju HRK u EUR daje iznos od 69,47 EUR.

38. Financijski vještak Petra Blašković pozvana je na glavnu raspravu radi razjašnjenja svog nalaza i mišljenja te dopune istog te je izjavila da je gotovo sigurno tuženik naplatio od tužiteljice ulaznu naknadu, koja bi primjenom Ugovora o kreditu iznosila 523,41 kn, odnosno 69,47 EUR, a što se i navodi u e-mailu tuženika u kojem i oni potvrđuju da je ta naknada naplaćena na dan isplate kredita, odnosno 13. ožujka 2009. i vještak navodi da je točno da je tužiteljici isplaćen kredit dana 13. ožujka 2009. pa je sukladno tome i napravljen nalaz i mišljenje i isti ispravljen.

39 . Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje te dopunu i ispravak nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Petre Blašković , koja je nalaz i mišljenje dala na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje , kao i dopuna jasan i određen bez kontradiktornosti i vještak je dao dvije varijante izračuna uzimajući u obzir u jednoj varijanti samo pozitivne tečajne razlike , a u drugoj varijanti negativne tečajne razlike, uzela je u obzir uplate tužiteljice te sve to prikazala u Tablicama pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje te dopunu , odnosno ispravak vještaka.

40. Sud je prema nalazu i mišljenju vještaka uzeo u obzir samo iznose koje je tužiteljica više platila ( samo pozitivni iznosi ) tako da preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 1.117,45 EUR u kojem iznosu je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i odlučio kao u toč. II. izreke presude.

41. Osim navedenog iznosa od 1.117,45 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u toč II. izreke presude.

42. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika, valja reći da tužiteljica nije nepošten stjecatelj te je s obzirom na iskaz tužiteljice tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračunavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.

43. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja s tražbinom tužiteljice s osnova potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 84,01 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća.

44. Takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tuženik ne može steći korist iz ništetnosti potrošačkog ugovora u postupku u kojem je već utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese potrošača pri čemu valja istaknuti i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd -4393/2021-2 od 13. listopada 2021. u kojoj se navodi da tužiteljica nije stekla ništa bez osnove, jer su sve uplate vršene isključivo tuženiku pa stoga ne postoji osnova za povrat bilo kakvog iznosa kojeg tužiteljica nije niti primila .

45. Nadalje , za stjecanje bez osnove bitno je uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veći te je tada došlo do preplate kredita i zapravo niže zaračunate negativne tečajne razlike nastale su slobodnom dispozicijom tuženika pa stoga za anuitete obračunate po nižem tečaju u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit , tužiteljica ne preuzima nikakvu obvezno-pravnu odgovornost.

46. Osim toga, također valja reći da iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanje manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora , tuženik zbog ništetnosti valutne klauzule imao pravo ostvarivati pravo na povrat, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošača , a tuženik nije potrošač pa je valjalo odlučiti , kao u toč. V. izreke presude.

47. Također je prema ispravku nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je tuženik naknadu za obradu kreditnog zahtjeva naplatio tužiteljici sukladno čl. 2 Ugovora o kreditu,a da je ugovoreni i isplaćeni iznos kredita iznosio 20.670,12 CHF te je iznos navedene naknade od toga bio 0,50%, što iznosi 104,13 CHF, a što pomnoženo s tečajem na dan isplate kredita (1 CHF = 5,026646 kn) daje iznos od 523,41 kn, a primjenom fiksnog tečaja za konverziju HRK u EUR predmetna naknada iznosi 69,47 EUR u kojem iznosu je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice pa je valjalo odlučiti kao u toč. IV izreke presude.

48. Osim navedenog iznosa od 69,47 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana stjecanja 14. ožujka 2009.

49. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da tužiteljica nije dokazala da je potrošač , ali takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužiteljica nije sklopila predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski za kupnju vozila za osobne potrebe, kako proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužiteljice tako da je korisnik kredita potrošač , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužiteljica dokazala da je potrošač .

50. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

51. Dakle, tužiteljica je dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a tužiteljica nije imala niti obrt niti je bila vlasnik tvrtke u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

52. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužiteljice nije osnovan .

53. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22,114/22 i 155/23-dalje ZPP) .

54. Glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva i preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je ta presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužiteljica je u ovom individualnom sporu podnijela tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12. lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara takve tražbina tužiteljice.

55. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe po tbr 7/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 23. 4. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 20. 9. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 2. 10. 2024. po tbr 9/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 2. 7. 2025. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 5. 11. 2024. po tbr 8/1 100 bodova , za zastupanje na raspravi dana 26. 11. 2024. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 23. 12. 2024. po tbr 8/1 100 bodova , za zastupanje na raspravi dana 3. 11. 2025. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 24. 11. 2025. po tbr . 8/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 15. 12. 2025. po tbr 9/1 100 bodova, a kako je 1 bod 2,00 EUR, to iznosi 2. 200,00 EUR te PDV od 25 % u iznosu od 550,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove vještačenja u iznosu od 500,00 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 3.250,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 9. veljače 2026.

56. S obzirom da je tužiteljica potrošač i da se radi o potrošačkom ugovoru , to nije dužna platiti troškove sudskih pristojbi , a koje nije niti platila pa je odbijen, kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od

166,54 EUR s zakonskom zateznom kamatom

57. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.250,00 EUR.

U Zaboku 9. veljače 2026.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Zoran Galić, odvjetnik iz Zagreba, Selska cesta 90/B

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba,

Lopašićeva 6