Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1122/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja SĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Jariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić d.o.o. Osijek, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva 4, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 11. prosinca 2025., u nazočnosti tužitelja i , zamjenika punomoćnika tužitelja, te uz javnu objavu presude, 9. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7.1. Ugovora o kreditu br.: 736379 sklopljenog 18. srpnja 2006. između tužitelja SĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. (Volksbank d.d.), kao kreditora koja glasi: „ 7.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 2,00 % (slovima: dvaposto) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 (kn dvjesto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.„

II/ Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 12.1. Ugovora o kreditu br.: 736379 sklopljenog 18. srpnja 2006. između tužitelja SĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. (Volksbank d.d.) kao kreditora koja glasi: „ 12.1. Prijevremena otplata kredita: Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora“ te se utvrđuje da je od strane pravnog prednika tuženika nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena predmetna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik dužan priznati.

III/ Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, da tužitelju SĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 184,48 EUR-a (stoosamdesetčetirieura- četrdesetosamcenti) na ime naplaćene naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 19. srpnja 2006. pa do isplate računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV/ Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, da tužitelju SĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 115,92 EUR-a (stopetnaesteura-devedesetdvaeura) na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 07. siječnja 2013. pa do isplate do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

V/ Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, da tužitelju SĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati trošak postupka u iznosu od 225,39 EUR-a (dvjestodvadesetpeteura-tridesetdevetcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 9. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

VI/ Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita 18. srpnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu br.: 736379 s pravnim prednikom tuženika, tadašnjom Volksbank d.d. iz Zagreba u podružnici Volksbank d.d. u Osijeku. Predmetnim ugovorom tuženik mu je odobrio i potom isplatio nenamjenski kredit u iznosu od 15.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize tuženika važećem na dan isplate, dok se on obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 228,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za devize važećem na dan dospijeća. Ugovoreni rok otplate kredita bio je 84 mjeseca. Tužitelj je istaknuo da je kredit u cijelosti otplatio u siječnju 2013. Predmetni ugovor , naveo je, sklopljen je kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor, te je u čl. 7. pod ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 2,00 % od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn, a koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj. Prilikom isplate kredita, točnije 19. srpnja 2006., tuženik mu je naplatio iznos od 2,00 % od iznosa kredita, odnosno iznos od 1.389,91 kn na ime naznačene naknade. Nadalje, tužitelj je naveo da je odredba Ugovora, kojom je ugovorena navedena naknada, kao takva ništetna, jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao pravni temelj naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, dodajući da je tuženik temeljem odredbe 1021. ZOO-2005 i sklopljenog Ugovora mogao naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, te je evidentno da za naplatu naknade od 2,00 % od iznosa kredita nije imao zakonski osnov, slijedom čega je takva odredba, kao i postupanje tuženika nepošteno pa time i ništetno. Osim navedenog, naveo je, u Ugovoru nije navedeno niti od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visini od 2,00 % od iznosa kredita, zbog čega je sporna naknada još i neodređena i neodrediva te time suprotna i čl. 270. ZOO-a 2005. Kako se radilo o tipskom (adhezijskom) potrošačkom ugovoru, naveo je, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta ponudom ugovora te nije mogao utjecati, niti je imao bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Istaknuo je da osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima, koje je imao tuženik, a da mu je ista izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove, slijedom čega je predmetna odredba nepoštena, a time i ništena i temeljem odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, kao i temeljem odredbe čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 od 05. travnja 1993 o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu na strani potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca. Nadalje, naveo je da je tuženik prilikom izvršenja ugovora nepropisno i nepošteno primijenio i odredbu o prijevremenoj otplati kredita, temeljem koje je naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Naime, naveo je, spornim Ugovorom bilo je ugovoreno u čl. 12. da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Prema navedenoj odredbi, tuženik mu je na ime prijevremene otplate kredita dana 07. siječnja 2013. naplatio iznos od 873,42 kn. Postupanje tuženika i naznačena ugovorna odredba kao takvi, istaknuo je, su protivni odredbi čl. 1024. ZOO-05, s obzirom da prema navedenoj odredbi tuženik bi naknadu mogao naplatiti samo za slučaj nastanka štete koju bi eventualno trpio kod vraćanja kredita prije roka je evidentno da je ugovaranje ovakve odredbe, kao i postupanje tuženika nepošteno, a time i ništetno. Tužitelj je naveo da o predmetnoj odredbi Ugovora prilikom sklapanja Ugovora uopće nije ni pregovaralo, jer se radilo o standardiziranom, tipskom, potrošačkom ugovoru na koji je mogao samo pristati. Da je tome tako, naveo je, potvrđuje se već i iz same činjenice da odredba o prijevremenoj otplati uopće ne sadržava uvjete za prijevremenu otplatu, a kamoli da je njome ugovorena visina naknade za istu. Isto tako, naveo je da se u ovom slučaju radi o stipulaciji Ugovora koja sadrži odredbu kojom se ugovora primjena drugog akta ( Odluka o kamatama i naknadama kreditora), te da je evidentno da se radi o institutu Općih uvjeta ugovora, koji je uređen u čl. 295. ZOO-2005. S obzirom na navedeno, istaknuo je, jasno je da se o odredbama Općih akata tuženika, koji reguliraju ovu materiju, (uvjete i visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita), po prirodi stvari nije ni moglo pojedinačno pregovarati. Kako je takva odredba i postupanje tuženika stvorila na strani njega samo dodatne troškove te time i znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a sve suprotno načelu dobre vjere, pozivom na odredbu čl. 81. st. 2. ZZP-2003, evidentno je da je i ova odredba i postupanje tuženika, kao takvo, nepošteno i ništetno, dodajući da je tuženik istim odredbama izbjegao njegov utjecaj na njihovu primjenu, a što je suprotno članku 247. ZOO- 2005. Zaključno, naveo je, da je evidentno da je tuženik uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu br.: 736379 na ime naknada za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita, bez ikakve pravne osnove stekao iznos od 2.263,33 kn.

1.1. Podnescima od 30. ožujka 2022. i 19. travnja 2022. tužitelj je obavijestio sud da je došlo do promjene naziva tuženika, o čemu je u sudski spis dostavio i relevantne izvatke iz Sudskog registra.

1.2. Nadalje, tijekom postupka tužitelj je naveo da označuje vrijednost predmeta spora u iznosu od 300,40 EUR. Nadalje, naveo je da je i više nego evidentno da je ovakva „prorogacijska„ klauzula ugovora ništetna, jer uzrokuje značajnu neravnotežu. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužitelj se pozvao na pravno shvaćanje sa sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U odnosu na tuženikov prigovor da nije dokazao svoj status potrošača, tužitelj je naveo da prema odredbama ZZP-2003 svojstvo potrošača se kao takvo presumira i izvodi iz sljedeće definicije: "da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti", te da navedeno svojstvo proizlazi iz odredbe Ugovora kojom se određuje namjena kredita, a iz čega je vidljivo da se ova vrst kredita odnosila na građanstvo, pa u tom smislu i na njega u svojstvu fizičke osobe, jer da je tomu suprotno, u ovom dijelu Ugovora bi bilo naznačeno da se kredit odobrava za „ poslovne svrhe, a što ovdje nije slučaj, dodajući da ako tuženik tvrdi drugačije, na njemu je teret dokaza. Tužitelj posebno ukazuje na još jednu bitnu okolnost, a to je da se u odnosu na odredbu kojom je bila uređena obveza na platež tzv. „ izlazne naknade“, odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ni moglo pregovarati, zato što je ista bila sadržana u Općim uvjetima tuženika, a što je vidljivo iz odredbe čl. 8 st. 2. Ugovora. Nadalje, posebno je isticao da tuženik netočno navodi, kao i kod „ ulazne naknade „ da je mogućnost ugovaranja ovih naknada bila predviđena Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Predmetni Zakon, naveo je, se ne odnosi na ovaj ugovorni odnos, jer je isti stupio na snagu tek 1. siječnja 2010., a ovaj kreditni odnos je iz 2003. Isto tako, naveo je, na ovaj ugovorni odnos se ne primjenjuje ni Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite iz 2014. Slijedom svega, naveo je, jasno proizlazi da se u ovom slučaju radi o nepoštenim i ništetnim ugovornim odredbama te da je uslijed ništetnosti takvih odredaba na strani tuženika nastala obveza na povrat svega onog nezakonito stečenog od tužitelja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 12.4. Ugovora o kreditu br. 736379, sklopljenog 18.7.2006. (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Zakon o parničnom postupku (NN 53/1991 - 89/2014, dalje u tekstu kao: „ZPP“) dozvoljava odredbom sadržanom u čl. 70. strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost, u pri tome se pozivajući na odluku Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-409/09-2 od 29. travnja 2009. i odluku Vrhovnog suda RH broj Gr1 238/12-2 od 2. travnja 2012. Nadalje, naveo je da je tužba neosnovana zbog čega ju osporava u cijelosti, navodeći da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani iz sljedećih razloga: potraživanje tužitelja je u zastari, utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet ove tužbe, da su tvrdnje tužitelja da je koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene, da naknada za prijevremenu otplatu Ugovora o kreditu nije ništetna suprotno navodima tužitelj. Istaknuo je i prigovor zastare, navodeći da je tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 4. prosinca 2021. pa prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“). Nadalje, naveo je da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Naveo je da se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača, pa je stoga, u individualnom sporu, zadatak suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, naveo je, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a, pri tome ukazujući na stav koji je zauzeo Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018. Isto tako, naveo je da su tvrdnje tužitelja da je koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene. Istaknuo je da je ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi jasna je, uočljiva i razumljiva jer se nalazi na prvoj stranici ugovora te je jasno izražena u postotku od iznosa odobrenog kredita, navodeći nadalje da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a da tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Tuženik je naveo da tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim odredbe sadržane u članku 11.2. Ugovora kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu, pri tome se pozivajući na čl. 342. st 1. i čl. 1021. ZOO-a, navodeći da iz navedenog proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Međutim, istaknuo je, takva zabrana nipošto ne znači da Banka ne bi imala pravo potraživati naknadu štete koja bi joj nastala, te da sukladno članku 1046. ZOO vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi. Istaknuo je da se ne može ustvrditi da bi prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga ne bi mogao trpjeti štetne posljedice jer trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance, s obzirom da prijevremenom otplatom mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja, dodajući da se ne bi se moglo ni ustvrditi da će prijevremeno primljeni iznos jednostavno reinvestirati i tako anulirati spomenutu narušenu strukturu bilance, ističući pri tome da sve navedene radnje koje bi nakon eventualne prijevremene otplate trebao poduzeti će mu izvjesno uzrokovati štetu.. Slijedom navedenog, naveo je, suprotne tvrdnje tužitelja o tome da bi predmetna odredba Ugovora bila ništetna su neosnovane. Također, istaknuo je, s obzirom da je sukladno Tarifi iznos naknade za prijevremenu otplatu precizno određen, tvrdnja tužitelja o tome da je predmetna odredba Ugovora neodređena i neodrediva je neosnovana. Tuženik je naveo i da tužitelj pogrešno tumači odredbu čl. 272. st. 1. ZOO-a, jer odredba nije neodrediva, pa tako ni činidba, odnosno naknada za prijevremenu otplatu nije neodrediva. Tuženik je prigovarao i načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke. Isto tako, osporavao je i anticipiranu metodu kojom je tužitelj postavio zahtjev na isplatu. Tuženik je naveo da tužitelj nije dokazao niti osnovu tužbenog zahtjeva pa nema mjesta raspravljati o visini tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže ga da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Informativni otplatni plan po kreditu (list spisa 7-9), Ugovor o kreditu br. 736379 (list spisa 11-15), dopis Sberbanke od 23.9.2021. s karticom prometa po kreditu (list spisa 16-25), izvadak iz Sudskog registra za tuženika (list spisa 28-34, list spisa 36-46), te je saslušao tužitelja.

4. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („Narodne novine“ broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) te odredbu članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP).

4.1. Odredbom članka 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

4.2. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 12.4. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tuženika, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužiteljice, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tuženice te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužitelj pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Podružnici prednika tuženika u Osijeku, a tužiteljica je osoba sa prebivalištem u [adresa] (nadležnost suda u Osijeku), pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta prebivališta tužitelja za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužitelju.

4.3. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Tako iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka ovog postupka proizlazi da je sklopljen u Podružnici prednika tuženika u Osijeku, što tuženik nije ničim osporio, odnosno nije osporio da bi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tuženik imao podružnicu u Osijeku. Jednako tako tuženik nije osporio da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, pa je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku. Budući da je tužiteljica izabrala Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika neosnovan, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci rješenja.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 300,40 EUR- a, a koji iznos je tužitelj isplatio tuženiku po osnovi ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, kao i je li došlo do zastare tužiteljevih potraživanja.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d. (Sberbank d.d.) sklopili Ugovor o kreditu br. 736379 te da je tužitelj platio naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

9. Iz Ugovora o kreditu br. 736379 od 18. srpnja 2006. (list spisa 11-15) proizlazi da je ugovor sklopljen između tužitelja i tuženika, na iznos od 15.000,00 CHF-a s rokom otplate 84 mjeseca, a namjena kredita je bila nenamjenski kredit, te a je odrednom čl. 7. toč.1. ugovora ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jednokratno 2%, od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj. Odredbom čl. 12. toč.1 .ugovora ugovoreno je da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora.

10. Iz dopisa Sberbanke od 23.9.2021. s karticom prometa po kreditu (list spisa 16-25) proizlazi da su po ugovoru o kreditu broj 7363779 naplaćene naknade i to naknada za obradu kredita u iznosu od 1.389,91 kn i naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 873,42 kn.

11. Iz izvatka iz Sudskog registra za tuženika (list spisa 28-34, list spisa 36-46) proizlazi da je tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. pravni slijednik Nove hrvatske banke d.d., a koja je sljednik Sberbank d.d., a koja je bila pravni slijednik Volksbanke d.d., pa je stoga tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari (a osim toga, na tuženika je i nastavljen postupak nakon što je Sberbank d.d. prestala postojati).

12. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit dizao radi kupnje automobila, te su ga iz autokuće Zubak, nakon što je izabrao automobil, uputili u Volksbanku. Kada je došao u banku rekli su mu što treba dostaviti i to su bile isplatne liste zadnje tri plaće, te su po tome utvrdili da je kreditno sposoban. Banka je sastavila ugovor, te nije bilo pregovora niti razgovora o niti jednim odredbama osim o odredbi o iznosu kredita i roku otplate. Djelatnik banke mu nije obrazložio odredbe o ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, nije o tome bilo ni riječi, pa tako ni ne zna koja je svrha plaćanja navedenih naknada niti koje je troškove plaćao navedenim naknadama. Ne sjeća se je li mu ugovor dan na čitanje. Zna da ga je zanimalo samo visina anuiteta. Nije mu ništa obrazlagano niti kod javnog bilježnika. Nije pitao može li pregovarati, nije znao je li to uopće moguće i nisu mu ponudili takvu mogućnost, a nije ni tražio objašnjenja u vezi odredbama o naknadi za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita jer nije znao da će iste platiti. U to vrijeme nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Automobil je kupio za osobne potrebe.

12.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer uvjerljiv, života, jasan i bez proturječnosti.

13. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj od strane djelatnika banke nije bio informiran o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknade za obradu kredita, kao niti o iznosu navedenih naknada. Navedene odredbe o prijevremenoj otplati kredita i naknade za obradu kredita nisu bila jasne, razumljive i lako uočljive, jer nisu sadržavale dovoljno jasne parametre za određivanje njezine visine. Osim toga, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno te naknade odnose, te o naknadama nije mogao pregovarati, a nije bila niti informiran o krajnjoj svrsi navedenih naknada i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi. Banka je trebala tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknade, te joj dati parametre za njihov izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

1 0

16. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi se mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

17. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio za osobne potrebe, te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao obrt, OPG, niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja (ili njezinog prednika) u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj, bio potrošač.

18. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem, odnosno njezinim prednikom, pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i naknadi za obradu kredita, te o visini tih naknada. Osim toga, tijekom ovoga postupka tuženik nije dokazao, kako je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora, a s obzirom na sadržaj predmetne odredbe, mogao izračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita, i koji to troškovi čine navedeni iznos naknade. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nisu progovarali o navedenim odredbama o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita.

19. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Isto tako, budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da nije znao može li uopće prigovarati o navedenoj odredbi, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetnih naknada nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnim spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

21. Sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj

1 1

vjeri, a osobito da je predmet ugovora – zajam novaca, te da je prilikom sklapanja ugovor tužitelj bio onemogućen o pregovaranju, kao i da je tuženik kao kreditor u navedenom ugovornom odnosu jača ugovora strana, te da tekst predmetnih ugovornih odredbi nije lako razumljiv.

22. Dakle, s obzirom na to da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetne odredbe ugovora o kreditu bile su razumljive samo na formalnoj i gramatičkoj razini, ali tužitelj (što proizlazi iz iskaza) nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovornih odredbi, a djelatnici banke nisu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem tih naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužitelja bile nerazumljive jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila prihvaćanje ili neprihvaćanje takvih odredbi, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

22.1. Osim toga, potrebno je reći da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, kao niti na što se odnosi naknada za obradu kredita, pa stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti, tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

22.2. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom odredbu čl. 7. 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 2,00 % ( slovima: dvaposto ) od iznosa kredita, minimalno kn 200,00 ( kn dvjesto ) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.", te je nepoštena odredba čl. 12. 1. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: "Prijevremena otplata kredita:

Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora“. Stoga, navedene odredbe čl. 7.1. i čl. 12.1. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP-a su nepoštene, te su ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ i II/ izreke.

23. Budući da su prednje navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u kojima su su ugovorene predmetne naknade, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu iznosa koji je isplatio na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 19. srpnja 2006. u iznosu od 1.389,91 kn/184,48 EUR-a, a naknada za prijevremenu otplatu

1 2

kredita je naplaćena 7. siječnja 2013. u iznosu od 873,42 kn/115,92 EUR-a, odnosno ukupno iznos od 300,40 EUR-a.

23.1. Na ukupni iznos od 300,40 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je za obradu kredita naplaćena je naplaćena 19. srpnja 2006. u iznosu od 1.389,91 kn/184,48 EUR-a, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 7. siječnja 2013. u iznosu od 873,42 kn/115,92 EUR-a, odnosno ukupno iznos od 300,40 EUR-a. pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga, odlučeno kao pod toč. III/ i IV/ izreke. Osim toga, utvrđeno je i od strane pravnog prednika tuženika nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena predmetna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik dužan priznati.

24. Ovdje se ističe da je tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. pravni slijednik Sberbanke i Volksbank d.d., te da je tuženik preuzeo postupak i da se postupak nastavio nad tuženikom, pa je stoga, u izreci tužbenog zahtjeva Hrvatska poštanska banka d.d., navedena kao tuženik.

25. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 7.1. i 12.1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

26. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 11. prosinca 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te trošak sastava podneska od 25. lipnja 2025., u iznosu od 50,00 EUR- a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 150,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a iznosi 187,50 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR-a sukladno Tbr.9. toč. 1. Tarife, uvećano za 25% PDV-a iznosi 31,25 EUR-a, te trošak sudske pristojbe na tužbu što iznosi 6,64 EUR-a, a što sveukupno iznosi 225,39 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 9. veljače 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog

1 3

zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. V/ izreke.

26.1. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer u vrijeme donošenja odluke obveza plaćanja navedene pristojbe nije dospjela.

27. Budući da je tuženik cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. VI/ izreke.

Osijek, 9. veljače 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika