Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-241/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja MO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Varšavska 9, OIB: 87939104217, zastupanog po Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 23. prosinca 2025., u nazočnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 9. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu br. 214241, sklopljenog dana 04.02.2008. godine između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„Jednokratno 1,00 % (slovima: jedanposto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn (dvjestokunainulalipa) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da tužitelju MO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 74,26 EUR-a (sedamdesetčetirieura-dvadesetšestcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 05. veljače 2008. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju MO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 307,80 EUR-a (tristosedameura-osamdesetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 9. veljače 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je pravni sljednik davatelja kredita (Volksbank-a d.d.) Sberbank d.d. 14. veljače 2022. promijenio naziv (tvrtku) u Nova hrvatska banka d.d. koja je 03. srpnja 2023. pripojena trgovačkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d. Nadalje, naveo je da je dana 4. veljače 2008. s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu br. 214241, a prema kojem mu je prednik tuženika, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 12.400,00 CHF po kupovnom tečaju Volksbank d.d. za devize važećem dan isplate. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima, te je čl. 6. ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtejva i to u iznosu jednokratno 1,00 % od iznosa kredita, a minimalno kn 200,00, a koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Prednik tuženika, naveo je, mu je dana 4. veljače 2008. naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 559,48 kn, odnosno 74,26 EUR-a. Tužitelj je istaknuo da se o ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane prednika tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji on, kao potrošač, nije imao utjecaja. Naime, naveo je da joj nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluge na ime koje se ista naplaćuje. Navedena odredba, istaknuo je, nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu njega, kao potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je prednik tuženika temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je, kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takve dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.1. Tijekom postupka, tužitelj je da s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača. Nadalje, tužitelj je isticao kako prije sklapanja ugovora nije imao pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imao saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa je stoga takva ugovorna odredba o kojoj ujedno nije mogao niti pregovarati sa tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu njega, kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Dakle, naveo je, odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženik, kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazao da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tuženik tobože pružio kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom, dok ujedno izražava i sumnju da mu je tuženik postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunao i naplatio jednu te istu “uslugu”, i to prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta, potom i kroz ugovorenu kamatu. Tužitelj je ukazivao i na to da je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. Dakle, budući da mu je protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika), a što je suprotno općim načelima građanskog prava, kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepošteno i posljedično ništetnom. U odnosu na prigovor zastare naveo je da se zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od utvrđenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da ističe prigovor mjesne nadležnosti ovog suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagreba, navodeći da je i isti prema čl. 70. ZPP-a dopušten, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda. Nadalje, istaknuo je i prigovor zastare predmetnog potraživanja, pri tome se pozivaju na odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a i čl. 1111 st. 1. istog Zakona te je prigovarao načinu na koji je tužitelj odredio vrijednost predmeta spora u tužbi. Istaknuo je i prigovor zastare predmetnog potraživanja s osnova stjecanja bez osnove, navodeći da je predmetni postupak pokrenut 24. veljače 2025., a sukladno čl. 215. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Isto tako, naveo je zastarni rok u vezi navedenog je opći zastarni rok od 5 godina od dana stjecanja, a s obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 24. veljače 2025., osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina od dana kad je stekao uplatu predmetnog iznosa naknade od strane tužitelja. Tuženik je prigovarao i načinu na koji je tužitelj odredio vrijednost predmeta spora, navodeći da u tužbi zahtijeva isplatu iznosa od 74,26 EUR-a, a da je kao vrijednost predmeta spora neosnovano označio iznos od 1.340,50 EUR-a, navodeći da iznos vrijednosti predmeta spora mora odgovarati samo kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu. Nadalje, naveo je da je za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti i to: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je nadalje naveo da je čl. 6.1. Ugovora o kreditu jasno propisano da se tužitelj obvezuje platiti naknadu za odobrenje kredita u postotku od 1,00%. Dakle, istaknuo je, odredbe su u Ugovoru jasno postavljene i smještene na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama koji bi bili napisani manjim slovima ili uključene u fusnotu, odnosno da su iste jasne i uočljive. Istaknuo je i da tužitelj nije potkrijepio niti jednim dokazom tvrdnju da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti je pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj nije imao utjecaja, te da je jasno stoga da je o naknadi za administraciju i obradu kredita bilo pregovaranja, s obzirom na to da su ugovorne strane izričito dogovorile primjenu Tarife. Tuženik je istaknuo da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Nadalje, naveo je da nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, te da iz samog sadržaja Ugovora o kreditu se jasno može zaključiti da se ne radi o prikrivenim odredbama, već o izričitim, jasno vidljivim i konkretno (u postotku) definiranim uvjetima. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, istaknuo je da tužitelj nije dokazao osnovu svog tužbenog zahtjeva, te stoga nije opravdano ulaziti u raspravu o visini istog, slijedom čega je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže ga da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Potvrda tuženika o naplaćenoj naknadi (list spisa 5), Ugovor o kreditu (list spisa 6-9), povijesni izvadak iz Sudskog registra za tuženika (list spisa 10-14), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu Tt-23/25801 (list spisa 15-16), Pravno sljedništvo Nove hrvatske banke (list spisa 17- 18), te je saslušao tužitelja.

3.1. Sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer je tužitelj na ročištu održanom 8. srpnja 2025. odustao od prijedloga za provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja iz razloga što tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva.

4. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013. i 41/2014., dalje u tekstu: ZZP).

4.1. Odredbom članka 96. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 102. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

4.2. Prema stavu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 11.3. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tuženika, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu u Zagrebu (ustvari sudu sjedišta tuženika) te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužitelj pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Tužitelj ima prebivalište u [adresa], pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor, odnosno čl. 11. 3. Ugovora je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužitelju, a budući da je tužitelj tužitelj izabrao Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega se prigovor mjesne nenadležnosti tuženika neosnovanim, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u toč. I/ izreke rješenja.

5. Sud je rješenjem na ročištu održanom 8. srpnja 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 74,26 EUR-a. Sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) ovaj sud smatra da je tužitelj suviše visoko odredio predmet spora, te ga ovaj sud određuje u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 74,26 EUR-a. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I/ tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 74,26 EUR- a, a koji iznos je isplatio predniku tuženika po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita a za koju tužitelj tvrdi da je ništetna te zahtjeva utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

8. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li potraživanje tužitelja u zastari.

9. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

10. Iz Potvrde tuženika o naplaćenoj naknadi od 1. listopada 2024. (list spisa 5) proizlazi da je prilikom isplate kredita iz Ugovora o kreditu broj 214241 tužitelju naplaćena administrativna naknada za obradu kredita u iznosu od 559,48 kn i to 4.veljače 2008.

11. Iz Ugovora o kreditu broj 214241 (list spisa 6-9) proizlazi da su tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d. ugovorili čl. 6. toč. 1. da tužitelj plaća tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, jednokratno 1% od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.

12. Iz povijesnog izvatka iz Sudskog registra za tuženika (list spisa 10-14), rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu Tt-23/25801 (list spisa 15-16), pravnog sljedništva Nove hrvatske banke (list spisa 17-18) proizlazi da je tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. pravni slijednik Nove hrvatske banke d.d., a koja je sljednik Sberbank d.d., a koja je bila pravni sljednik Volksbanke d.d., pa je stoga tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sastavila banka. Koliko se sjeća to je bio tipski ugovor koji su svi dobivali. Prilikom sklapanja ugovora pitao je za kamatu, može li biti nešto niža, a oni su mu rekli da to je takav ugovor. Odredba o naknadi za obradu kredita bila je sastavni dio ugovora i ugovor nije mogao biti bez nje. Nakon što je banka sastavila ugovor, dala mu ga je na čitanje, pročitao je ugovor, ali ga nije najbolje razumio. Tražio je neka objašnjenja, ali odgovor je bio da to tako ide. Pitao je djelatnika banke što znači odredba naknade za obradu kredita, a on mu je rekao da je to sastavni dio ugovora. Djelatnik banke nije mu obrazlagao naknadu za obradu kredita, niti mu je objašnjeno koji troškovi čine naknadu i koja je svrha plaćanja navedene naknade. Znao je da će platiti naknadu, ali ne i iznos naknade koju će platiti, jer je to bilo kao na traci. Nije pitao djelatnika banke može li pregovarati o navedenoj odredbi, zato što mu je rekao da je to sve forma, odnosno da je to tipski ugovor i da je to tako. U to vrijeme nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu, a namjena kredita je bila u osobne svrhe, odnosno za adaptaciju stana. Nije mu niti javni bilježnik obrazložio navedenu odredbu, isto je sve bilo kao na traci.

13.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojan jer je uvjerljiv, životan i jasan.

14. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja iz kojega proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

15. Člankom 74. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007., 125/2007., 89/2009., 75/2009., 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014., u nastavku: ZPP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

16. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl.102. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da je odredba bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe jer mu nisu niti obrazložili koliko iznosi naknada i zašto istu mora platiti. Osim toga, tužitelju nije mu obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedene naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

18. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio za osobne potrebe, za adaptaciju stana. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

19. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti mu je ponuđeno da pregovara.

20. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka-tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

21.1. Sukladno odredbi čl. 98. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri, a osobito da je predmet ugovora – zajam novaca, te da je prilikom sklapanja ugovor tužitelj bio onemogućen o pregovaranju, kao i da je tuženik kao kreditor u navedenom ugovornom odnosu jača ugovora strana, te da tekst predmetnih ugovornih odredbi nije lako razumljiv.

22. Dakle, s obzirom na to da je potrošač-tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe, nije znao koji iznos naknade mora platiti, nisu mu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

22.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena sukladno čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a, odnosno da je nepoštena odredba iz čl. 6 st. 1. Ugovora o kreditu br. 214241, sklopljenog dana 4. veljače 2008. između tužitelja i prednika tuženika, a koja glasi: Jednokratno 1,00 % (slovima: jedanposto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn (dvjestokunainulalipa) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“ te da je sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.

23. Budući da je predmetna odredba čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 4. veljače 2008. u iznosu od 1559,48 kn/74,26 EUR-a.

24. Na iznos od 74,26 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 4. veljače 2008. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II/ izreke.

25. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

26. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP).

26.1. Sud je na pripremnom ročištu održanom 29. rujna 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 74,26 EUR-a, odnosno u visini kondemnatornog zahtjeva (a kako je to već obrazloženo u ovoj odluci pod toč. 5. obrazloženja).

26.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 8. srpnja 2025. i 23. prosinca 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife za svako ročište , trošak sastava podneska od 1. travnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a, što ukupno iznosi 200,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 225,00 EUR-a, uvećano za 25%PDV-a iznosi 281,25 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a, što sveukupno iznosi 307,80 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 9. veljače 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

26.3. Tužitelju nije priznata naknada troška sudske pristojbe na tužbu jer istu nije niti platila.

27. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka.

Osijek, 9. veljače 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika