Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj: Gž-1696/2022-7

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja te Ive Smokvina- Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Branimir Rozić, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., u Zagrebu, radi isplate, odlučujući od žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-958/2019 od 7. srpnja 2022. i dopunske presude istoga suda poslovni broj: P-958/2019 od 21. listopada 2025., u sjednici vijeća 9. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-958/2019 od 7. srpnja 2022. u točki I. izreke te u dijelu točke II. izreke kojim je tuženici naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 10.800,00 kn/ 1.433,41 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 7. srpnja 2022. do isplate, te dopunska presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-958/2019 od 21. listopada 2025. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.533,07 kn/ 601,64 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Djelomičnim prihvaćanjem žalbi stranaka preinačava se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj: P-958/2019 od 7. srpnja 2022. u točki II. izreke, u dijelu u kojem je tuženici naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 3.236,00 kn/ 429,49 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 7. srpnja 2022. do isplate, te dopunska presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-958/2019 od 21. listopada 2025. u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.278,89 kn/ 567,91 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, i sudi:

''Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.236,00 kn/ 429,49 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od

7. srpnja 2022. do isplate''.

''Nalaže se tuženici da isplati tužitelju daljnji iznos od 4.278,89 kn/ 567,91 eura, sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 57,39 kn/7,62 eura od 6. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 89,06 kn/ 11,82 eura od 7. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 111,88 kn/ 14,85 eura od 6. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 122,20 kn/ 16,22 eura od 6. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 129,76 kn/17,22 eura od 7. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 135,26 kn/ 17,95 eura od 6. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 91,13 kn/12,10 eura od 5. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 58,64 kn/ 7,78 eura od 7. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 67,29 kn/ 8,93 eura od 7. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 84,41 kn/ 11,20 eura od 5. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 82,92 kn/11,01 eura od 5. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 65,61 kn/8,71 eura od 5. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 98,10 kn/ 13,02 eura od 7. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 124,15 kn/16,48 eura od 7. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 161,20 kn/21,39 eura od 6. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 152,70 kn/ 20,27 eura od 6. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 202,98 kn/26,94 eura od 3. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 193,45 kn/ 25,68 eura od 5. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 212,03 kn/ 28,14 eura od 7. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 372,96 kn/ 49,50 eura od 6. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 339,83 kn/ 45,10 eura od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 441,04 kn/ 58,54 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 406,07 kn/ 53,89 eura od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 349,83 kn/ 46,43 eura od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 129,00 kn/17,12 eura od 3. prosinca 2010. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.“

III. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 91,88 eura, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbija.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke prvostupanjske presude od 7. srpnja 2022. naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 11.395,05 kn/ 1.512,38 eura[1] zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose na način i po stopi pobliže opisanim u izreci citirane presude. Točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 14.036,00 kn/ 1.862,90 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 7. srpnja 2022. do isplate, sve u roku 15 dana.

2. Dopunskom presudom istoga suda od 21. listopada 2025. odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.811,96 kn/ 1.169,55 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Tužitelj podnosi žalbu protiv dopunske presude, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. – dalje: ZPP). Predlaže da se ista preinači na način da se u cijelosti prihvati prvopostavljeni tužbeni zahtjev, potražujući pritom troškove žalbenog postupka. Dodaje se da je tužitelj izjavio žalbu i protiv presude prvostupanjskog suda od 7. srpnja 2022., međutim kako je tek dopunskom presudom od 21. listopada 2025. odlučeno o dijelu zahtijeva koji nije obuhvaćen presudom od 7. srpnja 2022., ti se tužiteljevi žalbeni navodi isključivo odnose na sadržaj dopunske presude.

3.1 Tuženica podnosi žalbu protiv presude prvostupanjskog suda od 7. srpnja 2022. pozivajući se pritom na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže da se presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka tuženici, odnosno podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe stranaka su djelomično osnovane.

6. Predmet spora predstavlja restitucijski zahtjev tužitelja radi povrata stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

7. Među strankama nije sporno da su 11. ožujka 2005. sklopile Ugovor o [broj kredita] (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), na temelju kojega je tuženica, kao Kreditor, tužitelju, kao Korisniku kredita, odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti od 32.281,31 CHF po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan

1 Fiksni tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK

korištenja, a radi kupnje motornog vozila. Također, nije sporno da je tužitelj kredit otplatio.

8. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva te je li predmetno potraživanje u zastari.

9. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s činjenicama iznesenim u postupku i provedenim dokazima, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, odnosno izreka presude je razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima presude pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Tužitelj se u žalbi poziva i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, međutim navedeno ničim ne obrazlaže.

10. Nadalje, donošenjem pobijane presude nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 188. st. 2. ZPP-a. Naime, tužitelj je tijekom postupka postavio četiri varijante tužbenog zahtjeva na način da traži isplatu različitih novčanih iznosa ovisno o načinu obračuna stečenog bez osnove, u kojoj situaciji je u većem zahtjevu sadržan manji zahtjev. Prema prvoj varijanti tužitelj smatra da neosnovano stečeni iznos (s naslova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope) treba obračunati prema kamatnoj stopi iz čl. 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. – dalje: ZOO/15), u drugoj varijanti zahtijeva povrat stečenog bez osnove (s naslova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope) primjenom početno ugovorene kamatne stope iz Ugovora o kreditu, u trećoj varijanti zahtijeva povrat stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (bez valutne klauzule), obračunavajući stečeno bez osnove primjenom kamatne stope iz čl. 26. st. 3. ZOO/15, dok u četvrtoj varijanti zahtjeva povrat stečenog bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (bez valutne klauzule), obračunavajući stečeno bez osnove primjenom početno ugovorene kamatne stope iz Ugovora o kreditu.

11. Dakle, opisanim postupanjem tužitelj nije postavio eventualno kumulirane tužbene zahtjeve u smislu čl. 188. st. 2. ZPP-a, već traži isplatu različitih novčanih iznosa ovisno o načinu obračuna stečenog bez osnove, u kojoj situaciji je u većem zahtjevu sadržan manji zahtjev.

12. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženice o postojanju relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a budući da je obrazloženje pobijane presude sadržajno u skladu sa čl. 338. st. 4. ZPP- a.

13. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, sukladno ovlaštenju iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, utvrđeno je da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od navedenih povreda.

14. Cijeneći da su u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača donesene presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke i valutnoj klauzuli u valuti CHF, kao i da je odredbama predmetnog Ugovora o kreditu promjena kamatne stope učinjena ovisnom isključivo o jednostranoj odluci tuženice, bez da sam Ugovor ili primjenjivi akti tuženice sadrže egzaktni parametar određivanja visine kamatne stope te da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženica, kao trgovac, nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, pozivom na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19. – dalje: ZPP/19), odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) i odredbu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. - dalje: ZOO/05), prvostupanjski sud zauzima stav da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, slijedom čega tužitelju pripada pravo na povrat stečenog na temelju istih.

15. Na temelju nalaza i mišljenja sudske vještakinje za računovodstvo i financije, Stefani Gardašanić, kojeg je u cijelosti prihvatio, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj na temelju ništetnih ugovorih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj katnoj stopi preplatio iznos od 15.673,94 kn/ 2.080.29 eura, ali i da je istodobno na temelju istih odredbi platio manje 4.278,89 kn/ 567,91 eura, što prijebojem iznosi 11.395,05 kn/ 1.512,38 eura.

16. Budući da je ZOO/05, na koji se tužitelj poziva, stupio na snagu 1. siječnja 2006., odnosno da je odredba čl. 26. st. 3. ZOO/05 na snazi od 1. siječnja 2008., dok je Ugovor o kreditu sklopljen 11. ožujka 2005. prvostupanjski sud ne prihvaća tužbeni zahtjev izračunat primjenom kamatne stope iz čl. 26 st. 3. ZOO/05.

17. Pritom odbija istaknuti prigovor zastare navodeći da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, odnosno od 15. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, a od 14. lipnja 2014. za promjenjivu kamatnu stopu. Budući da je tužitelj podnio tužbu 12. lipnja 2019. zaključuje da je ista podnese unutar zastarnog roka od pet godina.

18. Odluku o troškovima postupka odnosi primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP/19 u vezi s relevantnim odredbama Tarife o nagrada i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. – dalje Tarifa).

19. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom.

20. Suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o obvezujućem učinku odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

21. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke u potrošačkim ugovorima o kreditu, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., s time da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. odbijena revizija, utvrđeno je da je, pored ostalih banaka, i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

22. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da je, pored ostalih, i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženica, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

23. Nastavno, odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15. i 14/19.; dalje: ZZP/14.), a koji se s obzirom na vrijeme pokretanja ovog postupka primjenjuje sukladno članku 148. u vezi s člankom 146. ZZP/14, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a člankom 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – dalje: ZPP/14), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. istoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP/14 propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

24. Pritom se ističe da nisu osnovani žalbeni navodi tuženice kojima ističe da je zabranjena retroaktivna primjena odredbe članka 502.c ZPP-a koja se prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19.; dalje: ZIDZPP) odnosila samo na postupke naknade štete. Naime, iako je odredbom članka 502.c ZPP/14 bilo određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, prema ocjeni ovog suda navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Uzimajući u obzir svrhu unošenja glave 32. pod nazivom „Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa“, te vodeći računa o činjenici da je zakonskom izmjenom citirana zakonska odredba izmijenjena samo na način da je iza riječi „naknada štete“ dodano „ili isplata“, neprihvatljivo je strogo formalističko tumačenje navedene odredbe, slijedom čega se termin „naknada štete“ u članku 502.c ZPP/14 treba tumačiti u skladu s ciljem te odredbe, a koji cilj je olakšanje i ubrzanje parničnih postupaka obeštećenja potrošača.

25. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda RH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, na temelju članka 502.c ZPP-a, vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

26. Nastavno na navedeno, tužitelj nije bio dužan dokazivati ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već je dovoljno da se pozvao na utvrđenu ništetnost u navedenim presudama povodom kolektivne tužbe jer bi svako drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača. S druge strane, u individualnim postupcima kao što je ovaj, dopušteno je dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženica tijekom postupka nije pružila niti jedan dokaz da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje Ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja istog bile dane odgovarajuće obavijesti o načinu i parametrima promjene kamatne stope, kao i rizicima vezanim uz valutu CHF, te da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

27. Nadalje, iz prvostupanjske presude, kao i iz stanja spisa, jasno proizlazi da je sud tijekom postupka izveo dokaz uvidom u svu pravno relevantnu dokumentaciju, uključujući i onu dostavljene od strane tuženice, međutim iz sadržaj iste ne proizlazi da bi tužitelju tijekom sklapanja Ugovora o kreditu bilo pružene sve relevantne informacije u smislu prethodno iznesenih navoda.

28. Tuženica u žalbi neosnovano ukazuje i da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je odbio dokazni prijedlog za saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu. Ovim dokazom ne može se dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača budući da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (citirana odluka Ustavnog suda i odluka istog suda broj U-III 4223/2021 od 1. prosinca 2021).

29. U odnosu na dokazni prijedlog saslušanja zaposlenika tuženice, valja istaknuti da prema stanju spisa predmeta tuženica do zaključenja glavne rasprave nije obrazložila na koje se okolnosti predloženi djelatnik ima saslušavati niti je tvrdila da je taj svjedok sudjelovao u sklapanju konkretnog ugovora o kreditu. Takvim postupanjem iznesen je neodređeni dokazni prijedlog iz kojeg se nije moglo zaključiti da bi predloženi svjedok imao neposredna saznanja o obaviještenosti tužitelja o značenju spornih ugovornih odredbi pa je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je taj dokazni prijedlog odbio.

30. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju rezultata financijskog vještačenja utvrdio da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli preplatio tuženici iznos od 15.673,94 kn/ 2.080.29 eura (pozitivna tečajna razlika). Naime, tužitelju, u pogledu promjenjive kamatne stope, pripada razlika između plaćenih mjesečnih anuiteta i mjesečnih anuiteta obračunatih prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,85%.

31. Potrebno je navesti da se prvostupanjski sud u dijelovima pobijane presude pogrešno poziva na odredbe ZOO/05, budući da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. – dalje: ZOO/91). Međutim, i pravilnom primjenom materijalnoga prava – konkretno čl. 104. st. 1. u vezi s čl. 210. st. 1. ZOO/91, tužitelju je valjalo dosuditi iznos iz toč. I. izreke prvostupanjske presude. S time u vezi, tužitelj neosnovano žalbenim navodima ukazuje da mu pripada razlika između plaćene kamate i kamate iz čl. 26. st. 3. ZOO/15 (u visini od ¼ zateznih kamata), budući da se citirana zakonska odredba primjenjuje samo na ugovorne odnose u kojima kamatna stopa nije uopće određena, što u ovome predmetu nije slučaj.

32. U tom pogledu, nisu osnovani žalbeni navodi stranaka kojima osporavaju visinu dosuđene razlike, ističući kako između istih nije ugovorena fiksna kamatna stopa. Naime, kako je izostao zakoniti mehanizam promjenjive kamatne stope od početno ugovorene, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženice primjenjuje se početno ugovorena kamatna stopa. U tom pravcu je i Vrhovni sud RH izrazio stajalište u svojoj odluci broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022. prema kojem: „Potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora, u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika.“

33. Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud postupio kada je tužitelju dosudio razliku između pozitivne i negativne tečajne razlike. Naime, nije sporno da iznos od 4.278,89 kn/ 567,91 eura predstavlja tzv. negativnu tečajnu razliku tj. iznos koji je tužitelj manje platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stanju spisa predmeta ne proizlazi da je tuženica tijekom postupka istaknula procesno pravni prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja, niti da je podnijela protutužbu, slijedom čega nije bilo pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice s naslova negativnih tečajnih razlika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovnog broja Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

34. Slijedom navedenog, valjalo je tužitelju, uz već dosuđeni iznos od 11.395,05 kn/ 1.512,38 eura, dosuditi daljnji iznos od 4.278,89 kn/ 567,91 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a koji je preplatio tuženici na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

35. Nadalje, cijeneći da je sadržaj odredbe čl. 214 ZOO/91 istovjetan odredbi čl. 1115. ZOO/05, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dana plaćanja mjesečnih anuiteta pa do isplate. Ništetnost spornih ugovornih odredbi utvrđena je zbog povrede prava savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost na strani tuženice, slijedom čega se žalbeni navodi u tom pogledu također otklanjaju kao neosnovani.

36. Pravilno je prvostupanjski sud odbio istaknuti prigovor zastare kao neosnovan. U konkretnome slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi, slijedom čega se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina (član 371. ZOO/91).

36.1 Sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u konkretnom slučaju, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

36.2 Stoga, imajući u vidu da je tužba u ovom postupku podnesena 12. lipnja 2019., tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok.

36.3 Nastavno, pravilno je prvostupanjski sud u konkretnim okolnostima dopustio preinaku tužbe u smislu čl. 190. st. 2. ZPP-a. U protivnom, nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi bilo ograničeno pravo na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčenom odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17.). Naime, dopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog vještačenja razmjerno je legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a i time je otklonjena moguća povreda prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a isticanje tužbenog zahtjeva za isplatu preplate po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nakon provedenog vještačenja, u konkretnim okolnostima, nije od utjecaja na duljinu trajanja postupka. Kada bi se prihvatio stav tuženice, tada bi tužitelj bio primoran na podnošenje nove tužbe za taj dio tužbenog zahtjeva, čime bi mu se nametnuo prekomjeran teret.

37. Neosnovano se tuženica u žalbi poziva na čl. 326. st. 2. ZOO/05 koji propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Naime, u konkretnom slučaju radi se o isplati izvršenoj na temelju ništetnih odredbi Ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što ne predstavlja „zabranu manjeg značaja“, već uvelike određuje bitne sastojke Ugovora.

38. Neosnovano tuženica ukazuje i da je prvostupanjski sud propustio primijeniti čl. 19. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZIDZPK) tvrdeći da bi iz istog proizlazilo da zakonodavac smatra da između potrošača, koji su svoje kredite već otplatili, i banaka nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Takvo što iz navedene odredbe ne proizlazi, već se ista odnosi samo na obvezu banaka da potrošačima koji su sklopili ugovore kao što je predmetni, a koji kredit još nisu otplatiti, ponude sklapanje ugovora s uvjetima propisanim ZIDZPK-om.

39. Zaključno, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije uspio u sporu u samo neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

39.1 Naime, tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje ukupan iznos u visini od 20.207,01 kn/ 2.681,93 eura te je istome, donošenjem ove presude, dosuđen ukupan iznos od 15.673,94 kn/ 2.080,29 eura. Dakle, tužitelj je uspio u pogledu osnove zahtjeva 100%, dok je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 78 % (2.080,29 / 2.681,29 x 100), slijedom čega je tužitelj u konačnici uspio u omjeru od 89 % (100%+78%=178 / 2=89%), dok je tuženica uspjela u omjeru od 11% (100%-89%). Kada se od postotka uspjeha tužitelja oduzme postotak uspjeha tuženice, to proizlazi da je tužitelj, sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a, uspio u omjeru od 78% (89-11), slijedom čega je valjalo o troškovima postupka odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

39.2 Neosnovano tuženica osporava pravilnost primjene materijalnog prava iz čl. 155. st. 1. ZPP-a u odnosu na trošak sastava podneska od 4. kolovoza 2020. i 28. kolovoza 2020. jer se tužitelj tim podnescima očitovao na ranije navode tuženice iznesene u njegovim podnescima. Osim toga, neosnovano tuženica osporava i primjenu Tbr.8. toč. 1. Tarife u odnosu na podnesak tužitelja od 28. kolovoza 2020. jer se radi o obrazloženom podnesku. U pogledu žalbenih navoda tuženice kojima osporava trošak sastava podneska od 2. travnja 2020. i 28. listopada 2020, valja navesti da pobijanom presudom trošak sastava tih podnesaka nije dosuđen tužitelju.

39.3 Slijedom navedenog, s obzirom da je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 155. st. 1. ZPP-a prilikom utvrđivanja potrebnih troškova tužitelja za vođenje parnice, kao i pravilnom primjenom relevantnih odredbi Tarife utvrdio da ukupni potrebni trošak parničnog postupka tužitelja iznosi ukupno 800 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kn/ 1,33 eura (Tbr.50 Tarife), uvećano za pripadajući PDV (Tbr. 42 Tarife), ukupno iznosi 10.000,00 kn/ 1.327,23 eura. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi navedene troškove u omjeru od 78% odnosno u iznosu od 7.800,00 kn/ 1.035,24 eura.

39.4 Prethodno navedenom iznosu valjalo je dodati cjelokupni trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn/ 398,17 eura, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju valjalo dosuditi trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 10.800,00 kn/ 1.433,41 eura. Trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, prema stanju spisa, nisu plaćeni, slijedom čega nije bilo uvjeta za naknadnom tog dijela troška.

40. Konačno, neosnovano tuženica osporava tijek zateznih kamata na trošak parničnog postupka budući da se sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20.) zatezne kamate na troškove postupka određuju od donošenja odluke, slijedom čega trenutak dostave prvostupanjske presude strankama nije od odlučnog značaja na početak tijeka zateznih kamata.

41. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a odlučeno je kao u toč. I. izreke ove presude, dok je na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u toč. II. ove presude.

42. Tužitelj je žalbom pobijao prvostupanjsku presudu za iznos od 8.811,96 kn/ 1.169,55 eura, dok je uspio u iznosu od 4.278,89 kn/ 567,91 eura, odnosno u omjeru od 49%. Cijeneći vrijednost pobijanog dijela, tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava žalbe u visini od 75 bodova sukladno Tbr. 10. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25. – dalje: Tarifa/25), a što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife/25) i uvećano za pripadajući PDV (Tbr. 46. Tarife/25), ukupno iznosi 187,50 eura. S obzirom na utvrđeni omjer uspjeha, tužitelju pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 91,88 eura, dok se u preostalom dijelu zahtjev ukazuje neosnovanim. Tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi na žalbu jer prema stanju spisa iste nije platio, kao niti trošak sastava žalbe od 30. listopada 2025., budući da je predmetnom žalbom ukazano da se ustraje pri žalbenim navodima iznijetim protiv presude prvostupanjskog suda od 7. srpnja 2022. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u toč. III. izreke ove presude.

42.1 Cijeneći da je tuženica uspjela žalbom u razmjerno neznatnom djelu (troškovi postupka), zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, njezin je zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao u toč. IV. izreke ove presude.

U Rijeci 9. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Ksenija Dimec