REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-176/2026

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HP, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Slavenu Karaban, odvjetniku iz [adresa] protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 53056966535, zastupanog po punomoćnicima, iz Odvjetničkog društva Kallay& Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: P-539/2021-25 od 24. listopada 2025., u sjednici održanoj 9. veljače 2026.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o j e :

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: P-539/2021-25 od 24. listopada 2025. te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvoga stupnja najprije utvrđena ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 198-50-4711896 od 18. veljače 2008. (dalje: Ugovor o kreditu) u dijelu kojim je određena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u švicarskim francima a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem deviznom tečaju Banke kreditora na dan dospijeća prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, koji je Ugovor sklopljen između tužiteljice HP iz [adresa] i tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. sa sjedištem u Zagrebu, Petrinjska 59 pa je potom utvrđena ništetnom i odredba članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se navodi da je „redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora" bez navođenja ikakvih daljnjih objektivnih parametara kojima bi se normiralo kretanje visine kamatne stope te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke, nakon čega je prihvaćen i kondemnatorni zahtjev koji se odnosi na pretplatu zbog valutne klauzule u švicarskim francima tako što je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 3.433,79 eura sa zateznim kamatama na svakomjesečni iznos koji su iznosi dospjeli u razdoblju od 31. ožujka 2008. do zaključno 22. veljače 2013. pa do isplate i sve u roku od 15 dana, o čemu je odlučeno u točkama I., II. i III. izreke prvostupanjske presude, dok je u točki V. odlučeno o troškovima parničnog postupka tako što je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici te troškove u iznosu od 1.546,25 eura sa zateznim kamatama od dana presuđenja 24. listopada 2025. do isplate i sve u roku od 15 dana, a u točki je IV. izreke odbijen tužiteljičin tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 252,32 eura sa zateznim kamatama po osnovi povrata preplaćenih iznosa otplate kredita zbog povećanja kamatne stope.

1.1. Prvostupanjski je sud donio i rješenje kojim je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu i rješenje pobija tuženik smatrajući najprije kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da tužiteljica ima pravni interes za utvrđenje ništetnim dijela članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno da je kamatna stopa promjenjiva, pozivajući se na odredbu članka 187. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) te da prvostupanjski sud nije primijenio odredbu članka 288. stavka 2. ZPP prema kojoj je trebao odbaciti tužbu u tom dijelu, čime je počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ističe apsolutno bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP kao i bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP smatrajući prvostupanjsku presudu nerazumljivom a u žalbi protiv rješenja o mjesnoj nenadležnosti ističe i žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnoga prava.

2.1. U pogledu presude također ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP dodatno iz razloga što je u obrazloženju presude vrlo kratko navedeno kako tužiteljici pripada pravo na zaštitu na temelju odredaba zakona o zaštiti potrošača ali nije obrazložio kako to iz sklopljenog ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica potrošač. Ističe i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava s obzirom na to da je ugovor o kreditu sklopljen 18. veljače 2008. za vrijeme vremenskog važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. I dalje smatra da je osnovan njegov prigovor zastare te pobija odluku o početku tijeka zateznih kamata smatrajući kako on ne može biti nepošteni stjecatelj jer je sve što je primio primio na temelju valjano sklopljenog ugovora o kreditu a o tome prvostupanjski sud također nije dao nikakvo obrazloženje. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te postavlja zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 395,93 eura.

3. Tužiteljica, kojoj je tuženikova žalba uredno dostavljena, nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora (još) zahtjev tužiteljice HP protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. sa sjedištem u Zagrebu najprije zahtjev za utvrđenje ništetnima odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanih u Ugovoru o kreditu koji su 18. veljače 2008. sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita a potom još i tužiteljičin zahtjev za vraćanje preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule u ukupnom iznosu od 3.433,79 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose koje je tužiteljica platila u razdoblju od ožujka 2008. do zaključno veljače 2013.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen u cijelosti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim odredaba članaka 7. i 2. Ugovora o kreditu od 18. veljače 2008. a potom i tužiteljičin zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa pod osnovi valutne klauzule u švicarskim francima pa je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici traženi iznos od 3.433,79 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose dospjele u razdoblju od 31. ožujka 2008. do zaključno 22. veljače 2013., dok je rješenjem odlučeno o tuženikovu prigovoru mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda i to tako da je taj prigovor odbijen kao neosnovan.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu i rješenje u granicama razloga određenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska odluka (presuda i rješenje) u cijelosti zakonita i pravilna pa je tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni onih iz članka 354. stavka 2. točaka 3. i 11. ZPP na koje se tuženik poziva u žalbi, jer je prvostupanjski sud pravilno odlučio da je mjesno nadležan za suđenje u ovoj pravnoj stvari a presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Također nije ostvaren ni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 187. stavcima 1. i 2. ZPP i člankom 288. stavkom 2. ZPP, jer je prvostupanjski sud pravilno ocijenio postojanje pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora o kreditu o promjenjivosti redovne kamatne stope u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, iako je kondemnatorni dio za isplatu preplaćenih iznosa zbog povećanja kamatne stope odbijen kao neosnovan zbog osnovanosti tuženikova prigovora zastare u tom dijelu.

8.1. Tuženik neosnovano odriče tužiteljici postojanje pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost stope redovnih kamata jednostranom odlukom tuženika kao kreditora i trgovca, jer je pravo na podizanje tužbe na utvrđenje ništetnosti određeno posebnim propisom – u članku 327. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05). Osim toga, tužiteljica je postavila i kondemnatorni zahtjev za isplatu po osnovi ništetnosti te odredbe pa je njezin pravni interes i u tom smislu neupitan neovisno o tome što je zbog prigovora zastare taj kondemnatorni zahtjev odbijen.

9. Nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice a potom pravilno primijenio materijalno pravo.

10. U konkretnom slučaju najprije nije sporno da je Ugovor o kreditu sklopljen u tuženikovoj Podružnici u Vinkovcima, kako proizlazi i iz samog Ugovora o kreditu (stranice 21 do 27 spisa) te da tužiteljica ima prebivalište na području Općinskog suda u Vinkovcima (u [adresa]).

10.1. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio kako se o prorogacijskoj klauzuli sadržanoj u članku 12. Ugovora o kreditu ("u slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora") sklopljenom prema unaprijed formuliranom obrascu koji je sačinio tuženik nije pojedinačno pregovaralo pa tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na sadržaj te klauzule kao i da je ta ugovorna odredba nepoštena jer je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača imajući u vidu tužiteljičino prebivalište u [adresa] i udaljenost od suda ugovorene mjesne nadležnosti (u Zagrebu), slijedom čega je ta odredba ništetna.

10.2. Tuženik u žalbi neosnovano smatra kako za tužiteljicu ne bi nastali veći troškovi s obzirom na to da može angažirati odvjetnika u Zagrebu, jer bi i po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, angažiranje odvjetnika u Zagrebu po svemu sudeći zahtijevalo tužiteljičin odlazak u gotovo 280 km udaljeni Zagreb pa time i znatne troškove te druge poteškoće koje bi je mogle odvratiti od traženja sudske zaštite.

10.3. Što se tiče ostalih okolnosti (vrijednost predmeta spora i imovno stanje tužiteljice kao potrošača) kao odlučnih prema Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020. (broj: Su-IV-308/2020) valja napomenuti kako vrijednost predmeta spora iznosi 3.686,11 eura a tako proizlazi iz stanja spisa, dok tužiteljično opće imovno stanje nije posebno ispitivano, ali ništa u ovom slučaju ne upućuje na zaključak da se radi o osobi čije je imovno stanje iznad uobičajenog za prilike u Republici Hrvatskoj a tuženik to i ne tvrdi, već iz dokaza u spisu proizlazi da je tužiteljica ekonomistica rođena **.**.1973. (opći podaci o tužiteljici prilikom saslušanja kao parnične stranke na stranici 198 spisa).

10.4. Uzimajući u obzir sve prethodno navedene okolnosti opravdano je zaključiti kako bi saznanje da se suđenje mora voditi u Zagrebu realno moglo odvratiti tužiteljicu od podnošenja tužbe pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se radi o nepoštenoj te time i ništetnoj odredbi kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora (u Zagrebu), sve na temelju članaka 96. do 102. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007. i 125/2007. – dalje: ZZP/07).

10.4.1. Tuženik se neosnovano poziva i na odredbu članka 99. ZZP/07 jer se ta odredba (o nedopuštenosti ocjenjivanja jesu li poštene ugovorne odredbe ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive) odnosi samo na ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni.

10.5. Tuženik nadalje neosnovano smatra kako Općinski sud u Vinkovcima ne bi bio nadležan ni u slučaju ništetnosti prorogacijske klauzule, odnosno da bi bio nadležan sud općemjesne nadležnosti za tuženika (u njegovu sjedištu u [adresa]) a ne sud mjesta prebivališta tužiteljice.

10.5.1. Općinski sud u Vinkovcima naime nije samo sud na području kojega tužiteljica ima prebivalište (pa bi bio eventualno nadležan prema članku 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju – "Narodne novine" broj: 112/12., 143/13., 9/15., 102/15. i 52/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske), već i sud na čijem se području nalazi poslovna jedinica tuženika u kojoj je sklopljen Ugovor o kreditu (sklopljen je u Podružnici tuženika u Vinkovcima) pa je nadležan prema članku 59. ZPP, a okolnost što Ugovor o kreditu uopće sadrži prorogacijsku klauzulu zapravo i može značiti da je za suđenje u ovom sporu nadležan barem još jedan sud. U protivnom se i ne bi radilo o prorogaciji nadležnosti jer se stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi samo sud koji nije mjesno nadležan (članak 70. stavak 1. ZPP).

10.5.2. Tuženik neosnovano problematizira i činjenicu tužiteljičina prebivališta, s obzirom na to da je i u Ugovoru o kreditu naznačena ista tužiteljičina adresa a tuženik tijekom prvostupanjskog postupka to nije ni osporavao.

10.6. Za suđenje je u ovom sporu stoga svakako nadležan prvostupanjski sud koji je stoga donio zakonitu odluku kada je odbio tuženikov prigovor i proveo postupak.

11. Tuženikova žalba nije osnovana ni u pogledu zakonitosti i pravilnosti dijela presude kojim su utvrđene ništetnima odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivosti stope redovnih kamata, kao ni protiv dijela prvostupanjske presude kojim je prihvaćen kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 3.433,79 eura po osnovi preplate zbog ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima.

12. Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita 18. veljače 2008. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju novog motornog vozila na iznos od 18.372,78 švicarskih franaka, s redovnim kamatama po stopi od 6,75% godišnje promjenjivoj u skladu s odlukom tuženika kao i da je tuženik nakon sklapanja Ugovora o kreditu nekoliko puta povećavao stopu redovnih kamata te da je u tijeku otplate kredita došlo do značajnog rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku valutu kunu tako da su anuiteti kredita znatno povećani. Nije sporna ni visina preplate zbog ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima – u iznosu od 3.433,79 eura ni visina i vrijeme naplate pojedinačnih mjesečnih iznosa.

13. I dalje je sporno radi li se o ništetnim ugovornim odredbama, je li nastupila zastara potraživanja preplaćenih iznosa, poštenje tuženika kao stjecatelja a tuženik i dalje poriče tužiteljici i svojstvo potrošača.

14. U konkretnom se slučaju radi o namjenskom kreditu za kupnju novoga vozila koji je s tuženikom sklopila tužiteljica kao fizička osoba i nema naznake da je kredit zatražila i ostvarila u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti bila je zaposlena u društvu Čvor d.o.o. Vinkovci kako je naznačeno u Ugovoru i kreditu a proizlazi i iz iskaza tužiteljice kao stranke.

14.1. Osim toga, tužiteljica se u tužbi pozvala na svoje svojstvo potrošača time što je individualni tužbeni zahtjev utemeljila na Zakonu o zaštiti potrošača i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošačkih prava.

14.2. Prvostupanjski je sud stoga raspolagao potrebnim činjeničnim i pravnim elementima iz kojih proizlazi svojstvo tužiteljice kao potrošača prema definiciji iz članka 3. stavka 1. alineje 1. ZZP/07 pa, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud nije trebao tražiti daljnje pojašnjenje, a teret je dokazivanja da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja odnosno da tužiteljica nema svojstvo potrošača na tuženiku koji to nije dokazao.

15. Tužiteljičino svojstvo potrošača ujedno znači da se tužiteljica u ovom individualnom sporu može pozivati na pravna utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu i da je sud vezan za ta utvrđenja (članak 502.c ZPP).

16. Sud je stoga u ovoj parnici vezan za pravna utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava koje je tužitelj (u toj parnici) ovlašten štititi, kako prema odredbi članka 502.c ZPP tako i prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14., 110/15. i 14/19.) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe 29. studenog 2021.

16.1. Radi se o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. protiv kojih su tuženici u tome postupku (a tuženik je bio i Raiffeisenbank Austria d.d., dakle aktualni tuženik) podnijeli revizije koje su odbijene kao neosnovane presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pa ovaj drugostupanjski sud podržava ocjenu prvostupanjskog suda o izravnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na posebne parnice koje vode potrošači radi ostvarenja prava na naknadu ako se potrošač pozove na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a stavka 1. ZPP.

16.2. Konačno – o ovom se pitanju na isti način već izričito izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske (tako i u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

17. U presudi donesenoj u navedenom kolektivnom sporu utvrđeno je da je i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača sklapajući u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te na način što je u tim ugovorima ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva tijekom postojanja obveze u skladu s jednostranom odlukom tuženika a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nisu o tome pojedinačno pregovarali niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa se radilo o nepoštenim i time ništetnim odredbama.

17.1. Presude donesene u kolektivnom sporu se međutim odnose na prosječne potrošače i u tom je smislu doista pravomoćno utvrđeno da se o osporenim odredbama ugovora o kreditu (ni tečaju ni promjenjivosti kamatne stope) nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju te da su te odredbe uzrokovale neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama.

17.2. U kolektivnom sporu stoga po prirodi stvari nije utvrđivano kakve su informacije dobili pojedini potrošači tijekom pojedinačnog pregovora o sklapanju ugovora, što znači da u pojedinačnom sporu banka može dokazivati obaviještenost potrošača odnosno njegov informirani pristanak na sklapanje takvog ugovora.

17.3. U konkretnom slučaju tuženik međutim nije predložio saslušanje kao svjedoka zaposlenika banke koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu (zapravo je odustao od ranije predloženog dokaza) pa je izveden samo dokaz saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke čiji iskaz je prvostupanjski sud pravilno ocijenio a iz kojega proizlazi da tužiteljica nije ni mogla pregovarati o spornim ugovornim odredbama i da se radilo o tipskom, unaprijed pripremljenom ugovoru (pripremio ga je tuženik).

18. Prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim i prigovor zastare, jer zastara nije počela teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu kako proizlazi i iz Objedinjenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici tog odjela održanoj 31. siječnja 2022. (broj: Su-33/2022-2).

18.1. Time nije dovedena u pitanje svrha zastare u okviru uređenog pravnog poretka Republike Hrvatske niti se radi o promjeni roka zastare a suprotno tumačenje ne bi bilo ni u duhu prava Europske unije o zaštiti prava i interesa potrošača i njihove jednakosti pred zakonom ni u skladu s pravilima o ostvarenju prava na restituciju neosnovano isplaćenih iznosa neovisno o tome je li ugovorna odredba utvrđena nepoštenom (pa time i ništetnom) u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.

18.2. Kako je presuda donesena u kolektivnom sporu u pogledu ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima postala pravomoćna 14. lipnja 2018. a tužba za isplatu u ovoj parnici podnesena 29. studenog 2021. i primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO/05 prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare.

19. Prvostupanjski je sud pravilno odlučio i o tijeku zateznih kamata a u vezi s tim i o nepoštenju tuženika koje je s obzirom na sve okolnosti konkretnog i brojnih sličnih slučajeva očito jer je tuženik kao trgovac i jača ugovorna strana kriv za ništetnost ugovorne odredbe pa time i nepošteni stjecatelj te je dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja, kako je i propisano u članku 1115. ZOO/05.

20. Iz svega prethodno navedenoga proizlazi da je prvostupanjska presuda u odluci o glavnoj stvari i zateznim kamatama u cijelosti zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

21. Žalba nije osnovana ni protiv odluke o troškovima postupka jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio njihovu visinu i uspjeh stranaka u sporu prema članku 154. stavku 2. ZPP.

22. Tuženik nije uspio u žalbenom postupku pa mu ne pripadaju ni troškovi žalbe.

23. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju članaka 368. stavka 1. i 380. točke 2. te 166. stavka 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 9. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Igor Rakić