REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Gž-1305/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKOG ZAVODA ZA MIROVINSKO OSIGURANJE iz Zagreba, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, kojeg zastupa punomoćnik po zaposlenju FU, protiv tuženika HRVATSKOG UREDA ZA OSIGURANJE iz Zagreba, Martićeva 73, OIB 38922958547 kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1560/2020-48 od 12. lipnja 2025., u sjednici održanoj 09. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Prihvaća se kao osnovana žalba tuženika pa se preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1560/2020-48 od 12. lipnja 2025. te se sudi:
Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja slijedećeg sadržaja:
"Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje 12.470,24 eura s zateznim kamatama od 17. ožujka 2020. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."
II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka isplatom iznosa od 2.306,35 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 09. veljače 2026. u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove žalbenog dijela postupka isplatom iznosa od 483,65 eura, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženiku da mu isplati iznos od 12.470,24 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 17. ožujka 2020. do isplate (st. I.). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 33,18 eura (st. II.).
2. Protiv te presude pravovremenu i dopuštenu žalbu putem svojih punomoćnika podnosi tuženik iz razloga bitne povrede odredaba postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik drži da u konkretnoj pravnoj stvari valja primijeniti odredbe Zakona o obaveznim osiguranjima u prometu (dalje: ZOOP) prema kojim odredbama obveza tuženika na naknadu štete tužitelju može postojati samo ukoliko postoji razlika između mirovine koju tužitelj isplaćuje i mirovine koju bi tužitelj isplaćivao da je njegov osiguranik umirovljen po osnovi ozljede na radu, odnosno samo u slučaju ukoliko je mirovina koju tužitelj isplaćuje veća od mirovine koja bi se isplaćivala za slučaj da je njegov osiguranik umirovljen zbog ozljede na radu. U ovoj pravnoj stvari utvrđeno je da takva razlika ne postoji. Tuženik drži da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je u ovoj konkretnoj stvari mjerodavan – Zakon o mirovinskom osiguranju (dalje: ZMO) jer da je i prema odlukama Vrhovnog suda RH, ZOOP lex specialis u odnosu na ZMO te da se upravo i on mora primijeniti jer je riječ o kasnijem zakonu koji ne derogira raniji specijalni zakon.
2.1. Žalbeni je prijedlog tuženika da se preinači prvostupanjska presuda "na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u skladu s žalbenim navodima", te da mu se nadoknade parnični troškovi kao i troškovi žalbenog postupka.
3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025, dalje: ZPP).
4. Odgovor na tu žalbu nije dostavljen.
5. Žalba tuženika je osnovana.
6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 12.470,24 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 17. ožujka 2020. do isplate s osnova naknade štete koja je tužitelju nastala isplatom invalidske mirovine njegovom osiguraniku RU u razdoblju od 01. travnja 2017. do 31. siječnja 2020. kao posljedica ozljede izvan rada (prometna nezgoda od 21. travnja 2003.).
7. U prvostupanjskom postupku su kao nedvojbene utvrđene slijedeće činjenice: da je tužitelj priznao svom osiguraniku RU od 30. travnja 2014. pravo na isplatu invalidske mirovine; da je rješenjem od 09. lipnja 2016. ispravljeno prethodno rješenje tako da se osiguraniku tužitelja kod kojega je zbog bolesti od 50% i ozljede izvan rada od 50% nastala opća nesposobnosti za rad određuje počevši od 17. listopada 2013. pravo na invalidsku mirovinu; da je vještačenjem po liječniku specijalisti medicine rada utvrđeno da postoji uzročno posljedična veza između štetnog događaja i umirovljenja tužiteljeva osiguranika RU za invalidnost nastalu zbog ozljede izvan rada tj. zbog predmetnog štetnog događaja 50%, a da je vještak procijenio tu invalidnost na 70% (tužitelj zahtjeva manje tj. 50%); da je financijskim vještačenjem utvrđeno da su ukupno isplaćene mirovine osiguraniku tužitelja u iznosu od 24.940,53 eura (187.914,00 kuna), a da 50% od toga predstavlja iznos od 12.470,24 eura (93.957,00 kuna); da prema istom financijskom vještačenju proizlazi da je razlika između invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku i izračunate invalidske mirovine zbog ozljede na radu iznosi 4.479,10 eura, odnosno da je za taj iznos tužitelj manje isplatio od onoga što bi bilo isplaćeno osnovom invalidske mirovine zbog ozljede na radu.
8. Sporno je u ovom žalbenom postupku, a navedeno je bilo sporno i pred prvostupanjskim sudom da li se o zahtjevu za naknade štete isplatom mirovina prema osiguravatelju odlučuje primjenom Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021. i 119/2022. - dalje: ZMO) ili primjenom ZOOP-a ("Narodne novine" broj: 151/2005., 36/2009, 75/2009., 76/2013.,152/2014. i 155/2023.)
9. Temeljem navedenih utvrđenja, a pozivom na odredbu čl. 161. ZMO-a prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom utvrđenog iznosa (50% od utvrđenog iznosa) sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od
17. ožujka 2020. do isplate.
10. Prvenstveno valja navesti da donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena ni bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a na koju opisno upire žalitelj s obzirom da presuda nije nerazumljiva te ju je moguće ispitati.
10.1. Međutim u donošenju pobijane presude pogrešno je primijenjeno materijalno pravo u situaciji kada je o zahtjevu tužitelja sud odlučio primjenom odredbi ZMO-a.
11. Za odluku o sporu koju pokreće HZMO protiv osiguravatelja motornog vozila kojim je prouzročena šteta, radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio s osnova invalidske mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.
12. O navedenom pravnom pitanju postoji i veći broj odluka Vrhovnog suda RH (primjerice Rev-552/2022, Rev-1180/22 i Rev-705/24). Ovo stoga što ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZMO koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osobe koja odgovara za štetu – općenito. Ovdje valja reći da osiguravajuće društvo nije štetnik, nego društvo koje ima obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe, odnosno štetnika. Stoga se tuženik kao osiguravatelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač/štetnik.
12.1. Obveza tuženika proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i isti može odgovarati samo u okviru odredbi zakona koji reguliraju obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, dakle po odredbama ZOOP-a.
13. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju.
13.1. Stvarnom štetom, između ostalog, u smislu st. 2. tog članka smatra se razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.
13.2. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.).
14. Slijedom iznijetog tuženik bi kao osiguravatelj bio u obvezi naknaditi isplaćene iznose invalidske mirovine isključivo u slučaju kada bi se u utuženom razdoblju utvrdilo postojanje razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i to samo u visini tako utvrđene razlike. Kako iz dopune nalaza i mišljenja financijskog vještaka (stranica 277 do 285 spisa) proizlazi da ta razlika ne postoji, odnosno da je tužitelj svom osiguraniku isplatio manji iznos (4.479,10 eura) od iznosa invalidske mirovine zbog ozljede na radu - ne postoji ni šteta koju tužitelj potražuje u ovom postupku.
15. Preinačenjem odluke o glavnoj stvari valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a. Tuženik je tako uspio u ovom postupku pa mu je prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a valjalo priznati i troškove parničnog postupka. Priznati troškovi odnose se na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav odgovora na tužbu, sastav dva podneska te zastupanje na dva ročišta prema Tbr. 9. t. 1. Odvjetničke tarife, na dva ročišta prema Tbr. 9. t. 4. i dva ročišta prema Tbr. 9. t. 5. Odvjetničke tarife, ukupno sa PDV-om iznos od 1.625,00 eura. Tom iznosu valja pridodati iznos od 681,35 eura koji je uplaćen za provedena vještačenja pa ukupno tako trošak tuženika iznosi 2.306,35 eura.
16. Slijedom svega iznijetog valjalo je temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti prvostupanjsku presudu, odbiti zahtjev tužitelja te odlučiti kao u izreci ove odluke.
17. Tuženik je uspio u ovom žalbenom postupku pa mu je valjalo priznati i zatraženi trošak žalbenog dijela postupka i to prema Tbr. 10. t. 1. Odvjetničke tarife trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 eura i trošak sudske pristojbe u iznosu od 171,15 eura, odnosno ukupno iznos od 483,65 eura.
U Puli –Pola, 09. veljače 2026.
Predsjednik vijeća
Alenka Paus
