P-11/2024

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Snježani Cvitanović, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Splitu, Obala kneza Branimira 15, Split, OIB: 84397956623, protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, Martićeva 73, Zagreb, OIB: 38922958547, kojeg zastupa punomoćnik Marijo Depolo, odvjetnik u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne i javnoj rasprave od 13. studenog 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Mirele Martinis i punomoćnika tuženika Marija Depolo, odvjetnika u Splitu, te po objavi od 9. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju svotu od 408.666,10 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana tužbe do isplate na račun državnog proračuna RH-a 1001005-1863000-160 poziv na broj 26/5908-19- 19-03484799574 te u istom roku podmiriti trošak parnice.", kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Splitu, Obala kneza Branimira 15, Split, OIB: 84397956623, naknaditi tuženiku Hrvatskog ureda za osiguranje, Martićeva 73, Zagreb, OIB: 38922958547 parnični trošak od 31.619,50 eura dok se sa više zatraženim od 5.312,50 eura ovo traženje tuženika odbija kao neosnovano.

Obrazloženje

1. U ovoj pravnoj stvari Općinski sud u Splitu donio je presudu broj P-3123/2016 od 06. lipnja 2018. kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi kao i u izreci ove presude te obvezao tužitelja na isplatu parničnog troška od 89.000,00 kn u roku od 15 dana.

2. Županijski sud u Splitu rješavajući po žalbi tužitelja donio je presudu broj Gž- 2132/2018-6 od 11. ožujka 2021. na način da je prihvatio žalbu tužitelja te preinačio presudu Općinskog suda u Splitu broj P-3123/2016 od 06. lipnja 2018. te sudio na način da je tuženika obvezao na isplatu iznos od 408.666,10 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana tužbe do isplate na račun državnog proračuna RH-a 1001005-1863000-160 poziv na broj 26/5908-19-19-03484799574, te odbio dosuđeni parnični trošak od 89.000,00 kn.

3. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući po reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-2132/2018-6 od 11. ožujka 2021. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-3123/2016 od 06. lipnja 2018. donio je Rješenje broj Rev 768/2022-3 od 11. srpnja 2023. kojim je ukinuo presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-2132/2018-6 od 11. ožujka 2021. i Općinskog suda u Splitu broj P-3123/2016 od 06. lipnja 2018., te je predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3.1. Iz obrazloženja gore navedenog Rješenja VSRH-a proizlazi kako je protiv presude suda drugog stupnja reviziju koja je dopuštena rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 1318/2022-2 od 23. ožujka 2022. podnosi tuženik zbog materijalno-pravnog pitanja: "Je li za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05 i dr. – dalje: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kad su izvršene isplate mirovine ili Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13 – dalje: ZOMO) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja?".

3.2. U odluci po reviziji tužitelja VSRH-a navodi kako je u pobijanoj županijskoj presudi izraženo pravno shvaćanje da je za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu u ovom sporu pravno relevantan Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03 i 30/04 – dalje: ZOMO), jer je osiguraniku tužitelja pravo na isplatu mirovine utvrđeno prema odredbama tog Zakona i to zbog štetnog događaja 3. rujna 2004., s time da se obračun visine utužene štete ima izvršiti prema odredbama ZOMO, a ne primjenom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a ne odredbom čl. 27. ZOOP-a koja odredba na drugačiji način propisuje obračun iznosa mirovine.

3.3. Međutim, prema pravnom shvaćanju VSRH-a sadržanom u brojnim odlukama kao što su primjerice Rev 1067/12 od 5. prosinca 2017. za odluku o ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja – predmetne nezgode. Ista pravna shvaćanja zauzeta su i u odlukama ovog suda poslovni broj Rev 5292/19 od 16. lipnja 2020., Rev 388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev 909/21-3 od 8. rujna 2021. i dr.

3.4. Prema tome, pravno shvaćanje ovog revizijskog suda glede postavljenog pravnog pitanja zbog kojeg je dopušteno podnošenje revizije suprotno je pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena pobijana presuda pa je stoga revizija tuženika osnovana u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. alineja 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), pa je sukladno odredbi čl. 394. st. 1. ZPP valjalo ukinuti presudu suda nižeg stupnja jer zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova prilikom odlučivanja o visini štete nije pravilno utvrđeno činjenično stanje jer visina štete nije obračunata na temelju odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a, čime nije bilo uvjeta da se preinače presude nižih sudova.

4. U nastavku postupka tužitelj ustraje u navodima u tužbi i tijekom provedenog postupka te ističe kako se na tuženika ne može primijeniti Zakon o obveznom osiguranju u prometu jer isti i nije odgovorni osiguratelja kako ga vidi taj zakon je nije sklopio Ugovor o osiguranju sa vozačem štetnikom o odgovornosti za štetu nanesene tržim osoba. Dakle, jedini zakon koji se može primijeniti je Zakon o mirovinskom osiguranju koji u članku 163.st.3. tj. čl. 164.st.3 jasno predviđa pasivnu legitimaciju tuženika. Takav stav je potvrđen presudom Visokog trgovačkog suda RH-a br. Pž - 786/2022 od 17.08.2023. Obzirom da navedeno tužitelj ustraje u visini tužbenog zahtjeva.

4.1. Naime, pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz Zakona o mirovinskom osiguranju što je tužitelj više puta isticao tijekom postupka, kao i pravo tužitelja da potražuje naknadu štete i to ne kao subrogaciju nego kao izvorno pravo na naknadu štete jer je tužitelj javna ustanova koja obavlja poslove od interesa za Republiku Hrvatsku te je stoga zakonodavac propisao jasnu i preciznu pravnu normu koja točno određuje što sve obuhvaća naknadu štete i od koga se i u kojem slučaju potražuje. Tužitelj ističe kako nije umjesto nekoga isplatio naknadu štete osiguranici GT već joj je priznao prao na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad od 10.06.2009., a kojoj je uzrok ozljeda na radu prometna nesreća prilikom povratka s posla, zbog čega tužitelj trpi štetu isplatama invalidskih mirovina a koje ne bi isplaćivao da nije bilo gore navedenog štetnog događaja. Dakle, ne traži tužitelj naknadu štete s prava subrogacije jer nije umjesto Hrvatskog ureda za osiguranje isplatio invalidsku mirovinu već koristi pravo regresa kao izravno oštećena osoba jer je izravno Zavodu nastala šteta isplatom invalidskih mirovina uz napomenu daje kapitalizirani iznos naknade štete reguliran Zakonom o mirovinskom osigurane ( ZOMO) a ne Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu pa tu nema sukoba pravnih normi.

4.2. Nesporno je da je osiguranica tužitelja GT nastradala u prometnoj nesreći 03.09.2004. prilikom povratka s posla kada je oborio motorkotač koji je produžio vožnju bez zaustavljanja, dakle od nepoznatog vozila. Naime, parnične stranke su se složile na ročištu od 11.03.2021. da se zapisnici iz spisa br. O 3123/16 ( P-3355/2009) sa izjavama ozlijeđene i očevidaca , koriste u dokaznom postupku ovom spisu. Tužitelj tužbom potražuje plaćanje u jednom ukupno kapitaliziranoj svoti tj potražuje predviđenu buduću štetu utvrđenu Tablicama aktuarske matematike koja se objavljuje u narodnim novinama sve u skladu sa zakonskim ovlaštenjem propisanim u Zakonu o mirovinskom osiguranju a koji izračun je potvrdio i stalni sudski vještak za financije i knjigovodstvo.

4.3. Tužitelj osnovu svoga tužbenog traženja temelji na činjenici da tuženik nije osiguravajuće društvo na kojega bi se primijenio čl. 27.st.3. ZOMIO a sve da se i primjeni navedeni članka, tužitelju opet pripada cjelokupno iznos jer je invalidska mirovina priznata s osnova ozljede na radu te nema razlike kako je vidi čl. 27.st.3. ZOMO. Dakle, u nastavku postupka tužitelj ustraje u tome da u ovoj pravnoj stvari prema tuženiku valja primijeniti odredbe ZOMO-a.

5. Tuženik u nastavku postupka navodi kako je u ovome predmetu od samog početka (2016.g.) isključivo bilo sporno je li tuženik pasivno legitimiran ili nije i samo se o tome raspravljalo, budući da po Zakonu o obveznom osiguranju u prometu (ZOOP) sukladno odredbi čl. 44 st.5 tuženik ne odgovora za tražbine Zavoda za mirovinsko osiguranje po osnovi nepoznatog vozila ( te neosiguranog), a po Zakonu o obveznom mirovinskom osiguranju (ZOMO) odgovara. Prvostupanjski sud je u dvije presude smatrao da s obzirom da je šteta nastala (isplaćivane su mirovine) kad je već stupio na snagu ZOOP, treba isti propis i primijeniti i odbio tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije, međutim drugostupanjski sud je prvu presudu ukinuo, a drugu preinačio presuđujući u korist tužitelja smatrajući da treba primijeniti Zakon o obveznom mirovinskom osiguranju, a Vrhovni sud RH istu ukinuo. Nakon odluke VSRH koji je ukinuo drugostupanjsku odluku koja je preinakom usvojila tužbeni zahtjev iz razloga što je smatrala da se po pitanju pasivne legitimacije tuženika treba primijeniti ZOMO a ne ZOOP, prvostupanjski sud je dostavio predmet na obračun visine financijskom vještaku s nalogom da vještači stvarnu i cjelokupnu visinu, što znači prema ZOMO, što je vještak kako mu je naloženo i učinio. Međutim, tuženik nema ništa protiv da vještak dopunski izjasni i na visinu sukladno ZOOP, dakle, da izvrši razmjeran obračun prema čl. 27. ZOOP a ne stvaran prema ZOMO kako je obračunao u prvom vještvu, premda je jasno da se u ovom predmetu u odnosu na tuženika primjenjuje ZOOP pa tako i na njegovu pasivnu legitimaciju reguliranu u čl. 44 st.5 ZOOP ( a to je potvrdila izričito pozivom na pravno shvaćanje VSRH i pravomoćna drugostupanjska sudska praska u prilogu), pa je svejedno koliki je obračun visine po ZOOP kad nema po tom istom ZOOP pasivne legitimacije ovog tuženika.

6. Naime, u nastavku postupka i nadalje ustraje u navodima iz tužbe koju je podnio 10.02.2011. pod poslovnim borjem Pi-110/11 protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, radi isplate. Ovo stoga, što je rješenjem tužitelja broj 164831 od 03.09.2009 osiguranici tužitelja GT priznato pravo na invalidsku mirovinu kojoj je uzrok ozljeda na radu sa početkom isplate od 12. kolovoza 2009. Korisnicu mirovine iz sredstava tužitelja povrijedio je nepoznati vozač motocikla koju je kao pješakinju dana 03.09.2004. obori na pješačkom prijelazu. Temeljem odredbe članka 163.st.3. Zakona o mirovinskom osiguranju ( NN 102/98) za štetu koju trpi tužitelj odgovara tuženik. Tužitelj je sukladno članku 160 ZOMO izvršio obračun stvarne i buduće štete koju trpi isplatom invalidske mirovine a koja šteta iznosi ukupno 408.666,10 kn.

7. Tuženik u nastavku postupka ustraje i nadalje u navodima iz odgovoru na tužbu od 02.ožujka 2011. gdje je već tada osporava pravnu osnovu tužbenog traženja pozivajući se na čl. 91.st.3. Zakona o osiguranju koje odredbe izričito propisuju da ne postoji obveza naknade štete tuženika s osnova odgovornosti nepoznatog vozila prema zavodima za mirovinsko osiguranje. Tijekom postupka tuženik navodi kako je 01.01.2006. stupio na snagu Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji u čl. 44.st.1.t.5 propisuje da garancijski fond HUO-a plaća obveze s osnova nepoznatih prijevoznih sredstava ali u st.5. izričito navodi za zavodi za zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa temeljem štete nastale nepoznatim prijevoznim sredstvom.

8. U postupku sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem dokumentacije koja prileži spisu, pregledan je spis ovoga suda br. P-3355/09 u kojem se nalazi iskaz osiguranice tužitelja GT, Rješenje Područne službe u Split HZMO-a od 03.rujna 2009. na ime GT, izračun jednokratne naknade štete za invalidsku mirovinu od 13.12.2010., nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ante Mrčele od 14.11.2024.

9. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

10. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je GT osiguranica tužitelja doživjela prometnu nezgodu koju je skrilo nepoznato vozilo radi koje je istoj tužitelj priznao pravo na invalidsku mirovinu radi ozljede na radu.

11. Naime, pregledom rješenja tužitelja Područne službe u Split od 03.rujna 2009. razvidno je kako je osiguranici GT rođ. **.**.1985. kod koje je zbog ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad priznato počevši od 10.06.2009. pravo na invalidsku mirovinu.

11.1. Dakle, osiguranica tužitelja ostvaruje pravo na invalidsku mirovinu poradi ozljede na radu.

12. Odredbom članka 22. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine br. 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, U stavku 1. propisano je da društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, st.2. da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, dok je stavkom 3 propisano da se razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

12.1. Odredbom članka 44. st.1. propisano je u st. 1. do 3. točno su navedene štete koje tuženik naknađuje i u kojim slučajevima pa je tako st. 1. t. propisano da tuženik naknađuje šteta zbog smrti, tjelesne ozljede ili oštećenja zdravlja nastalih na teritoriju Republike Hrvatske od nepoznatih prijevoznih sredstava, dok je u st.5. ZOOP-a propisano je da Zavodi za zdravstveno, mirovinsko i invalidsko osiguranje te društva za osiguranje sa subrogacijskim potraživanjima, kao i druge fizičke i pravne osobe koje su na bilo koji način neposredno oštećenoj osobi nadoknadile štetu ili dio štete nanesene upotrebom neosiguranog ili nepoznatog prijevoznog sredstva, nemaju pravo na naknadu isplaćenih iznosa iz Garancijskog fonda.

12.2. Dakle, iz garancijskog fonda tuženik koji je neprofitna pravna ustanova i koja predstavlja udruženje društava za osiguranje se rješavaju i isplaćuju štete nastale izravno oštećenim osobama u prometnim nezgodama a kako tužitelju kao Zavodu nije izravno nastala šteta, to isti ne pravo na naknadu isplaćenog iznosa invalidske mirovine za osiguranicu iz fonda tuženika. Smisao i svrha odredbe članka 44.st.5. ZOOP-a je oduzimanje prava Zavodima da potražuju štete koje su nanesene oštećenim osobama uporabom neosiguranog ili nepoznato prijevoznog sredstva iz iznosa fonda tuženika.

13. Obzirom na zauzeti pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je donio u ovoj pravnoj stvari da je za odluku ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakona o obveznom osiguranju u promet koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u tj u trenutku kada su izvršene isplate mirovne a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja – predmetna nezgoda, te kako je tužitelj i nadalje ustrajao u tvrdnji da je u ovoj pravnoj stvari na tuženika ima primjenjivati Zakon o mirovinskom osiguranju, te kako je stalni sudski vještak koji je imenovan u ovoj pravnoj stvari Ante Mrčela 14.11.2024. izračunao razliku između ukupne jednokratne naknade štete invalidske mirovine u odnosu na onu koju je potraživao tužitelj u tužbi primjenom odredbi članka ZOMO-a , sve na prijedlog tužitelja, time da isti nije izračunao razmjernu štetu sukladno prijedlogu tuženike tj izračunavanje eventualne razlike primjenom odredbe članka 27.st.2. ZOOP-a, pa kraj nesporne činjenice da je tužiteljica otišla u invalidsku mirovinu radi ozljede na radu, to je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

13.1. Naime, ovaj sud uvažavajući zauzeti stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u ovoj pravnoj stvari, a obzirom da je osiguranica tužitelja za utuženo razdoblje primala invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu tada je očito da ne postoji razlika između invalidske mirovne utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Osim toga, tužitelj nije dokazao postojanje razlike između visine mirovine koja se isplaćuje temeljem rješenja tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, jer je očigledno kako te razlike nema, jer ukoliko bi je bilo to bi značilo da tužitelj svoj osiguranici dobro ne obračunava i ne isplaćuje invalidsku mirovinu radi ozljede na radu. Naime, razlika bi postojala da tužitelj osiguranici isplaćuje invalidsku mirovinu radi ozljede izvan rada, što ovdje nije slučaj.

13.2. Osim toga, tuženik u ovoj pravnoj stvari nije niti pasivno legitimiran za isplatu ovog potraživanja tužitelja, jer je njegova neodgovornost za isplatu predmetnog potraživanja propisana odredbom članka 44.st.5 ZOOP-a. Stoga, se prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika u cijelosti osnovan.

14. Radi navedenog, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

15. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. st.1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,3 57/11,148/11 (pročišćeni tekst) - dalje ZPP i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23 ) i Tbr. 7. 8., 9.,10.,36., 42, 48. i 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 62/93, 87/93,16/94, 11/96, 91/04, 148/09,142/12 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22, 138/23, 146/25- dalje Tarife).

15.1. Tuženiku koji je u cijelosti uspio u ovoj pravnoj stvari pripada parnični trošak koji se sastoji od sastava odgovora na tužbu od 02.3.2011., od sastava podnesaka od 27.06.2012., 13.04.2015., 17.05.2017., 28.06.2017., 03.11.2017., 05.01.2018., 25.10.2024., 26.05.2025. za svaku radnju po 500 bodova, za sastava prijedloga za dopuštenje revizije od 26.05.2021. od 750 bodova, za sastav revizije od 15.06.2022. od 750 bodova, za zastupanje na ročištima od 05.07.2012., 04.12.2014., 28.01.2015. 14.10.2016., 12.09.2017., 17.01.2018., 21.02.2018., 18.04.2018., 13.05.2024., 03.06.2025., 13.11.2025. za svaku radnju po 500 bodova za zastupanje na ročištima od 07.12.2016., 18.05.2017., 05.07.2017. za svaku radnju po 250 bodova, te za zastupanje na ročištu od 27.02.2025. od 125 bodova što ukupno iznosi 12.750 bodova. Prema vrijednosti boda po važećoj Tarifi od 2,00 eura priznati parnični trošak iznosi 24.750,00 eura koji uvećan za pripadajući 25% PDV-a od 6.187,50 eura te troškove vještačenja od 400 eura i pristojbe odgovora na tužbu od 252 eura isti ukupno iznosi 31.619,50 eura za koji iznos valja obvezati tužitelja na isplatu dok se sa više zatraženim od 5.312,50 eura ovo traženje tuženika odbija kao neosnovano.

15.2. Radi navedenog valjalo je odlučiti kao u točki II izreke ove presude.

U Splitu, 9. veljače 2026.

S u t k i n j a

Snježana Cvitanović

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude ( članak 348. ZPP-a) . Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP- a o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena ( članak 335. ZPP-a).

DNA:

-pun.tužitelja

-pun. tuženika

- u spis