Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-210/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, u pravnoj stvari tužitelja ĆL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Mandiću, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o., Zagreb, radi proglašenja izravne naplate nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. siječnja 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 9. veljače 2026. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

Utvrđuje se da pljenidba i prijenos sredstava s računa tužitelja na račun tuženika temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1106/08, po zahtjevu za izravnu naplatu od 16. travnja 2025., nisu dopušteni.

i

r i j e š i o  j e

I. U preostalom dijelu se tužbeni zahtjev odbacuje, a koji glasi: "pa se ukidaju sve radnje koje je tuženik poduzeo u postupku izravne naplate po navedenoj presudi".

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 125,00 eura, u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj tužbom koju je podnio ovome sudu dana 5. srpnja 2025. godine, traži da sud proglasi nedopuštenim pljenidbu i prijenos novčanih iznosa sa računa tužitelja kao ovršenika, koji se provode izravnom naplatom kod Financijske agencije na temelju presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1106/08 od 30. prosinca 2008. godine, pravomoćna i ovršna 4. veljače 2009. godine, u korist tuženika kao ovrhovoditelja. Tužitelj navodi da je nastupila zastara tražbine u smislu članka 233. Zakona o obveznim odnosima jer je od pravomoćnosti i ovršnosti presude prošlo više od 15 godina. U tužbi ujedno predlaže određivanje privremene mjere zabrane Financijskoj agenciji da na bilo koji način raspolaže sredstvima na računima tužitelja zaplijenjenim po navedenoj presudi, odnosno po zahtjevu za izravnu naplatu od 20. ožujka 2025. temeljem navedene presude, a koja privremena mjera treba trajati do pravomoćnosti odluke u ovom parničnom postupku ili do drugačije odluke suda ako se promijene okolnosti pod kojima je mjera određena.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivio istaknutom prigovoru zastare, obrazlažući da je prije pokretanja predmetne izravne naplate prethodno već vodio ovršni postupak na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika, te navodi da je je podnošenjem prijedloga za tu ovrhu dana 25. kolovoza 2011. godine, zastara bila prekinuta. Tuženik dalje navodi kako je navedena ovrha obustavljena dana 7. studenoga 2019. godine zbog nemogućnosti provedbe uslijed nedostatka novčanih sredstava po računima ovršenika. Tuženik drži da je, dakle, bez njegove krivnje kao ovrhovoditelja, opisani ovršni postupak obustavljen, pa se rok zastare počinje ponovno računati nakon pravomoćnosti rješenja o obustavi, odnosno od 8. studenog 2019. godine, a kako od navedenog datuma pa do dana podnošenja predmetnog zahtjeva za izravnu naplatu, 16. travnja 2025. godine, nije protekao desetogodišnji zastarni rok, to smatra da je prigovor zastare tužitelja neosnovan, zbog čega predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

3. Sud je rješenjem pod posl. brojem P-210/2025-7 od 25. rujna 2025. pravomoćno odbacio prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere.

4. Da bi utvrdio odlučne činjenice, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao svu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu i to: izvod prometa po računu (str. 5 spisa), zahtjev za izravnu naplatu od 16. travnja 2025. (str. 6 i 7 spisa), presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu Pn-1106/08-5 od 30. prosinca 2008. (str. 8 i 9 spisa) te ovosudne predmete broj Ovr-639/2025 i Ovr-976/2011. Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

5. Iz materijalnih dokaza u spisu i priklopljenih ovršnih predmeta utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je tuženik kao ovrhovoditelj dana 16. travnja 2025. godine podnio Financijskog agenciji (dalje FINA) zahtjev za izravnu naplatu protiv tužitelja kao ovršenika, radi naplate u cijelosti novčane tražbine iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1106/08 od 30. prosinca 2008. godine,

- da je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1106/08 od 30. prosinca 2008. godine naloženo ovdje tužitelju platiti ovdje tuženiku iznos od 16.395,99 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, te parnični trošak, a navedena presuda je postala pravomoćna i ovršna dana 4. veljače 2009. godine,

- da je tužitelj kao ovršenik tijekom postupka izravne naplate podnio ovome sudu prijedlog radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, uslijed čega je oformljen ovosudni spis broj Ovr-639/2025 te je ovršenik zaključkom broj Ovr-639/2025-4 od 1. srpnja 2025. godine upućen na pokretanje predmetne parnice, a zbog žalbenog razloga iz članka 50. st. 1. t. 11. Ovršnog zakona, odnosno zbog istaknutog prigovora zastare,

- da je predmetna tužba sukladno zaključku suda broj Ovr-639/2025-4 od 1. srpnja 2025. pravodobno podnesena ovome sudu u roku od 15 dana, dana 5. srpnja 2025. godine,

- da je tuženik kao ovrhovoditelj dana 25. kolovoza 2011. godine pred ovim sudom pokrenuo ovrhu na novčanim sredstvima tužitelja kao ovršenika, temeljem presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1106/08 od 30. prosinca 2008. godine, povodom kojeg prijedloga je oformljen ovosudsni spis broj Ovr- 976/2011, te je sud donio rješenje o ovrsi pod poslovnim brojem Ovr-976/11-2 dana 22. rujna 2011. godine, a koje rješenje je dostavljeno FINA-i na provedbu dana 27. rujna 2011. godine,

- da je u spis predmeta Ovr-976/11 dana 5. veljače 2019. godine FINA dostavila obavijest da je rješenje o ovrsi Ovr-976/11-2 isknjiženo iz redoslijeda naplate temeljem članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima(„Narodne novine” broj 68/18., dalje ZPNS), kao i da do prestanka izvršavanja nije bilo naplate po osnovi za plaćanje,

- da je navedenu obavijest FINA-e ovršni sud dostavio ovrhovoditelju, koji je istu zaprimio dana 12. veljače 2019. godine,

- zatim, da je ovršni sud u navedenom predmetu broj Ovr-976/11 obustavio postupak pozivom na tada važeću odredbu članka 67. st. 2. Ovršnog zakona, jer ovrhovoditelj nije stavio prijedlog za promjenu sredstva ili predmeta ovrhe u roku od dva mjeseca od saznanja o nemogućnosti provedbe ovrhe kako je to predviđeno odredbom članka 5. st. 4. Ovršnog zakona, a ovrha na računima ovršenika se nije mogla provesti zbog nedostatka novčanih sredstava, odnosno, jer je ista nemoguća,

- zaključno, da je ovrhovoditelj na opisano rješenje o obustavi podnosio žalbu, koja je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž Ovr-2518/19-2 od 7. studenoga 2019. godine odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje, a uz obrazloženje da suprotno žalbenom stavu ovrhovoditelja, sud nije bio dužan pozivati ovrhovoditelja da u roku od dva mjeseca predloži novo sredstvo ili novi predmet ovrhe, već je za obustavu dovoljno da ovrhovoditelj nije u roku od dva mjeseca od saznanja da se rješenje o ovrsi ne može provesti, predložio novo sredstvo ili predmet ovrhe, a da je prvostupanjski sud uredno dostavio ovrhovoditelju obavijest FINA-e o prestanku postupanja temeljem čl. 12. ZPONS-a, te je ovrhovoditelj na taj način saznao da se rješenje o ovrsi na novčanim sredstvima ovršenika ne može provesti, pa je trebao u roku od dva mjeseca od primitka obavijesti predložiti provođenje ovrhe na drugom predmetu ili sredstvu ovrhe.

6. Nesporno je među strankama da se u predmetnoj stvari treba primijeniti desetogodišnji rok zastare iz čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje ZOO), obzirom se radi o tražbini koja je utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, i da je taj rok protekao računajući ga od pravomoćnosti presude, 4. veljače 2009., do pokretanja predmetne izravne naplate, 16. travnja 2025. godine. No, sporno je među strankama je li u tom vremenskom razdoblju došlo do prekida zastare, pokretanjem prethodno opisanog ovršnog postupka na novčanim sredstvima ovršenika, a koji je pravomoćno obustavljen 2019. godine.

7. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

8. Člankom 242. stavcima 1. i 2. ZOO-a određeno je da se smatra da nije nastupio prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika radi ostvarenja tražbine, ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo, a isto tako se smatra da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage.

9. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je prethodni ovršni postupak na novčanim sredstvima ovršenika obustavljen kao nemoguć pozivom na tada važeću odredbu čl. 67. stavka 2. Ovršnog zakona, i zato jer tuženik, kao ovrhovoditelj, nije u zakonskom roku od dva mjeseca predložio nastavak ovršnog postupka, ovaj sud je mišljenja da je takvo držanje ovrhovoditelja istoznačno odustanku od radnji kojim je započeo ovršni postupak, a kojeg je imao mogućnosti prema važećim odredbama Ovršnog zakona (čl. 5. st. 3. i st. 4.) nastaviti, te radi namirenja iste tražbine predložiti novo sredstvo ili predmet ovrhe, u kojem slučaju bi sud donio novo rješenje o ovrsi i nastavio ovrhu na temelju tog rješenja, a ranija ovrha bi se obustavila tek ako ovrhovoditelj povuče raniji ovršni prijedlog ili ako za to budu ispunjeni drugi zakonom previđeni razlozi.

10. Dakle, u konkretnom slučaju je došlo do odustanka tuženika kao vjerovnika od radnje za namirenje tražbine koju je poduzeo protiv tužitelja. Uslijed toga, sukladno čl. 242. st. 1. ZOO-a, podnošenjem prijedloga za ovrhu u spomenutom ovršnom predmetu, nije došlo do prekida zastare u odnosu na tražbinu utvrđenu citiranom presudom, a kako je od pravomoćnosti iste pa do pokretanja predmetne izravne naplate 16. travnja 2025. godine, istekao desetogodišnji zastarni rok iz čl. 233. st. 1. ZOO-a, to je tužbeni zahtjev za proglašenje izravne naplate nedopuštenom valjalo prihvatiti kao osnovan, a kako je to sve pobliže navedeno u izreci ove presude.

11. Međutim, dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva da se ukinu sve radnje koje je tuženik poduzeo u postupku izravne naplate, sud je kao nedopušten imao odbaciti pod točkom I. izreke rješenja, a iz razloga jer parnični sud nije ovlašten odlučivati o takvom zahtjevu, uzimajući u obzir razloge zbog kojih je tužitelj upućen na parnicu, te uzimajući u obzir da se radi o radnjama o kojima je ovlašten odlučivati isključivo ovršni, a ne parnični sud.

12. Odluka o parničnom trošku pod točkom II. izreke rješenja donesena je osnovom čl. 154. st. 5. ZPP-a. Naime, radi opisanog djelomičnog odbacivanja tužbe pod točkom I. izreke rješenja, tužitelj u ovoj parnici, po ocjeni suda, nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa je tuženik stoga dužan tužitelju naknaditi sve troškove ovog postupka.

13. Tužitelj je zahtijevao naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 480,00 eura, a njegov zahtjev je djelomično osnovan. Naime, prije svega treba navesti da je sud trošak imao odmjeriti u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužitelj sam naznačio u tužbi, a to je 300,00 eura. Iako je tuženik prigovarao naznačenoj vrijednosti navodeći da bi se ista trebala odrediti u iznosu tražbine radi koje je izravna naplata pokrenuta, sud je prihvatio naznačenu vrijednost spora od strane tužitelja, jer se radi o parnici u kojoj tužbeni zahtjev nije isplata novčanog iznosa, već proglašenje ovrhe nedopuštenom, pa se uzima u obzir vrijednost predmeta spora koja je naznačena u tužbi (tako Županijski sud u Bjelovaru broj Gž-1602/2021-3 od 28. prosinca 2021.). Sud je, stoga, tužitelju pod točkom II. izreke rješenja priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura (sukladno Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine” broj 138/23., dalje OT) te zastupanja na ročištu 13. siječnja 2026. u iznosu od 50,00 eura (sukladno Tbr. 9.1. OT), što uvećano za 25% PDV-a iznosi ukupno 125,00 eura, dok je preostali prekomjerno zahtijevani iznos, odbijen pod točkom III. izreke rješenja.

U Đakovu 9. veljače 2026.

Sutkinja

Ivanka Banović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku