Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-39/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak – Premec predsjednice vijeća, Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB:53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P- 7045/2024-10 od 22. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-7045/2024-10 od 22. rujna 2025.

II/Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Toč.I. izreke pobijane presude utvrđena je ništetnom odredba čl.3. Ugovora o kreditu broj 158-50-3198524 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 20. prosinca 2005. u dijelu koji glasi: "NAKNADA: 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" pa je toč.II. izreke tuženik obvezan isplatiti tužitelju s osnova te ništetne ugovorne odredbe uplaćen iznos od 375,57 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 2005. do isplate i trošak postupka u iznosu od 526,54 Eur sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2.Pravovremenom žalbom tuženik pobija opisanu presudu u cijelosti, iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), s prijedlogom ovom sudu da je preinači, podredno ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva i trošak žalbenog postupka

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba tuženika je neosnovana.

5.Naime, predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe čl.3. Ugovora o kreditu broj 158-50-3198524 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 20. prosinca 2005. u dijelu koji glasi" 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" i radi povrata s tog osnova tuženiku uplaćenog iznosa od 375,57 Eur sa zateznom kamatom tekućom od dana 21. prosinca 2005. do isplate.

5.1.Polazeći od nesporne činjenice da su parnične – kao ugovorne stranke sklopile predmetni Ugovor kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 18.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, da je čl.3. ugovoreno da se naknada za obradu kredita naplaćuje u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno prilikom prvog korištenja kredita i da je tužitelju takva naknada naplaćena u iznosu od 375,57 Eur, prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje tužbene teze da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed pripremljen od strane tuženika – pa i konkretna ugovorna odredba o kojoj stranke nisu pregovarale, da tužitelju nije pojašnjen utjecaj iste na njegove ukupne financijske obveze niti na što se sporna naknada uopće odnosi, a što da je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, radi čega da su predmetne odredbe nepoštene, a posljedično i ništetne u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

6.Analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi sporne naknade, niti mu je objašnjeno na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, slijedom čega da se radi o standardnim ugovornim odredbama koje je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a da je tuženik istome trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih bi tužitelj mogao shvatiti značenje takve odredbe i njezinoj visini kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati na njegove financijske obveze, a što da je tuženik mogao ostvariti samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i pružao mu potpune obavijesti kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivom. Zaključivši da je utvrđenim postupanjem tuženik protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to je spornu odredbu o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva sadržanu u djelu čl. 3. predmetnog Ugovora ocijenio nepoštenom u smislu odredbe čl. 81. stav. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – „Narodne novine“ broj 96/03) koji je mjerodavan obzirom na trenutak zasnivanja predmetnog kreditnog, obvezno-pravnog odnosa te nastavno tome – sukladno odredbi čl.87.stav.1.ZZP/03 – ništetnom.

6.1. Posebno je prvostupanjski sud isključio primjenu odredbe čl.84.ZZP/03 jer je zaključio da ugovorna odredba o tzv. ulaznoj naknadi ne ulazi ni u jednu od dviju, citiranom odredbom ZZP propisanih kategorija koje bi je isključivale iz testa poštenosti (da se radi o ugovornoj odredbi o predmetu i cijeni) jer predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom iz ugovora o kreditu. Nastavno je prvostupanjski sud zaključio i da nije poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, jer činjenica da je za iznos predmetne naknade tužitelju moguće i umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje (ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu), upućuje na zaključak da tuženik, pod pretpostavkom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, nije mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

6.2. Postojanje znatnije neravnoteže između prava i obveza ugovornih stranaka na štetu jedne od ugovornih stranaka – u predmetnom slučaju na strani tužitelja kao potrošača, prvostupanjski sud je ocjenjivao iz aspekta odredbe čl. 59. toč. 3. ZZP/03 koja propisuje da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, utvrdivši da nije riječ o samorazumljivim troškovima, pa je zaključio da je tuženik na tužitelja člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima pa takva ugovorna obveza utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

6.3.Na osnovu prethodnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je obvezao tuženika na vraćanje tužitelju primljenog (nespornog) iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i to pozivom na odredbu čl.210. u vezi sa čl.104. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/91 – "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96 i 88/01 kao mjerodavne zakonodavne regulative u vrijeme zasnivanja predmetnog obvezno-pravnog odnosa) sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate utvrdivši tuženika nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe čl.215. ZOO/91.

7. Prigovor zastare prvostupanjski sud je odbio pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici od 30. siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 104. stav. 1. ZOO/91 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

8. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori te da ona suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuje značajniju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

9.Naime, u opširnoj žalbi tuženik, uz iznošenje odlučnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a i sadržaja odredbi ZZP koje normiraju standard razumljivosti ugovornih odredbi – u bitnom – pledira na relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.186.c.stav.2. ZPP-a smatrajući da je prvostupanjski sud tužiteljevu tužbu trebao odbaciti jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave.

9.1.U odnosu na prethodno navedeni žalbeni razlog valja tek kratko navesti da je predmetna tužba u osnovnom dijelu tužba na utvrđenje ništetnosti pa kako pravo na isticanje ništetnosti sukladno odredbi čl.110. ZOO/91 ne zastarijeva to je i tužiteljev pravni interes za podnošenje takve tužbe neupitan. Povezujući nadalje sadržaj odredbe čl.186.c.stav.1. ZPP-a - koja propisuje da tužitelj koji učini vjerojatnim da tuženik ozbiljno dovodi u pitanje postojanje njegove još uvijek nedospjele tražbine, ili da će morati sudskim putem ostvarivati svoju tražbinu nakon što ona dospije, ili da iz drugih razloga ima za to pravni interes, može i prije dospjelosti tražbine zatražiti od suda da tuženiku naloži da mu ispuni dužnu činidbu u vrijeme njezine dospjelosti, sa stav.2. iste prema kojoj će sud odbaciti tužbu ako utvrdi da tužitelj nema pravnoga interesa tražiti donošenje presude iz stav.1. tog članka prije dospjelosti tražbine, a imajući u vidu tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti (osnovanost kojeg je pretpostavka osnovanosti zahtjeva za isplatu), to je evidentno da navedena relativno bitna povreda na kojoj pledira tuženik nije ostvarena.

9.2. Pledirajući na bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP – tuženik iznosi tek zakonski opis citirane odredbe bez konkretizacije u odnosu na prvostupanjsku presudu pa valja tek kratko navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP- a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a.

10. U ocjeni neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare prvostupanjski sud se osnovano pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. jer kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, sukladno odredbi čl.110. ZOO/91, to zastara tražbine stečene na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove ništetne odredbe, (može) početi teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

11. U odnosu na žalbenu tezu prema kojoj tužitelj ne može tražiti utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora jer se radi o povredama manjeg značaja, a ugovor je ispunjen valja navesti da se (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetnih odredbi o tzv. ulaznoj naknadi što je dovelo do znatne neravnoteže u pravu i obvezi tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu tuženika – da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja – pa je izneseni prigovor potpuno neutemeljen jer je pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđene ništetne ugovorne odredbe naplaćeno, opstojno.

12.Nastavno u žalbi tuženik ističe da prvostupanjski sud svoj stav o nepoštenosti navedenih odredbi temelji isključivo na izostanku pojedinačnog pregovaranja pri čemu smatra - da sve da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što tuženik osporava i tvrdi da jest, navedeno samo po sebi ne znači da se njima uzrokuje neravnoteža na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja već se navedeno mora utvrditi, a da je prvostupanjski sud zaključio da zbog toga što se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da je narušena pravična ravnoteža te da time prvostupanjski sud zapravo izjednačava dvije odvojene pretpostavke nepoštenosti – pojedinačno pregovaranje i postupanje trgovca suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Smatra da je prvostupanjski sud propustio i obrazložiti zašto smatra da sporne odredbe uopće uzrokuju znatnu neravnotežu a da nema razloga ni o nesavjesnosti i nepoštenju u postupanju tuženika obzirom da je prvostupanjski sud zanemario da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala ni zabrana niti ograničenje u ugovaranju predmetnih naknada.

12.1. Posebno je tuženik naglasio da iz odredbi ZZP proizlazi zahtjev da potrošač razumije ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz određene ugovorne odredbe što znači da može shvatiti sve financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije, a ne da bude upoznat s troškovima koje tuženik navedenom naknadom namiruje jer bi isto značilo da potrošač razumije bankarsko poslovanje, što se svakako od njega ne može očekivati pa smatra zauzeto materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda i u tom dijelu neobrazloženim.

12.2.Tuženik se u žalbi referirao i na dosudu tužitelju zatezne kamate od dana uplate sporne naknade suprotstavljajući navedenom prigovor da je prvostupanjski sud propustio dati i razloge iz kojih tuženika u smislu odredbe čl.215. ZOO/91 smatra nesavjesnim stjecateljem.

12.3. Osporavajući pravilnost primjene odredbi čl. 81. stav. 1. i čl. 84. ZZP/03 tuženik navodi da je prvostupanjski sud propustio analizirati spornu ugovornu odredbu iz aspekta njezine jasnoće, razumljivosti i uočljivosti jer bi utvrdio da je navedenim zahtjevima udovoljeno zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Tek ako prijeporne ugovorne odredbe nemaju jedan od navedena tri kriterija tada bi se provodio test poštenosti u smislu da li se o njoj pojedinačno pregovaralo i tek ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja trebalo bi ispitati uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

13. Odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja, u okviru ovlasti iz odredbe čl.375.stav.1. ZPP valja navesti da tuženik zanemaruje da se iz sadržaja toč. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena „naknada od 3,30% od iznosa kredita“, prije svega uopće ne može zaključiti o kakvoj se naknadi radi i o eventualno pruženoj usluzi/ili uslugama jer nije navedena ni svrha takve naknade a niti troškovi koji se istom podmiruju - kako to zahtjeva odredba čl. 59. ZZP/03. Sa navedenim valja povezati i sadržaj toč.9. alineja 5. Ugovora kojom je ugovoreno da tužitelj podmiruje i sve javnobilježničke – i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbina, te eventualne poreze utvrđene posebnim propisima, što doprinosi nerazumljivosti predmetne ugovorne odredbe.

14.Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi i da je Ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed formuliranom obrascu te da tužitelj nije mogao utjecati na promjenu unaprijed formuliranih odredaba pa tako ni na predmetnu ugovornu odredbu pa kako tuženik tijekom postupka nije iznio koji su se troškovi namirili iz toč.3. ugovora ugovorene naknade (čija visina zavisi o visini odobrenog kredita) to je i po ocjeni ovoga suda evidentno da je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja koji je platio ugovorenu naknadu bez da je znao koju uslugu ili koji trošak tim iznosom podmiruje. Stoga žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna naknada iz toč.3. Ugovora ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja pa tako ni navodima da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu ni Zakonom o zaštiti potrošača niti ZOO nije bila propisana zabrana ugovaranja takve naknade. Takva naknada mogla se ugovoriti iako nije bila predviđena dispozitivnim odredbama, međutim ugovaranje plaćanja jednokratne naknade prilikom isplate kredita – u okolnostima koje su prethodno elaborirane - nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, pa kako tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade od odobrenog kredita kojeg je naplatio niti je naveo koje stvarne troškove i usluge je njome podmirio, očito je da je takva odredba na štetu tužitelja i da je stvorila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka te je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

15.Kako je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je čl. 87. stav. 1. istog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a da su člankom 104. stav. 1. ZOO/91 propisane posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora te da se na vraćanje primljenog s osnove ništetne odredbe primjenjuju odredbe o stjecanju bez osnove iz članka 210. do 214. ZOO/91, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom citiranih zakonskih odredbi obvezao tuženika vratiti tužitelju iznos primljen s osnova predmetne ništetne ugovorne odredbe sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate.

15.1.Pravilnim ovaj sud prihvaća i zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je utužene iznose primio temeljem nepoštenih odredbi koje je u svoju korist unio u Ugovor o kreditu čime je isključio mogućnost pregovaranja o istima.

16.Obzirom na sve izneseno evidentno je da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, pa je njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. stav. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu, uključujući i odluku o troškovima koju tuženik pobija u odnosu na tužitelju dosuđene nagrade za sastav podneska od 13. lipnja 2025. smatrajući da je isti sadržajno bio bez utjecaja na tijek i ishod predmetne parnice. No suprotno stajalištu tuženika, tužitelj se citiranim podneskom osvrnuo meritorno na prigovore i navode tuženika sadržane u podnesku od 23. svibnja 2025. te je prvostupanjski sud sadržaj takvog podneska tužitelja evidentno ocijenio svrsishodnim u smislu odredbe čl. 299a. stav.5. ZPP, a što prihvaća i ovaj sud.

17. Obzirom na žalbeni neuspjeh tuženika, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu, 9. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec