Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-73/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak – Premec predsjednice vijeća, Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GV (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Mariji Lulić, odvjetnici iz Zagreba protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB:53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-715/2025-12 od 27. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-715/2025-12 od 27. listopada 2025.

II/Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Toč.I. izreke pobijane presude utvrđena je ništetnom odredba čl.3. Ugovora o kreditu broj 045-50-3894740 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 26. siječnja 2007. u dijelu koji glasi: "NAKNADA: 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" pa je toč.II. izreke tuženik obvezan isplatiti tužitelju s osnova te ništetne ugovorne odredbe uplaćen iznos od 359,83 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2007. do isplate. Toč.III. izreke tuženik je obvezan naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 388,28 Eur sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2.Pravovremenom žalbom tuženik pobija opisanu presudu u cijelosti, iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), s prijedlogom ovom sudu da je preinači, podredno ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva i trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba tuženika je neosnovana.

5.Naime, predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe čl.3. Ugovora o kreditu broj 045-50-3894740 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 26. siječnja 2007. u dijelu koji glasi "NAKNADA"

- 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" i radi povrata s tog osnova tuženiku dana 30. siječnja 2007. uplaćenog iznosa od 359,83 Eur sa zateznom kamatom tekućom od dana 31. siječnja 2007. do isplate.

5.1.Polazeći od nesporne činjenice da su parnične – kao ugovorne stranke sklopile predmetni Ugovor kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 18.068,85 CHF u protuvrijednosti kuna, da je čl.3. ugovoreno da se naknada za obradu kredita naplaćuje u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno prilikom prvog korištenja kredita i da je tužitelju dana 30. siječnja 2007. takva naknada naplaćena u iznosu od 359,83 Eur, prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje tužbene teze da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed pripremljen od strane tuženika – pa i konkretna ugovorna odredba o kojoj stranke nisu pregovarale, da tužitelju nije pojašnjen utjecaj iste na njegove ukupne financijske obveze niti na što se sporna naknada uopće odnosi, a što da je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, radi čega da su predmetne odredbe nepoštene, a posljedično i ništetne u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

6.Analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi sporne naknade, niti mu je objašnjeno na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, slijedom čega da se radi o standardnim ugovornim odredbama koje je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a da je tuženik istome trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih bi tužitelj mogao shvatiti značenje odredbe o naplati predmetne naknade i njezinoj visini te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati na njegove financijske obveze. Zaključivši da je utvrđenim postupanjem tuženik protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to je spornu odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva sadržanu u djelu čl. 3. predmetnog Ugovora ocijenio nepoštenom u smislu odredbe čl. 81. stav. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – „Narodne novine“ broj 96/03) koji je mjerodavan obzirom na trenutak zasnivanja predmetnog kreditnog, obvezno-pravnog odnosa te nastavno tome – sukladno odredbi čl.87.stav.1.ZZP/03 – ništetnom.

6.1. Prvostupanjski sud je pri tom zaključio da - iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade tuženiku, da je međutim manje jasna u dijelu visine te naknade, jer nije naveden tečaj po kojem se vrši naplata naknade, niti je navedeno na što se, odnosno koje troškove, ta naknada odnosi, a niti je to tužitelju objašnjeno to više što se radi o visokom iznosu same naknade u visini od 359,83 Eur čime da je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer je tuženik na korisnika kredita- potrošača prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima (jer ih tuženik tijekom postupka nije ni obrazlagao niti dokazao) pa takva ugovorna obveza utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

6.2.Na osnovu prethodnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je obvezao tuženika na vraćanje tužitelju primljenog (nespornog) iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i to pozivom na odredbu i to pozivom na odredbu čl.1111. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05 – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate utvrdivši tuženika nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe čl.1115. ZOO/05.

7. Prigovor zastare prvostupanjski sud je odbio pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici od 30. siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stav. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

8. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornim odredbama nisu vodili pojedinačni pregovori te da one suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuju značajniju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

9. Pobijajući prvostupanjsku odluku, tuženik uvodno u žalbi tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća i pravo na obrazloženu sudsku odluku, a i pravo na procesnu jednakost jer da je prvostupanjski sud zanemario njegove tijekom postupka iznesene navode i dokazne prijedloge, ne dajući za to nikakve razloge. Nastavno - uz iznošenje odlučnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a i sadržaja odredbi ZZP koje normiraju standard razumljivosti ugovornih odredbi – tuženik ističe i relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.186.c.stav.2. ZPP-a smatrajući da je prvostupanjski sud tužiteljevu tužbu trebao odbaciti jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave.

9.1.U odnosu na prethodno navedeni žalbeni razlog valja tek kratko navesti da je predmetna tužba u osnovnom dijelu tužba na utvrđenje ništetnosti pa kako pravo na isticanje ništetnosti sukladno odredbi čl.328. ZOO/05 ne zastarijeva to je i tužiteljev pravni interes za podnošenje takve tužbe neupitan. Povezujući nadalje sadržaj odredbe čl.186.c.stav.1. ZPP-a - koja propisuje da tužitelj koji učini vjerojatnim da tuženik ozbiljno dovodi u pitanje postojanje njegove još uvijek nedospjele tražbine, ili da će morati sudskim putem ostvarivati svoju tražbinu nakon što ona dospije, ili da iz drugih razloga ima za to pravni interes, može i prije dospjelosti tražbine zatražiti od suda da tuženiku naloži da mu ispuni dužnu činidbu u vrijeme njezine dospjelosti, sa stav.2. iste prema kojoj će sud odbaciti tužbu ako utvrdi da tužitelj nema pravnoga interesa tražiti donošenje presude iz stav.1. tog članka prije dospjelosti tražbine, a imajući u vidu tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti (osnovanost kojeg je pretpostavka osnovanosti zahtjeva za isplatu), to je evidentno da navedena relativno bitna povreda na kojoj pledira tuženik nije ostvarena.

9.2. Pledirajući na bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP – tuženik iznosi tek zakonski opis citirane odredbe bez konkretizacije u odnosu na prvostupanjsku presudu pa valja tek kratko navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP- a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a.

9.3. Žalbeno isticanje relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.338.stav.4. ZPP-a – svedeno je također tek na iznošenje zakonskog opisa citirane odredbe bez konkretizacije u odnosu na prvostupanjsku presudu pa valja tek kratko navesti da je obrazloženje prvostupanjskog suda potpuno sukladno odredbi čl.338.stav.4. ZPP-a pa niti odnosna relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka nije ostvarena.

9.4. U žalbi tuženik ponavlja tijekom postupka isticani materijalno-pravni prigovor utemeljen na odredbi čl.326.stav.2. ZOO-a koja propisuje da se ništetnost ne može isticati ukoliko je ugovor izvršen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja.

9.5. Pored toga da pobijanoj presudi nedostaju razlozi na osnovu kojih je prvostupanjski sud tuženika odredio nesavjesnim stjecateljem i primijenio u odnosu na početak tijeka kamate odredbu čl.1115. ZOO-a.

10.Razmatranjem sadržaja pobijane presude i stanja prvostupanjskog spisa iz aspekta iznesenih žalbenih razloga i navoda tuženika, odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja u smislu odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a - u odnosu na žalbenu tezu prema kojoj tužitelj ne može tražiti utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora jer se radi o povredama manjeg značaja, a ugovor je ispunjen valja navesti da se (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetnih odredbi o tzv. ulaznoj naknadi, što je dovelo do znatne neravnoteže u pravu i obvezi tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu tuženika – da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja – pa je izneseni prigovor potpuno neutemeljen jer je pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđene ništetne ugovorne odredbe naplaćeno, opstojno.

11. U ocjeni neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare prvostupanjski sud se osnovano pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. jer kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, sukladno odredbi čl.328. ZOO, to zastara tražbine stečene na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove ništetne odredbe, (može) početi teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

12.Nastavno u žalbi tuženik ističe da prvostupanjski sud svoj stav o nepoštenosti navedenih odredbi temelji isključivo na izostanku pojedinačnog pregovaranja pri čemu smatra - da sve da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što tuženik osporava i tvrdi da jest, navedeno samo po sebi ne znači da se njima uzrokuje neravnoteža na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja već se navedeno mora utvrditi, a da je prvostupanjski sud zaključio da zbog toga što se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da je narušena pravična ravnoteža te da time prvostupanjski sud zapravo izjednačava dvije odvojene pretpostavke nepoštenosti – pojedinačno pregovaranje i postupanje trgovca suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Smatra da je prvostupanjski sud propustio i obrazložiti zašto smatra da sporne odredbe uopće uzrokuju znatnu neravnotežu a da nema razloga ni o nesavjesnosti i nepoštenju u postupanju tuženika obzirom da je prvostupanjski sud zanemario da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala ni zabrana niti ograničenje u ugovaranju predmetnih naknada.

12.1. Posebno je tuženik naglasio da iz odredbi ZZP proizlazi zahtjev da potrošač razumije ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz određene ugovorne odredbe što znači da može shvatiti sve financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije, a ne da bude upoznat s troškovima koje tuženik navedenom naknadom namiruje jer bi isto značilo da potrošač razumije bankarsko poslovanje, što se svakako od njega ne može očekivati pa smatra zauzeto materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda i u tom dijelu neobrazloženim.

12.2.Tuženik se u žalbi referirao i na dosudu tužitelju zatezne kamate od dana uplate sporne naknade suprotstavljajući navedenom prigovor da je prvostupanjski sud propustio dati i razloge iz kojih tuženika u smislu odredbe čl.1115. ZOO/05 smatra nesavjesnim stjecateljem.

12.3. Osporavajući pravilnost primjene odredbi čl. 81. stav. 1. i čl. 84. ZZP/03 tuženik navodi da je prvostupanjski sud propustio analizirati spornu ugovornu odredbu iz aspekta njezine jasnoće, razumljivosti i uočljivosti jer bi utvrdio da je navedenim zahtjevima udovoljeno zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Tek ako prijeporne ugovorne odredbe nemaju jedan od navedena tri kriterija tada bi se provodio test poštenosti u smislu da li se o njoj pojedinačno pregovaralo i tek ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja trebalo bi ispitati uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

13. Na prednje izloženo valja odgovoriti da tuženik zanemaruje da se iz sadržaja toč. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena „naknada od 3,30% od iznosa kredita“, prije svega uopće ne može zaključiti o kakvoj se naknadi radi i o eventualno pruženoj usluzi/ili uslugama jer nije navedena ni svrha takve naknade a niti troškovi koji se istom podmiruju - kako to zahtjeva odredba članka 59. ZZP/03. Sa navedenim valja povezati i sadržaj toč.9. alineja 6. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da tužitelj podmiruje i sve javnobilježničke – i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbina, te eventualne poreze utvrđene posebnim propisima pa je zaista nerazumljivo koji se daljnji troškovi spornom naknadom namiruju.

14.Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi i da je Ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed formuliranom obrascu te da tužitelj nije mogao utjecati na promjenu unaprijed formuliranih odredaba pa tako ni na predmetnu ugovornu odredbu, a kako tuženik tijekom postupka nije iznio koji su se troškovi namirili iz toč.3. ugovora ugovorene naknade (čija visina zavisi o visini odobrenog kredita) to je i po ocjeni ovoga suda evidentno da je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja koji je platio ugovorenu naknadu bez da je znao koju uslugu ili koji trošak tim iznosom podmiruje. Stoga žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna naknada iz toč.3. Ugovora ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja pa tako ni navodima da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu ni Zakonom o zaštiti potrošača niti ZOO nije bila propisana zabrana ugovaranja takve naknade. Takva naknada mogla se ugovoriti iako nije bila predviđena dispozitivnim odredbama, međutim ugovaranje plaćanja jednokratne naknade prilikom isplate kredita – u okolnostima koje su prethodno elaborirane - nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, pa kako tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade od odobrenog kredita kojeg je naplatio niti je naveo koje stvarne troškove i usluge je njome podmirio, očito je da je takva odredba na štetu tužitelja i da je stvorila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka te je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

15.Kako je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je čl. 87. stav. 1. istog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a da su člankom 323. stav. 1. ZOO/05 propisane posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora te da se na vraćanje primljenog s osnove ništetne odredbe primjenjuju odredbe o stjecanju bez osnove iz članka 1111.do 1115. ZOO/05, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom citiranih zakonskih odredbi obvezao tuženika vratiti tužiteljici iznos primljen s osnova predmetne ništetne ugovorne odredbe sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate.

15.1.Pravilnim ovaj sud prihvaća i zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je utužene iznose primio temeljem nepoštenih odredbi koje je u svoju korist unio u Ugovor o kreditu čime je isključio mogućnost pregovaranja o istima.

16.Obzirom na sve izneseno evidentno je da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, pa je njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. stav. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu, uključujući i odluku o troškovima koju tuženik pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija način obračuna ni visinu pojedinih troškova kao niti kriterij dosuđenja naknade troškova postupka, a imajući pri tom u vidu da sukladno odredbi čl.365.stav.2. ZPP-a drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti.

17.Obzirom na žalbeni neuspjeh tuženika, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu, 9. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec