Poslovni broj: Us I-3507/2025-5

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Branke Crnogorac kao zapisničarke, upravnom sporu tužitelja: ZO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćenici Vladimiri Hebrang, odvjetnici iz Zagreba, Ulica kralja Zvonimira 31, protiv tuženika:

Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Koturaška 43/IV, Zagreb, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, 09. veljače 2026. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/25- 01/72, URBROJ: 513-04-25-2 od 11. srpnja 2025. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 11. srpnja 2025. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 28. studenog 2024. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem je zamijenjeno ranije privremeno porezno rješenje od 19. svibnja 2020. godine te je tužitelju za 2019. godinu osim dohotka od nesamostalnog rada sada utvrđen i drugi dohodak od 59.266,32 €, s obzirom na to da je tokom 2019. godine na dva svoja računa vršio više gotovinskih uplata u navedenom ukupnom iznosu. Tužitelju kao izvor navedenih sredstava nisu prihvaćeni prodaja oranice još 2008. godine za 58.000,00 kn (koju je bio kupio godinu dana ranije), osobna ušteđevina, plaće i pozajmice iz 2016. i 2017. godine, za koje ne posjeduje nikakvu materijalnu dokumentaciju.

Tužitelj u tužbi iznosi nekoliko prigovora koji će detaljnije biti analizirani u nastavku ove presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Tužitelj u tužbi navodi da je trebalo provesti postupak ispitivanja izvora imovine iz čl. 88. i čl. 89. Zakona o porezu na dohodak (NN 115/16 i 106/18 - ZPD) te ističe da mu nije dostavljena obavijest o poreznom nadzoru niti omogućen prigovor na zapisnik. Sud napominje da se u konkretnom slučaju uopće nije ni radilo o postupku poreznog nadzora. Tuženik se u osporavanom drugostupanjskom rješenju doista pogrešno pozvao na poseban postupak utvrđivanja godišnjeg poreza na dohodak iz čl. 51. ZPD-a (jer bi se onda na temelju čl. 54. ZPD-a tek sada donosilo privremeno porezno rješenje u novom upravnom postupku), ali bez obzira na taj pogrešan navod tuženika sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju suštinski zaista radilo o postupku ispitivanja izvora imovine iz čl. 88. i čl. 89. ZPD-a.

U tom postupku doista nije postupljeno u skladu s čl. 89. st. 3. ZPD-a, u pogledu pozivanja tužitelja kao poreznog obveznika na popunjavanje obrasca izjave fizičke osobe o izvorima stjecanja imovine. Međutim, tužitelj je u pokrenutom upravnom postupku ipak dva puta (15. listopada 2021. godine i 06. veljače 2023. godine) bio pozivan dostaviti vjerodostojnu dokumentaciju kojom bi dokazao izvor svojih novčanih sredstava. Naime, na temelju čl. 89. st. 9. ZPD-a izvori i iznosi sredstava kojima se dokazuje vrijednost stečene imovine se moraju temeljiti na vjerodostojnim ispravama (zbog toga je sud na raspravnom ročištu ujedno kao neadekvatan odbio dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja).

U tom smislu sud utvrđuje da je upravni postupak ipak proveden na način koji je tužitelju osigurao mogućnost sudjelovanja i ukazivanja na sve činjenice i materijalne dokaze (vjerodostojnu dokumentaciju) koje je ocijenio relevantnim.

Osim toga, postupanje poreznog tijela je zakonski utemeljeno i na općoj odredbi čl. 99. st. 5. Općeg poreznog zakona (NN 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20 i 114/22 - OPZ), u kojoj je navedeno da će porezno tijelo novim rješenjem zamijeniti ranije privremeno porezno rješenje ako na temelju naknadno izvršene provjere utvrdi da postoji osnova za izmjenu porezne obveze utvrđene privremenim poreznim rješenjem. Također, na temelju čl. 6. st. 2. OPZ-a sâmo porezno tijelo određuje koje će radnje poduzimati i u kojem opsegu u upravno-poreznom postupku.

Prema tome, u konkretnom slučaju se uopće nije ni radilo o provedbi poreznog nadzora, ali je tužitelju u cijelosti bilo omogućeno sudjelovanje u upravno-poreznom postupku.

Tužitelj također neosnovano u tužbi navodi da nije jasno obrazloženo odbijanje njegovih žalbenih navoda. Sud u tom pogledu napominje da se upravni spor vodi kao spor pune jurisdikcije, u kojem meritorno razmatra sva sporna činjenična i materijalnopravna pitanja koja se pred njega postave, pa je u tom smislu tužitelj bio u mogućnosti u ovom upravnom sporu ukazivati na sve činjenice i materijalne dokaze (vjerodostojnu dokumentaciju) kojima bi ukazao na meritornu nezakonitost rješenja donesenih u upravnom postupku.

Međutim, tužitelj je u tužbi u pogledu merituma samo paušalno naveo da nije utvrđeno da bi se radilo o primicima ostvarenim od drugih osoba te da se radi o njegovim uplatama na njegove račune, odnosno o njegovim sredstvima. Sud tužitelju ukazuje na to da njegove uplate gotovine na njegove račune upravo dokazuju da je prije toga raspolagao novčanim sredstvima kojima nije odgovarajućim vjerodostojnim ispravama bio u mogućnosti otkriti izvor. Dakle, bît oporezivanja u konkretnom slučaju nije u tome da je tužitelj na vlastite račune uplaćivao vlastitu gotovinu, nego u tome da je prije tih izvršenih uplatâ raspolagao novčanim gotovinskim sredstvima nepoznatog izvora.

S obzirom na to da se radi o ukupnom iznosu uplatâ tokom 2019. godine od 59.266,32 €, pravilno je u upravno-poreznom postupku otklonjena mogućnost da bi izvor tih tužiteljevih sredstava bila prodaja jedne oranice za 58.000,00 kn još 2008. godine. Također je pravilno otklonjeno pozivanje tužitelja na pozajmice iz 2016. i 2017. godine, jer za takav izvor sredstava tužitelj ne raspolaže nikakvim vjerodostojnim ispravama u smislu čl. 89. st. 9. ZPD-a.

Tužitelj kao porezni obveznik dakako može imati osobnu ušteđevinu, pa i takvu koju ne vodi na svojim otvorenim računima, ali u slučaju iznimno visokih gotovinskih uplata na vlastite račune u kratkom vremenskom periodu mora raspolagati odgovarajućim vjerodostojnim ispravama, kao materijalnom dokumentacijom koja nesporno dokazuje izvor tih sredstava - ukoliko želi izbjeći oporezivanje tih novčanih sredstava porezom na dohodak po prezentiranju njihovog postojanja (uplatom na račune).

S obzirom na potpunu nedokumentiranost izvora tužiteljevih sredstava koja su bila uplaćivana na njegove račune, u konkretnom slučaju se doista radi o oporezivom drugom dohotku iz čl. 39. st. 3. t. 11. ZPD-a, kako je pravilno i navedeno u oba rješenja iz upravnog postupka.

Zbog svega navedenog sud zaključuje da je prvostupanjsko porezno rješenje od 28. studenog 2024. godine pravilno i zakonito, a onda je posljedično pravilno i zakonito i osporavano drugostupanjsko rješenje od 11. srpnja 2025. godine. Na pravilnost i zakonitost tih rješenja u konačnici ne utječe djelomično pogrešno pozivanje na procesni propis niti propuštanje zahtijevanja popunjavanja propisanog obrasca - zbog razloga koji su već navedeni u obrazloženju ove presude.

Stoga je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog drugostupanjskog rješenja od 11. srpnja 2025. godine kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 2. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 09. veljače 2026. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Vladimira Hebrang

2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak,

Koturaška 43/IV