P-1876/2023
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
STALNA SLUŽBA U STAROM GRADU
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, po sucu Miljani Srhoj Buratović u pravnoj stvari tužitelja VJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Martina Radić Šunjić, odvjetnik u [adresa], protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 zastupana po punomoćniku Sanja Krišto odvjetnik u OD Leko&partneri Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 23. rujna 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranaka, i objavljene 09. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba sadržanih u čl.1., čl.4., čl.5., čl.6. i čl.7. Ugovora o kreditu broj 9011081545 od 15.03.2006.g. koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Jadrankom Plenković u Starom Gradu dana 16.03.2006.g. pod brojem OU-47/06-1, kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula).
II/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene nepoštene i ništetne valutne klauzule u švicarskom franku, isplatiti tužitelju ukupan iznos od 4.121,91 EUR i to sa kamatom koja na pojedinačne mjesečne iznose od:
0,42 EUR teče od 31.5.2006.
11,15 EUR teče od 31.10.2008.
11,98 EUR teče od 31.12.2008.
14,00 EUR teče od 31.1.2009.
14,88 EUR teče od 28.2.2009.
12,11 EUR teče od 31.3.2009.
12,55 EUR teče od 30.4.2009.
8,93 EUR teče od 31.5.2009.
5,84 EUR teče od 30.6.2009.
6,53 EUR teče od 31.7.2009.
8,31 EUR teče od 31.8.2009.
8,11 EUR teče od 30.9.2009.
6,41 EUR teče od 31.10.2009.
9,59 EUR teče od 30.11.2009.
11,91 EUR teče od 31.12.2009.
15,63 EUR teče od 31.1.2010.
14,66 EUR teče od 28.2.2010.
19,48 EUR teče od 31.3.2010.
18,42 EUR teče od 30.4.2010.
20,62 EUR teče od 31.5.2010.
35,19 EUR teče od 30.6.2010.
32,08 EUR teče od 31.7.2010.
40,47 EUR teče od 31.8.2010.
37,42 EUR teče od 1.10.2010.
32,06 EUR teče od 31.10.2010.
42,13 EUR teče od 30.11.2010.
55,58 EUR teče od 31.12.2010.
46,46 EUR teče od 31.1.2011.
49,84 EUR teče od 28.2.2011.
45,30 EUR teče od 31.3.2011.
45,98 EUR teče od 30.4.2011.
63,00 EUR teče od 31.5.2011.
64,19 EUR teče od 30.6.2011.
79,51 EUR teče od 31.7.2011.
70,94 EUR teče od 31.8.2011.
62,88 EUR teče od 30.9.2011.
61,87 EUR teče od 31.10.2011.
61,16 EUR teče od 30.11.2011.
64,70 EUR teče od 31.12.2011.
68,21 EUR teče od 31.1.2012.
68,49 EUR teče od 29.2.2012.
66,00 EUR teče od 31.3.2012.
66,81 EUR teče od 11.5.2012.
68,39 EUR teče od 31.5.2012.
66,55 EUR teče od 30.6.2012.
67,37 EUR teče od 31.7.2012.
66,33 EUR teče od 31.8.2012.
63,68 EUR teče od 1.10.2012.
66,48 EUR teče od 31.10.2012.
68,02 EUR teče od 30.11.2012.
67,48 EUR teče od 31.12.2012.
61,49 EUR teče od 31.1.2013.
66,59 EUR teče od 28.2.2013.
66,84 EUR teče od 31.3.2013.
64,69 EUR teče od 30.4.2013.
60,50 EUR teče od 27.6.2013.
59,98 EUR teče od 17.7.2013.
59,98 EUR teče od 17.7.2013.
62,37 EUR teče od 31.8.2013.
65,90 EUR teče od 30.9.2013.
64,08 EUR teče od 31.10.2013.
65,13 EUR teče od 30.11.2013.
66,33 EUR teče od 31.12.2013.
60,55 EUR teče od 31.1.2014.
61,97 EUR teče od 28.2.2014.
60,70 EUR teče od 4.4.2014.
59,87 EUR teče od 30.4.2014.
58,39 EUR teče od 5.6.2014.
59,37 EUR teče od 30.6.2014.
61,53 EUR teče od 31.7.2014.
63,10 EUR teče od 31.8.2014.
62,75 EUR teče od 30.9.2014.
64,25 EUR teče od 31.10.2014.
65,30 EUR teče od 30.11.2014.
64,74 EUR teče od 31.12.2014.
65,49 EUR teče od 31.1.2015.
65,49 EUR teče od 28.2.2015.
65,49 EUR teče od 31.3.2015.
65,49 EUR teče od 7.5.2015.
65,49 EUR teče od 31.5.2015.
65,49 EUR teče od 13.7.2015.
65,49 EUR teče od 3.8.2015.
65,49 EUR teče od 31.8.2015.
65,49 EUR teče od 30.9.2015.
do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO- a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.
III/ Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.031,00 EUR sa kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2.ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.”
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj 9011081545 od 15.06.2006. temeljem kojeg je tuženik odobrio kredit za adaptaciju stambenog objekta u iznosu od 47.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Navodi kako su predmetnim ugovorom povrijeđena prava tužitelja kao potrošača jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica-švicarski franak. Navedena odredba da je prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena a prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnik kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu. Tužitelju da kao prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja CHF te je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za CHF uzrok značajne neravnoteže u pravim i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik za taj rizik znao ali ga je prešutio. Nadalje, navodi da je tužitelj bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. U odnosu na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada) tužitelj ističe kako nije sporno da je ista ugovorena u određenom postupku od ukupnog iznosa kredita ali to ne znači da se radi o poštenoj ugovornoj odredbi o kojoj su stranke pojedinačno pregovarale. Naknada zbog prijevremene otplate kredita (izlazna naknada) predmetnim ugovorom da uopće nije određena već je isključivo ovisila o aktima tuženika, dakle tuženik je svoje kreditne proizvode prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode po formuliranom standardnom obrascu i nije ostavio mogućnost tuženiku da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dakle, tužitelj kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetnih odredbi već ih je tuženik sam odredio, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da su te ugovorne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja te uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Navodi kako je između stranka zaključen Dodatak/Aneks osnovnom ugovoru, ali da njegovim zaključenjem nije otklonjena posljedica ništetnosti ugovora u pogledu valutne klauzule a samim time i gubitak pravnog interesa za podnošenje tužbe. Nadalje ističe da budući su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu koji se nalazi na valutnu klauzulu, naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (ulazna naknada), te naknadu za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) tužitelj ima pravo na povrat onoga što je tuženik primio s osnova ništetnih odredbi ugovora sukladno čl. 323 st. 1 ZOO-a. Tuženik je temeljem ništetnih ugovornih odredbi stekao određene mjesečne iznose koje tužitelj potražuje temeljem čl. 296 st. 1, 324 st. 1 i 2 u svezi s čl. 323 st. 1 ZOO- a. Sukladno odredbi čl. 1115 tuženik ako nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe dužan je vratiti zakonske kamate na preplaćene iznose i to dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog iznosa sve do konačne isplate. Tužitelj se u tužbi poziva na recentnu praksu sudova u Republici Hrvatskoj.
2. Dakle, tužitelj tvrdi da je zaključak kako je tuženica u razdoblju otplate kredita, temeljem ništetne odredbe tužitelju obračunavala kamatnu stopu veću od ugovorene. Na ovaj način da je tuženica povrijedila odredbu članka 3. Zakona o obveznim odnosima, te je posljedično stekla bez osnove određeni novčani iznos (članak 1111. Zakona o obveznim odnosima).
3. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 donio presudu (tzv. slučaj Franak), kojom presudom je utvrđeno da su tamo tuženici (ukupno sedam banaka) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kredit, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
4. Dakle, tužitelj tvrdi da je zaključak kako je tuženica u razdoblju otplate kredita, osim nezakonitom promjenom kamatne stope, tužitelju obračunavala i mjesečne anuitete temeljem kunske protuvrijednosti CHF valute.
5. Tužitelj je uz tužbu dostavio sve dokaze na koje se poziva, kao i sudsku praksu gore navedenu.
6. U nastavku postupka, nakon izvedenih dokaza i financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u pogledu visine, pa je tako podneskom od 27.12.2024. postavljen konačni tužbeni zahtjev, koji glasi onako kako je navedeno u izreci ove presude.
7. U odgovoru na tužbu tužena osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, te predlaže sudu, nakon provedenog dokaznog postupka, odbiti ga te ističe prigovor zastare. Nadalje, navodi kako je tuženik postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istog. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Dodaje kako je nesporno da Zakon o obveznim odnosima u čl. 22 i 26 izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu te stoga sadržaj ugovora te postupanje tuženika su u cijelosti usaglašeni sa zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovni-pravni odnos banke i korisnika. Nadalje, ukazuje kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu javnobilježničkog akta, a tužitelj da je sam donio odluku o zaključivanju predmetnog ugovora te ga je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije svojevoljno potpisao. Banka da ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj nesporno i učinio. Dodaje kako tužitelj na pogrešan način tumači naknadu za obradu kreditnog zahtjeva budući zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme vraćanja predmetnog kredita ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. S tim u svezi tužitelj pogrešno tumači naknadu za prijevremenu otplatu kredita budući Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme vraćanja kredita ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za prijevremenu otplatu kredita. Nadalje, ističe kako naknadu za prijevremenu otplatu kredita je naknada za uslugu tuženika na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima sastavljenim sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju.
8. U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu br. 9011081545 od 15.03.2006., dodatka ugovora kreditu br. 9011081545 od 03.12.2015., plana otplate kojeg su sklopili Privredna banka Zagreb d.d. i VJ kao korisnik kredita, te je izvedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Ines Lozić.
9. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.
10. Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te zahtjev za isplatu s osnova ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.
11. U postupku nije prijeporno da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 9011081545 dana 15.03.2006. te dodatak ugovora o kreditu broj 9011081545 od 03.12.2015. Na temelju ugovora o kreditu odobrena je isplata novčanog iznosa od 47.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 240 mjeseci te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tada iznosila 4,30%. Nije prijeporno ni da su stranke 03.12.2015. zaključile Dodatak ugovora o kreditu br. 9011081545.
12. Među parničnim strankama je prijeporno da li je odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena ugovorna odredba, što bi je činilo ništetnom, te da li je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom. Isto tako je prijeporno da li je tužitelj prekludiran pozivati se na ništetnost.
13. Tužitelj se također poziva na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovnog broja Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno kako je ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženica pod 7) kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ovime da je tužena pod 7) postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003), u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to članaka 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007) i to članaka 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda da traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ovdje tuženica (tamo tužena pod 7) kao trgovac s jedne strane, te korisnici kreditnih usluga kao potrošači s druge strane, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tamo tuženice pod 7).
14. U odnosu na prethodno navedene odluke za navesti je da se prema odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju, sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva ovdje u tužbi.
15. Navedeni postupci pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji su pokrenuti po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača – Potrošač, protiv sedam banaka, a među kojima je i ovdje tuženica, predstavljaju kolektivni sudski postupak, a sve sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kao što je prethodno navedeno, prema toj odredbi, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.
16. S obzirom na direktni učinak presude u kolektivnom sporu o nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu švicarski franak, po ocjeni ovog suda nema potrebe izvoditi nikakve daljnje dokaze radi utvrđenja navedenih okolnosti jer bi, imajući u vidu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, drugačije postupanje bilo u suprotnosti s odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku. O tome se već izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske, u svojoj odluci poslovnog broja Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2018. Dakle, jedina bitna činjenica u pogledu nepoštenosti ugovornih odredbi je ta da li je ugovor o kreditu sklopljen u vremenskom periodu na koje se odnosi odluka u kolektivnom sporu. U konkretnom slučaju, Ugovor o kreditu broj 9011081545 sklopljen je 15.03.2006., odnosno, neprijeporno u onom vremenskom periodu na koji se odnosi odluka u kolektivnom sporu, u kojem sporu je kao jedan od tuženika sudjelovao i prednik tuženice iz ovog postupka. Stoga je po ocjeni ovog suda, osnovan tužbeni zahtjev tužitelja iz točke I. tužbenog zahtjeva.
17. VSRH je dana 12. veljače 2019. donio rješenje br. Rev-2868/2018 povodom izvanredne revizije podnesene u postupke jednake pravne osnove radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u kreditnom odnosu između stranaka na koje se odnosi kolektivna presuda u tzv. "slučaju franak". U navedenom rješenju zauzet je stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Osim toga ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanje pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, te stoga tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koje smatra da joj pripadaju. Jednak stav zauzet je i u odlukama drugostupanjskih sudova i to ŽS U Rijeci u predmetu Gž-1689/19, ŽS u Varaždinu br. Gž-1908/18 od 20.rujna 2019. Slijedom obrazloženja pravnih učinaka rješenja VSRH Rev-2868/2018 od 12.veljače 2019., dana 26. svibnja 2020. doneseno je rješenje istog suda br. Rev- 18/2018 kojim je zauzet stav da je iz pravnog shvaćanja (Rev-2868/18) proizlazi da nema zapreke za utvrđenje ništetnim i nepoštenim pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu pri čemu treba uzeti u obzir da je do dana sklopljenog Sporazuma o konverziji važio osnovni ugovor te je proizvodio pravne učinke, a između ostalog koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Nadalje, dana 09. srpnja 2020. donesena je Presuda Suda Europske unije br. C-452/18 kojom odlukom je zauzet stav da potrošač može tražiti svoja prava nakon konverzije nepoštene odredbe ako u trenutku potpisivanja sporazuma nije znao da će u budućnosti ugovorna odredba biti nepoštena te ako nije informiran da ukoliko se tako nešto dogodi on gubi pravo potraživati povrat nezakonito naplaćenih iznosa, a što ovdje nije slučaj.
18. Ovaj sud drži da nisu osnovani navodi tuženika da je sklapanjem aneksa ugovora o kreditu tužitelj u cijelosti obeštećen. Naime, samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provedbom konverzije, tužitelj nije izgubio pravo na potraživanje stečeno bez osnove, temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF za razdoblje od važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Navedeno iz razloga što sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru, ugovorom o konverziji izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što proizlazi iz činjenice da se radilo o dodatku osnovom ugovoru o kreditu, a ne sklapanju novog ugovora o kreditu. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne isključuje provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtjeva utvrđenje je li njome u cijelosti ispostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Naime, dodatkom ugovoru o kreditu samo je izjednačen položaj tužiteljice kao korisnice kredita u CHF s položajem u kojem bi bila da je ugovor o korištenju kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama ZID ZPK, a na temelju kojih je i zaključen aneks ugovora o kreditu nije regulirana pravna sudbina onih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Konverzija kredita u CHF u kredit u valutu EUR izvršena je na temelju odredbi ZID ZPK, te se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne na izvan ugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi, što je u skladu sa stavom zauzetim u odluci Vrhovnog suda RH, br. Rev-1096/2022, od 08.11.2022.
19. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, ista je utvrđena provedenim vještačenjem po ovlaštenom sudskom vještaku za računovodstvo i financije – Ines Lozić. Vještak je u svom pisanom nalazu i mišljenju naveo da je ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznosi 4.121,91 EUR, a ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 158,30 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 3.963,61 EUR. Nadalje, navodi da bi glavnica po kreditu u CHF temeljem stvarnog otplatnog plana uzevši u obzir početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita na dan konverzije iznosila 140.499,07 kn dok je konverzijom utvrđena glavnica u iznosu od 151.157,50 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otpalog plana i tečaja iznosi 1.414,62 EUR. Tuženik je u cijelosti osporio nalaz i mišljenje vještaka navodeći kako vještačenje u cijelosti bilo nepotrebno a vještvo da nije u skladu sa stavom VSRH odluke Gos-1/19 a niti sa kogentnim odredbama zpk slijedom čega pobija nalaz i mišljenje vještaka.
20. Sud je vještaku poklonio punu vjeru držeći da je vještak izradio nalaz i mišljenje kao u skladu s nalogom suda tako i u skladu s pravilima financijsko računovodstvene struke.
21. Odlučujući o zahtjevu tužitelja za isplatu, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja temeljem odredbe članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, sud smatra kako bi kod povrata stečenog bez osnove tuženica bila dužna tužitelju vratiti upravo onaj iznos kuna kojeg joj je tužitelj platio bez osnove. Kako su ujedno iznosi anuiteta sadržani u utuženom iznosu, te kako je neprijeporno da je tužitelj kredit vraćao u mjesečnim anuitetima, to istome ujedno pripada i zakonska zatezna kamata od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, u kunskom iznosu, sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima i to po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju vještaka.
22. U odnosu na prigovor zastare tuženice, valja istaknuti kako članak 215 stavak 1. Zakona o obveznim odnosima propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Članak 241. istog Zakona propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje, članak 245. stavak 1. Zakona propisuje da nakon prekida, zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, dok stavak 3. istog članka propisuje da kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, da zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Podnošenjem tužbe radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, u prethodno navedenom sporu Pž-6632/17, za zaštitu kolektivnih prava, prekinut je tijek zastare, a donošenje presude u tom predmetu od strane Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. zastara je počela teći ispočetka, time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare. Tom presudom utvrđuje se ništetnim ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Kako je predmetna tužba podnesena 10. prosinca 2019., te kako zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, ima se primijeniti članak 225. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi zastarni rok. Stoga je razvidno kako je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka, zbog čega se istaknuti prigovor zastare ima smatrati neosnovanim. Posebno se ističe kako bi u odnosu na tzv. negativne razlike nastupila zastara budući da ti iznosi nisu obuhvaćeni kolektivnom presudom već samo pozitivne razlike koje su predmet ovog postupka, pa tuženik u smislu prekida zastarijevanja ne može se pozivati na kolektivnu presudu doneseno protiv istog.
23. Stoga je riješeno kao u izreci.
24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. Visina troška je odmjerena sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika budući da tužitelja zastupa punomoćnik odvjetnik. Tako je tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova; trošak sastava obrazloženih podnesaka od 15.02.2024., 27.12.2024. u visini od po 100 bodova sukladno Tbr 8.1 OT. Nadalje, tužitelju je obistinjen trošak pristupanja na ročišta od 16.04.2024., 18.06.2024., 23.09.2025. u visini od po 100 bodova sukladno Tbr 9.1 OT. Na ovaj način tužitelju je ukupno obistinjen iznos od 600 bodova, a kako vrijednost boda iznosi 2,00 EUR to je tužitelju ukupno obistinjen iznos od 1.200,00 EUR uvećan za 25% PDV-a, što ukupno iznosi 1.500,00 EUR, a kada se tom iznosu pridoda iznos od 531,00 EUR predujma za vještačenje to je tužitelju ukupno obistinjen iznos od 2.031,00 EUR. dočim tužitelju nisu obistinjeni troškovi na ime pristojbe tužbe te presude u iznosu od po 50,00 EUR budući spisu ne prileži dokaz o plaćanju istih.
U Starom Gradu 09. veljače 2026.
Sudac
Miljana Srhoj Buratović
Uputa o pravnom lijeku :
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od petnaest dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.
DNA:
- punom. stranaka
