REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-139/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženog Croatia osiguranja d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-53/2024-18 od 10. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-53/2024-18 od 10. listopada 2025.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-53/2024-18 od 10. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od:

- 6.218,40 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. 11. 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena

- 1.350,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. 7. 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i da mu naknadi parnični trošak, a sve to u roku od 15 dana od primitka presude.“, kao neosnovan.“,

a riješio je da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka, kao neosnovan te se nalaže tužitelju da u roku od 8 dana naknadi tuženiku troškove ovoga postupka u iznosu od 331,81 eur.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga, posebice zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je u predmetnoj pravnoj stvari sporno pitanje primjene prava. Sud je u pobijanoj odluci prihvatio pravni stav tuženika da se u konkretnoj pravnoj stvari imaju primjenjivati odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, što je pogrešno zbog čega tužitelj i pobija prvostupanjsku, da se u ovoj pravnoj stvari ima primjenjivati Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju propisano je da se pri utvrđivanju prava na naknadu štete nanesene Zavodu, primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju. Dakle, Zakon o mirovinskom osiguranju kao lex specialis (ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu) stavlja odredbe članaka kojima se uređuje specifična materija naknade štete iznad općeg zakona Republike Hrvatske. Ističe se da je u ovom postupku predmet spora regresni zahtjev tužitelja za naknadu štete, pa se osim odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima koji svojim odredbama predviđa načelo potpune naknade štete, što znači da oštećenik, ovdje tužitelj, ima pravo na naknadu u punom iznosu koji je potreban da se njegovo materijalno stanje dovede u ono u kojem bi se nalazilo da nije bilo štetnog događaja. Kada Zavod tuži osiguratelja štetnika, na što Zavod ima pravo temeljem članka 164. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, pravo Zavoda na naknadu štete ne izvodi se iz prava drugog već se naknada štete ostvaruje izravno od osiguravatelja štetnika, slijedom čega se isto ne može svesti pod člankom 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji govori o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja. Dakle, ovdje nema mjesta primjeni članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Prvostupanjski sud u točki 14.3. pogrešno navodi da se u konkretnoj stvari ne može primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori, a činjenica jest da je Zakon o mirovinskom osiguranju kasniji zakon i takav stav obrazlaže na način da je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku. Predlaže preinaku prvostupanjske presude u pravcu prihvaćanja tužbenog zahtjeva u cijelosti i dosudu parničnog troška tužitelju.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 6.218,40 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. studenoga 2023. do isplate i iznosa od 1.350,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. srpnja 2024. do isplate sa obrazloženjem u bitnome da je u konkretnom slučaju za odgovornost tuženika za štetu tužitelju odlučna odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/2005., 36/2009., 75/2009., 76/2013., 152/2014. i 155/2023. - dalje ZOOP), pri čemu bi odgovornost tuženika bila na isplatu stvarne štete koja se odnosi na razmjerni iznos mirovine, a koji se određuje u visini razlike između obiteljske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu. Budući da je vještačenjem utvrđeno da je tužitelj bio u obvezi svom osiguraniku plaćati veći iznos invalidske mirovine u slučaju ozljede na radu u odnosu na isplaćenu mirovinu i to za iznos od 6.153,50 eur, odnosno da za tužitelja isplatom iznosa kojeg potražuje ovom tužbom nije nastala stvarna šteta iz članka 27. stavka 3. ZOOP-a, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, utvrdivši da tužitelj ne trpi štetu.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a.

7. U prvostupanjskom postupku kao nesporno je utvrđeno:

- da je tužitelj priznao pravo na obiteljsku mirovinu TS, sinu svojeg osiguranika pok. ĐS, koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi od 2. studenoga 2007., a kako to proizlazi iz rješenja tužitelja broj 0096108 od 14. lipnja 2009.,

- da je vozilo registarske oznake [registarska oznaka] koje je prouzročilo prometnu nezgodu, a kojim je upravljao BS, bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti broj 011411034120,

- da je pok. ĐS djelomično odgovoran za nastanak štetnog događaja u omjeru od 30%, dok je osiguraniku tuženika BS utvrđena odgovornost u omjeru od 70%,

- da je tuženik isplaćivao tužitelju regres po osnovi obiteljske mirovine isplaćene sinu pok. osiguranika tužitelja TS i to 70% isplaćenih novčanih sredstava te da je zadnju isplatu tuženik izvršio za obračunsko razdoblje do 31. siječnja 2021.,

- da je iz nalaza financijskog vještaka, a radi izračuna razmjernog dijela isplaćene obiteljske mirovine sukladno članku 27. stavku 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu utvrđeno da tužitelj ne trpi štetu jer bi pretpostavljena invalidska mirovina zbog ozljede na radu u utuženom vremenskom razdoblju od 1. veljače 2021. do 30. lipnja 2024. iznosila 16.965,52 eur, a tužitelj je korisniku TS, po osnovi prava na obiteljsku mirovinu u vremenskom razdoblju od 1. veljače 2021. do 30. lipnja 2024. isplatio ukupni iznos od 10.812,02 eur. Nakon provedenog izračuna proizlazi da bi razlika između pretpostavljene invalidske mirovine u slučaju ozljede na radu i ukupnog iznosa mirovine isplaćene osiguraniku tužitelja TS, u gore navedenom obračunskom razdoblju, iznosila 6.153,50 eur.

8. Prvostupanjski sud odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su za pravni odnos parničnih stranaka mjerodavne odredbe ZOOP-a, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, dakle u trenutku kada su izvršene isplate invalidske mirovine osiguraniku tužitelja i da obveza tuženika postoji samo ako je utvrđena razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bio isplaćen kada bi razlog bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, sukladno članku 27. stavku 1., 2. i 3. ZOOP-a, dok naprotiv nisu mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/2013., 151/2014., 33/2015., 93/2015., 120/2016., 18/2018., 62/2018., 115/2018., 102/2019., 84/2021. i 119/2022. - dalje: ZOMO), te se prvostupanjski sud poziva na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta u odlukama poslovni broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-x-388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021. i Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2020. Identičan pravni stav zauzeo je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Pž-5096/2021 od 7. rujna 2022. i Pž-10507/2013 od 13. siječnja 2016., te napose da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-I/988/1998 od 17. ožujka 2010. utvrdio da je ZOMO opći zakon kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti, pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih načela, drugim riječima ZOOP u odnosu na opće odredbe ZOMO-a predstavlja lex specialis, pa vrijedi pravno načelo lex specialis derogat legi generali.

9. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Naime, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode), a istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama Vrhovnog suda (Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev-206/2022-2 od 23. ožujka 2022., Rev- 12/2022 od 12. siječnja 2022., te Rev-444/2023 od 20. rujna 2023).

11. Odredbom članka 27. ZOOP-a propisano je:

„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja, društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“

12. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-174/2022-3 od 6. srpnja 2022. navedeno je: „Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, a koje odlučne činjenice sud drugog stupnja prilikom donošenja odluke nije uzeo u obzir, te je stoga trebalo odlučiti kao pod I izreke, a temeljem čl. 395. st. 2. ZPP.“

13. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-954/2022-2 od 25. siječnja 2023. navedeno je: „Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnova invalidske mirovine, kako što je propisano u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s tog osnova bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj od 12. lipnja 2008., za koji je isključivo odgovoran osiguranik tuženik.“

14. Slijedom navedenoga, suprotno žalbenim navodima obvezu tuženika treba prosuđivati prema članku 27. ZOOP-a, koji regulira konkretan ugovor o osiguranju pa je materijalno pravo u ovom predmetu pravilno primijenjeno. Obveza tuženika postoji samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu (što ovdje nije slučaj), te je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da tužitelj ne trpi štetu jer bi pretpostavljena invalidska mirovina zbog ozljede na radu u utuženom vremenskom razdoblju od 1. veljače 2021. do 30. lipnja 2024. iznosila 16.965,52 eura, a tužitelj je korisniku TS, po osnovi prava na obiteljsku mirovinu u vremenskom razdoblju od 1. veljače 2021. do 30. lipnja 2024. isplatio ukupni iznos od 10.812,02 eur. Tuženik kao osiguravatelj motornog vozila štetnika ne nalazi se u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik. Obveza tuženika regulirana je odredbama ZOOP-a na temelju kojeg je zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, a osiguravajuća društva nisu štetnici, nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom motornog vozila, imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe, odnosno štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju od automobilske odgovornosti. Stoga, ovaj drugostupanjski sud prihvaća zaključke prvostupanjskog suda, a pri tome pozivanje tužitelja na suprotnu sudsku praksu županijskih sudova nije relevantno.

15. Stoga je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

U Puli-Pola 9. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić