REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-161/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Tomislav Valičević, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženog EOS Matrix d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 82, OIB 76674680107, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-350/2025-14 od 22. prosinca 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj P-350/2025-14 od 22. prosinca 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava ovršenika na račun ovrhovoditelja temeljem zahtjeva za izravnu naplatu podnesenog Financijskoj agenciji 16. lipnja 2025. na temelju zadužnice ovjerene kod Javnog bilježnika Dubravke Grladinović u Zagrebu poslovni broj: OV-9237/2007 od 20. kolovoza 2007.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 803,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 22. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik iz svih zakonom dopuštenih razloga. Ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te je posljedično počinio i apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka. Navodi da razlozi navedeni u pisanom obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte razmatranog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku suda (mjerilo relevantnosti), a što je u predmetnom slučaju izostalo što upućuje na arbitrarno sudsko odlučivanje. Tvrdi da je zaključak suda o nastupu zastare u predmetnom slučaju neosnovan, ukazuje na sadržaj odredbi članka 241., 245. stavak 1., 3., 5. i 6. Zakona o obveznim odnosima, da je njegov prednik zahtjev za izravnu naplatu preostalog iznosa temeljem predmetne zadužnice Financijskoj agenciji podnio 29. travnja 2010., pa da je zastara je prekinuta unutar općeg zastarnog roka od pet godina te sukladno tome nije nastupila. Ukazuje da je sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 219. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku, jer je suprotno njegovom dokaznom prijedlogu u pravcu da se Financijska agencija službeno očituje o postupanju po predmetnoj zadužnici od njenog prvog zaprimanja na izravnu naplatu pa tijekom cijelog vremena kroz koji se ista nalazi kod Financijske agencije, koji dokazni prijedlog je sud prihvatio, od Financijske agencije zatražio dostavu spisa ili preslike spisa povodom zahtjeva za izravnu naplatu EOS Matrixa d.o.o. protiv CO po zadužnici ovjerenoj kod Javnog bilježnika Dubravke Grladinović pod brojem ovjere OV- 9237/2007 od 20. kolovoza 2007. (podnesen 16. lipnja 2025.). Ukazuje i na sadržaj odredbe članka 288.a stavka 2. Zakona o parničnom postupku kojom je regulirano ovlaštenje suda, te da je sud na prethodno opisani način počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 288.a stavkom 2. Zakona o parničnom postupku. Zaključno, tvrdi da je u predmetnom slučaju pogrešno primijenjen institut zastare, te da tražbina iz zadužnice nije zastarjela. Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvažiti, presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. U svom odgovoru na žalbu tuženika, tužitelj se istoj u cijelosti protivi ističući da je neosnovana i predlaže njeno odbijanje. Potražuje troškove odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava ovršenika (ovdje tužitelja) na račun ovrhovoditelja (ovdje tuženika) a temeljem zahtjeva za izravnu naplatu koji je od strane ovdje tuženika podnesen Financijskoj agenciji dana 16. lipnja 2025. na temelju zadužnice ovjerene kod Javnog bilježnika Dubravke Grladinović iz Zagreba, pod poslovnim brojem OV- 9237/2007 od 20. kolovoza 2007.

5.1. Pritom, nije sporno da je tužitelj na pokretanje predmetnog postupka upućen Zaključkom suda prvoga stupnja poslovni broj Ovr-522/2025-3 od 30. srpnja 2025. a sve to iz žalbenih razloga predviđenih člankom 50. stavak 1. točka 7. i 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 6/2024. - dalje: OZ), odnosno da ovrhovoditelj nije ovlašten na temelju ovršne isprave - zadužnice, tražiti ovrhu protiv ovršenika, kao i da je nastupila zastara tražbine iz predmetne zadužnice.

5.2. Nije sporno niti da je da je temeljem Ugovora o kupoprodaji plasmana broj 02- 153/2014 od 24. studenoga 2014. i Dodatka I. Ugovoru o cesiji zaključenom dana 24. studenoga 2014. između Privredne banke Zagreb d.d. i EOS Matrixa d.o.o. ovdje tuženik postao vjerovnik tražbine iz zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika Dubravke Grladinović pod brojem ovjere OV-9237/2007 od 20. kolovoza 2007.

5.3. Nesporno je i da se radi o osnovi koja je po pravnom predniku ovdje tuženika podnijeta na naplatu putem Financijske agencije dana 29. travnja 2010. (ta činjenica proizlazi i iz specifikacije Financijske agencije o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje koja prileži predmetu poslovni broj Ovr-522/2025 koji prileži ovome predmetu), koja osnova je prestala s izvršavanjem dana 4. kolovoza 2018. iz razloga predviđenih člankom 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 68/20118. - dalje: ZPONS), na koji dan je iznos isknjiženog duga iznosio 21.259,01 eur.

5.4. Također je nesporno da je ovdje tuženik temeljem iste pravne osnove – zadužnice ovjerene kod javnog bilježnika Dubravke Grladinović pod brojem ovjere OV- 9237/2007 od 20. kolovoza 2007., pred Financijskom agencijom dana 12. lipnja 2025. pokrenuo predmetni postupak izravne naplate, radi naplate zakonske zatezne kamate u iznosu od 11.525,31 kn koja je obračunata za razdoblje od 22. ožujka 2010. do 12. lipnja 2025.

6. Odlučujući o postavljenom zahtjevu tužitelja, cijeneći pritom prethodno navedeno činjenično stanje, sud prvoga stupnja predmetnom presudom prihvatio je u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, obzirom je utvrdio da se na tražbinu tuženika koja proizlazi iz ovršne isprave – zadužnice koja je ovjerena kod javnog bilježnika dana 20. kolovoza 2007. (prije siječnja 2011.) primjenjuje petogodišnji zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. i 126/2021. - dalje: ZOO), pa kako je od 4. kolovoza 2018. (kada se tražbina tuženika prestala izvršavati) pa do 16. lipnja 2025. kada je ponovno pokrenut postupak izravne naplate temeljem iste zadužnice, protekao petogodišnji rok zastare predviđen po člankom 225. ZOO - koji je počeo teći 5. kolovoza 2018., zaključio je da je potraživanje tuženika u zastari, na koji način je ostvaren zakonski razlog iz članka 50. stavak 1. točka 11. OZ zbog kojeg je tužitelj i upućen na ovu parnicu.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda u bitnom dijelu pravilna i zakonita.

7.1. Ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7.2. Nije počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP, na koju se sadržajem svoje žalbe poziva tužitelj, jer je prvostupanjski sud iznio dostatne i razumljive razloge za svoju odluku.

7.3. Tvrdnja tužitelja da prvostupanjska presuda predstavlja arbitrarnu i neobrazloženu odluku nije osnovana, jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. Pravo na obrazloženu sudsku odluku u okviru prava na pravično suđenje strankama pokazuje da je njihov predmet ispitan i razmotren. To se pravo ne može tumačiti na način da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku već je potrebno iznijeti navode stranaka koji su odlučujući za ishod postupka te dati činjenične i pravne razloge za donesenu odluku, kao što je i učinjeno u prvostupanjskom rješenju, pri čemu nezadovoljstvo stranke utvrđenim i izraženim pravnim stavom suda prvoga stupnja ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010. i 5/2014.).

7.4. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 219. stavak 2. i članka 288.a stavak 2. sve u vezi s člankom 354. stavkom 1. ZPP na koju žalitelj ukazuje u žalbi, jer sud sukladno ovlaštenjima iz članka 220. stavak 2. ZPP odlučuje koje će od predloženih dokaza (članak 219. stavak 1. ZPP) izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, što je u predmetnom slučaju i učinio sukladno ovlaštenjima iz članka 8. ZPP. Dakle, okolnost da sud nije u cijelosti prihvatio dokazni prijedlog tuženika odnosno nije prihvatio njegov prijedlog za pribavom od Financijske agencije pisanog očitovanja o postupanju po predmetnoj zadužnici od njenog prvog zaprimanja na izravnu naplatu pa tijekom cijelog vremena kroz koji se ista nalazi kod Financijske agencije, već je odlučio pribaviti spis osnovnom koga je pokrenut predmetni parnični postupak, ne čini činjenično stanje nepravilno niti nepotpuno utvrđenim, jer je sud tom prilikom postupio sukladno ovlaštenjima iz članka 220. stavak 2. ZPP, a konačno iz Specifikacija o nemogućnosti izvršenja osnova za plaćanje koja prileži predmetu proizlazi postupanje Financijske agencije po predmetnoj zadužnici kroz cijeli vremenski period u kom se ista kod nje nalazila.

8. Sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio da je u predmetnom slučaju ispunjen uvjet iz članka 50. stavak 1. točka 11. OZ zbog kojeg je tužitelj i upućen na ovu parnicu, jer je pravilno zaključio da je tražbina iz osnove temeljem koje je pokrenut postupak izravne naplate pred Financijskom agencijom dana 16. lipnja 2025., u zastari.

8.1. Naime, u konkretnom slučaju radi o naplati tražbine na temelju zadužnice koja je privatna isprava i na kojoj je potpis tužitelja, kao dužnika, samo ovjeren kod javnog bilježnika prema članku 183. OZ/96 koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja zadužnice, pa je pravilno sud prvog stupanja primijenio odredbe materijalnog prava kada je utvrdio da se na tražbinu iz predmetne zadužnice primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO/05, iako se trebao pozvati na odredbu istovjetnog sadržaja iz članka 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001. - dalje: ZOO/91), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. ZOO/05. Ovakvo pravno shvaćanje o zastarnom roku za tražbinu na temelju zadužnice zauzeto je i na sedmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj

19. studenoga 2018. broj Su-IV-4/18-17.

8.2. Prema članku 388. ZOO/91 (članak 241. ZOO) zastarijevanje se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

9. U situaciji kada je pravilno utvrđeno:

- da je tražbina iz zadužnice OV-9237/2007 od 20. kolovoza 2007. bila dospjela na naplatu u trenutku pokretanja postupka izravne naplate od strane pravnog prednika tuženika dana 29. travnja 2010., u kom trenutku je došlo do prekida zastare koji je trajao do 4. kolovoza 2018. kada je Financijska agencija temeljem članka 12. ZPONS isknjižila predmetnu osnovu za plaćanje;

- da je zastara ponovno počela teći dana 5. kolovoza 2018. a prekinuta je pokretanjem predmetnog postupka izravne naplate dana 16. lipnja 2025.;

- da je od 5. kolovoza 2018. pa do ponovnog pokretanja postupka izravne naplate radi naplate tražbine iz zadužnice protekao zastarni rok iz članka 371. ZOO/91 sada 225. ZOO/05;

suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvoga stupnja zaključio da je potraživanje tuženika koje pokušava naplatiti u predmetnom postupku izravne naplate u zastari. Stoga je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada je zahtjev tužitelja pobliže opisan pod točkom I. izreke prihvatio kao osnovan.

10. Tuženik nije posebno osporavao odluku o troškovima postupka, pa ovaj sud zaključuje da je ista i u tom dijelu pravila i zakonita, jer je pravilno utemeljena na odredbama članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, a po visini pravilno odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023.).

11. Slijedom navedenoga, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

12. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP).

13. Tužitelju ne pripada troška odgovora na žalbu tužitelja, jer se radi o trošku koji nije bio potreban za odluku o žalbi (članak 155. ZPP).

U Puli-Pola 9. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić