REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž-1303/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Alenka Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica dr.sc. Nada Mikulandra, odvjetnica u Šibeniku, protiv tuženog EOS MATRIX d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 82 OIB 76674680107, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1716/2022-15 od 9. srpnja 2024., u sjednici održanoj 9. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1716/2022-15 od 9. srpnja 2024. i sudi:

„Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Proglašava se nedopuštenom izvansudska ovrha koja se provodi putem Financijske agencije po zahtjevu za izravnu naplatu tuženika EOS MATRIX d.o.o. Zagreb, OIB: 76674680107 temeljem rješenja o ovrsi javnog bilježnika Branka Jakića broj Ovrv-7786/2011 od 28. rujna 2011. godine radi naplate iznos od 64.753,60 kuna / 8.594,28 eura uvećano za kamate i troškove.

Nalaže se tuženiku EOS MATRIX d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 82, OIB: 76674680107 da tužiteljici MF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.356,18 eura sa zateznim zakonskim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude (9.7.2024.) do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena.“

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja proglašena je nedopuštenom izvansudska ovrha koja se provodi putem Financijske agencije po zahtjevu za izravnu naplatu tuženika EOS MATRIX d.o.o. Zagreb, OIB: 76674680107, na temelju rješenja o ovrsi javnog bilježnika Branka Jakića broj Ovrv-7786/2011 od 28. rujna 2011. radi naplate iznosa od 64.753,60 kuna / 8.594,28 eura uvećano za kamate i troškove (točka 1.) te je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.356,18 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude (9. srpnja 2024.) do isplate (točka 2.).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Prigovara počinjenju apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008.

– ispravak, 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP), jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Osporava zaključak prvostupanjskog suda da nije imao pravo od Financijske agencije tražiti ponovnu naplatu tražbine nakon što je primjenom članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 68/18., 2/20., 47/20., 46/20., 83/20. i 133/2020.; dalje: ZPONS/18) prestala s izvršavanjem osnove za plaćanje. Navodi da se zaključak koji je zauzet na Zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda od 27. studenog 2019. broj Su-IV-245/2019-3 odnosi isključivo na postupke sudske ovrhe. Ističe da kao novi ovrhovoditelj nije zatražio ponovnu naplatu tražbine iz rješenja broj Ovrv-7786/2011 u istom postupku, kako to pogrešno tumači sud, niti mu je jasno kako bi to (pravno gledano) uopće mogao tražiti nego je pokrenuo novi postupak podnošenjem novog zahtjeva za naplatu tražbine 20. svibnja 2022. Navodi da Financijska agencija obaviješću od 26. siječnja 2012. nije obavijestila (ranijeg) ovrhovoditelja o tome da je ovrhu nemoguće provesti nego da nema dovoljno novčanih sredstava da bi se tražbina naplatila u cijelosti, radi čega će osnova ostati evidentirana u Očevidniku, dakle nije isknjižena. Ističe da u trenutku slanja te obavijesti u hrvatskom pravnom sustavu uopće nije postojala odredba koja uređuje institut isknjiženja osnove iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje kojeg vodi Financijska agencija, jer je odredba članka 12. ZPONS/18 stupila na snagu 4. kolovoza 2018. i nema retroaktivni učinak. Osporava i zaključak naslovnog suda da je Financijska agencija imala obvezu čuvati osnovu do 2015. primjenom odredbe članka 10. Pravilnika o načinu i postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 71/2018., 20/2022., 46/2022. i 155/2022.; dalje: Pravilnik) koji je stupio na snagu tek 6. kolovoza 2018., a odredba članka 10. spomenutog Pravilnika odnosi se na osnove za koje je utvrđena nemogućnost izvršenja, čemu u konkretnom slučaju nije udovoljeno. S obzirom na to da je osnova bila evidentirana u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje, drži nejasnim zaključak suda da je raniji ovrhovoditelj trebao primjenom odredbe članka 5. stavka 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/16. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/2017., 131/2020., 114/2022. i 6/2024. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: OZ/12) podnijeti sudu prijedlog za promjenu predmeta i sredstva za ovrhu, koja odredba se osim toga odnosi samo na postupak kojeg je na prijedlog ovrhovoditelja odredio sud. Navodi da je tek 4. kolovoza 2018. predmetna osnova isknjižena iz Očevidnika redoslijeda osnove za plaćanje, slijedom čega je desetogodišnji zastarni rok počeo teći ispočetka prema članku 245. stavku 1. ZOO-a i nastupio bi tek 5. kolovoza 2028. (da u međuvremenu nije pokrenuo novi izvansudski postupak naplate tražbine). Žalbu podnosi i iz razloga što sud nije odlučio o prigovoru na vrijednost predmeta spora. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje sudu prvog stupnja.

3. Sa žalbom je postupljeno prema članku 359. stavku 1. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba je osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom izvansudske ovrhe koja se provodi putem Financijske agencije po zahtjevu za naplatu kojega je tuženik podnio 20. svibnja 2022. na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Branka Jakića broj Ovrv-7786/2011 od 28. rujna 2011., radi naplate iznosa od 64.753,60 kuna / 8.594,28 eura s kamatama i troškovima.

7. Tužiteljica je na predmetnu parnicu upućena rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Ovrv-6895/2022-2 od 11. srpnja 2022. radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz članka 46. stavka 1. točke 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/1996., 29/1999, 42/2000., 173/2003., 194/2003., 151/2004., 88/2005., 121/2005. i 67/2008.; dalje: OZ/96).

8. Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo na inače nesporno činjenično stanje.

9. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP-a.

10. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a na koju se žalitelj poziva u žalbi, jer pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.

11. Iz stanja prvostupanjskog spisa proizlazi nespornim da je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (doneseno po prijedlogu ovrhovoditeljevog prednika Erste Card Club d.d. Zagreb protiv ovdje tužiteljice kao ovršenice) postalo pravomoćno i ovršno 25. studenoga 2011. te da je povodom postupka naplate kojega je raniji vjerovnik Erste Card Club d.d. pokrenuo pred Financijskom agencijom 19. siječnja 2012. Financijska agencija 26. siječnja 2012. poslala na spis broj Ovrv-7786/2011 Obavijest o nemogućnosti izvršenja osnova za plaćanje zbog nedostataka novčanih sredstava navodeći da na osnovi članka 180.a stavka 2, 211. stavka 2. i 216. OZ/96 nema novčanih sredstava za izvršenje osnove Ovrv-7786/2011 te da je odnosna osnova evidentirana u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje. Nesporno je i da je tuženik kao novi vjerovnik ponovno pokrenuo naplatu na temelju toga rješenja o ovrsi 20. svibnja 2022.

12. Pobijana odluka rezultat je pogrešne primjene materijalnog prava na tako utvrđeno (nesporno) činjenično stanje.

13. Sud prvog stupnja je prihvatio zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom pozivom na članak 12. stavak 1. ZPONS/18 i članak 10. Pravilnika, uz zaključak da je propisani rok od tri godine u kojem je Financijska agencija dužna čuvati osnovu za plaćanje, konkretno predmetno rješenje o ovrsi, istekao 2015. te da nakon što je Financijska agencija dopisom od 26. siječnja 2012. obavijestila javnog bilježnika da nema novčanih sredstava za izvršenje osnove poslovni broj Ovrv-7786/2011 i da je odnosna osnova evidentirana u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje ovrhovoditelj u istom ovršnom postupku više nije bio ovlašten ponovno 20. svibnja 2022. istu osnovu za plaćanje dostaviti Financijskoj agenciji. To da proizlazi iz pravnog shvaćanja zauzetoga na Zajedničkom sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda od 27. studenog 2019. broj Su-IV-245/2019-3 prema kojemu nije dopušten prijedlog ovrhovoditelja da Financijska agencija, nakon što je na temelju članka 12. ZPONS-a prestala postupati po rješenju o ovrsi i isto izbrisala iz Očevidnika, ponovno navedeno rješenje o ovrsi upiše u Očevidnik i nastavi postupati sukladno istome.

13.1. S time u vezi prije svega valja navesti da je sud prvog stupnja zanemario činjenicu da je prvi postupak radi naplate predmetne tražbine pokrenut davno prije stupanja na snagu ZPONS/18 kojim je u članku 12. stavku 1. propisano da ako se tražbina iz osnove za plaćanje ne naplati od ovršenika fizičke osobe u cijelosti u roku od tri godine od primitka u Agenciju, nakon što po toj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata posljednjih šest mjeseci uzastopno s računa tog ovršenika, Agencija prestaje s izvršavanjem te osnove za plaćanje za ovršenika iz osnove za plaćanje za kojeg su zadovoljeni navedeni uvjeti.

13.2. Stoga je trebalo primijeniti prijelaznu odredbu članka 33. stavka 1. istog Zakona prema kojoj je Agencija dužna u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu toga Zakona prestati izvršavati osnove za plaćanje koje na dan stupanja na snagu toga Zakona ispunjavaju uvjet iz članka 12. stavka 1. toga Zakona.

14. Pogrešno je shvaćanje suda prvog stupnja (na kome tužiteljica uostalom tužbu nije ni temeljila) da kada je osnova za plaćanje već ranije isknjižena iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje na temelju članka 12. ZPONS/18 ne može se ponovno tražiti izravna naplata na temelju iste osnove za plaćanje.

14.1. Zaključak broj Su-IV-245/2019-3 od 27. studenoga 2019. kojim sud prvog stupnja obrazlaže svoj pravni stav odnosi se samo na situaciju kada je rješenje o ovrsi donio sud u ovršnom postupku (sudskoj ovrsi), u kojem slučaju nije dopušten ponovni upis rješenja o ovrsi u Očevidnik osnova za plaćanje u okviru istog ovršnog postupka. Naime, isknjiženje rješenja o ovrsi donesenog u ovršnom postupku pred sudom povlači za sobom određene posljedice propisane zakonom odnosno nastupanje nemogućnosti provedbe ovrhe, a posljedično tome i obustavu ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika i početak tijeka roka za promjenu predmeta i sredstva ovrhe, te bi ponovni upis rješenja o ovrsi u Očevidnik osnova za plaćanje kod Financijske agencije sprječavao nastupanje posljedica propisanih zakonskim odredbama kojima je uređena sudska ovrha. Međutim, u takvoj situaciji, kada bi ovrha na novčanim sredstvima ovršenika bila obustavljena iz razloga isknjiženja rješenja o ovrsi iz Očevidnika osnova za plaćanje, to ne bi sprječavalo ovrhovoditelja da podnese novi prijedlog za ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika, odnosno da pokrene novi ovršni postupak radi naplate iste novčane tražbine. Izvansudska ovrha pokreće se podnošenjem zahtjeva za naplatu Financijskoj agenciji pa kada Financijska agencija, primjenom odredbe članka 12. ZPONS/18, osnovu za plaćanje isknjiži iz Očevidnika redoslijeda osnova za plaćanje, nije dopušteno traženje ponovnog upisa iste osnove za plaćanje u okviru istog zahtjeva za izravnu naplatu, već ovrhovoditelj mora pokrenuti novi postupak izvansudske ovrhe radi naplate iste novčane tražbine iz iste osnove za plaćanje, a što je ovdje slučaj.

14.2. I Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju broj Rev 274/2023-2 od 10. siječnja 2024. zauzeo shvaćanje da je dopušten prijedlog ovrhovoditelja da Financijska agencija, nakon što je, na temelju članka 12. ZPONS/18, u postupku izravne naplate prestala postupati po zahtjevu za izravnu naplatu i osnovu izbrisala iz Očevidnika, ponovno istu osnovu temeljem novog zahtjeva za izravnu naplatu upiše u Očevidnik i nastavi postupati sukladno istome.

14.3. Stoga je sud prvog stupnja pogrešno predmetnu ovrhu proglasio nedopuštenom zaključujući da tuženik kao ovrhovoditelj uopće nije bio ovlašten pokrenuti ju s obzirom na to da je osnova bila isknjižena iz Očevidnika.

15. Nepravilna je i odluka suda prvog stupnja o prigovoru zastare (koji je bio temelj tužbe) unatoč pravilnom shvaćanju da predmetna tražbina koja proizlazi iz pravomoćnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave zastarijeva u desetogodišnjem zastarnom roku prema članku 233. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje: ZOO) i da je prema članku 215. stavku 1. ZOO-a počela teći prvog dana nakon pravomoćnosti rješenja o ovrsi odnosno 26. studenoga 2011.

15.1. Iz činjenice da tuženikov prednik Erste Card Club d.o.o. Zagreb (ovrhovoditelj u postupku broj Ovrv-7786/2011) nije od zaprimanja obavijesti Financijske agencije od 26. siječnja 2012. o nedostatku novčanih sredstava predložio novo sredstvo odnosno predmet ovrhe u smislu odredbe članka 5. stavka 3. OZ/12, prvostupanjski sud zaključuje da je na konkludentan način odustao od provedbe predmetne odluke pa da se tuženik sada ne može s uspjehom pozivati na prekid zastare u smislu članka 241. ZOO-a već se smatra da prekid zastare izvršen podnošenjem prijedloga za ovrhu 28. rujna 2011. i potom Financijskoj agenciji nije nastupio u smislu članka 242. stavka 1. ZOO-a, slijedom čega je zahtjev za naplatu Financijskoj agenciji od 20. svibnja 2022. podnesen izvan zastarnog roka.

15.2. Protivno shvaćanju suda prvog stupnja, obavijest Financijske agencije od 26. siječnja 2012. nema značenje obavijesti o isknjiženju osnove za plaćanje iz Očevidnika, jer iz njenog sadržaja proizlazi upravo suprotno - da je osnova evidentirana u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje. Stoga je sve do stupanja na snagu ZPONS/18 odnosno najkasnije proteka šestomjesečnog roka iz članka 33. stavka 1. ZPONS/18 trajao prekid zastare, nakon čega je zastara počela ponovo teći prema članku 245. stavku 1. ZOO-a. Protivno shvaćanju suda prvog stupnja, budući da se radi o izvansudskoj ovrsi, ne postoji zakonska osnova koja bi ovrhovoditelju nametala obvezu poduzimanja radnji u smislu promjene sredstva i predmeta ovrhe kako bi spriječio učinke prekida zastare, kako je to odredbom članka 5. stavka 3. OZ/12 propisano za sudsku ovrhu. Od ponovnog početka zastarnog roka do podnošenja novog, spornog zahtjeva za naplatu 20. svibnja 2022. nije protekao desetogodišnji zastarni rok pa je prigovor zastare neosnovan.

16. Slijedom svega navedenog, kako je sud prvog stupnja na inače nesporno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, valjalo je uz pravilnu primjenu materijalnog prava preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev na temelju članaka 373. točke 3. ZPP-a.

17. Budući da je tužbeni zahtjev odbijen tužiteljica nema pravo na naknadu parničnih troškova (članak 154. stavak 1. ZPP-a), a tuženik te troškove nije zahtijevao pa nisu odlučni žalbeni navodi koji se odnose na vrijednost predmeta spora.

U Puli 9. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus