Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1499/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak – Premec predsjednice vijeća, Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BIP (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćnici Ani Šutalo, odvjetnici iz Valpova protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb (OIB:53056966535), Petrinjska 59, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu broj P-1219/2021-19 od 19. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu broj P-1219/2021-19 od 19. studenog 2025. u toč.I., toč.II.- i toč.III. izreke.

II/Odbijaju se parnične stranke sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Toč.I. izreke pobijane presude utvrđena je ništetnom odredba čl.3. Ugovora o kreditu broj 528-50-4263768 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora dana 17. srpnja 2007. u dijelu u kojem tuženik za sebe ugovora i naplaćuje jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30 % pa je toč.II. izreke tuženik obvezan isplatiti tužiteljici s osnova te ništetne ugovorne odredbe uplaćen iznos od 872,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita 30. srpnja 2007. a koji iznos se dalje preračunava u valutu Eur prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za 1 Eur, sve sa zateznom kamatom tekućom od 31. srpnja 2007. do isplate. Toč.III. izreke tuženiku je naloženo da tužiteljici naknadi trošak postupka u iznosu od 2.854,51 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate. U nepobijanom dijelu sadržanom u toč.IV. izreke tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog toč.III. izreke.

2.Pravovremenom žalbom tuženik pobija opisanu presudu u odnosu na toč.I. do III. izreke, iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 pri čemu se ZID ZPP objavljeni u „Narodnim novinama“ 70/19 i 80/22 primjenjuju u dijelu propisanom odredbama čl.117.stav.2. i 3. ZID ZPP/19 i čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22) s prijedlogom ovom sudu da je preinači, podredno ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (unatoč zabrani dvostrukog ukidanja sadržanoj u odredbi čl.366.a stav.1. ZPP). Zahtijeva i trošak žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica se usprotivila osnovanosti u žalbi sadržanih navoda, tvrdnji i stajališta uz prijedlog ovom sudu da žalbu tuženika odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti uz dosudu joj troškova žalbenog postupka.

4.Žalba tuženika je neosnovana.

5.Naime, predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe čl.3. Ugovora o kreditu broj 528-50-4263768 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora dana 17. srpnja 2007. u dijelu u kojem je je tuženik za sebe ugovora i naplaćuje jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30 % i radi povrata s tog osnova tuženiku dana 30. srpnja 2007. uplaćenog iznosa kunske protuvrijednosti 872,00 CHF a koji iznos se dalje preračunava u valutu Eur prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kuna za 1 Eur sa zateznom kamatom tekućom od dana 31. srpnja 2007. do isplate.

5.1.Polazeći od nesporne činjenice da su parnične – kao ugovorne stranke sklopile predmetni Ugovor kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 26.424,35 CHF u protuvrijednosti kuna s trajanjem kredita na rok od 84 mjeseci, u svrhu kupnje osobnog vozila, da je tužiteljici dana 30. srpnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 872,00 CHF na način da je ustegnuta prilikom isplate kredita, prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje tužbene teze da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed pripremljen od strane tuženika – pa i konkretna ugovorna odredba o kojoj stranke nisu pregovarale, da tužiteljici nije pojašnjen utjecaj iste na njezine ukupne financijske obveze niti na što se sporna naknada uopće odnosi, a što da je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, radi čega da su predmetne odredbe nepoštene, a posljedično i ništetne u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

6.Analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi sporne naknade, niti joj je itko objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, slijedom čega da se radi o standardnim ugovornim odredbama koje je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, a da je tuženik istoj trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih bi ista suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati na njezine financijske obveze, a što da je tuženik mogao ostvariti samo da je tužiteljici omogućio aktivno pregovaranje i pružio potpune obavijesti kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivom. Zaključivši da je utvrđenim postupanjem tuženik protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to je spornu odredbu o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva sadržanu u dijelu čl. 3. predmetnog Ugovora ocijenio nepoštenom u smislu odredbe čl. 81. stav. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – „Narodne novine“ broj 96/03) koji je mjerodavan obzirom na trenutak zasnivanja predmetnog kreditnog, obvezno-pravnog odnosa te nastavno tome – sukladno odredbi čl.87.stav.1.ZZP/03 – ništetnom.

6.1. Na osnovu prethodnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je obvezao tuženika na vraćanje tužiteljici primljenog (nespornog) iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i to pozivom na odredbu čl.1111. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05 – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate utvrdivši tuženika nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe čl.1115. ZOO/05.

7. Prigovor zastare prvostupanjski sud je odbio pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici od 30. siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stav. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

8. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori te da ona suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuje značajniju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

9.Naime, u opširnoj žalbi, tuženik uz iznošenje odlučnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, a i sadržaja odredbi ZZP koje normiraju standard razumljivosti ugovornih odredbi – u bitnom – pledira na relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.186.c.stav.2. ZPP-a smatrajući da je prvostupanjski sud tužiteljičinu tužbu trebao odbaciti jer njezina tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave.

9.1.U odnosu na prethodno navedeni žalbeni razlog valja tek kratko navesti da je predmetna tužba u osnovnom dijelu tužba na utvrđenje ništetnosti pa kako pravo na isticanje ništetnosti sukladno odredbi čl.328. ZOO/05 ne zastarijeva to je i tužiteljičin pravni interes za podnošenje takve tužbe neupitan. Povezujući nadalje sadržaj odredbe čl.186.c.stav.1. ZPP-a - koja propisuje da tužitelj koji učini vjerojatnim da tuženik ozbiljno dovodi u pitanje postojanje njegove još uvijek nedospjele tražbine, ili da će morati sudskim putem ostvarivati svoju tražbinu nakon što ona dospije, ili da iz drugih razloga ima za to pravni interes, može i prije dospjelosti tražbine zatražiti od suda da tuženiku naloži da mu ispuni dužnu činidbu u vrijeme njezine dospjelosti, sa stav.2. iste prema kojoj će sud odbaciti tužbu ako utvrdi da tužitelj nema pravnoga interesa tražiti donošenje presude iz stav.1. tog članka prije dospjelosti tražbine, a imajući u vidu tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti (osnovanost kojeg je pretpostavka osnovanosti zahtjeva za isplatu), to je evidentno da navedena relativno bitna povreda na kojoj pledira tuženik nije ostvarena.

9.2. Pledirajući na relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.338.stav.4. ZPP-a – tuženik iznosi tek zakonski opis citirane odredbe bez konkretizacije u odnosu na prvostupanjsku presudu pa valja tek kratko navesti da je obrazloženje prvostupanjskog suda potpuno sukladno odredbi čl.338.stav.4. ZPP-a pa niti odnosna relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka nije ostvarena.

9.3. Nastavno tome tuženik ističe i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a navodeći da pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama no razmatranjem pobijane presude i stanja prvostupanjskog spisa iz aspekta iznesenog žalbenog razloga, valja navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP- a.

10. U ocjeni neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare prvostupanjski sud se osnovano pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. jer kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, sukladno odredbi čl.328. ZOO, to zastara tražbine stečene na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove ništetne odredbe, može početi teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

11. U odnosu na žalbenu tezu prema kojoj tužitelj ne može tražiti utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora jer se radi o povredama manjeg značaja, a ugovor je ispunjen valja navesti da se (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi - što je dovelo do znatne neravnoteže u pravu i obvezi tužiteljice kao korisnice kredita u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja pa je izneseni prigovor potpuno neutemeljen jer je pravo tužiteljice na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđene ništetne ugovorne odredbe naplaćeno, opstojno.

12.Nastavno u žalbi tuženik ističe da prvostupanjski sud svoj stav o nepoštenosti navedenih odredbi temelji isključivo na izostanku pojedinačnog pregovaranja pri čemu smatra - da sve da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što tuženik osporava i tvrdi da jest, navedeno samo po sebi ne znači da se njima uzrokuje neravnoteža na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja već se navedeno mora utvrditi, a da je prvostupanjski sud zaključio da zbog toga što se o predmetnim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da je narušena pravična ravnoteža te da time prvostupanjski sud zapravo izjednačava dvije odvojene pretpostavke nepoštenosti – pojedinačno pregovaranje i postupanje trgovca suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Smatra da je prvostupanjski sud propustio i obrazložiti zašto smatra da sporne odredbe uopće uzrokuju znatnu neravnotežu a da nema razloga ni o nesavjesnosti i nepoštenju u postupanju tuženika obzirom da je prvostupanjski sud zanemario da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala ni zabrana niti ograničenje u ugovaranju predmetnih naknada.

12.1. Posebno je tuženik naglasio da iz odredbi ZZP proizlazi zahtjev da potrošač razumije ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz određene ugovorne odredbe što znači da može shvatiti sve financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije, a ne da bude upoznat s troškovima koje tuženik navedenom naknadom namiruje jer bi isto značilo da potrošač razumije bankarsko poslovanje, što se svakako od njega ne može očekivati pa smatra zauzeto materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda i u tom dijelu neobrazloženim.

12.2.Tuženik se u žalbi referirao i na dosudu tužitelju zatezne kamate od dana uplate sporne naknade suprotstavljajući navedenom prigovor da je prvostupanjski sud propustio dati i razloge iz kojih tuženika u smislu odredbe čl.1115. ZOO-a smatra nesavjesnim stjecateljem.

12.3. Osporavajući pravilnost primjene odredbi čl. 81. stav. 1. i čl. 84. ZZP/03 tuženik navodi da je prvostupanjski sud propustio analizirati spornu ugovornu odredbu iz aspekta njezine jasnoće, razumljivosti i uočljivosti jer bi utvrdio da je navedenim zahtjevima udovoljeno zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Tek ako prijeporne ugovorne odredbe nemaju jedan od navedena tri kriterija tada bi se provodio test poštenosti u smislu da li se o njoj pojedinačno pregovaralo i tek ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja trebalo bi ispitati uzrokuje li sporna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

13. Odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja, u okviru ovlasti iz odredbe čl.375.stav.1. ZPP valja navesti da tuženik zanemaruje da se iz sadržaja toč. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena „naknada od 3,30% od iznosa kredita“, prije svega uopće ne može zaključiti o kakvoj se naknadi radi i o eventualno pruženoj usluzi/ili uslugama jer nije navedena ni svrha takve naknade a niti troškovi koji se istom podmiruju - kako to zahtjeva odredba članka 59. ZZP/03. Sa navedenim valja povezati i sadržaj toč.9. alineja 7. Ugovora kojom je ugovoreno da tužitelj podmiruje i sve javnobilježničke – i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove vezane za provedbu i povrat sredstava osiguranja, naplatu tražbina, te eventualne poreze utvrđene posebnim propisima. Navedeno doprinosi nerazumljivosti sadržaja ugovorene ulazne naknade.

13.1.Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je Ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed formuliranom obrascu te da tužiteljica nije mogla utjecati na promjenu unaprijed formuliranih odredaba pa tako ni na predmetnu ugovornu odredbu pa kako tuženik tijekom postupka nije iznio koji su se troškovi namirili iz toč.3. ugovora ugovorene naknade (čija visina zavisi o visini odobrenog kredita) to je i po ocjeni ovoga suda evidentno da je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice koja je platila ugovorenu naknadu bez da je znala koju uslugu ili koji trošak tim iznosom podmiruje. Stoga žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna naknada iz toč.3. ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja pa tako ni navodima da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu ni Zakonom o zaštiti potrošača niti ZOO nije bila propisana zabrana ugovaranja takve naknade. Takva naknada mogla se ugovoriti iako nije bila predviđena dispozitivnim odredbama, međutim ugovaranje plaćanja jednokratne naknade prilikom isplate kredita – u okolnostima koje su prethodno elaborirane - nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, pa kako tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade od odobrenog kredita kojeg je naplatio niti je naveo koje stvarne troškove i usluge je njome podmirio, očito je da je takva odredba na štetu tužiteljice i da je stvorila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka te je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

14.Kako je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je čl. 87. stav. 1. istog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a da su člankom 323. stav. 1. ZOO propisane posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora te da se na vraćanje primljenog s osnove ništetne odredbe primjenjuju odredbe o stjecanju bez osnove iz članka 1111. do 1115. ZOO, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom citiranih zakonskih odredbi obvezao tuženika vratiti tužiteljici iznos primljen s osnova predmetne ništetne ugovorne odredbe sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate.

14.1.Pravilnim ovaj sud prihvaća i zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je utužene iznose primio temeljem nepoštenih odredbi koje je u svoju korist unio u Ugovor o kreditu čime je isključio mogućnost pregovaranja o istima.

15.Obzirom na sve izneseno evidentno je da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, pa je njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. stav. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim toč.I. – i II. izreke, uključujući i odluku o troškovima sadržanu u toč.III. izreke koju tuženik pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija način obračuna ni visinu pojedinih troškova kao niti kriterij dosuđenja naknade troškova postupka, a imajući pri tom u vidu da sukladno odredbi čl.365.stav.2. ZPP-a drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti.

16. Obzirom na žalbeni neuspjeh tuženika, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka obzirom da sadržaj njezinog odgovora na žalbu nije bio od značaja za odluku o žalbi, pa je o njezinom zahtjevu odlučeno pozivom na odredbu čl.155.stav.1. ZPP.

17. U nepobijanom dijelu toč.IV. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena jer nije bila predmetom žalbenog ispitivanja (čl.365.stav.1. u vezi sa čl.381. ZPP-a).

U Varaždinu 9. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec