Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-1332/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Lani Putrić, u pravnoj stvari tužitelja KV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Petru Krniću, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-275/2023-7 od 3. svibnja 2024., dana 9. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu broj P-275/2023-7 od 3. svibnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom navedeno rješenje pobija tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) te bitnih povreda odredaba parničnog postupka, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da prihvati žalbu i ukine pobijano rješenje, podredno da pobijano rješenje preinači u skladu sa žalbenim navodima. Traži troškove sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Obrazlažući pobijano rješenje prvostupanjski sud navodi da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti zbog sporazuma stranaka o mjesnoj nadležnosti suda prema mjestu sjedišta kreditora - tuženika. Ističući da su stranke predmetni Ugovor o kreditu od 12. veljače 2009. sklopile u poslovnoj jedinici tuženika u [adresa] i citirajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19.), zatim čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva), utvrđujući da tuženik niti ne tvrdi ili dokazuje da se među strankama pojedinačno pregovaralo o prorogacijskoj klauzuli ugovora, zaključuje da je ta odredba ugovora nepoštena i ništetna jer je ugovorena nadležnost suda u kojem nije prebivalište potrošača - tužitelja pa mu je otežano ostvarivanje prava pred sudom jer bi iz [adresa] trebao putovati u Rijeku, što je povezano i s dodatnim troškovima i potrebom ulaganja dodatnog vremena. Stoga primjenom čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23.) kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, otklanja prigovor mjesne nenadležnosti.

6.1. Tuženik u žalbi napominje da su stranke u Ugovora o kreditu u slučaju spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora te da se iz pobijanog rješenja zaključuje da sud prorogacijsku klauzulu smatra nepoštenom odnosno ništetnom u smislu Zakona o zaštiti potrošača kojom je propisano da se ugovorna odredba smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je tuženik osporio pozivajući se na rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici, Splitu, Zagrebu i Šibeniku. Ističe da prvostupanjski sud navodi da se o prorogacijskoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo te ocjenjuje da uopće nije utvrđeno u čemu bi se sastojalo postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja kao i znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača. Nadalje, navodi da je tužitelj zastupan po odvjetniku zbog čega njegova prisutnost na ročištima ne bi bila potrebna, te tužitelj može biti saslušan zamolbenim putem pred sudom svog prebivališta. Smatra da prorogacijska klauzula ni na koji način ne isključuje, ograničava ili otežava pravo tužitelja da ostvari svoja prava pred sudom te bi i u slučaju da je prorogacijska klauzula nepoštena u skladu s odredbama čl. 46. i 48. ZPP Općinski sud u Rijeci bio opće mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Zaključno, ističe da se Zakon o potrošačkom kreditiranju uopće ne može primijeniti na ovaj ugovorni odnos između stranaka iz razloga što je stupio na snagu dana 1. siječnja 2010. („Narodne Novine“ br. 75/09), a u odredbi članka 29. je propisano da se ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu toga zakona. Dakle, budući da je ovaj ugovor o kreditu sklopljen 12. veljače 2009., a Zakon o potrošačkom kreditiranju je stupio na snagu 1. siječnja 2010., a predmetna odredba čl.19.l. ZPK tek 30. rujna 2015. godine, to tuženik ističe da nema mjesta primjeni toga zakona niti odredbe članka 19.l. ZPK.

6.2. Stoga ocjenjuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama zbog čega se ne može ispitati, da je pogrešno utvrdio činjenično stanje u odnosu na postojanje znatne neravnoteže na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja te da je pogrešno primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju te Zakona o parničnom postupku.

7. Imajući u vidu da je predmetni Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 12. veljače 2009. (list 9-14 spisa), na isti se primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07. dalje: ZZP/07) kojim je u čl. 96. st. 1. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nepoštena ugovorna odredba je prema čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništava.

7.1. Prorogacijska klauzula iz predmetnog ugovora o kreditu očito je unaprijed formulirana od strane tuženika, niti je tužitelj utjecao na njen sadržaj pojedinačnim pregovorima, niti je tuženik predložio eventualne dokazne prijedloge kojima bi dokazao suprotno. Isto tako je razvidno da ta odredba koja određuje u svakom sporu iz ugovora o kreditu mjesnu nadležnost suda u sjedištu kreditora (tuženika), suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača (tužitelja), a pogotovo u ovom konkretnom postupku (VPS je 1.327,23 EUR), gdje bi troškovi sudjelovanja tužitelja u postupku bili nerazmjerno visoki u odnosu na vrijednost predmeta spora jer tužitelj ima prebivalište u [adresa], te je zbog lošeg imovnog stanja i otkaza Ugovora o radu (list 7 spisa) podnio zahtjev za pružanje sekundarne pravne pomoći (list 5 spisa), koja mu je rješenjem Brodsko-posavske županije Klasa: UP/I-701-03/23-01/89, Urbroj: 2178-02-02/11-23-2 od 11. svibnja 2023. odobrena (list 46-48 spisa). S druge strane, predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u [adresa], gdje i tuženik ima svoju poslovnu jedinicu. Stoga je i prema ocjeni ovoga suda ugovorena prorogacijska klauzula nepoštena ugovorna odredba koja ne obvezuje tužitelja.

8. Prema čl. 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Suprotno tvrdnjama tuženika da predmetni spor nije nastao u povodu djelatnosti te jedinice jer osporavanje promjenjive kamatne stope nije u djelokrugu poslovne jedince, valja napomenuti da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen upravo u poslovnoj jedinici tuženika u [adresa], čime sklapanje takvog ugovora predstavlja onda i djelatnost te poslovne jedinice tuženika odnosno da se u konkretnom slučaju radi o sporu iz djelatnosti te poslovne jedinice.

9. Ispitujući pobijano rješenje iz u žalbi istaknutog žalbenog razloga iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP kao i iz razloga na koje ovaj sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, utvrđeno je da navedene povrede nisu ostvarene, a prvostupanjski sud je svoju odluku obrazložio jasnim i konkretnim razlozima. Iako se prvostupanjski sud pozvao na pogrešne odredbe ZZP/03 i ZPK umjesto na odredbe čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07 i čl. 102. st. 1. ZZP/07, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je isto odlučiti.

10. Stoga je na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP trebalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

11. Obzirom da tuženik nije uspio sa žalbom odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

U Varaždinu 9. veljače 2026.

Sutkinja

Lana Putrić