Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-68/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak

– Premec predsjednice vijeća, Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagrebav, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. (OIB:02535697732) iz Zagreba, Radnička cesta br. 50, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu broj P-342/2025-14 od 7. studenog 2025. ispravljene rješenjem broj P-342/2025-18 od 14. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 9. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu broj P-342/2025-14 od 7. studenog 2025. ispravljene rješenjem broj P-342/2025-18 od 14. studenog 2025.

II/Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Toč.I. izreke pobijane presude utvrđena je ništetnom odredba čl.13.3. Ugovora o kreditu broj 9012367190 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 27. ožujka 2007. koja glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kn".Toč.II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 928,10 Eur sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2.Pravovremenom žalbom tuženik pobija opisanu presudu u cijelosti, iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11,148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), s prijedlogom ovom sudu da je preinači, podredno ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva i trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba tuženika je neosnovana.

5.Naime, predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe čl.13.3. Ugovora o kreditu broj 9012367190 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 27. ožujka 2007. kojom se tužitelj obvezao platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 0,50% od iznosa kredita, a najviše 3.000,00 kn.

5.1.Polazeći od nesporne činjenice da su parnične – kao ugovorne stranke sklopile predmetni Ugovor kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 95.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, da je čl.13.3. ugovoreno da se naknada za obradu kredita naplaćuje u iznosu od 0,50% od iznosa kredita, jednokratno prilikom prvog korištenja kredita i da je tužitelju takva naknada naplaćena, prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje tužbene teze da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed pripremljen od strane tuženika – pa i konkretna ugovorna odredba o kojoj stranke nisu pregovarale, da tužitelju nije pojašnjen utjecaj iste na njegove ukupne financijske obveze niti na što se sporna naknada uopće odnosi, a što da je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, radi čega da su predmetne odredbe nepoštene, a posljedično i ništetne u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – "Narodne novine" broj 96/03) koji je mjerodavan obzirom na trenutak zasnivanja predmetnog kreditnog, obvezno-pravnog odnosa.

6.Analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi sporne naknade, niti mu je objašnjeno na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, slijedom čega da se radi o standardnim ugovornim odredbama koje je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a da je tuženik istome trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih bi tužitelj mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati na njegove financijske obveze, a što da je tuženik mogao ostvariti samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima. Zaključivši da je utvrđenim postupanjem tuženik protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to je spornu odredbu o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva sadržanu u djelu čl. 13.3. predmetnog Ugovora ocijenio nepoštenom u smislu odredbe čl. 81. stav. 1. i 2. ZZP/03 te nastavno tome – sukladno odredbi čl.87.stav.1.ZZP/03 – ništetnom.

7. Prigovor zastare prvostupanjski sud je odbio pozivajući se na odredbu čl. 328.ZOO kojom je propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

8. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornim odredbama nisu vodili pojedinačni pregovori te da one suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuju značajniju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

9. U odnosu na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, valja navesti da tuženik u žalbi pobliže ne navodi o kojoj se bitnoj povredi odredaba parničnog postupka radi, a niti se o tome može zaključiti iz sadržaja obrazloženja žalbe, naprotiv - iz njezinog sadržaja uopće ne proizlazi da bi se presuda pobijala iz tog žalbenog razloga. Stoga se ovaj sud, u primjeni odredbe čl.365.stav.2. ZPP koncentrirao na ispitivanje eventualno počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti i posljedično tome utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od navedenih.

10.Nastavno u opširnoj žalbi tuženik – u bitnom – uz iznošenje sadržaja odredbi ZZP koje normiraju standard razumljivosti ugovornih odredbi ističe da je prvostupanjski sud zanemario odredbu čl.84. ZZP/03 (iako se pri tom pogrešno poziva na odredbe ZZP/07 koji se u konkretnom slučaju međutim ne primjenjuju obzirom na vrijeme zasnivanja predmetnog ugovornog odnosa između stranaka) a koja propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

10.1. Na prednje valja odgovoriti da ispitivanje nepoštenosti može biti ograničeno u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” treba shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom slijedom čega se ni naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Ugovorne odredbe o naknadama koje potrošač duguje kreditoru i koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora kreditoru platiti stoga načelno nije obuhvaćena drugom kategorijom sadržanoj u odredbi čl.84.ZZP/03 osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom ugovorene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. U konkretnom se predmetu međutim, navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga, slijedom čega ni odredba čl.13.3. predmetnog ugovora ne može biti izuzeta iz ocjene poštenosti. Tome valja nadodati da se iz sadržaja toč.13.3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena „naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 0,50% od iznosa kredita“, prije svega uopće ne može zaključiti o kakvoj se naknadi radi i o eventualno pruženoj usluzi/ili uslugama jer nije navedena ni svrha takve naknade a niti troškovi koji se istom podmiruju - kako to zahtjeva odredba članka 59. ZZP/03. Sa navedenim valja povezati i sadržaj čl.13.13. Ugovora kojom je ugovoreno da tužitelj podmiruje i troškove solemnizacije predmetnog ugovora o kreditu kod javnog bilježnika, kao i troškove izdavanja naknadnih otpravaka javnobilježničkog akta na zahtjev kreditora pa je doista nerazumljivo na koje se troškove naknada iz toč.13.3. predmetnog ugovora odnosi.

11.Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi i da je Ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed formuliranom obrascu te da tužitelj nije mogao utjecati na promjenu unaprijed formuliranih odredaba pa tako ni na predmetnu ugovornu odredbu dok je žalbena teza tuženika da se "pregovaračka moć potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu" uopćena i izvan konteksta konkretnog, pojedinačnog ugovornog odnosa parničnih, kao ugovornih stranaka.

12. Konačno, polazeći od zakonske obveze tuženika propisane odredbom čl. 59. toč.3. ZZP/03 i činjenice da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja spornim čl.13.3. predmetnog ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Zbog toga sporna ugovorna odredba po ocjeni ovoga suda nedvojbeno dovodi tužitelja u neravnopravan položaj prema tuženiku i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

13.Obzirom na sve izneseno evidentno je da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, pa je njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. stav. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu, uključujući i odluku o troškovima koju tuženik pobija tek u odnosu na tužitelju dosuđenu nagradu za pristup ročištu radi objave presude. No takav trošak stranci zastupanoj po punomoćniku - odvjetniku pripada o čemu je pravno shvaćanje izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-832/22-2 od 22. ožujka 2023.

14. Obzirom na žalbeni neuspjeh tuženika, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 9. veljače 2026.

Sutkinja

Tanja Novak-Premec