Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1473/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak – Premec predsjednice vijeća, Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KE (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupane po punomoćniku Mihovilu Peći, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Addiko bank d.d. (OIB:14036333877) iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima broj P-236/2025-7 od 11. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 9. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj P-236/2025-7 od 11. studenog 2025.

II/Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Toč.I. izreke pobijane presude utvrđena je ništetnom odredba čl.6. Ugovora o kreditu broj 27000046111 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora (ispravno: pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d.) dana 14. svibnja 2008. (ispravno: 17. ožujka 2005.) u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed" pa je toč.II. izreke tuženiku naloženo da tužiteljici isplati iznos od 175,71 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2005. do isplate. Toč.III. izreke tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 150,00 Eur.

2.Pravovremenom žalbom tuženik pobija opisanu presudu u cijelosti, iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, i 155/23) i kako navodi "zbog odluke o troškovima postupka", s prijedlogom ovom sudu da je preinači, podredno ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva i troškove žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba tuženika je neosnovana.

5.Naime, predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe čl.6. Ugovora o kreditu broj 27000046111 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika - Slavonske banke d.d. kao kreditora dana 17. ožujka 2005. u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed i zahtjev radi povrata s tog osnova tuženiku dana 22. ožujka 2005. uplaćenog iznosa 175,71 Eur sa zateznom kamatom tekućom od dana 22. svibnja 2005. do isplate.

5.1.Polazeći od nesporne činjenice da su parnične – kao ugovorne stranke sklopile predmetni Ugovor kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, da je tužiteljici dana 22. ožujka 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 175,71 Eur, prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na raspravljanje tužbene teze da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed pripremljen od strane tuženika, da tužiteljici nije pojašnjen utjecaj sporne ugovorne odredbe na njezine ukupne financijske obveze niti na što se sporna naknada uopće odnosi, a što da je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, radi čega da su predmetne odredbe nepoštene, a posljedično i ništetne u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/07 – "Narodne novine" broj 79/07).

6.Analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi sporne naknade, niti joj je itko objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, slijedom čega da se radi o standardnim ugovornim odredbama koje je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, a da je tuženik istoj trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih bi ista suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini. Zaključivši da je utvrđenim postupanjem tuženik protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to je spornu odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva sadržanu u djelu čl. 6. predmetnog Ugovora ocijenio nepoštenom u smislu odredbe čl. 96. stav. 1. i 2. ZZP/07 te nastavno tome – sukladno odredbi čl.102. stav.1.ZZP/07 – ništetnom.

6.1. Na osnovu prethodnih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je obvezao tuženika na vraćanje tužiteljici primljenog (nespornog) iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i to pozivom na odredbu čl.1111. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05 – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja do isplate.

7. Prigovor zastare prvostupanjski sud je odbio pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici od 30. siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stav. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

8. Uvodno, a prije razmatranja žalbenih navoda tuženika valja navesti da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio ZOO/05 obzirom da sukladno njegovoj odredbi čl.1163.stav.1. svoju primjenu u konkretnom slučaju nalaze odredbe ZOO/91 ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) jer je predmetni obvezni-pravni odnos nastao prije stupanja na snagu ZOO/05. Isto tako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio i ZZP/07 koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007. dok je predmetni ugovorni odnos parničnih stranaka zasnovan 17.ožujka 2005. dakle za vrijeme važenja ZZP/03 ("Narodne novine" broj 96/03). No obzirom da je relevantna zakonodavna materija istovjetno regulirana i ranijim – i kasnijim propisima, navedena pogrešna primjena materijalnog prava nije bila od utjecaja na pravilnost stajališta prvostupanjskog suda da je predmetna ugovorna odredba nepoštena te nastavno tome ništetna.

9. Tuženik uvodno u opširnoj žalbi ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a navodeći da pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama temeljem kojih je prvostupanjski sud zaključio da tuženik nije na transparentan način tužiteljici objasnio značajke ulazne naknade i odnos s drugim odredbama na temelju kojih bi mogla predvidjeti ekonomske posljedice koji za njih proizlaze, odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje tužitelja o spornim odredbama predmetnog ugovora u kreditu, a da navedeno ne proizlazi iz spisa. No razmatranjem pobijane presude i stanja prvostupanjskog spisa iz aspekta iznesenog žalbenog razloga, valja navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP-a.

10. U ocjeni neosnovanosti tuženikovog prigovora zastare prvostupanjski sud se osnovano pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. jer kako pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, sukladno odredbi čl.110. ZOO/91, to zastara tražbine stečene na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove ništetne odredbe, (može) početi teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neutemeljeni.

11.Nastavno u žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud u obrazloženju tek paušalno naveo kako je u konkretnom slučaju postojala znatna neravnoteže, a da je bio dužan utvrditi utječe li ta odredba nepovoljno na pravni položaj tužiteljice te mogu li se usluge koje se pružaju u zamjenu za naknadu razumno uključiti u odobrenje kredita odnosno je li iznos navedene naknade koji je stavljen na teret tužiteljice nerazmjeran u odnosu na iznos kredita, to više što se iznos od 1,5% od iznosa kredita, odnosno iznos od 175,71 EUR zasigurno se ne može smatrati iznosom koji je nerazmjeran u odnosu na odobreni iznos kredita.

11.1. Razmatrajući sadržaj čl.6. predmetnog ugovora o kreditu, ovaj sud je mišljenja da je navedena odredba transparenta u smislu čl. 85. ZZP/03 jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,5% od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena. Naime, prema odredbi čl.81 ZZP/03 (čijim se istovjetnim sadržajem iz odredbe čl. 96.ZZP/07 rukovodio i prvostupanjski sud) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stav.2.), a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stav.4.). Tuženik u konkretnom slučaju na okolnost pregovaranja u odnosu na spornu ugovornu odredbu nije predlagao nikakve dokaze.

11.2. Tuženik zanemaruje da se iz sadržaja čl. 6. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena „naknada od 1,5% od iznosa kredita“, prije svega uopće ne može zaključiti o kakvoj se naknadi radi i o eventualno pruženoj usluzi/ili uslugama jer nije navedena ni svrha takve naknade a niti troškovi koji se istom podmiruju - kako to zahtjeva odredba članka 59. ZZP/03. Sa navedenim valja povezati i sadržaj toč.6.2. Ugovora kojom je ugovoreno da tužitelj podmiruje i sve javnobilježničke – i sudske pristojbe i sve druge eventualno nastale troškove pa je potpuno nejasno koji se drugi troškovi namiruju ugovorenom spornom naknadom.

12. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi i da je Ugovor o kreditu pripremio tuženik na unaprijed formuliranom obrascu te da tužiteljica nije mogla utjecati na promjenu unaprijed formuliranih odredaba pa tako ni na predmetnu ugovornu odredbu pa kako tuženik tijekom postupka nije iznio koji su se troškovi namirili iz čl.6. ugovora ugovorene naknade (čija visina zavisi o visini odobrenog kredita) to je i po ocjeni ovoga suda evidentno da je ta odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužiteljice koja je platila ugovorenu naknadu bez da je znala koju uslugu ili koji trošak tim iznosom podmiruje. Stoga žalbenim navodima tuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna naknada iz toč.6. ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja pa tako ni navodima da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu ni Zakonom o zaštiti potrošača niti ZOO nije bila propisana zabrana ugovaranja takve naknade. Takva naknada mogla se ugovoriti iako nije bila predviđena dispozitivnim odredbama, međutim ugovaranje plaćanja jednokratne naknade prilikom isplate kredita – u okolnostima koje su prethodno elaborirane - nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu, pa kako tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade od odobrenog kredita kojeg je naplatio niti je naveo koje stvarne troškove i usluge je njome podmirio, očito je da je takva odredba na štetu tužiteljice i da je stvorila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka te je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

13.Kako je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je čl. 87. stav. 1. istog Zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a da su člankom 104. stav. 1. ZOO/91 propisane posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora te da se na vraćanje primljenog s osnove ništetne odredbe primjenjuju odredbe o stjecanju bez osnove iz članka 210. i 214. ZOO/91 to je prvostupanjski sud osnovano obvezao tuženika vratiti tužiteljici iznos primljen s osnova predmetne ništetne ugovorne odredbe sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja kojeg je tužiteljica odredila sa 22. svibnja 2005. iako bi iz sadržaja prvostupanjskog spisa proizlazilo da je utuženu naknadu uplatila 22. ožujka 2005. No imajući u vidu odredbu čl. 374. ZPP ovaj sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu.

14.Obzirom na sve izneseno evidentno je da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, pa je njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. stav. 2. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu, uključujući i odluku o troškovima koju tuženik pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija način obračuna ni visinu pojedinih troškova kao niti kriterij dosuđenja naknade troškova postupka, a imajući pri tom u vidu da sukladno odredbi čl.365.stav.2. ZPP-a drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti.

14.1. Tome valja nadodati da činjenica što je tužiteljica svoj troškovnik predala izravno na posljednjem ročištu za glavnu raspravu (na što ukazuje tuženik u žalbi) ne povlači za sobom posljedicu iz odredbe čl. 106.a.stav.6.ZPP (odbačaj istog) jer se ne radi o podnesku propisanom odredbom čl.106.stav.1. ZPP, već tek o popisu zahtijevanih troškova postupka.

15. Obzirom na žalbeni neuspjeh tuženika, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 9. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec