REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-484/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja MU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kojić i partneri d.o.o., Mali Lošinj, Lošinjskih brodograditelja 23, protiv tuženika Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za proračun, financije i nabavu, Rijeka, Slogin kula 2, OIB: 32420472134, zastupanog po službenoj osobi MUN, radi poreza na kuće za odmor, 6. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za proračun, financije i nabavu, KLASA: UP/II-410-03/24-01/136, URBROJ: 2170-02-01/5-25-2 od 17. ožujka 2025. i rješenja Općine Lopar, Upravnog odjela za financije i komunalni sustav, KLASA: UP/I-410-15/24-01/381, URBROJ: 2170-24-03/1-24-1 od 4. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Općine Lopar, Upravnog odjela za financije i komunalni sustav, KLASA: UP/I- 410-15/24-01/381, URBROJ: 2170-24-03/1-24-1 od 4. rujna 2024., kojim je tužitelju, za nekretninu koja se nalazi na adresi [adresa], utvrđena obveza plaćanja porez na kuću za odmor za 2024. u iznosu 1.507,05 €.

2. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela te u tužbi izlaže kako slijedi. U bitnom, smatra da je u postupku pogrešno utvrđeno da predmetna nekretnina predstavlja kuću za odmor te tvrdi da se radi o jedinoj nekretnini koju posjeduje i u kojoj stanuje. Ističe da je u porez na kuću za odmor utvrđen temeljem potrošnje vode na temelju čega je zaključeno da se kuća koristi u manjem dijelu godine. Međutim, upravna tijela propustila su utvrditi da predmetna nekretnina na adresi [adresa] ima dva brojila vode i da javno društvo izdaje dva računa (na njegovo ime) za isti objekt, a iz kojih da je razvidno da utrošak vode postoji tijekom većeg dijela godine. Tužitelj smatra da je trebalo uzeti u obzir i činjenicu da živi sam, da je u dobi od 78 godina, da redovito svake godine u siječnju i veljači odlazi na put, da boravi u toplicama i drugim tretmanima. Tužitelj dalje navodi da ne živi nigdje drugdje nego na [adresa] i to da je jedino njegovo prebivalište, nema drugu nekretninu u RH niti bilo gdje drugdje, a kao stalni stanovnik Općine Lopar redovito prima božićnicu. Obzirom da je u poznim godinama da ne pere rublje sam već mu to rade druge osobe iz usluge, da rijetko kuha, da se očitanje brojila ne vrši svaki mjesec, osobito ne u zimskim mjesecima. Potrošnja vode povećana je u ljetnim mjesecima jer se zalijeva i okućnica, a što se zimi ne radi jer ne postoji potreba. Zaključno, navodi da mu prilikom donošenja rješenja tijela prvog stupnja nije omogućeno da sudjeluje u postupku, nije pozvan da se očituje i da predloži dokaze koji bi zasigurno doveli do drugačijeg rješenja upravne stvari, a čime je počinjena bitna povreda odredaba upravnog postupka.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnome, ustraje kod svih navoda iznijetih u obrazloženja osporenog rješenja.

4. U odnosu na prigovor tužitelja da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku tuženik ističe da je čl. 49. Zakona o lokalnim porezima (NN br. 115/16, 101/17, 114/22, 114/23; dalje: Zakon), propisana obveza dostave podataka o kući za odmor do 31. ožujka godine za koju se utvrđuje porez na kuću za odmor. Ukoliko je tužitelj bio svjestan da podaci kojima raspolaže prvostupanjsko tijelo o potrošnji vode nisu ispravni te ukoliko postoje opravdani razlozi za njegovo izbivanje iz nekretnine, bio je obvezan o tome obavijestiti prvostupanjsko tijelo te o tome dostaviti dokaze. Stoga, smatra neosnovanim tvrdnje tužitelja da mu je bilo onemogućeno sudjelovanje u postupku. Nadalje, tuženiku ukazuje da je tužitelj imao mogućnost da u žalbenom postupku dokazati svoje tvrdnje glede činjenica koje bi ga mogle osloboditi odnosno umanjiti poreznu obvezu. Međutim, tužitelj je u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja izjavio samo da ima prijavljeno prebivalište na adresi predmetne nekretnine te dostavio presliku osobne iskaznice.

Tuženik smatra bitnim napomenuti da je već u nebrojenim odlukama upravnih sudova utvrđeno da sama prijava prebivališta na adresi nekretnine za koju se utvrđuje obveza plaćanja poreza na kuću za odmor, nije dovoljan dokaz načina korištenja nekretnine, već je potrebno drugim dokazima utvrditi da se u nekretnini stvarno stalno živi, a ne samo povremeno ili sezonski.

U odnosu na navode tužitelja da je pogrešno utvrđena potrošnja vode u predmetnoj nekretnini, tuženik ističe da je potrošnja utvrđena na temelju evidencija komunalnog društva Vrelo d.o.o. Nastavno na prethodno, tuženik navodi da spisu prileže dvije kartice potrošnje vode te da iz obje proizlazi da se voda u nekretnini trošila samo u jednom dijelu godine-sezonski. Pojašnjava da je na brojilu oznake 21908272 zabilježena potrošnja vode u lipnju 2023. (17 m3), srpnju 2023. (28 m3) kolovozu 2023. (29 m3) i rujnu 2023. godine (12 m3). Na drugom brojilu oznake 2012090501 zabilježena je potrošnja vode u ožujku 2023. (1m3), travnju 2023. (1 m3), svibnju 2023. (9 m3), lipnju 2023. (32 m3), srpnju 2023. (44 m3) kolovozu 2023. (36 m3), i rujnu 2023. godine (17 m3). Tuženik posebno ukazuje na činjenicu da je u ožujku i travnju 2023. zabilježena potrošnja od samo 1 m3 što se zapravo niti ne može smatrati dovoljnim za stalno stanovanje u nekretnini. Iz navedene potrošnje vidljiva je sezonska potrošnja (svibanj do rujan 2023. godine), a da tužitelj zaista stalno boravi u nekretnini tada bi u svakom mjesecu bila bi zabilježena barem minimalna potrošnja vode. Glede dopisa komunalnog društva Vrelo d.o.o. kojim tužitelj nastoji dokazati svoje tvrdnu da očitanja vode nisu vršena svaki mjesec tuženik navodi da je predmet upravnog postupka bila obveza poreza na kuću za odmor za 2024., a za čije se utvrđivanje koriste podaci o načinu korištenja nekretnine iz 2023. godine, sukladno članku 42. Zakona. Slijedom navedenog u konkretnom postupku bitni u podaci o potrošnji vode za 2023. godinu. Predmetni dopisi odnose se na promjene u očitanju potrošnje vode u 2024. i 2025. godini, ali ne i 2023. godini. Sve i da je ista situacija bila i u 2023. godini, točnije da je u prosincu 2023. godine preuzeta potrošnja vode iz studenog i veljače 2023. isto nije od utjecaja, budući da je u studenom i veljači 2023. godine potrošnja vode u nekretnini bila 0 m3. Osim toga, tuženik ističe da se kao dodatan dokaz načina korištenja nekretnine može se uzeti i učestalost potrošnje vode iz ranijih godina gdje je također vidljivo da je potrošnja zabilježena od svibnja do rujna. Nadalje, tuženik ukazuje da je prvostupanjsko tijelo u postupku pribavilo podatke o ostvarenim turističkim noćenjima u 2023. iz kojih proizlazi da su turisti u predmetnoj nekretnini boravili od 5. lipnja 2023. do 17. rujna 2023., a što se upravo podudara s mjesecima u kojima je zabilježena potrošnja vode. Vezano uz prethodno tuženik napominje da, sukladno čl. 25. st. 2. Zakona, iznajmljivanje nekretnine turistima ne oslobađa od porezne obveze na kuću za odmor.

Zaključno, tuženik napominje i da podaci o potrošnji električne energije pokazuju povećana potrošnja električne energije samo u drugom dijelu godine (2023.) dok je u prvoj polovici godine ista zanemariva.

5. U sporu je održana rasprava na ročištu održanom 22. siječnja 2026. čime je strankama, u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24; dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

6. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

7. Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja ocijenivši iste suvišnim za rješavanje ovoga spora kraj ostalih činjenica koje su u sporu utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Među strankama ovog spora nije sporno da je tužitelj vlasnik nekretnine u [adresa] na adresi [adresa]. te da na toj adresi ima prijavljeno prebivalište. Zatim, nesporna je i površina predmetne nekretnine (301,42 m[2] ), kao i da tužitelj predmetu nekretninu iznajmljuje turistima.

10. Sporno je da li predmetna nekretnina predstavlja kuću za odmor u smislu odredbe čl. 2. st. 1. Zakona oporezivu po čl. 25. istog zakona, a obzirom na navode tužitelja da predmetnu nekretninu koristi za stanovanje.

11. Sukladno odredbi čl. 2. tč. 12. Zakona kuća za odmor je svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski. Kućom za odmor ne smatraju se gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa i drugog pribora.

12. Prema čl. 25. st. 1. Zakona porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor, dok je u st. 2. istog. čl. propisano da obveza plaćanja poreza na dohodak s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima te organiziranja kampova prema odredbama posebnog propisa o porezu na dohodak nema utjecaja na utvrđivanje statusa kuće za odmor.

13. Prema odredbi čl. 4. Odluke o porezima Općine Lopar (Službene novine Primorsko-goranske županije br. 42/23) porez na kuće za odmor plaća se u iznosu od 5,00 € po jednom četvornom metru korisne površine kuće za odmor na cijelom području Općine Lopar.

14. Odredbom čl. 88. Općeg poreznog zakona (NN br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22; dalje: OPZ) propisano je da u poreznom postupku teret dokaza snosi: 1. porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a u skladu s čl. 6. st. 2. OPZ- a, 2. porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

15. Odredbom čl. 49. Zakona propisano je da obveznik poreza na kuće za odmor mora nadležnom poreznom tijelu dostaviti podatke o kući za odmor koji se odnose na mjesto gdje se nalazi taj objekt te korisnu površinu, kao i podatke o poreznom obvezniku (st. 1). Podatke iz st. 1. treba dostaviti do 31. ožujka godine za koju se utvrđuje porez na kuće za odmor (st. 2.).

16. Kod određivanja statusa kuće za odmor odlučan je način korištenja same nekretnine bilo od vlasnika ili trećih osoba, odnosno treba utvrditi da li se nekretnina koristi za stalno stanovanje u kojem slučaju se ne radi o kući za odmor, za razliku od nekretnine koja se koristi samo povremeno ili sezonski koja kao takva ima status kuće za odmor u smislu odredbe čl. 2. st. 1. tč. 12. Zakona.

17. Razmatrajući istaknuta sporna pitanja Sud prvenstveno naglašava da, u situaciji kada neka fizička osoba na određenoj adresi ima prijavljeno prebivalište, navedeno predstavlja (oborivu) presumpciju da ista na toj adresi uistinu i prebiva te istu koristi za stalno stanovanje. Međutim, uvažavajući prirodu ove pravne stvari, a osobito dokaze izvedene od strane javnopravnih tijela na okolnost utvrđivanja činjenica bitnih za oporezivanje, Sud ističe da prijava prebivališta na koju se tužitelj poziva kao na dokaz da mu ista služi za stalno stanovanje, sama po sebi ne znači da se nekretnina doista koristi za stalno stanovanje, već je tu činjenicu potrebno dokazati i drugim dokazima. Takvo shvaćanje je ovaj Sud izrazio u više svojih odluka, a isto je u skladu i sa shvaćanjem Visokog upravnog suda Republike Hrvatske iznesenim u presudama poslovni broj: Us-188/2008 od 13. svibnja 2008., Us-1341/2009 od 23. lipnja 2011., Us-1339/09 od 2. lipnja 2011. i dr.

18. Iz podatka o utrošku vode za 2023. godinu dostavljenim od strane komunalnog društva Vrelo d.o.o. vidljivo da je na brojilu br. 21908282 u siječnju, veljači, ožujku travnju, svibnju, listopadu studenom i prosincu nije zabilježena potrošnja vode, odnosno da je potrošnja vode bilo samo u razdoblju lipanj – rujan. Na brojilu br. 2012090501 zabilježena je povećana potrošnja vode u svibnju, lipnju, srpnju, kolovozu, u ožujku i travnju potrošnja je bila minimalna (1 m[3] ), a u siječnju, veljači, listopada, studenom i prosincu nije bilo potrošnje vode. Podaci o potrošnji vode za prethodno razdoblje 2020. – 2023. te za 2024. ukazuju na isti trend.

Nadalje, iz podatka o potrošnji električne energije za 2023. vidljivo je da je povećana potrošnja zabilježena u periodu lipanj – prosinac.

Osim toga, iz dokumentacije koja prileži spisu vidljivo je da tužitelj u evidenciji Općine Lopar ima zabilježenu adresu Mali Lošinj, Creska 58, a na koju adresu mu je i uredno dostavljeno porezno rješenje.

19. Slijedom gore izloženog, analizirajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz sadržaja ocjena je ovoga Suda da činjenično stanje odlučno za donošenje zaključka o tome da li predmetna nekretnina ima status kuće za odmor ili se koristi za stalno stanovanje, na razini koja isključuje svaku razumnu sumnju u mogućnost suprotnoga, upućuje na to da predmetna nekretnina tužitelju ne služi kao mjesto stalnog stanovanja gdje se nalazi težište njegovih životnih interesa.

Posljedično tome, Sud prihvaća argumentaciju tuženika izloženu u odgovoru na tužbu (i obrazloženju pobijanog drugostupanjskog akta) te zaključuje da je primjenom citiranih odredbi Zakona i Odluke u odnosu na predmetnu nekretninu tužitelju pravilno utvrđena obveza plaćanja poreza na kuće za odmor za 2024., budući da je u provedenom postupku pravilno utvrđena odlučna činjenica da se predmetna nekretnina u tom poreznom razdoblju koristila samo povremeno, odnosno sezonski, što istoj daje status kuće za odmor.

20. U odnosu na prigovor tužitelj da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku, valja navesti da se rješenje o razrezu poreza doneseno u skraćenom postupku (čl. 87. tč. 2. OPZ), odnosno na temelju podataka iz službenih evidencija kojima porezno tijelo raspolaže ili ih je pribavilo od drugih nadležnih tijela. Sukladno ranije citiranim odredbama čl. 88. OPZ te čl. 49. Zakona, na tužitelju je bio teret dokaza činjenica koje ukidaju porez. Tužitelj, u žalbi nije tražio provođenje ispitnog postupka već je u stoj samo iznio tvrdnju da mu predmetna nekretnina služi za stanovanje te je u prilog istoj dostavio presliku svoje osobne iskaznice. Kako je to već navedeno ranije u obrazloženju ove presude, a na što je pravilno ukazao tuženik u obrazloženju svoje odluke te odgovoru na tužbu, prijavljeno prebivalište nije dovoljan dokaz načina korištenja nekretnine, već je potrebno drugim dokazima utvrditi da se u nekretnini stvarno stalno živi, a ne samo povremeno ili sezonski. Dokumentacija koju je tužitelj dostavio u tijeku upravnog postupka ne dovodi u sumnju osnovanost zaključka prvostupanjskog tijela (i tuženika) da se predmetna nekretnina koristi povremeno, odnosno sezonski.

21. Slijedom ovako izloženog stanja stvari, Sud utvrđuje da osporavanim rješenjima nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, na temelju odredbe čl.116. st. 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan (tč. I. izreke).

22. Odluka o troškovima spora (tč. II. izreke) temelji se na odredbi čl. 147. ZUS-a.

U Rijeci 6. veljače 2026.

Sudac

Vedran Juričić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).

DNA:

- opunomoćenicima tužitelja odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kojić i partneri d.o.o., Mali Lošinj, Lošinjskih brodograditelja 23

- tuženiku Primorsko-goranska županija, Upravni odjel za proračun, financije i nabavu,

Rijeka, Slogin kula 2