REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-2523/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon javne, glavne rasprave zaključene 27. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 6. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., Zagreb, OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, dostaviti tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kreditnu dokumentaciju koja se odnosi na Ugovor o kreditu broj: 3213397466/08 od 26. svibnja 2008., sklopljen između ZŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, s jedne strane i Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora, s druge strane, i to: 1.1. „Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, sa svim izmjenama i dopunama, koje su se primjenjivale na predmetni kredit i sukladno kojima je tuženik zaračunao iznos kreditnih naknada; kao i sve bankovne izvatke na kojima su prikazani novčani transferi, kojim je korisnik kredita ZŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], platio bilo koju od naknada tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu i pripadajućoj „Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“, uz podatak na koju se naknadu svaki pojedini transfer odnosi, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, naknaditi tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 troškove parničnog postupka u iznosu od 954,64 sa zateznim kamatama koje teku od 6. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji su ugovor sklopili ZŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao ustupitelj, s jedne strane i tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o., kao primatelj, s druge strane, i kojim su ugovorom o cesiji tražbine s osnove plaćenih naknada u cijelosti prenesene na tužitelja, kao novog vjerovnika. O prijenosu tražbine uredno je obaviješten tuženik. Pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz toga što su **.**.2008., ZŠ i Zagrebačka banka d.d. sklopili ugovor o kreditu, broj: 3213397466/08, i to tuženik kao kreditor, a ZŠ kao korisnik kredita. Navedenim ugovorom o kreditu, točnije čl. 2., ugovoreno je naplaćivanje naknada, i to kako slijedi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ Korisnik kredita nikad nije od tuženika dobio „Odluku o tarifi naknada za usluge kreditora“ koja čini sastavni dio Ugovora o kreditu niti dokaz u vidu bankovnog izvatka o plaćanju naknada, pa iste nema i nije ih mogao predati tužitelju, iako je tužitelj to od njega zatražio. Prometi po kreditu tuženika su netransparentni, pa se plaćanje naknade i njezina visina iz istih ne mogu utvrditi. Tužitelj je u dva navrata od tuženika zatražio dostavu kreditne dokumentacije, a tuženik mu je oba puta odbio dostaviti kreditnu dokumentaciju u cijelosti, pa je isključivo tuženik odgovoran za pokretanje ovog postupka. Poziva se na čl. 186.b st. 1. Zakona o parničnom postupku. Objašnjava da predlaže da sud naloži tuženiku dostaviti traženu dokumentaciju. Tužitelj se nalazi u situaciji da iz kreditne dokumentacije kojom raspolaže nije u stanju izračunati iznose i datume plaćanja naknada kako bi iste potom naplatio od tuženika. Oni korisnici koji i raspolažu nekakvim dopisima tuženika o navodnom iznosu plaćenih naknada (a koji zasad predstavljaju jedini dokaz tuženika o istom) istima ne mogu vjerovati i točnost istih ne mogu provjeriti, budući tuženik odbija dostavu: - bankovnih izvadaka o plaćenim naknadama; - odluka o plaćanju i visini naknada koje vrijede za predmetne kredite; a podaci u dopisima koje tuženik dostavlja proturječni su sami sebi. Ističe da tužitelj ima imovinsko-pravni interes. Navodi da je korisnik kredita suglasan da tužitelj samostalno od tuženika pribavi dokumentaciju. Predlaže da sud naloži tuženiku dostaviti kreditnu dokumentaciju i to odluku o tarifi naknada za usluge kreditora, sa svim izmjenama i dopunama te sve bankovne izvatke na kojima su prikazani novčani transferi kojim je korisnik kredita ZŠ platio bilo koju od naknada tuženika po ugovoru o kreditu i pripadajućoj odluci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Poziva se na čl. 2.4. ugovora o ustupu tražbine iz kojeg proizlazi da tužitelj nije ovlašten samostalno, umjesto korisnika kredita, zahtijevati dostavu dokumentacije. Poziva se na čl. 186.b st. 1. Zakona o parničnom postupku. Predlaže tužbu odbaciti. Navodi da je 9. svibnja 2025. zaprimio tužiteljev zahtjev za dostavu dokumentacije. Uz navedeni dopis nije dostavljena valjana punomoć. Poziva se na bankovnu tajnu. Poziva se na čl. 156. Zakona o kreditnim institucijama. Korisnik kredita je 11. ožujka 2024. i 13. ožujka 2024. zatražio dokumentaciju te ju preuzeo, što je potvrdio svojim potpisom. Ukazuje da iz dopisa tuženika od 22. studenoga 2024. proizlazi da je dokumentacija zatražena za kredit br. 7102999586 dok je broj kreditne partije 7104204139. Tuženik je uz dopis sa zahtjevom za dostavom dokumentacije zaprimio prilog tablica s popisom korisnika kredita za koje se zahtijeva dokumentacija ali uz tablici nije bilo ime korisnika kredita ZŠ. Ističe da tražbina koju tužitelj potražuje u ovom predmetu nije mogla biti predmetom prijenosa između tužitelja i korisnika kredita. Poziva se na čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da tužitelj mora dokazati postojanje svog imovinsko-pravnog interesa. Navodi da se pred ovim sudom, pod posl. br. P- 1382/2023 vodi postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta CHF. Predmet navedenog postupka jest upravo dokumentacija koju tužitelj zahtijeva manifestacijskom tužbom. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao neosnovan.

3. Tužitelj u podnesku od 12. siječnja 2026. navodi da se neosnovano tuženik poziva na čl. 2.4. ugovora o ustupu. Ugovorom između tužitelja i korisnika kredita ne mogu se regulirati prava i obveze tuženika. Poziva se na čl. 84. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj ima veliki pravni i imovinsko-pravni interes. Tuženik nikada korisnicima ne dostavlja odluku o naknadama već dostavlja sumnjive dopise s lažnim informacijama. Dopisima tuženika ne može se vjerovati. Navodi nekoliko krivih primjera iz prakse tuženika. Ističe da ima pravni interes. Navodi da banka nije dužna čuvati bankarsku tajnu u situacijama kad građani drugim osobama prenesu svoje tražbine prema banci. Korisnik kredita nije zaprimio dokumentaciju. Ime korisnika kredita naznačeno je u tablici. Osporava da se radi o strogo osobnoj tražbini.

4. Tijekom postupka sud je pročitao obavijest o ustupu tražbine (list 5. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe (list 6. spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), sklopljen između korisnika kredita ZŠ i tuženika od 30. svibnja 2023. (listovi 7. – 12. spisa), ugovor o namjenskom kreditu sklopljen između ZŠ i tuženika od 26. svibnja 2008. (listovi 13. – 19. spisa), izvadak iz zemljišne knjige (listovi 20. – 22. spisa), specifikaciju uplata (listovi 23. – 39. spisa), dopis tuženika od 22. siječnja 2024. (list 40. spisa), dopis tužitelja upućen tuženiku od 9. svibnja 2025. (listovi 41. i 42. spisa), e-mail od 9. svibnja 2025. (listovi 45. i 46. , 48. spisa), dopis tuženika od 7. ožujka 2025. (list 47. spisa), popis klijenata Zaba (list 49. spisa), dopis tuženika upućen tužitelju od 13. svibnja 2025. s povratnicom (list 70. spisa), dopisi tuženika (listovi 80. – 87. spisa) te rješenje Agencije za zaštitu osobnih podataka od 22. svibnja 2019.

(listovi 88. – 101. spisa).

5. Sud je, također, pročitao i sudsku praksu, koja djeluje snagom svoje pravne argumentacije, pa tako sentencu Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž- 2405/2024-2 od 17. lipnja 2024. (list 60. spisa) i rješenje Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pž-2405/2024-2 od 17. lipnja 2024. (listovi 61. – 63. spisa).

6. Raspravnim rješenjem od 27. siječnja 2026. (list 105. spisa) sud je odbio daljnje predložene, a neizvedene dokazne prijedloge, kao nevažne, radi utvrđenja odlučnih činjenica. Ovo stoga jer je činjenično stanje u trenutku zaključenja glavne rasprave bilo u dovoljnoj mjeri razjašnjeno za donošenje meritorne odluke, što će biti još dodatno obrazloženo.

7. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno, tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe iz čl. 8. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje u tekstu: ZPP), ovaj sud je zaključio da tužbeni zahtjev osnovan.

8. Predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev za dostavom kreditne dokumentacije, koja se odnosi na ugovor o kreditu br. 3213397466/08, koji je sklopljen između korisnika kredita ZŠ i davatelja kredita tuženika, i to odluke o tarifi naknada za usluge kreditora, sa svim izmjenama i dopunama, koje su se primjenjivale na predmetni kredit te bankovnih izvadaka, na kojima su prikazani novčani transferi kojima je korisnik kredita platio bilo koju naknadu tuženik po predmetnom kreditu.

9. Između stranka nije sporno da su pravni prednik tužitelja i korisnik kredita ZŠ i davatelj kredita tuženik sklopili ugovor o kreditu br. 3213397466/08 26. svibnja 2008. Između stranaka nije sporno da čl. 2. navedenog ugovora o kreditu glasi: "Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.". Između stranaka nije sporno da se tužitelj obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije. Između stranaka nije sporno da je tuženik zahtjev za dostavu dokumentacije zaprimio 9. svibnja 2025.

10. Između stranaka je sporno ima li tužitelj pravni interes. Između stranaka je sporno ima li tužitelj imovinsko-pravni interes za podnošenje manifestacijske tužbe. Između stranaka je sporno je li tužitelj dokazao da ima imovinsko-pravni interes za podnošenje manifestacijske tužbe. Sporna je aktivna legitimacija. Sporno je je li tuženik dužan dostaviti traženu dokumentaciju tužitelju. Sporno je je li tuženik već dostavio traženu dokumentaciju pravnom predniku tužitelja te može li tužitelj u takvoj situaciji osnovano postavljati zahtjev za dostavom dokumentacije prema tuženiku. Sporno je može li se tražbina prenositi s korisnika kredita na tužitelja, odnosno sporno je je li tražbina prenesena ili je strogo osobne naravi. Sporno je raspolaže li tužitelj sa svom dokumentacijom čiju dostavu traži u ovom postupku.

11. Uvidom u ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), sklopljenom između korisnika kredita ZŠ, kao ustupitelja i tuženika, kao primatelja od 30. svibnja 2023. (listovi 7. – 12. spisa) proizlazi da je ustupitelj na primatelja, ovdje tužitelja, prenio sve svoje tražbine prema tuženiku po ništetnim odredbama ugovora o kreditu br. 3213397466/08 od 26. svibnja 2008. zajedno sa svim sporednim pravima. Ugovor o cesiji potpisan je po obje stranke. Potpis korisnika kredita ovjeren je po javnom bilježniku. Valja navesti da tuženik ne osporava postojanje i valjanost navedenog ugovora o cesiji.

12. Prema odredbi iz čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Stoga valja zaključiti da se ne mogu prenijeti tražbine: a) čiji je prijenos zabranjen zakonom, b) strogo osobne naravi i c) koje po svojoj naravi se protive prenošenju na drugoga.

13. U ovom postupku tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina pravnog pravnog prednika tužitelja ZŠ strogo osobne naravi. Naime, ZŠ je potrošač u smislu odredbi iz čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, 96/2003. – dalje u tekstu: ZZP/2003.), a koji je bio važeći u trenutku sklapanja ugovora o kreditu (26. svibnja 2008.), dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom se ugovorom o cesiji iz ovoga predmeta prenose novčane tražbine na povrat preplaćenih iznosa po ništetnim odredbama ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih preplaćenih naknada. Dakle, radi se o novčanim tražbinama, odnosno imovinsko-pravnim potraživanjima, koja nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja, kao potrošača, a niti se narav takve tražbine protivi ustupu, suprotno upiranju tuženika.

14. Prema odredbi iz čl. 81. st. 1. ZOO-a s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovorna kazna i sl.

15. Prema čl. 156. Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“, br. 159/2013., 19/2015., 102/2015., 15/2018., 70/2019., 47/2020., 146/2020., 151/2022. i 145/2024. – dalje u tekstu: ZKI) bankovna tajna su svi podaci, činjenice i okolnosti koje je kreditna institucija saznala na osnovi pružanja usluga klijentima i u obavljanju poslova s pojedinačnim klijentom. Kreditna institucija dužna je čuvati bankovnu tajnu. U smislu ovoga Zakona klijentom kreditne institucije smatra se svaka osoba koja je zatražila ili primila bankovnu i/ili financijsku uslugu od kreditne institucije (st. 2).

16. Prema čl. 157. st. 3. ZKI-a obveza kreditne institucije da čuva bankovnu tajnu ne odnosi se, među ostalim, ako se klijent usuglasi da se određeni povjerljivi podaci mogu priopćiti drugoj fizičkoj i/ili pravnoj osobi, pod uvjetom da je suglasnost dokaziva. Ako povjerljivi podaci obuhvaćaju osobne podatke, suglasnost mora biti dana u skladu s propisima kojima se uređuje zaštita osobnih podataka (t. 1.) te ako interesi ili obveze kreditne institucije ili klijenta zahtijevaju priopćavanje povjerljivih podataka u svrhu razjašnjenja međusobnog pravnog odnosa između kreditne institucije i klijenta u sudskom postupku, arbitražnom postupku ili postupku mirenja (t. 9.) itd.

17. Stav je ovog suda da je potpisivanjem ugovora o cesiji te prijenosom svih svojih potraživanja korisnika kredita prema tuženiku korisnik kredita dao suglasnost da se podatci vezani za kredit sa tuženikom daju i dostavljaju tužitelju. Suprotno tumačenje predstavljalo bi samo puku formalnost na koju u svojoj recentnoj praksi upućuje Ustavni sud RH. Ovo posebice stoga što je tuženik od strane korisnika kredita i tužitelja bio obaviješten o samom ugovoru o cesiji te nije otklonio ugovor i/ili ustao sa tužbom za zaštitu svojih prava i interesa u pogledu prenesenog potraživanja (dok je sud imao na umu da se radi o prenesenom restitucijskom zahtjevu po ništetnim odredbama).

18. Stoga valja zaključiti, a kako je korisnik kredita obavijestio tuženika o prijenosu tražbine i izričito dao uputu tuženiku da svoju obvezu izvršava novom vjerovniku, ovdje tužitelju da je time dao i svoju suglasnost na davanje podatka o dokumentaciji koju je tužitelj zatražio od tuženika, suprotno osporavanjima tuženika. Također, valja zaključiti i da je interes korisnika kredita, kao ustupitelja zahtijevati priopćenje podatka u svrhu razjašnjenja međusobnog pravnog odnosa.

19. U tužbi tužitelj izričito navodi da podnosi po čl. 186.b st. 1. ZPP-a. Istovremeno tužitelj postavlja zahtjev na predaju dokumentacije – odluka o naknadama banke, svih izmjena i dopuna odluka o naknadama i bankovnih izvadaka.

20. Stav je ovog suda da se u konkretnom predmetu ne radi o manifestacijskoj tužbi iz čl. 186.b st. 1. ZPP-a.

21. Navedeno stoga jer tužitelj u ovom postupku ne traži: a) polaganje računa, b) pregled imovine, c) pregled obveza, d) da tuženik pod prisegom ili bez prisege položi račun, e) pod prisegom ili bez prisege preda potpuni pregled imovine, f) pod prisegom ili bez prisege preda potpuni pregled obveza, g) priopći što mu je o utajenoj ili prikrivenoj imovini poznato i h) izjavi da su podatci potpuni i točni.

22. Tužitelj traži od tuženika da mu dostavi isprave – dokumentaciju i to: a) odluke o naknadama, b) sve izmjene i dopune odluka o naknadama i c) bankovni izvatke sa plaćenim naknadama.

23. Znači, tužitelj traži od suda da osudi tuženika na izvršenje određene činidbe – dostavu isprava. Navedeno prema stavu ovog suda ne predstavlja ni jedan od zahtjeva iz manifestacijske tužbe po čl. 186.b st. 1. ZPP-a, suprotno upiranjima stranaka.

24. Kako je tužbeni zahtjev postavljen na dostavu dokumentacije, ne radi se ni o tužbi za utvrđenje pa nema mjesta utvrđivanju ima li ili ne tužitelj pravni interes za podnošenje ovakve tužbe tj. Nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 187. ZPP-a, suprotno upiranju tuženika.

25. Neovisno od navedenog, strankama se ukazuje da specijalna odredba čl. 186.b st. 1. ZPP-a ne govori o pravnom interesu već o imovinsko-pravnom interesu tužitelja, dakle, svakako novčanom interesu.

26. Nadalje, iz spisa, a prema navodima tuženika sud nije mogao utvrditi da je tuženik postupio po zahtjevu i dostavi traženu dokumentaciju tužitelju i/ili njegovog signgularnom pravnom predniku (korisniku kredita). Naime, navodi tuženika su sami sebi kontradiktorni jer tuženik navodi da je zaprimio zahtjev ali nije postupio jer nije bilo valjene punomoći dok nešto dalje u tekstu ističe da je predao dokumentaciju korisniku kredita. Tuženiku valja navesti da su i preostali navodi o dokumentaciju u drugom spisu neosnovani. Ovo stoga jer se u onom postupu potražuje od tuženik izričito točna, jasna dokumentacija, a sva vezana uz naknade za obradu kredita, pa tako, kao što je više puta obrazloženo:

a) odluke o naknadama,

b) sve izmjene i dopune odluka o naknadama i

c) bankovni izvaci na kojima se vidi da je plaćena i podmirena naknada, visina i datum plaćanja naknade.

27. Stoga je sud zaključio da tuženik nije, sukladno čl. 219. st. 1. ZPP-a dokazao da je tužitelju i/ili korisniku predao predao točno isprave koje se od njega traže u ovom postupku.

28. Navodi tuženika o nevaljaloj punomoći, čak i da se uvaže, ne mogu utjecati da drugačiji odluku suda jer tuženik i nakon tužbe te uz tužbu dostavljenih isprave (ugovora o cesiji i punomoći itd.) pa i sve do zaključenja prethodnog postupka i same glavne rasprave nije dostavio dokumentaciju. Pritom valja uvažiti da se radi o izvorno potrošačkom ugovoru u kojem je slabija strana fizička osoba, koja po ni jednom propisuju nije dužan čuvati dokumentaciju, pa čak i dokumentaciju vezanu uz sam ugovorom o kreditu, već je dužna u pravnom prometu postupati sa pažnjom dobrog domaćina (čl. 10. st. 1. PUN ZOO) te kao razuman i dobro, prosječni potrošač. U konkretnom predmetu kredit je dignut 2008., presuda se donosi 2026., dakle, radi se o razdoblju od 18 godina u kojem se svašta može dogoditi i u stvarnom životu se i događaja, pa se sasvim sigurno može dogoditi da korisnik kredita nema više u svom posjedu (dok su ovdje čak i navodi da korisnik kredita nikada nije ni imao u svom posjedu – tuženik mu nikada nije predao) odluke tuženika o naknadama, sve izmjene i dopune i podatke o plaćanja (! – čak samo naknada, ne samog kredita) dok sa druge strane tuženik jest profesionalac, banka koja se dužna u djelatnosti kojom se bavi postupati sa pažnjom profesionalca (čl. 10. st. 2. ZOO-a) te svakako da je dužna sukladno prisilnim propisima i u zakonom određenim rokovima čuvati dokumentaciju. Sud ne vidi ni jedan razloga zašto banka ne bi dala dobrovoljo dokumentaciju osim da produžuje trajanje sudskih postupaka i/ili neplaća restitucijske zahtjeve.

29. Ukratko:

- tužitelj je od tuženika dopisom od 9. svibnja 2025. tražio dostavu isprava,

- tuženik je zaprimio dopis od 9. svibnja 2025. kojim je pozvan na dostavu isprava,

- tuženik nije postupio po dopisu od 9. svibnja 2025.,

- nije dostavio tužitelju isprave,

- radi se o zajedničkim ispravama,

- tuženik je obvezan čuvati dokumentaciju po uvjetima i rokovima iz ZKI-a.

30. Dopisi kojima tuženik odgovara na zahtjev tužitelja na dostavu isprava od 22. studenog 2024. (list 40. spisa) i od 7. ožujka 2025. (list 47. spisa) su posve različiti i kontradiktorni. Uvidom u dopis iz 2024. proizlazi da nisu naplaćene naknade dok iz dopisa iz 2025. proizlazi da je ipak naplaćena jedna od naknada. Navedenim dopisima tuženik i dalje nije postupio po traženju tužitelja i dostavio isprave – već samo svoju vlastitu potvrdu o (ne)plaćanju.

31. Potvrda o preuzimanju dokumentacije, bez datuma, potpisana od strane korisnika, ne ulijeva vjerodostojnost jer ne sadrži mjesto, datum izdavanja, nema podatka tko ju je pisao, nema podataka o samom korisniku kredita da se na neki način, a bez stvaranja dodatnih troškova (čl. 10. st. 1. ZPP-a), može provjeriti tko je potpisao potvrdu (bez saslušanja korisnika kredita i/ili provođenja grafološkog vještačenja). Potvrda navodi samo odluku o promjeni kamatnih stopa, a ne specificira drugu dokumentaciju, već paušalno i nevjerodostojno navodi – "svu zatraženu dokumentaciju". Sud je stava, da čak i da je potvrda istinita i vjerodostojna te da svi podatci stoje u potvrdu, da je potvrda napisana na memorandumu banke, to takvo što ne bi oslobodilo tuženika od poduzimanja radnje – na predaju traženih isprava. Naime, propisima nije uređeno da se takve isprave izdaju samo jednom i da je takvo što "u kamenu uklesano". Postavlja se životno pitanje – da li bi korisnik kredita, koji je potrošač, trebao isprave o kreditima, koje je dizao za života, imati sa sobom (i) pri umirućoj postelji – sve u slučaju da ih ne zagubi/izgubi on ili njegovi nasljednici ili tome sl., a sve cijenjeno kroz nesavjesno postupanje banki, o što je već pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu.

32. Slijedom iznesenog, valjalo je odlučiti kao u t. I. izreke.

33. O troškovima parničnog postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023., 107/25. - dalje u tekstu: Tarife).

34. Stoga je, kao potrebne za vođenje parnice, u smislu odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP-a, tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7.1. Tarife, trošak sastava podneska od 12. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 8.1. Tarife, trošak zastupanja, po punomoćniku, na ročištu 27. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 9.1. Tarife, kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, sve uvećano za PDV-e. Tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 954,64 EUR. Zbog navedenog, valjalo je odlučiti kao u t. II. izreke.

U Zagrebu 6. veljače 2026.

Sutkinja:

Dina Jellin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Dostaviti:

1. tužitelju, po pun., uz nalog za sudsku pristojbu na presudu 53,09 EUR

2. tuženiku, po pun.

3. kal. 30 dana