62. P-1355/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & partneri d.o.o. Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 30, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 27. siječnja 2026., na ročištu za objavu i uručenje presude 6. veljače 2026 .

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 10. točki d) st. 1. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj 54768/06 sklopljenog dana 27.10.2006. godine između korisnika kredita UH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika, a koji glasi: ''u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća''.

II Utvrđuje se ništetnim odredba članka 5. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj 54768/06 sklopljenog dana 27.10.2006. godine između korisnika kredita UH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika koja glasi: „5. NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA 2 00 % (slovima dvaposto) od iznosa odobrenog kredita minimalno 200 00 kn a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelj iznos od 3.110,07 eur, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 3,70 eur od 19.12. 2006. do isplate,

- 2,00 eur od 18.1. 2007. do isplate,

- 0,21 eur od 21.2. 2007. do isplate,

- 3,11 eur od 21.3. 2007. do isplate,

- 0,20 eur od 18.4. 2007. do isplate,

- 2,55 eur od 17.1. 2008. do isplate,

- 0,78 eur od 20.2.2008. do isplate

- 6,49 eur od 20.3.2008. do isplate

- 0,12 eur od 21.4.2008. do isplate

- 5,61 eur od 10.10.2008. do isplate

- 10,85 eur od 10.11.2008. do isplate

- 8,90 eur od 10.12.2008. do isplate

- 20,04 eur od 12.1.2009. do isplate

- 24,29 eur od 10.2.2009. do isplate

- 29,49 eur od 10.3.2009. do isplate

- 19,32 eur od 20.4.2009. do isplate

- 19,05 eur od 19.5.2009. do isplate

- 17,80 eur od 17.6.2009. do isplate

- 17,32 eur od 20.7.2009. do isplate

- 17,72 eur od 20.8.2009. do isplate

- 15,68 eur od 17.9.2009. do isplate

- 14,68 eur od 15.10.2009. do isplate

- 17,29 eur od 16.11.2009. do isplate

- 16,11 eur od 16.12.2009. do isplate

- 22,57 eur od 20.1.2010. do isplate

- 25,64 eur od 15.2.2010. do isplate

- 26,47 eur od 17.3.2010. do isplate

- 29,05 eur od 15.4.2010. do isplate

- 34,84 eur od 18.5.2010. do isplate

- 34,83 eur od 17.6.2010. do isplate

- 45,70 eur od 22.7.2010. do isplate

- 48,13 eur od 17.8.2010. do isplate

- 50,34 eur od 17.9.2010. do isplate

- 51,42 eur od 17.11.2010. do isplate

- 63,45 eur od 17.12.2010. do isplate

- 63,26 eur od 17.1.2011. do isplate

- 58,52 eur od 16.2.2011. do isplate

- 65,50 eur od 17.3.2011. do isplate

- 69,47 eur od 11.5.2011. do isplate

- 68,72 eur od 16.5.2011. do isplate

- 70,56 eur od 20.5.2011. do isplate

- 2.008,29 eur od 24.5.2011. do isplate

po stopi koja se određuje, do 31.12.2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV Odbija se tužbeni zahtjev za iznos od 244,17 eur zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.659,00 eur, zajedno sa zateznim kamatama, tekućim od 6. veljače 2026. do isplate, određenom uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. VI Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 125,00 eur.

Obrazloženje

1. Tužbeni navodi

1.1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio naslovnom sudu tužbu radi isplate iznosa od 3.354,24 eur. U historijatu tužbe navodi da aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), koji su sklopili pravni prednik tužitelja UH kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o. kao primatelj s druge strane, a kojim je tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika, a o čemu je uredno obaviješten tuženik.

1.2. Pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz toga što je pravni prednik tužitelja UH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita, sklopio s Societe Generale Splitskom bankom d.d., kao prednikom tuženika i kreditorom, 27. listopada 2006. nenamjenski Ugovor o kreditu broj 54768/06. Sklopljenim Ugovorom tuženik se obvezao staviti na raspolaganje pravnom predniku tužitelja iznos od 22.340,00 CHF koji će se isplatiti u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Kreditora na dan korištenja, dok se pravni prednik tužitelja obvezao isti iznos vratiti s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Odredbom čl. 10. točke d) st. 1. Ugovora određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.

1.3. Odredba čl. 10. točke d) st. 1. Ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula je nepoštena odnosno ništetna, i to zbog toga što prilikom sklapanja Ugovora korisniku kredita nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe je nedvojbeno na štetu korisnika kredita i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg korisnik kredita ima vratiti tuženiku i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s time da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz valutu švicarskog franka vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da toga nije svjestan.

1.4. Odredbom čl. 5. Ugovora iz toč. I. tužbe utvrđena je obveza korisnika kredita da prilikom plati tuženiku naknadu jednokratno odmah po potpisu Ugovora u visini od 2,00%, od iznosa kredita, odnosno u iznosu od 446,80 CHF. Korisnik kredita je na dan korištenja kredita na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva tuženiku isplatio kunsku protuvrijednost predmetnog iznosa, a prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita. Citirana odredba, u dijelu u kojem je ugovorena obveza isplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva, je ništetna. Tužitelj navodi da je iz samog teksta sklopljenog Ugovora razvidno da sporna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, korisniku kredita nameće obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora nije mogao objektivno sagledati niti na istu na bilo koji način utjecati.

1.5. Tužitelj pojašnjava da se radi o tipskom ugovoru. Sporna odredba pritom nije niti jasna niti lako razumljiva i uočljiva. Tuženik je u konkretnom slučaju na temelju ništetnih odredbe čl. 5. i čl. 10. točke d) st. 1. Ugovora ostvario korist u vidu neosnovano naplaćenih iznosa na temelju promjena u tečaju te naknade za obradu kreditnog zahtjeva u određenom iznosu. S obzirom da ništetne odredbe ne proizvode pravni učinak, tužitelj smatra kako je u konkretnom slučaju za utvrđivanje ukupne visine obveze korisnika kredita kao pravnog prednika tužitelja prema tuženiku po sklopljenom Ugovoru o kreditu mjerodavan isključivo početni ugovoreni iznos mjesečnog anuiteta, odnosno tečaj za CHF koji je bio važeći na dan korištenja kredita.

1.6. Kao dokaz za iznesene navode prilaže spisu predmeta; Ugovor o nenamjenskom kreditu od 27.10.2006., Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 30.5.2023. godine, Obavijest od 30.5.2023. godine s potvrdom o primitku pošiljke (list 9-75 spisa).

2. Odgovor na tužbu

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu od 10. svibnja 2024. osporava aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu i pasivnu legitimaciju. To iz razloga što tužitelj nije potrošač te prigovara označenoj visini vrijednosti predmeta spora iz tužbe kao suviše visoko određenoj. Naime, tužitelj u tužbenom zahtjevu postavlja zahtjev na isplatu iznosa od 3.354,24 eur uvećanog za zakonske zatezne kamate, a zbog čega nije jasno na temelju čega je tužitelj označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 7.350,00 eur. Osporava svojstvo potrošača korisnika kredita AH.

2.2. Ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja te smatra da odredbe o valutnoj klauzuli nisu ništetne kao i odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik, zaključno, ističe kako tužitelj nema pravo za zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bilo nepošten stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Napominje se kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužitelj bi u konkretnom slučaju, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu.

3. Tijek postupka

3.1. U daljnjem tijeku postupka stranke kroz podneske dodatno elaboriraju svoje stavove, a tužitelj nakon izrađenog nalaza i mišljenja u podnesku od 12. ožujka 2025. usklađuje tužbeni zahtjev sa izrađenim vještvom na način da sada potražuje iznos od 3.110,07 eur zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom.

3.2. Tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbe, navodeći da je tužitelj početno potraživao iznos od 3.354,24 eur, a sada potražuje iznos od 3.110,07 eur. Tuženik ističe prigovor radi prebijanja, ostvarene koristi sa štetom u iznosu od 34,80 eur.

4. Dokazni postupak

4.1. U postupku izvođenja dokaza sud je na temelju odredbe čl. 220. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj, 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu; ZPP) dokazivanjem po predloženim dokazima obuhvatio sve činjenice važne za donošenje odluke te je tako pregledao i cijenio isprave koje priležu spisu predmeta.

4.2. Sud je proveo dokaz saslušanjem svjedoka UH (korisnice kredita), na utvrđenje spornih okolnosti u ovom predmetu, a posebno na okolnost mogućnosti pregovaranja.

4.3. Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje, a za izradu nalaza i mišljenja u predmetnoj pravnoj stvari sud je imenovao stalnog sudskog vještaka financijske struke, Darka Prpića. Dužnost vještaka bila je izračunati razliku između iznosa pojedinih uplata izvršenih od strane korisnika kredita po predmetnom ugovoru u kunskoj protuvrijednosti za CHF po tečaju tuženika koji je bio važeći na dan plaćanja i dužnih iznosa anuiteta u kunskoj protuvrijednosti za CHF po tečaju tuženika koji je bio važeći na dan sklapanja ugovora te da utvrdi točan datum i iznos neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtijeva. Također, vještaku je dano u zadatak da uzme u obzir tzv. negativne razlike tj. razdoblje otplate kredita tijekom kojeg je tečaj CHF-HRK bio niži od tečaja CHF-HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita.

4.4. Nakon tako provedenog dokaznog postupke, cijeneći dokaze zasebno i u njihovoj ukupnosti, u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan za iznos od 3.110,07 eur.

4.5. Sud je odbio tužbeni zahtjev za iznos od 244,17 eur budući da se tuženik usprotivio navedenom djelomičnom povlačenju tužbe (uređenju tužbenog zahtjeva) na temelju odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a.

5. Predmet spora i odlučne činjenice

5.1. Tužitelj u ovom predmetu potražuje preplatu s osnove ništetne odredbe o vezanju glavnice za valutu CHF i naknade za obradu zahtjeva u ukupnom iznosu od 3.110,07 eur po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

5.2. U deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva koji prethodi kondemnatornom zahtjevu tužitelj traži od suda da utvrdi da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 10. točki d) st. 1. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj 54768/06 sklopljenog dana 27.10.2006. između korisnika kredita UH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika, a koji glasi: ''u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća''.

5.3. Nadalje tužitelj traži da sud utvrdi ništetnim odredbu čl. 5. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj 54768/06 sklopljenog 27.10.2006. između korisnika kredita UH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i pravnog prednika tuženika koja glasi: „5. NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA 2 00 % (slovima dvaposto) od iznosa odobrenog kredita minimalno 200 00 kn a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.“

5.4. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog potraživanja, osporava aktivnu legitimaciju tužitelja u ovom sporu, osnovu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata na iznos glavnice. Ne spori činjenična utvrđenja koja je tužitelj iznio u historijatu tužbe.

6. O zastari utuženog potraživanja

6.1. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog potraživanja.

6.2. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja istaknuti da je u kolektivnom sporu koji je pokrenuo Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (pa tako i ovdje tuženika), presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

6.3. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi, poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO).

6.4. Iz navedenog razloga, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iznova od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

6.5. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora.

6.6. Pravno shvaćanje ovog suda je da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primijeniti opći zastarni rok od 5 (pet) godina koji se primjenjuje ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. (čl. 225. ZOO-a).

6.7. Prema odredbi čl. 214. stavka 2. ZOO-a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi čl. 215. stavka 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana od kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

6.8. Sagledavajući činjenična i pravna pitanja ovog spora, a pri tom ne ulazeći na ovom mjestu u opširnije elaboriranje merituma, sud utvrđuje da je zastara počela teći 14. lipnja 2018., kada je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Kako je predmetni postupak pokrenut tužbom 12. lipnja 2023., a zastara utuženog potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počela je teći 14. lipnja 2018., to sud utvrđuje da u predmetnom slučaju od dana početka tijeka zastarnog roka do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 225. ZOO-a.

6.9. Slijedom navedenih utvrđenja, sud nalazi tuženikov prigovor zastare neosnovanim.

7. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije

7.1. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, sud navodi da je odredbom čl. 80. ZOO-a propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Na temelju odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

7.2. To znači da se identitet tražbine ne mijenja promjenom subjekata, pa su tako sva prava koja su za naplatu predmetne tražbine imali ustupitelji (korisnici kredita), prešle na tužitelja kao primatelja tražbine. Zbog toga, sud utvrđuje da predmetne tražbine korisnika kredita iz ugovora o kreditu nisu promijenile svoje svojstvo zbog ustupa tražbine trećoj osobi koja nije potrošač.

7.3. Dakle, u konkretnom slučaju, radi se o ustupu novčane tražbine, koja suprotno navodima tuženika, nije strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, te se narav samog prijenosa ne protivi prenošenju na drugu osobu u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a jer nije riječ o primjerice nazapljenjivoj tražbini, naknadi nematerijalne štete i slično.

7.4. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača (2003) ("Narodne novine" broj 96/03., 46/07., 79/07.; dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog čl. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Zaključno, iz odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

7.5. Imajući u vidu izneseno, sud zaključuje da su ugovori o u ustupu tražbine (cesiji) u konkretnom slučaju predstavljali samo modus prijenosa tražbine sa potrošača, na ovdje tužitelja. Pravomoćnom odlukom ovog suda, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. zaključivao s potrošačima ugovore s ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama vezanjem glavnice ugovora za valutu švicarski franak.

7.6. Na taj način deklarirana je ništetnost odredbi iz svih ugovora o kreditu u navedenom vremenskom razdoblju koji sadrže sporne odredbe. Slijedom navedenih utvrđenja, tužitelj u ovom postupku nije bio dužan dokazivati da su predmetne odredbe iz ugovora o kreditu ništetne. Valja istaknuti da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (čl. 327. st. 1. ZOO-a). Budući da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne kako je ranije obrazloženo, osnovana je i dospjela tražbina korisnika kredita prema tuženiku, s osnova stjecanja bez osnove, a koja je ustupljena ovdje tužitelju.

7.7. Kako je sud utvrdio da predmetni ugovor o ustupu tražbine (list 68-72 spisa) ispunjava sve pretpostavke i uvjete propisane zakonom te da nema negativnih pretpostavki vezanih uz prirodu prenesene tražbine, kao i da identitet ustupljene tražbine nije promijenjen uslijed čega novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, ovaj sud zaključuje da je tužitelj aktivno legitimiran u postupku.

7.8. Valja napomenuti da je stajalište ovog suda jednako kao i stajalište koje je Europski sud zauzeo u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (isto u presudi C.519/19). Europski sud tako u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzima sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu.

7.9. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

8. Opseg zaštite i nepoštene ugovorne odredbe

8.1. Tuženik pogrešno smatra da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini i da nije primjenjiva na konkretan pravni odnos.

8.2. U skladu s odredbom čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP-a, odnosno da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8.3. Prema tome, ovaj sud je u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno, vezan je za utvrđenje da je odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli ništetna. Odluka suda 9 Poslovni broj: 7 P-121/2019-40 u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, tako obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

8.4. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ističe se da je pravomoćnom presudom, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. (u odnosu na valutnu klauzulu) do 31. prosinca 2008., u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni ugovor o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim okolnostima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

8.5. Na taj način došlo je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Iz obrazloženja odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., proizlazi da se pojedini potrošači, u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti, jer presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove.

8.6. Slijedom navedene argumentacije, sud zaključuje da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu koje je prednik tuženika sklapao u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franak već utvrđene nepoštenim i ništetnim pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu, pa se u ovoj parnici poštenje i valjanost navedenih odredbi ne može ponovno razmatrati.

9. Ništetnost nepoštene ugovorne odredbe i vračanje stečenog bez osnove

9.1. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stoga, sud utvrđuje da ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, a te odredbe nisu bile ni uvjet ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

9.2. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

9.3. Kako su odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovoreno vezivanje glavnice za tečaj švicarskog franka, te se odredbe između tuženika i korisnika kredita, posljedično, ne mogu primijeniti pa tako tuženik nema ni pravo naplate na temelju njih. Iz navedenog razloga, tuženik je, u skladu s odredbom čl. 84. st. 1. i čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi ništetnih odredbi, dok tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta zbog vezivanja glavnice za tečaj švicarskog franka. Izraženi stav ovog suda u skladu je s ranije citiranim sudskom praksom prema kojoj je tuženik u obvezi vratiti preplaćene iznose uslijed nepoštenih i ništavih odredbi ugovora o kreditu s redovnom (fiksnom) kamatom koja je bila na snazi u trenutku potpisivanja Ugovora o kreditu.

9.4. Sud prihvaća u cijelosti iskaz svjedoka UH kao uvjerljiv, logičan i sukladn ispravama u spisu. Iz svih danog iskaza proizlazi da je predmetni kredit potrošački. Nadalje, korisnik kredita iskazao je da mu je od strane tuženika ponuđen isključivo ugovor u CHF valuti te da je ugovor sastavljen od strane tuženika bez pregovaranja o sadržaju samog ugovora, kao i da nije bio upozoren na rizike ugovaranja kredita u CHF.

9.5. U odnosu na nepoštenost odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu sud utvrđuje da je protivna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom obrade kredita.

9.6. Rješenjem Vrhovnog suda broj Revd 79712023-2. dopuštena je revizija u odnosu na pravno pitanje:

"Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošača kod ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe dl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi dl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi tl. 83. i 85. ZZP?"

9.7. Vrhovni sud je u svojoj odluci obrazložio da je sud u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U predmetnom slučaju tuženik nije predlagao provođenje dokaza na utvrđivanje te odlučne činjenice koja bi mu potencijalno pomogla u dokazivanju iznijetih tvrdnji pa sud utvrđuje da se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj sporno odredbi.

9.8. Vrhovni sud je na postavljeno pitanje odgovorio:

"Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe 61. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao Sto su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi dl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi č!. 83. i 85. ZZP."

9.9. Iz navedenog proizlazi da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade što tuženik u postupku nije dokazao, a što je bio dužan u skladu s pravilima o teretu dokazivanja. Nadalje iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 5.

Ugovora o kreditu posljedično ništetna.

9.10. Dakle, kako su dijelovi ugovora koji se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope te jednokratne naknade ništetni, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na osnovu toga primio prema odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima – stjecanje bez osnove.

10. Negativne tečajne razlike

10.1. Tuženik prigovara da bi iznosi koje je korisnik kredita preplatio zbog povećanja tečaja CHF spram kune u odnosu na početni tečaj (pozitivne tečajne razlike) trebali biti umanjeni za iznose anuiteta u razdobljima kada je tečaj bio niži od početnog (negativne tečajne razlike), te da bi ukupna preplata morala stoga biti umanjena za negativne tečajne razlike.

10.2. Sud utvrđuje da tužitelj osnovano ističe kako njegov zahtjev niti ne može biti postavljen drugačije nego da traži preplatu koja se temelji isključivo na pozitivnoj razlici, samo glede razdoblja kada je obveza bila viša od početne i kada je dolazilo do stjecanja bez osnove u korist imovine tuženika te da tuženik nema pravo pozivati se na utvrđenja o ništetnosti iz kolektivnog spora jer su ona ustanovljena isključivo u korist potrošača, obzirom je upravo tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovorio ništetne odredbe.

10.3. Uvidom u spis sud utvrđuje da tuženik ističe kako podnosi materijalni prigovor prijeboja iz odredbe čl. 346. st. 3. ZOO-a. (podnesak od 3. ožujka 2025.).

10.4. Odredbom čl. 346. st. 3. ZOO-a (obujam naknade) propisano je:

Ako je pri povredi obveze pored štete nastao za vjerovnika i neki dobitak, o njemu će se prilikom određivanja visine naknade voditi računa u razumnoj mjeri.

10.5. Dakle, ne radi se o prigovoru prijeboja, kako to pogrešno navodi tuženik, već o smanjenju naknade koju bi sud mogao uzeti u obzir u određenim okolnostima propisanim zakonom.

10.6. Kako su utvrđenja kolektivnog spora glede ništetnosti ustanovljena isključivo u korist potrošača, to sud smatra neosnovanim zahtjev tuženika za smanjenjem naknade u iznosu od 34,80 eur, te prihvaća visinu tužbenog zahtjeva postavljenu u konačno uređenom tužbenom zahtjevu (koji je postavljen prema vještačkom nalazu i mišljenju i koje sud također prihvaća u cijelosti i na koji stranke nisu iznijele primjedbe).

11. Zatezne kamate

11.1. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom ovog suda, poslovni broj P-1401/2012, utvrđeno je da je prednik tuženika sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik je stoga bio nesavjestan jer je znao odnosno morao znati da su takve odredbe nepoštene.

11.2. Tijek zateznih kamata sud je dosudio od dana izvršenih plaćanja od strane korisnika kredita pa do isplate, a stopa zateznih kamata određena je u skladu s odredbom čl. 29. stavak 2. ZOO-a (ostali odnosi) budući da tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

12. Troškovi postupka

12.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 155. te čl. 164. st. 2. ZPP-a. Budući da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, dosuđeni su mu troškovi parničnog postupka.

12.2. Visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. i 107/25.; dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23., dalje: ZSP) te Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23., dalje: Uredba o tarifi). Vrijednost predmeta spora je 3.354,24 eur. Vrijednost boda iznosi 2 eur (Tbr. 50. Tarife), a za svaku radnju tužitelj s obzirom na vrijednost predmeta spora (3.354,24 eur) ima pravo na 100 bodova. Sud ne prihvaća naznačenu vrijednost predmeta spora u iznosu od 7.350,00 eur jer ta visina ne proizlazi iz tužbenog zahtjeva (deklaratorni dio zahtjeva predstavlja tek preambulu kondemnatornog zahtjeva).

12.3. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr.7.1 Tarife), podneska od 20.5.2024., 12.3.2025. i 22.4.2025. (8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 17.12.2024. te 27.1.2026. (9. t. 1. Tarife), svaka radnja 200,00 eur, što uvećano za PDV 25 % iznosi 1.500,00 eur

12.4. Tome valja pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 159,98 eur te trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eur. Tužitelju je ukupno priznat parnični trošak u iznosu od 1.659,00 eur. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 30. st. 1. i 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17.; dalje OZ), a teče od dana donošenja ove presude do isplate prema stopi iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a (ostali odnosi.

12.5. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška ročišta za objavu u iznosu od 125,00 eur jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a). Naime, stranke su zastupane po punomoćnicima, a presuda se objavljuje na e- oglasnoj ploči sudova i kao takva je dostupna pa nije potrebno da punomoćnici fizički dolaze u sudnicu i na taj način uzrokuju dodatan trošak.

13. Slijedom navedenog, valjalo je presuditi kao u izreci.

.

Zagreb, 6. veljače 2026.

S U D A C

Iva Buljan

:

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.

3. Kal