REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6061/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 19. siječnja 2026., u nazočnosti tužitelja i zamjenice njegovog punomoćnika te u odsutnosti tuženika, dana 6. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9011746014 od 1. kolovoza 2006., zaključenog između tužitelja ČF, kao korisnika kredita, i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kao kreditora, koja glasi "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila", utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 185,43 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. kolovoza 2006. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 387,43 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 6. veljače 2026. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom 1. kolovoza 2006. Ugovor o kreditu broj 9011746014, kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.200,60 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca. Člankom 11.3., pod nazivom ZAVRŠNE ODREDBE, predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta obveza plaćanja naknade u visini od 1,50% od iznosa kredita, jednokratne, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati, odnosno platiti je kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade, prilikom isplate kredita, tuženik naplatio iznos od 185,43 EUR. Tužitelj navodi i da se radi o ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu i koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika, kao trgovca, a o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo te isti, kao takav, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuženika, kao potrošača, sve sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošač, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, pa zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. O navedenoj odredbi ugovora, tvrdi tužitelj, uopće se nije pojedinačno pregovaralo, već je ista umetnuta u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe te je tužitelju sve bilo ponuđeno po principu "uzmi ili ostavi", tako da je dobio na potpis unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik tužitelju nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita, odnosno nije prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja mu je naplaćena. Odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila je sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od strane tuženika, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, a kojom odredbom mu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, zbog čega predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu korisnika kredita, odnosno potrošača, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku odnosno trgovca kao druge ugovorne strane, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, kao i načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog, zatražio je da sud spornu ugovornu odredbu o tzv. ulaznoj naknadi utvrdi ništetnom i naloži tuženiku da mu isplati iznos naplaćen po toj osnovi od 185,43 EUR i to sa zateznim kamatama tekućim od dana naplate iste (3. kolovoza 2006.) pa do isplate, a zatražio je i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, istaknuo prigovor zastare te je prigovorio da je vrijednost predmeta spora suviše visoko postavljena. Smatra da, sukladno odredbi 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, a sukladno čl. 2. st. 1. t. 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju, ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Istaknuo je i da je i odredbom čl. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose te stoga tužitelj ne može tražiti da sud pronalazi volju ugovornih strana iz ugovora o kreditu koja je različita od one koja je jasno i nedvojbeno navedena u pisanom, potpisanom i solemniziranom ugovoru o kreditu. Smatra da, sukladno odredbama istog Zakona, nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade, dok iz citiranih odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji su lex specialis, proizlazi da je ugovaranje takve naknade dopušteno. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva temelji se na slobodi ugovaranja te je dana 31. siječnja 2014. donesen i Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite, kojim je izrijekom u odredbi čl. 3., kao dopuštena, predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade i to ovisno o vrsti kredita. Smatra kako je zakonodavac tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017. propisao da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, dakle, samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita i samo u odnosu na naknadu za obradu kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu predmetnog Zakona, a s obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 2006. isključenje ugovaranja plaćanja naknade za obradu kredita se ne odnosi na isti. Nadalje, navodi da sporna odredba nije nejasna, odnosno neodređena s obzirom da je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora znao da će naknada iznositi određeni, ugovorom definirani postotak od iznosa kredita i na nju je pristao te je iznos naknade fiksan i bio poznat tužitelju u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a smatra i da u istom nije bilo nužno navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja jer to nije bila obveza tuženika. Tvrdi i kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama i da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom, jer je ista ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način, fiksno određena, tj. odrediva u svakom trenutku, te je tužitelj razumio doseg i posljedice iste. Predmetna odredba, osim toga, unesena je u Ugovor na uočljivom mjestu i bez dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima. Tuženik je istaknuo i da je točkom 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima, koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, određeno da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu odlukom o naknadama i drugim troškovima tuženika i ugovorom o kreditu, te da su važeće naknade iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima u poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Smatra da je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu od službenika tuženika mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana predmetnu odredbu. Obrazložio je prigovor zastare navodeći da je sporna naknada za obradu kredita naplaćena 2006., a tužba podnesena 2024., pa je očito da je kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u zastari, a kako je kondemnatorni dio u zastari, tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Obrazložio je i prigovor naznačenoj vrijednost predmeta spora, navodeći da je ista previsoko naznačena, s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za isplatu iznosa od 185,43 EUR. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka. Naknadno je podredno učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva i datum naplate sporne naknade.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u knjigovodstvenu karticu, Ugovor o kreditu broj 9011746014 od 1. kolovoza 2006. (dalje: Ugovor), otplatnu tablicu i Opće uvjete poslovanja s građanima te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Osnovano je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.512,66 EUR, jer iako je tužitelj, pored zahtjeva za isplatu iznosa od 185,43 EUR, postavio i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, s obzirom da zbog te ništetnosti potražuje navedeni iznos, radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a sukladno čl. 35. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), jer isti u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev, stoga nije bilo potrebno odlučivati o prigovoru tuženika, već je mjerodavna vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevu za isplatu, odnosno iznos od 185,43 EUR (tako i VSRH u odluci Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011.).

6. Među strankama nije sporno da su 1. kolovoza 2006. sklopile Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 20.200,60 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora (čl. 1.), iz kojeg proizlazi i da je isti sklopljen radi kupnje vozila te da je odredbom čl. 11.3. istog ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade, prije ili istovremeno s korištenjem kredita, u visini od 1,50% od iznosa kredita, sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

7. Nije sporno niti da je tužitelju prilikom isplate kredita, 1. kolovoza 2006., naplaćena naknada u iznosu od 185,43 EUR, dok je sporno je li sporna ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te pripada li tužitelju posljedično pravo na povrat navedenog iznosa naplaćenog na ime tzv. ulazne naknade, a sporno je i je li tražbina tužitelja zastarjela.

8. Iz iskaza tužitelja, koji je sud kao logičan i neposredno uvjerljiv prihvatio u cijelosti, proizlazi da je predmetni kredit podigao radi kupnje osobnog vozila koje mu je bilo potrebno za privatne svrhe te kada je došao u banku radi potpisivanja ugovora, isti je bio unaprijed pripremljen. Iskazao je da ga je pročitao i vidio tu odredbu o naknadi za obradu kredita koja se trebala uplatiti u postotku od iznosa kredita te je pitao mora li se ta naknada platiti ili se može drugačije dogovoriti, na što mu je rečeno da je to tako i da se ništa ne može mijenjati. Nije mu bilo objašnjeno zašto se ta naknada naplaćuje, a niti je obrazložena visina naknade, kao niti na koje se troškove odnosi.

9. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da je tužitelj prilikom njegova sklapanja imao svojstvo potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a koja okolnost proizlazi iz činjenice da je tužitelj Ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje vozila te da tuženik nije dokazao da bi tužitelj isto koristio u poslovne svrhe, već suprotno proizlazi iz njegovog iskaza. Utvrđeno je i da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed popunjenom obrascu ugovora, da tužitelju prilikom dogovaranja kredita uopće nije spomenuta sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, kao i da ista, u smislu vrste i visine, nije uopće bila određena, već je samo naveden postotak u kojem se naplaćuje i da se plaća od iznosa kredita, kao i da se naplaćuje prije ili istovremeno s isplatom kredita. Utvrđeno je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, pa tako niti o spornoj, što tuženik niti ne osporava, a nije od značaja okolnost da su naknade bile propisane Općim uvjetima poslovanja s građanima, u kojima je navedeno i da su iste u pisanom obliku dostupne u poslovnoj mreži, jer se samo na temelju toga ne može zaključiti da tužitelj bio detaljnije upoznat sa spornom odredbom te time tuženik ne dokazuje drugačije glede odlučne okolnosti, odnosno da bi djelatnik tuženika postupio drugačije nego što to proizlazi iz iskaza tužitelja, tj. objasnio tužitelju o kakvoj naknadi se radi i zašto se ista naplaćuje te koje troškove pokriva.

10. Nadalje, nije sporno da se utvrđenja suda iz postupka povodom kolektivne tužbe potrošača-korisnika kredita, koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i pod poslovnim brojem P-1401/2012 izravno ne primjenjuju na ovaj postupak, jer se u tom postupku nije utvrđivala ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, stoga je u ovom postupku trebalo utvrđivati radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi.

11. Zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti sporne odredbe nije zastario, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

12. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 82. ZZP/03, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, a isto propisuje i odredba čl. 324. st. 1. ZOO.

13. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 84. ZZP/03. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obavljanje bankarskih usluga, manje je jasna u dijelu visine te naknade, jer je navedeno samo u postotku koliko ista iznosi, a pritom nije naveden tečaj po kojem se vrši naplata naknade, s obzirom da je obveza vezana za CHF (valutna klauzula). Za dodati je da tužitelj nije upoznat s tom obvezom prilikom dogovaranja kredita, već tek kada je došao potpisati isti. Osim toga, u Ugovoru nije jasno i određeno navedeno na što se, odnosno koje troškove, ta naknada odnosi, niti je to tužitelju objasnio djelatnik tuženika prilikom potpisivanja Ugovora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade u relativno visokom iznosu od nespornih 185,43 EUR, pa je time prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, imajući u vidu visinu iznosa i način ugovaranja sporne odredbe. Pritom je za istaknuti i da posao obrade kredita predstavlja redovne poslove koje tuženik u sklopu svoje djelatnosti obavlja, što upućuje na zaključak da se radi o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje tuženik ne dokazuje da korespondiraju s iznosom naknade koja je ugovorena spornom odredbom i naplaćena tužitelju. Pritom je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

14. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju, kao potrošaču, plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je, stoga, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa je ista, sukladno čl. 87. ZZP/03, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe. Za dodati je i da se, imajući u vidu visinu naplaćene naknade, i okolnosti sklapanja Ugovora (izostanak pregovora), ne radi o zabrani manjeg značaja, tako da unatoč tomu što je ugovor izvršen, to nije od utjecaja na mogućnost isticanja ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi i odlučio kao pod točkom I izreke.

15. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana naplate predmetne naknade do dana podnošenja tužbe proteklo više od 5 godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj tek u ovom postupku zatražio da sud spornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena ta naknada, utvrdi ništetnom. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužitelja usmjerene na povrat isplaćenog iznosa ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke, što pak ne čini preuranjenom tužbu u dijelu restitucijskog zahtjeva, jer nema zapreke da se ta dva tužbena zahtjeva prihvate istodobno.

16. Slijedom navedenog, temeljem čl. 323. st. 1. ZOO, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos naplaćene naknade od 185,43 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim od dana kada je tužitelju ista naplaćena, tj. 1. kolovoza 2006. do dana isplate, kako je to i zatraženo. Ovo stoga što je tuženik bio nepošten, jer je znao i morao znati da naplaćivanje tako visokog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi i da je zbog izostanka mogućnosti pregovaranja o toj odredbi, kao i izostanka potpunog informiranja tužitelja o njoj, ta ugovorna odredba ništetna.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

18. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (25 bodova), trošak sastava podneska od 30. siječnja 2025. po Tbr. 8. toč. 1. (25 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 15. svibnja 2025. i 19. siječnja 2026., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x25 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (12,5 bodova), te trošak PDV-a u iznosu od 56,25 EUR, kao i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu od po 53,09 EUR.

19. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 387,43 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

20. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04) i čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 6. veljače 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika