REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl. broj spisa: P-5076/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Sanji Vodopija kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, radi utvrđenja i isplate, dana 6. veljače 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102122009 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 19.11.2004.g., u dijelu kojim je ugovorena za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% na iznos kredita prije korištenja kredita.
II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, da tužiteljici AC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.436,71 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 08. prosinca 2004.g. do isplate i to do 31. prosinca 2007. po kamatnoj stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 303,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. veljače 2026. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je kod ovog suda dana 25. srpnja 2025. godine podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je dana 19.11.2004.g. sklopila sa tuženikom Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102122009, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 221.666,67 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. U članku 10. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% na iznos kredita prije korištenja kredita (tzv. ulazna naknada). Navodi da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza plaćanja ulazne naknade ništetna, što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka navedene odredbe. Tuženik je tužiteljici dana 08.12.2004. prilikom isplate ugovorenog iznosa kredita obračunao i naplatio naknadu u visini od 1,00% od iznosa kredita, odnosno u iznosu od 1.436,71 EUR (tzv. ulazna naknada). Naplata predmetne naknade vidljiva iz potvrde o naplati iste izdane od strane tuženika. Ističe da je predmetna odredba čl. 10. nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/2003), što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe (čl. 87. ZZP/03). Navodi kako joj je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba čl. 10. Ugovora ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe. Nadalje, u odnosu na poštenost predmetne odredbe tužitelj ističe da ista protivno načelu savjesnoti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom isplate kredita. Nadalje, tužiteljica ističe da joj tuženik prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koji troškovi tuženiku navodno nastaju prilikom isplate kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od Korisnika kredita. Ističe kako navedeno tuženik nije predočio tužiteljici očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova prilikom isplate kredita tuženik niti nema, već je samo paušalno odredio da je Korisnik kredita dužan platiti naknadu u visini 1,00% od odobrenog kredita, bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o tome zašto je određen baš taj postotak, u čemu se temelji takva visina naknade i koja je svrha iste. Tužiteljica ističe da uslijed takvog postupanja tuženika uopće nije imala mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost i opravdanost obveze koju joj je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom čl. 10. Ugovora, niti je stoga bila u mogućnosti da donese cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom. Stoga je jasno da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu, te potrebu tužitelja za angažiranjem sredstava putem kreditnog odnosa radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, konkretnije radi kupnje stana, te je u takvim okolnostima tužitelju putem tipskog ugovora nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju ulazne naknade prilikom isplate kredita, koja naknada nama pokriće u poslovnim izdacima tuženika, pa u konačnici protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Nadalje ističe da je predmetna odredba ništetna i s aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, obzirom je, kako je prethodno opisano, za tužiteljicu kao ugovornu stranu koja se obvezala na plaćanja sporne naknade, ista obveza bila potpuno neodređena i neodrediva. Predmetnom odredbom tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da joj je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja odnosno zbog čega upravo taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. O tome da se u slučaju ugovornih odredbi kojima je određena obveza Korisnika kredita na plaćanje naknade prilikom isplate kredita, radi o nepoštenim i stoga ništetnim ugovornim odredbama, izjasnila se i potvrdila recentna sudska praksa Vrhovnog suda RH. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je određeno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,00% od iznosa kredita, sve na način kako je to pobliže navedeno točki I. izreke ove presude, te potražuje od tuženika isplatu iznosa od 1.436,71 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 8. prosinca 2004. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.
2. Tuženik je rješenjem ovog suda od 11. rujna 2025. godine pozvan na davanje odgovora na tužbu, te je istim rješenjem upozoren na posljedice koje će nastupiti ne udovolji li traženom u zadanom roku. Tuženik je navedeno rješenje i tužbu uz priloženu dokumentaciju zaprimio dana 15. rujna 2025. godine.
3. Tuženik, iako je uredno pozvan rješenjem suda od 11. rujna 2025. godine da u roku od 45 dana od dana dostave tužbe podnese odgovor na tužbu, uz upozorenja na posljedice propuštanja, odgovor na tužbu nije podnio, pa kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje činjenice nisu u protivnosti s dokazima koje je podnijela sama tužiteljica, a ne postoje niti općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, to je sukladno odredbi čl. 331.b, a na temelju čl. 338. st. 5. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP) odlučeno kao u izreci presude.
4. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
5. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR sukladno spomenutoj Tarifi, te uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 250,00 eura. Nadalje, tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 eura i sudske pristojbe na presudu od 26,55 eura, tako da je tužiteljici sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 303,10 eura. Na tako utvrđeni iznos troška tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
U Zagrebu, 6. veljače 2026. godine
Sutkinja:
Sanja Vodopija
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 (četiri) istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP-a).
DNA:
1. pun. tužiteljice uz rj. o sudskoj pristojbi na presudu od 26,55 eura
2. tuženiku
