Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-583/2025-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Marčan & Partneri, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Leko i partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 14. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 06. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništava odredba članka 4 toč. 4.1. ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 27. ožujka 2006. u dijelu u kojem je tuženica ovlaštena mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke kao i da nisu zakonite odluke tuženice o promjenama kamatnih stopa koje je tuženica donijela.

II. Utvrđuje se da je ništava odredba članka 7 toč. 7.2. odnosno obveza tužitelja da će plaćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 27. ožujka 2006.

III. Tuženica je dužan u roku 15 dana platiti tužitelju iznos 12.447,46 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na

- iznos 6,04 eura od 31. srpnja 2006. pa do isplate,

- iznos 6,04 eura od 31. kolovoza 2006. pa do isplate,

- iznos 6,03 eura od 30. rujna 2006. pa do isplate,

- iznos 6,03 eura od 31. listopada 2006. pa do isplate,

- iznos 6,03 eura od 30. studenog 2006. pa do isplate,

- iznos 6,03 eura od 31. prosinca 2006. pa do isplate,

- iznos 0,04 eura od 31. siječnja 2007. pa do isplate,

- iznos 0,04 eura od 28. veljače 2007. pa do isplate,

- iznos 0,04 eura od 31. ožujka 2007. pa do isplate,

- iznos 0,04 eura od 30. travnja 2007. pa do isplate,

- iznos 0,04 eura od 31. svibnja 2007. pa do isplate,

- iznos 0,04 eura od 30. lipnja 2007. pa do isplate,

- iznos 0,04 eura od 31. srpnja 2007. pa do isplate,

- iznos 118,25 eura od 31. kolovoza 2007. pa do isplate ,

- iznos 118,20 eura od 30. rujna 2007. pa do isplate,

- iznos 118,17 eura od 31. listopada 2007. pa do isplate,

- iznos 118,12 eura od 30. studenog 2007. pa do isplate,

- iznos 118,08 eura od 31. prosinca 2007. pa do isplate,

- iznos 118,04 eura od 31. siječnja 2008. pa do isplate,

- iznos 205,86 eura od 29. veljače 2008. pa do isplate,

- iznos 205,80 eura od 31. ožujka 2008. pa do isplate,

- iznos 205,74 eura od 30. travnja 2008. pa do isplate,

- iznos 205,69 eura od 31. svibnja 2008. pa do isplate,

- iznos 205,63 eura od 30. lipnja 2008. pa do isplate,

- iznos 205,57 eura od 31. srpnja 2008. pa do isplate,

- iznos 205,50 eura od 31. kolovoza 2008. pa do isplate,

- iznos 205,44 eura od 30. rujna 2008. pa do isplate,

- iznos 205,37 eura od 31. listopada 2008. pa do isplate,

- iznos 205,30 eura od 30. studenog 2008. pa do isplate,

- iznos 205,23 eura od 31. prosinca 2008. pa do isplate,

- iznos 210,92 eura od 31. siječnja 2009. pa do isplate,

- iznos 210,85 eura od 28. veljače 2009. pa do isplate,

- iznos 210,77 eura od 31. ožujka 2009. pa do isplate,

- iznos 210,70 eura od 30. travnja 2009. pa do isplate,

- iznos 210,62 eura od 31. svibnja 2009. pa do isplate,

- iznos 210,54 eura od 30. lipnja 2009. pa do isplate,

- iznos 210,44 eura od 31. srpnja 2009. pa do isplate,

- iznos 210,36 eura od 31. kolovoza 2009. pa do isplate,

- iznos 210,27 eura od 30. rujna 2009. pa do isplate,

- iznos 210,18 eura od 31. listopada 2009. pa do isplate,

- iznos 210,09 eura od 30. studenog 2009. pa do isplate,

- iznos 209,99 eura od 31. prosinca 2009. pa do isplate,

- iznos 209,90 eura od 31. siječnja 2010. pa do isplate,

- iznos 209,80 eura od 28. veljače 2010. pa do isplate,

- iznos 209,70 eura od 31. ožujka 2010. pa do isplate,

- iznos 209,59 eura od 30. travnja 2010. pa do isplate,

- iznos 209,49 eura od 31. svibnja 2010. pa do isplate,

- iznos 209,38 eura od 30. lipnja 2010. pa do isplate,

- iznos 209,27 eura od 13. kolovoza 2010. pa do isplate,

- iznos 209,16 eura od 10. rujna 2010. pa do isplate,

- iznos 209,05 eura od 02. listopada 2010. pa do isplate,

- iznos 208,93 eura od 31. listopada 2010. pa do isplate,

- iznos 169,79 eura od 10. prosinca 2010. pa do isplate,

- iznos 169,68 eura od 14. siječnja 2011. pa do isplate,

- iznos 169,57 eura od 11. veljače 2011. pa do isplate,

- iznos 169,46 eura od 11. ožujka 2011. pa do isplate,

- iznos 169,34 eura od 11. travnja 2011. pa do isplate,

- iznos 169,22 eura od 10. svibnja 2011. pa do isplate,

- iznos 141,52 eura od 13. lipnja 2011. pa do isplate,

- iznos 141,41 eura od 05. srpnja 2011. pa do isplate,

- iznos 141,30 eura od 11. kolovoza 2011. pa do isplate,

- iznos 113,77 eura od 09. rujna 2011. pa do isplate,

- iznos 113,67 eura od 11. listopada 2011. pa do isplate,

- iznos 113,56 eura od 11. studenog 2011. pa do isplate,

- iznos 113,46 eura od 09. prosinca 2011. pa do isplate,

- iznos 113,35 eura od 16. siječnja 2012. pa do isplate,

- iznos 113,25 eura od 10. veljače 2012. pa do isplate,

- iznos 113,14 eura od 12. ožujka 2012. pa do isplate,

- iznos 113,03 eura od 12. travnja 2012. pa do isplate,

- iznos 112,93 eura od 11. svibnja 2012. pa do isplate,

- iznos 112,81 eura od 13. lipnja 2012. pa do isplate,

- iznos 112,70 eura od 10. kolovoza 2012. pa do isplate,

- iznos 112,58 eura od 12. rujna 2012. pa do isplate,

- iznos 112,47 eura od 12. listopada 2012. pa do isplate,

- iznos 112,35 eura od 14. studenog 2012. pa do isplate,

- iznos 112,23 eura od 13. prosinca 2012. pa do isplate,

- iznos 112,11 eura od 15. siječnja 2013. pa do isplate,

- iznos 111,99 eura od 15. siječnja 2013. pa do isplate,

- iznos 122,45 eura od 13. ožujka 2013. pa do isplate,

- iznos 122,32 eura od 13. svibnja 2013. pa do isplate,

- iznos 122,19 eura od 08. srpnja 2013. pa do isplate,

- iznos 122,05 eura od 12. srpnja 2013. pa do isplate,

- iznos 121,91 eura od 12. srpnja 2013. pa do isplate,

- iznos 121,77 eura od 12. srpnja 2013. pa do isplate,

- iznos 121,63 eura od 12. kolovoza 2013. pa do isplate,

- iznos 121,49 eura od 12. rujna 2013. pa do isplate,

- iznos 121,34 eura od 11. listopada 2013. pa do isplate,

- iznos 121,20 eura od 13. studenog 2013. pa do isplate,

- iznos 121,05 eura od 12. prosinca 2013. pa do isplate,

- iznos 120,90 eura od 11. veljače 2014. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja od 31. srpnja 2006. do 31. prosinca 2007. iznosi 15 % godišnje, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. iznosi 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

IV. Tuženica je dužna u roku 15 dana platiti tužitelju iznos 17.884,31 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

− iznos 2,36 eura od 05. svibnja 2006. pa do isplate,

− iznos 50,78 eura od 31. listopada 2008. pa do isplate,

− iznos 54,56 eura od 31. prosinca 2008. pa do isplate,

− iznos 64,03 eura od 31. siječnja 2009. pa do isplate,

− iznos 68,07 eura od 28. veljače 2009. pa do isplate,

− iznos 55,37 eura od 31. ožujka 2009. pa do isplate,

− iznos 57,39 eura od 30. travnja 2009. pa do isplate,

− iznos 40,84 eura od 31. svibnja 2009. pa do isplate,

− iznos 26,71 eura od 30. lipnja 2009. pa do isplate,

− iznos 29,88 eura od 31. srpnja 2009. pa do isplate,

− iznos 38,01 eura od 31. kolovoza 2009. pa do isplate,

− iznos 37,11 eura od 30. rujna 2009. pa do isplate,

− iznos 29,34 eura od 31. listopada 2009. pa do isplate,

− iznos 43,87 eura od 30. studenog 2009. pa do isplate,

− iznos 54,47 eura od 31. prosinca 2009. pa do isplate,

− iznos 71,52 eura od 31. siječnja 2010. pa do isplate,

− iznos 67,07 eura od 28. veljače 2010. pa do isplate,

− iznos 89,09 eura od 31. ožujka 2010. pa do isplate,

− iznos 84,27 eura od 30. travnja 2010. pa do isplate,

− iznos 94,32 eura od 31. svibnja 2010. pa do isplate,

− iznos 160,95 eura od 30. lipnja 2010. pa do isplate,

− iznos 139,47 eura od 13. kolovoza 2010. pa do isplate,

− iznos 204,39 eura od 10. rujna 2010. pa do isplate,

− iznos 158,69 eura od 02. listopada 2010. pa do isplate,

− iznos 146,63 eura od 31. listopada 2010. pa do isplate,

− iznos 196,35 eura od 10. prosinca 2010. pa do isplate,

− iznos 222,10 eura od 14. siječnja 2011. pa do isplate,

− iznos 194,12 eura od 11. veljače 2011. pa do isplate,

− iznos 210,33 eura od 11. ožujka 2011. pa do isplate,

− iznos 186,09 eura od 11. travnja 2011. pa do isplate,

− iznos 235,31 eura od 10. svibnja 2011. pa do isplate,

− iznos 271,31 eura od 13. lipnja 2011. pa do isplate,

− iznos 257,88 eura od 05. srpnja 2011. pa do isplate,

− iznos 478,28 eura od 11. kolovoza 2011. pa do isplate,

− iznos 284,94 eura od 09. rujna 2011. pa do isplate,

− iznos 263,02 eura od 11. listopada 2011. pa do isplate,

− iznos 267,32 eura od 11. studenog 2011. pa do isplate,

− iznos 265,55 eura od 09. prosinca 2011. pa do isplate,

− iznos 296,80 eura od 16. siječnja 2012. pa do isplate,

− iznos 303,19 eura od 10. veljače 2012. pa do isplate,

− iznos 302,77 eura od 12. ožujka 2012. pa do isplate,

− iznos 294,63 eura od 12. travnja 2012. pa do isplate,

− iznos 299,96 eura od 11. svibnja 2012. pa do isplate,

− iznos 307,23 eura od 13. lipnja 2012. pa do isplate,

− iznos 299,42 eura od 10. kolovoza 2012. pa do isplate,

− iznos 281,36 eura od 12. rujna 2012. pa do isplate,

− iznos 293,02 eura od 12. listopada 2012. pa do isplate,

− iznos 300,38 eura od 14. studenog 2012. pa do isplate,

− iznos 293,80 eura od 13. prosinca 2012. pa do isplate,

− iznos 285,62 eura od 15. siječnja 2013. pa do isplate,

− iznos 285,62 eura od 15. siječnja 2013. pa do isplate,

− iznos 283,16 eura od 13. ožujka 2013. pa do isplate,

− iznos 272,37 eura od 13. svibnja 2013. pa do isplate,

− iznos 265,69 eura od 08. srpnja 2013. pa do isplate,

− iznos 268,85 eura od 12. srpnja 2013. pa do isplate,

− iznos 268,85 eura od 12. srpnja 2013. pa do isplate,

− iznos 268,85 eura od 12. srpnja 2013. pa do isplate,

− iznos 273,69 eura od 12. kolovoza 2013. pa do isplate,

− iznos 277,61 eura od 12. rujna .2013. pa do isplate,

− iznos 290,21 eura od 11. listopada 2013. pa do isplate,

− iznos 290,13 eura od 13. studenog 2013. pa do isplate,

− iznos 303,36 eura od 12. prosinca 2013. pa do isplate,

− iznos 303,45 eura od 11. veljače 2014. pa do isplate,

− iznos 248,32 eura od 11. veljače 2014. pa do isplate,

− iznos 252,85 eura od 11. ožujka 2014. pa do isplate,

− iznos 241,43 eura od 13. svibnja 2014. pa do isplate,

− iznos 241,43 eura od 13. svibnja 2014. pa do isplate,

− iznos 242,38 eura od 11. lipnja 2014. pa do isplate,

− iznos 249,72 eura od 11. srpnja 2014. pa do isplate,

− iznos 255,25 eura od 12. kolovoza 2014. pa do isplate,

− iznos 254,34 eura od 12. rujna 2014. pa do isplate,

− iznos 256,87 eura od 10. listopada 2014. pa do isplate,

− iznos 266,58 eura od 12. studenog 2014. pa do isplate,

− iznos 268,61 eura od 12. prosinca 2014. pa do isplate,

− iznos 269,58 eura od 15. siječnja 2015. pa do isplate,

− iznos 269,46 eura od 31. siječnja 2015. pa do isplate,

− iznos 269,46 eura od 28. veljače 2015. pa do isplate,

− iznos 269,46 eura od 31. ožujka 2015. pa do isplate,

− iznos 269,46 eura od 30. travnja 2015. pa do isplate,

− iznos 269,46 eura od 31. svibnja 2015. pa do isplate,

− iznos 269,46 eura od 30. lipnja 2015. pa do isplate,

− iznos 269,46 eura od 31. srpnja 2015. pa do isplate,

− iznos 269,46 eura od 31. kolovoza 2015. pa do isplate,

− iznos 269,46 eura od 30. rujna 2015. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja od 05. svibnja 2006. do 31. prosinca 2007. iznosi 15 % godišnje, od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. iznosi 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

V. Tuženica je dužan u roku 15 dana platiti tužitelju iznos 8.614,44 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 30. rujna 2015. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se od 30. rujna 2015. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

VI. U preostalom dijelu za iznos 2.049,62 eura tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu nedovoljno umanjene glavnice u provedenoj konverziji se odbija.

VII. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 13.650,05 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje ZOO), u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška odbija.

VIII. Odbija se zahtjev tuženice da joj tužitelj naknadi parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnom tvrdi da su stranke su 27. ožujka 2006. zaključile ugovor o kreditu. Tim ugovorom tuženica da je tužitelju odobrila kredit u visini 236.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama namećući valutnu klauzulu (čl. 7 toč. 7.2. Ugovora) čime je glavnicu i kamate vezao za švicarski franak. Mjesečna rata kredita da je uz kamatnu stopu od 4,60 % iznosila 1.273,27 CHF. Tečaj valute CHF da je u vrijeme zaključenja ugovora iznosio 4,65 Kn za CH. Određene odredbe toga ugovora da su nepoštene i ništave. Utvrđenje njihove ništavosti te isplatu da traži po tri osnove: 1. osnova, da se odnosi na preplaćene kamate koje je tuženica mijenjala svojim jednostranim odlukama mimo svih tržišnih kriterija. U odnosu na ovu osnovu, tužitelj traži utvrđenje ništavosti dijela odredbe koja omogućava tuženici da jednostranim odlukama mijenja kamatnu stopu iako se radi o bitnom uvjetu ugovora. 2. osnova, da se odnosi na preplaćene anuitete kredita zbog promjene tečaja CHF. Tužitelj da je sukladno valutnoj klauzuli svaki anuitet kredita plaćao u kunskoj protuvrijednosti. Budući da nije zadržan tečaj koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora, tužitelj da je plaćao veće iznose anuiteta zbog rasta tečaja CHF. Dakle, traži ništavosti dijela odredbi koje nameću obvezu vraćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tuženice važećem na dan plaćanja. 3. osnova da je posljedica prve dvije i odnosi se na konverziju kredita gdje je tuženica kao iznos konverzije naplatila daleko više od onoga što bi naplatila da kamatu nije nezakonito mijenjala i da nije upotrebljavala valutnu klauzulu. Pri tome da su viši sudovi već zauzeli stajalište da su i takav obračun kamata i primjena valutne klauzule ništavi. Razlozi za ništavost odredbi o promjenjivosti kamatne stope: tuženica da je 31. srpnja 2006. jednostrano promijenila kamatnu stopu dignuvši je na 4,65 % godišnje. Otplatna rata time da je povišena s prvotnih 1.273,27 CHF na 1.280,09 CHF što znači da se rata povisila za 6,82 CHF (1.280,09-1.273,27 = 6,82). Tuženica da je 31. kolovoza 2007. ponovno povisila kamatnu stopu, sada na 5,60 % godišnje. Otplatna rata time da je povišena na 1.408,91 CHF pa ostaje viša od prvotno ugovorene za 135,64 CHF (1.408,91 - 1.273,27 = 135,64). Treća promjena da je uslijedila 29. veljače 2008. kad tuženica mijenja kamatnu stopu na 6,35 %. Otplatna rata time da je povišena na 1.513,46 CHF pa ostaje viša od prvotno ugovorene za 240,19 CHF (1.513,46 -1.273,27 = 240,19). Četvrta promjena da je uslijedila 31. siječnja 2009. kad tuženica mijenja kamatnu stopu na 6,40 % godišnje. Otplatna rata je sada 1.520,37 CHF što je više od prvotno ugovorene za 247,10CHF (1.520,37 -1.273,27 = 247,10). Petom promjenom od 30. studenog 2010. tuženica da je promijenila kamatnu stopu na 6,05 % godišnje. Otplatna rata od tad iznosi 1.474,85 CHF pa je viša od prvotno ugovorene za 201,58 CHF (1.474,85 - 1.273,27 = 201,58). Šesta promjena da je uslijedila 31. svibnja 2011. kad tuženica mijenja kamatnu stopu na 5,80 % godišnje. Ovom promjenom otplatna rata iznosi 1.443,28 CHF što je više od prvotno ugovorne za 170,01 CHF (1.443,28 - 1.273,27 = 170,01). Sedmom promjenom od 31. kolovoza 2011. tuženica da je promijenila kamatnu stopu na 5,55 % godišnje. Otplatna rata od tad iznosi 1.412,33 CHF pa je viša od prvotno ugovorene za 139,06 CHF (1.412,33 -1.273,27 = 139,06). Zadnja promjena uslijedila je 31. siječnja 2013. kada tuženica mijenja kamatnu stopu na 5,65 % godišnje. Otplatna rata da je sada 1.424,04 CHF što da je više od prvotno ugovorene za 150,77 CHF (1.424,04 - 1.273,27 = 150,77). Sve promjene da su rezultirale povećanom otplatnom ratom tužitelju. Razloge tih promjena tuženica da nikada nije obrazložila. Takve promjene kamatnih stopa nisu zakonite. Naime, da je promjena izvršena zakonito, tuženica da bi tužitelju obrazložila razloge promjena. Objasnila bi mu koji elementi utječu na promjenu kamatne stope i zašto se to čini. Tada bi tužitelj mogao ispitati jesu li te promjene zakonite i ispravne. Mogao bi i provjeriti postoje li uvjeti za promjenu. Ovakav odnos bio bi ravnopravan ugovorni odnos (čl. 3. ZOO) koji se zasniva na načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO). Odnos u kojem jedna strana jednostrano i bez ikakvog obrazloženja mijenja bitan uvjet ugovora (kamata kod ugovora o kreditu to sigurno jeste) da nije niti savjestan, niti pošten, a niti ravnopravan. Sudska praksa da je zato već zauzela stav da se radi o nezakonitim promjenama kamatne stope od strane banaka. Nadalje, to što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa da ne daje dozvolu tuženici da te kamate mijenja po svojoj volji bez ikakvih osnovanih razloga. Ne dozvoljava joj ni da to čini uvijek u svoju korist. Tuženica tako u vrijeme povoljnih tržišnih prilika nikada nije promijenila tu kamatnu stopu na niže iako su kamate na CHF u vrijeme trajanja ugovora bile na povijesno najnižim razinama. Promjenjivost kamate znači da se kamata mijenja (na više ili niže) u ovisnosti od kretanja referentnih kamatnih stopa na svjetskom financijskom tržištu. Promjenjivost, dakle da predstavlja dvosmjernu ulicu. Na međunarodnom tržištu kamata za švicarske franke određuje se u skladu s kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazivan Libor na CHF). Od početka 2009. Libor na CHF da neprestano pada pa da je shodno tome tuženica mogala samo sniziti kamatnu stopu na kredit. No ona se toga nije pridržavala. U vrijeme zaključenja ugovora Libor na CHF da je iznosio 1,401 % a već 2009. je pao na 0,185 %. Ovo znači da je u skladu s kretanjima na svjetskim tržištima tuženica taj iznos referentne stope morala uzeti u obzir i kamatu tužitelju smanjiti za isti onaj postotak za koji je i pao Libor na CHF kao referentna stopa temeljem koje se određuju kamate na CHF. Ugovor da je sastavljen u tipskom obliku. Ovo znači da tužitelj nije mogao pregovarati o njegovu sadržaju. On je u tom odnosu slabija strana pa je morao prihvatiti sve uvjete koje je tuženica diktirala. Bio je u potpunosti ovisan o volji suprotne strane. Sporne odredbe (čl. 4 toč. 4.1.) tuženici da omogućuju mijenjanje kamatne stope bez ikakva osnovana razloga što je protivno čl. 82. st. 1. alineja 10. i 11. Zakona o zaštiti potrošača pa je takva odredba ništava (čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača). Odredba nadalje ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ni tuženica to nije nikada objasnila tužitelju. Dakle, odredba stvara neravnopravnost među strankama pa prema 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača nije poštena. Tuženica da je kamatnu stopu mijenjala uvijek u svoju korist. Uvijek ju je, iako za to nisu postojali tržišni uvjeti, povisivala. Svaka promjena stopu da je održavala iznad početne. Tuženica da nikada nije mijenjala stopu u korist tužitelja. Ako su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, onda to načelo promjenjivosti da vrijedi i za drugu stranu ugovora. To znači da je tuženica dužna sniziti kamatnu stopu kada na tržištu ta kamata pada. U protivnom, banka kao jača ekonomska strana, da iskorištava svoju dominantnu poziciju u odnosu na tužitelja koji na tu promjenu ne može utjecati. Iskorištavajući svoj položaj, tuženica da je uzrokovala očiglednu neravnopravnost u odnosu na prava i obveze tužitelja pa je odredba o promjenjivoj stopi suprotna i čl. 296. ZOO-a. Tuženica da je stekla nešto što je u očitom nerazmjeru s onim što je dala i što nikako ne opravdavaju tržišne prilike i pravilo o poštenom postupanju. Odredba da je na koncu protivna i čl. 110. st. 2. alineja 8. te čl. 111. st. 1. i 2. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača. Ovi članci zakona brane tuženici nepošteno ponašanje. Nepošteno ponašanje je ono kod kojih se potrošaču ne daju informacije na temelju kojih on može procijeniti rizik kojemu može biti izložen (čl. 110. st. 2. alineja 8. Zakona). Nepošteno ponašanje da je i ono postupanje u kojem se potrošaču ne daju važne obavijesti koje su ovisno o kontekstu potrebne kako bi on mogao donijeti odluku o poslu. Pri tome zakon kao primjer nepoštenog ponašanja navodi izričito praksu skrivanja informacija od strane trgovca (čl. 111. st. 1. i 2. alineja 1. Zakona). U ovom slučaju tuženica da tužitelju nije dala nikakvu informaciju o tome na temelju čega i kada misli mijenjati kamatnu stopu. No ta informacija predstavlja bitni uvjet od kojeg ovisi procjena rizika kojima je tužitelj kao potrošač izložen. Nepoštena praksa je prema čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tuženica da je bila dužna pratiti kretanje Libora na CHF i u skladu s tim tržišnim uvjetom formirati kamatnu stopu. Budući da to nije činila, da je stekla i dodatnu zaradu za sve ono vrijeme kada kamatu nije snižavala razmjerno padu Libora na CHF. Naime, tuženica da je bio dužna sukladno svakom padu Libora, uzeti početnu kamatnu stopu od 4,60 % i u odnosu na tu stopu vršiti sniženje razmjerno padu Libora na CHF. No kako je ona ranije podignula kamatne stope, one su već bile daleko veće od ove početno ugovorene pa je svaki njihov pad u biti i dalje ostao povećanje na štetu tužitelja. Takvim postupanjem tuženice, pad Libora je uvijek išao u njezinu korist, umjesto da ide u korist tužitelja. Dakle, tuženica nije samo zaradila na povećanju kamatne stope već je dodatnu zaradu ostvarila prilikom svakog pada Libora. Ovo zato jer nikad nije vratila kamatnu stopu na onu početnu ugovorenu te ju onda smanjila razmjerno smanjenju Libora na CHF. No, prateći stanje na međunarodnom tržištu, tuženica je kamatnu stopu mogla samo sniziti. Ona ju je trebala sniziti jer su stranke dogovorile promjenjivu kamatu. Kako je ona promjenjiva onda se mijenja u ovisnosti od kretanja te kamate na svjetskom tržištu. Tuženica da je međutim radila suprotno pa da je kamatnu stopu stalno mijenjala mimo kretanja kamata na svjetskom tržištu. Ovo samo pokazuje razmjere njezina nezakonitog postupanja. Pretplata zbog promjene kamatne stope da iznosi 47.381,16 kn. Nadalje, Visoki trgovački Sud da je presudom od 14. lipnja 2018. Pž- 6632/17-10 utvrdio ništavost ugovorene valutne klauzule. Pri tome da je naveo ove odlučne razloge ništavosti: Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je veća zato što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik (str. 62, 3. pasus presude VTS-a). Prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, on nije mogao znati za rizik kojeg preuzima (str. 62, 4. pasus presude VTS-a). Banke su uvjeravale potrošače da je švicarski franak sigurna valuta te da je kreditno sposoban samo za kredit u švicarskim francima (str 58, 4. pasus i str. 62,4. pasus presude VTS-a). Banke su prema temeljnom načelu savjesnosti poštenja bile dužne voditi računa o interesima druge strane, odnosno potrošača (str. 61, 3. pasus presude VTS-a). Sama činjenica da u trenutku zaključenja ugovora postoje 2 promjenjiva elementa i to tečaja valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate o kojima ovisi visina obveze potrošača je uzrok određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (str. 62, 2. pasus presude VTS-a). Osim toga, sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak je prema ocjeni suda ozbiljan uzrok značajnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (str. 62, 4. pasus presude VTS-a). Banka je sukladno načelu savjesnosti i poštenja dužna informirati potrošače o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom (str. 63, 3. pasus presude VTS-a). Potrošači nisu bili upoznati da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih je rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak pa nisu bili svjesni kako će ekonomske posljedice za njih proizaći iz eventualnog sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom švicarski švicarskim francima (str. 63, 4. pasus presude VTS-a). Na temelju načela povjerenja prema bankama potrošači su na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenili da će njihova obveza vraćanja dobivenog iznosa u kunama biti najisplativija (str. 64, 2. pasus presude VTS-a). Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima te istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke su suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima (str. 64, 2. pasus presude VTS-a). Sud ističe termin "valuta utočišta" što znači da je švicarski franak siguran za ulagače odnosno banke jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti a postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Međutim, sud utvrđuje da su rizik švicarskog franka kao "valute utočišta" preuzeli samo potrošač i to ne znajući za opisani rizik (str. 64, 3. pasus presude VTS-a). U konkretnom slučaju valutna klauzula je ništava: zbog toga što stranke o njoj nikada nisu pregovarale; zbog toga što tuženica tužitelju nikada nije objasnila elemente i kriterije o kojima ovisi promjena tečaja niti je to navedeno u ugovornim odredbama; zbog toga što tuženica nije upoznala tužitelja sa specifičnostima rizika koji prati ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima; zbog toga što je tuženica uvjeravala tužitelja da je švicarski franak sigurna valuta i da se radi o povoljnom kreditu; zbog toga što je tuženica na temelju valutne klauzule svaku pretplatu rate zbog povećanja tečaja dobivala u svoju korist; na temelju takve klauzule tuženica je stjecala zaradu iako se nije zadužila u CHF kako bi kreditirala tužitelja; takva klauzula je uzrokovala nejednakost između stranaka; zbog svega toga Visoki trgovački Sud je valutnu klauzulu i proglasio ništavom. Dakle, pobijana valutna klauzula nije valjana jer je protivna samoj srži poštenja i moralnosti. Banka je profesionalac koji ima daleko veće izvore; daleko veće znanje i jaču ekonomsku poziciju u odnosu na tužitelja koji je obični potrošač. S obzirom na tu svoju poziciju pošteno bi bilo da je tuženica itekako dobro rastumačila svaku točku ugovora tužitelju. Nadalje, sporne odredbe (čl. 7 toč. 7.2.) u kojima je ugovorena valutna klauzula ne navode razloge na temelju kojih se može promijeniti valuta. Ni tuženica to nije nikada objasnila tužitelju. Nikada tuženica tužitelju da nije dala nikakvu informaciju o tome na temelju čega i kada se mijenja tečaj valute. No ta informacija predstavlja bitan uvjet od kojeg ovisi procjena rizika kojima je tužitelj kao potrošač izložen. Takva praksa skrivanja bitnih informacija nije poštena a nepoštena praksa je, prema čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača, zabranjena. Nepošteno ponašanje da je ono kod kojih se potrošaču ne daju informacije na temelju kojih on može procijeniti rizik kojemu može biti izložen (čl. 110. st. 2. alineja 8. Zakona). Nepošteno ponašanje da je i ono postupanje u kojem se potrošaču ne daju važne obavijesti koje su ovisno o kontekstu potrebne kako bi on mogao donijeti odluku o poslu. Pri tome zakon kao primjer nepoštenog ponašanja navodi izričito praksu skrivanja informacija od strane trgovca (čl. 111. st. 1. i 2. alineja 1. Zakona). I iznos glavnice kredita i kamata prema zaključenom ugovoru plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti CHF što znači da ovise o elementu koji potrošaču nisu bili poznati. Dakle, takve odredbe stvaraju neravnopravnost među strankama pa ni prema čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača nisu poštene. Banka je kao jača ekonomska strana, iskoristila svoju dominantnu poziciju u odnosu na tužitelja koji nije bio upoznat s načinom promjene tečaja. Iskorištavajući svoj položaj, tuženica je uzrokovala očiglednu neravnopravnost u odnosu na prava i obveze tužitelja pa je odredba o valutnoj klauzuli suprotna i čl. 296. ZOO-a. Tužitelj je stavljen u podređen položaj pa je povrijeđena i odredba čl. 3 ZOO. Na koncu tuženica je stekla nešto što je u očitom nerazmjeru s onim što je dao što nikako ne opravdavaju pravila o poštenom postupanju. Na takav način povrijeđeno je i načelo jednake vrijednosti činidaba u korist tuženice (čl. 7. ZOO). Osim svega toga, ugovor je sastavljen u tipskom obliku što znači da tužitelj nije mogao pregovarati o njegovu sadržaju. On je u tom odnosu slabija strana pa je morao prihvatiti sve uvjete koje je tuženica diktirala. A da je neravnoteža u obvezama ugovornih strana postojala od samog zaključenja ugovora, dovoljno pokazuje i to što u odnosu na tužitelja, tuženica nije izvršila plasman na način da bi se zadužila u inozemstvu i onda iz tog izvora financirao kredit tužitelja. Tuženica nije uzela iz inozemstva švicarske franke te ih onda konvertirao u kune pa ih onda dala kao kredit tužitelju. Ona je kredit davala iz vlastitih kunskih sredstava koje je imala u trenutku plasmana. Dakle, ovdje da je u pitanju domaći plasman domaće pravne osobe domaćoj fizičkoj osobi što znači da tu nema elementa međunarodnosti. Na takav plasman je nametno valutnu klauzulu te tako stjecao dodatnu zaradu prilikom uplate svake pojedine rate kredita čija je protuvrijednost bila veća od prve uplaćene rate nakon zaključenja ugovora. Osim toga, Trgovački sud u Zagrebu je zaključio da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema Euru i to na temelju potvrde Hrvatske narodne banke od 07. lipnja 2013. iz koje proizlazi da se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom Hrvatske narodne banke (str. 7 presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.). Sve to da je tuženici kao profesionalcu bilo dobro poznato no to je prešutila tužitelju, pa je on bio duboko uvjeren da se tečaj neće mijenjati. Dakle, tužitelj kao potrošač je u pogledu valutne klauzule ugovorene u švicarskim francima bio nezaštićen od strane Hrvatske narodne banke odnosno države, dok je s druge strane tuženica kao ekonomski i stručno nadmoćna ugovorna strana iskoristila svoju poziciju i znanje kako bi takvom klauzulom stekala dodatnu zaradu. Sve ovo da su razlozi zbog čega odredba o valutnoj klauzuli nije valjana. Preplata po osnovi valutne klauzule da iznosi 143.083,93 kn. Dalje, da postoji i nezakonita preplata po konverziji ugovora iz CHF u Euro. Naime, stranke da su 25. siječnja 2016. zaključile dodatak ugovora o kreditu kojim je ugovorena konverzija kredita iz CHF u eure. No od dana zaključenja ugovora pa sve do izvršene konverzije 30. rujna 2015., tužitelj da je plaćao povećane anutitete zbog nezakonitih promjena kamatne stope i tečaja. Sada da je potrebno izračunati koliko bi tužitelj do 30. rujna 2015. platio da su svi parametri (kamatna stopa i tečaj valute CHF) ostali isti kao u vrijeme zaključenja ugovora i koliko bi u tom slučaju iznosila glavnica. Tuženica je prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. obračunala iznos glavnice od 186.747,19 CHF. Međutim, uplate koje je vršio tužitelj morale su zatvoriti daleko veći iznos glavnice. Prema izračunu tužitelja, glavnica je sukladno izvršenim uplatama na dan 30. rujna 2015. morala iznositi 101.966,71 CHF. To stoga što, odobreni iznos kredita na 31. ožujka 2006. je bio 236.000,00 CHF. Do 30. rujna 2015. uplaćeno je ukupno 877.679,20 kuna što prema početnom srednjem tečaju PBZ banke za CHF iznosi 188.838,90 CHF. Sukladno početnom otplatnom planu, te izvršenim uplatama, do 30. rujna 2015. dospjelo je 84.430,94 CHF kamate te 52.575,33 CHF glavnice (114 rata). To znači da je na dan 30. rujna 2015. ukupni dug prema banci bio 320.430,94 CHF (236.000,00 s osnova glavnice + 84.430,94 s osnova kamata). Kao što je rečeno, tužitelj je do tog dana uplatio iznos od 188.838,90 CHF. To znači da je tuženica tom uplatom od 188.838,90 CHF trebala zatvoriti navedenih 84.430,94 CHF kamate, zatim 52,575,33 CHF dospjele glavnice, te se preostalih 51.832,63 CHF raspoređuje na otplatu nedospjele glavnice (188.838,90 - 84.430,94 - 52,575,33 = 51.832,63 CHF). Ona tih 51.832,63 CHF nije uzela u obzir i nije s time zatvarala glavnicu čime je u osnovi umjetno prikazala veći iznos duga. Dakle, preostali iznos duga po nedospjeloj glavnici treba biti 131.592,04 CHF i do njega se došlo ovako:

Ukupan iznos kredita s kamatama na 30. rujna 2015. iznosi 320.430,94 CHF. Od toga odbijamo ukupnu uplatu tužitelja koja iznosi 188.838.90 CHF. Razlika (iznos dugovanja) 131.592,04 CHF. Dakle, glavnica na 30. rujna 2015. iznosi 131.592,04 CHF a ne kako je to tuženica izračunala 186.747,19 CHF. Ovo dalje znači, da je tuženica na dan 30. rujna 2015. nezakonito više obračunala i naplatila iznos 84.780,48 CHF. Taj iznos se dobiva kada se od glavnice koju je tuženica obračunala na dan 30. rujna 2015 (186.747,19 CHF) odbije preostali dio duga po nedospjeloj glavnici od 131.592,04 CHF kako je to gore prikazano. Obračun izgleda ovako: Stanje duga kako je to prikazala tuženica je 186.747,19 CHF, pravo stanje duga kada se odbiju sve uplate je 131.592.04 CHF, nezakonito obračunato i naplaćeno 55.155,15 CHF. Iznos od 55.155,15 CHF preračunat u kune prema tečaju od 4,65 koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora iznosi 256.348,29 kn (55.155,15 x 4,647767 = 256.348,29). Ukupna pretplata dakle iznosi 256.348,29 kn. Ona da se sastoji od tri osnove: Prva je osnova pretplata zbog promjene kamatne stope (točka ad 3. tužbenog zahtjeva ) i iznosi 47.381,16 kn, Druga je osnova pretplata zbog promjene tečaja (točka ad4. tužbenog zahtjeva) i iznosi 143.083,93 kn, Treća je pretplatu s osnova nezakonito obračunate glavnice prilikom konverzije (točka ad5. tužbenog zahtjeva) i iznosi 65.883.20 kn. Ukupna pretplata 256.348,29 kn. Dakle, tužitelj da je ukupno (promjena kamatne stope i tečaja te nezakonitog obračuna kod konverzije) pretplatio iznos od 256.348,29 kn (47.381,16 + 143.083,93 + 65.883,20 = 256.348,29). Zaključno ističe da je pretplata od 65.883,20 kn razlika između 190.465,09 kn (pretplata po kamati i tečaju) i 256.348,29 kn (sveukupna pretplata po kreditu). Ovu pretplatu tužitelj ovako razlaže da bi pokazao koliko je tuženica manipulirala sa svime time. Ona je nastala jer tuženica nije uzimala u obzir uplate po početnom tečaju i kamati da bi na temelju takvih uplata umanjila nedospjelu glavnicu i buduće anuitete. Da je banka nakon svake uplate, usklađivala otplatni plan bez mijenjanja kamata i tečaja, rata za uplatu bi bila niža, te bi sa tim viškom bila zatvarana nedospjela glavnica. Dakle, tužitelj da je ovdje koristeći početnu kamatnu stopu i tečaj, primijenio stvarne otplate na otplatu glavnice kredita. Suprotno tome, tuženica da je vršila obračun glavnice na temelju povećanih kamatnih stopa i tečaja što je na koncu dovelo do preplaćene glavnice u iznosu od 180.021,25 kn. Slijedom svega navedenog predlaže donošenje presude kojom će utvrditi ništetnim pojedine odredbe predmetnog ugovora o kreditu kako je navedeno u točki I. i II. Izreke presude, te kojom će se naložiti tuženici da tužitelju isplati novčane iznose u ivisini 47.381,16 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno ad3. tužbenog zahtjeva u tužbi, te još i novčani iznos u visini 160.637,49 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno ad4. tužbenog zahtjeva u tužbi, te nadalje još i iznos u visini 180.021,25 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. rujna 2015., a koje iznose da je tuženica nezakonito naplatila. Potražuje i parnični trošak.

1.1. U svom podnesku od 24. srpnja 2019. (str. 207-220) tužitelj ističe da sklapanjem dodatka nije riješeno pitanje povrata s osnova nezakonito naplaćenih kamata, a ni pitanje nezakonite naplate s osnova promjene valutnog tečaja CHF. Njime da nije riješeno ni pitanje ništetnosti odredbi glavnog ugovora. Ukoliko se utvrdi ništetnost tih odredbi onda tužitelj da ima pravo tražiti povrat svih onih uplata koje su nastale s osnova tih ništetnih odredbi (čl. 323 st. 1 ZOO). Dakle, tužitelj traži da se utvrdi ništetnosti pojedinih odredbi ugovora i povrat pretplate, a ne dostavu dokumentacije pa da nije jasno o kakvoj stupnjevitoj tužbi govori tuženica. Obračun iznosa konverzije da je radila banka, no njime nigdje nije navedeno da on obuhvaća nezakonito naplaćene iznose s osnova nezakonite promjene tečaja CHF. Banka nikada da nije ni prezentirala elemente tog obračuna pa da bi tužitelj znao kako je do njega i iznosa iz njega došla što samo pokazuje da se konverzijom nije riješilo pitanje preplate. Zbog toga je da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudio da stranke imaju pravo tražiti i utvrđenje ništavosti pojedinih odredbi i povrat svega što je naplaćeno bez obzira na izvršenu konverziju i zaključen dodatak ugovora o kreditu. Zaključenjem dodatka ugovora o kreditu tužitelj da je prihvatio da se njegov kredit konvertira u kredit u eurima i to je sve. Prema tome, prigovori tuženice da nisu osnovani. Osim toga, kod konverzije da bi se trebalo utvrditi koji tečaj je prilikom izračuna konverzije tuženica koristila; je li to tečaj CHF - Euro; tečaj CHF - Kune; u koje vrijeme; koji tečaj je tuženica primijenila prilikom preračunavanja ukupnog iznosa uplate kod konverzije, kakav je taj tečaj bio u odnosu na kune; je li uzeo u obzir tečajne promijene tijekom otplate kredita kod konverzije; je li tuženica pratila kretanje kamatnih stopa na eure prilikom konverzije. Kod konverzije, budući se radi o kreditu koji se sada daje u eurima, tuženica da je prilikom preračunavanja iznosa kredita trebala pratiti kretanje kamatne stope na euribor. Radi se o tome da se kamatna stopa na eure određuje u skladu s kretanjem euribora (euribor predstavlja kamatnu stopu koja se plaća na eure i jedini je referentni kriteriji temeljem kojeg se određuju kamatne stope prema korisnicima) i tuženica da je u daljnjem preračunavanju morala pratiti to kretanje euribora. Dakle, kako je euribor padao tako je i tuženica morala, prilikom usklađivanja, umanjiti stopu koju obračunava prilikom konverzije. Primjerice, početna kamatna stopa koju je tuženica odredila kod konverzije da je bila 5,90%. Radi se o 2006. kada je kredit dan pa je ta godina i mjerodavna za određivanje kamatne stope prilikom konverzije. U 2006. kao vremenu konverzije šestomjesečni euribor da je iznosio 3,245%. To je onaj početni euribor prema kojem je određena kamatna stopa prema tužitelju prilikom konverzije. Sve daljnje promijene u kretanju tog euribora da su se onda morale odraziti i na kamatnu stopu koju je tuženica uzimala u obračun kada je izračunavala iznos konverzije. Dakle, kada je početni euribor pao s 3,245% na niže, onda je i tuženica morala, sukladno takvom padu, korigirati kamatnu stopu prema tužitelju na niže. Tuženica, dakle da nije poštovala kretanje kamatnih stopa na eure prilikom konverzije. U 2009. šestomjesečni euribor sa 3,245% pada na samo 1,313% no tuženica ne smanjuje kamatnu stopu kako bi pratila takav pad na tržištu kamatnih stopa. Suprotno tome, ona povećava kamatnu stopu na visokih 6,45% kao da nikakve promijene i pada euribora nije bilo. Dakle, ona umjesto da početnu kamatu (od 5,90%) spusti, on je suprotno kretanju na tržištu povisuje na 6,45%. No trebala je kamatu spustiti za iznos pada euribora i onda u skladu s time dalje obračunavati tužitelju anuitet kredit. U ovom slučaju da je trebala kamatu spustiti za 1,932% (euribor je u trenutku konverzije bio 3,245%-1,313% (koliko je u 2009. iznosio euribor) = 1,932%). Iznos od 1,932% da predstavlja razliku u kamatnoj stopi između početnog euribora i euribora u 2009. i za toliko je s obzirom na takvo tržišno kretanje trebao spustiti kamatu potrošaču. Tuženica to međutim nije učinila. U 2010. euribor da pada na 1,041% no tuženica i dalje prilikom konverzije obračunava kamatnu stopu od 6,45% što je za 0,55% više nego što je iznosila početna kamatna stopa prilikom konverzije. No euribor je u 2010. pao za dodatnih 0,272% pa je tuženica tu razliku u padu morala obračunati kao smanjenje kamatne stope. No ona je kamatu povećala. U 2012. euribor pada na niskih 0,930% i tuženica je sukladno takvom padu trebala sniziti početnu kamatnu stopu za 2,315% kao postotak pada tržišnog kriterija. Do ove kamate da se došlo obračunom: Početni euribor je iznosio 3,245%, u 2012. on pada na 0,930%, razlika je 2,315%. Tuženica ni tada da ne smanjuje kamatnu stopu za tih 2,315%. Ona da unatoč tako visokom padu euribora i dalje zaračunava visokih 6,20%. To je za 0,30% više od početne kamatne stope (5,90%) iako je sam euribor niži za 2,315% od početne koja je bio 3,245%. Dakle, da je nejasno na temelju kojih kriterija je tuženica dizala kamatnu stopu, umjesto da je smanji, koji su tržišni kriteriji opravdavali takvo postupanje tuženice, što je kod takve konverzije pošteno. Tuženica da ne prati kretanje referentne stope i nepošteno da je što je promjena kamata uvijek bila na štetu tužitelja. Kao što se vidi tuženica da je unatoč jakom padu kamatnih stopa, u konverziji postupala drugačije. Ona da je, umjesto da u konverziji smanjuje kamatnu stopu u skladu s tim kretanjima, nju dizala. Ovo da pokazuje da se konverzijom nije riješilo pitanje preplate. Suprotno tome, tuženica je nastojala da što manje vrati pa je onda uzela kamatnu stopu po nekom svom kriteriju i tako izvršila konverziju. Time da je nadoknadila sve ono što je morala vratiti po promjenama kamatnih stopa na CHF. Vidjevši da će tamo morati vratiti iznose koje je naplatila zbog nezakonite promijene kamatnih stopa ona da je nastojala taj gubitak smanjiti time što će povećati kamatne stope na eure i time nivelirati preplatu koju mora vratiti. Dakle, tuženica da je opet sve prebacila na leđa potrošača. Dakle, tuženica da je prilikom konverzije "umjetno" podignula kamatnu stopu na eure nastojeći time pokriti gubitak koji će mu nastati zbog povrata nezakonito naplaćenih kamata na CHF. Kako bi to izbjegla dizala je, opet nezakonito, kamate u eurima prilikom konverzije, što pokazuje da je nepošteno i nezakonito postupala. Dalje, banka da je profesionalac koji ima daleko veće financijske i stručne izvore; daleko veće znanje i jaču ekonomsku poziciju u odnosu na tužitelja koji je obični potrošač. S obzirom na tu svoju poziciju pošteno bi bilo da je tuženica itekako dobro rastumačila što znači valutna klauzula i koje su posljedice njezina ugovaranja. Pogotovo je to trebala učiniti u odnosu na CHF. Bilo kakve informacije u svojim pravilnicima, općim uvjetima (koje nikada nije predala tužitelju) ili na web stranicama nisu vezane za konkretni slučaj. Tužitelj da nije imao uvida u interna glasila, nije ih bio dužan pratiti i nije, što je najvažnije, imao znanja da razumije bankarske stručne termine. Tuženica tako da nije dostavila niti jedan dokaz iz kojeg se vidi da je tužitelja kao slabiju ekonomsku stranu upozorila na valutni rizik te mu posebno objasnila specifičnosti rizika valute švicarskog franka. Nije mu rekla koji su mogući rizici i kako to utječe na njegovu poziciju u kreditu. Ništa mu nije objasnila. Suprotno tome, tuženica da je tvrdila da se radi o sigurnoj valuti te da tužitelj nikako ne može pogriješiti zaključenjem takvog ugovora. Tuženica se na koncu nije zadužila u CHF valuti i onda iz tih sredstava dala kredit tužitelju. Ona da je kredit dala iz svojih kunskih sredstava i onda se je dvostruko zaštitila; i valutnom klauzulom i kamatnim stopama koje je neprestano dizala. Ako tečaj raste onda stječe enormni profit što se pokazalo u svim takvim kreditima i zbog čega je na koncu i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske intervenirao. Sve ove činjenice su banci kao profesionalcu bile sasvim jasne dok ih potrošač nije znao. Unatoč tome, tuženica da nije tužitelju niti pokušala objasniti koji točno rizik nosi valutna klauzula u švicarskim francima što znači da je samo potrošač snosio rizik valute. Taj rizik da je bio veći u odnosu na euro jer tečaj CHF-a nije branjen od strane HNB. I to je ono što je tuženica bila dužna objasniti svakom potrošaču. Trebala mu je navesti opasnost valute čiji tečaj nije branjen. Objasniti mu rizik toga i njegovu poziciju u kojoj se može naći. Objasniti mu koliko mu rata može porasti i što će to značiti za njegov standard i mogućnosti otplate kredita. Tužitelj ističe da ne traži da se proglasi ništetnost promjenjive kamatne stope. Njegov zahtjev da nije uperen na to tako da je ta silna rasprava o dozvoljenosti promjenjive kamatne stope promašena. Promjenjiva kamatna stopa da je dozvoljena i protiv toga ova tužba da nije uperena. Tužba je podnesena protiv prava tuženice da te kamatne stope može mijenjati svojim jednostranim odlukama bez ikakvih razloga i bez ikakvog elementa. Takva odredba da nije poštena jer se o njoj nije pregovaralo i jer potrošaču nije rečeno od kojih elemenata ovisi promjena te kamatne stope. Tuženica da nikada nije objasnila niti od čega je ovisila takva promjena kamatne stope. Odredba da je servirana tužitelju po principu uzmi ili ostavi, a takav da je i ugovor tuženice. Tužitelj da je sasvim siguran da su svi ugovori o kreditu potpuno identični. Dakle radi se o tipskim, unaprijed pripremljenim obrascima o čijem sadržaju se nije moglo pregovarati. Ovo da se jasno spominje i direktivi vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. na koju se poziva tuženica. Dakle direktiva brani mijenjanje ugovora bez valjanog razloga. Takvo postupanje da se smatra nepoštenim. Na krilima te direktive da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske i utvrdio da su banke bez valjanog razloga mijenjale kamatnu stopu. Dakle, usvajanjem točke 1. zahtjeva, ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope bi ostala na snazi, no otpala bi mogućnost da tuženica tu kamatnu stopu mijenja svojim jednostranim odlukama. Koliko je stvar otišla izvan svih granica poštenog i zakonitog postupanja da pokazuje i to što tužitelju nikada nisu dani niti dostavljeni opći uvjeti na koje se tuženica poziva. U čl. 3.6. Općih uvjeta da se navodi da će se kamatna stopa mijenjati u skladu sa stanjem na financijskom tržištu. Ovo da znači da se kamatna stopa na CHF trebala mijenjati u skladu s kretanjima libora na CHF na svjetskom financijskom tržištu. Libor na CHF je referentna kamatna stopa koju spominje i tuženica i na temelju čijeg kretanja sve banke određuju kretanje kamatne stope prema svojim korisnicima. Ako je sporna odredba tuženici jasna, da je nerazumljivo radi čega je 30. studenog 2010. kamatnu stopu povisila na 6,05% kada je Libor na CHF tada pao na svega 0,104% i koji su tada tržišni uvjeti postojali da bi tuženica kamatnu stopu u odnosu na početnu digla za 1,45%, zatim koji su to uvjeti postojali da se početna kamata povisi kada je Libor na CHF kao referentna kamatna stopa pao na svega 0,104%. Dalje, u 2009. Libor na CHF pada na 0,185 % no tuženica povećava kamatnu stopu na 6,40 % što je za 1,80 % više nego je iznosila početna kamatna stopa (4,60 %). No Libor na CHF je u 2009. pao za dodatnih 1,216% pa je tuženica tu razliku u padu morala obračunati kao smanjenje kamatne stope. Obračun da izgleda ovako: Početni Libor na CHF je iznosio 1,401%, u 2009. on pada na 0,185%, razlika za umanjenje je 1,216%. Tuženica da je onda bila dužna sniziti početnu kamatnu stopu od 4,60% na 3,384%. Dalje, obračun: početna kamatna stopa 4,60%, umanjenje početne kamatne stope za pad Libora 1,216%, razlika 3,384%. Suprotno tome, tuženica je povisila kamatu za čak 1,80 %. Dakle, tuženica je naplatila 3,016% kamate više u odnosu na što je imala pravo prema kretanju Libora na svjetskom tržištu i do tog obračuna se došlo ovako: tuženica je morala umanjiti kamatu za 1,216%, umjesto toga je kamatu povisila za 1,80 %, te nezakonito obračunala i naplatila više za 3,016%. U 2010. Libor na CHF pada na 0,104 % no tuženica povećava kamatnu stopu na 6,05 % što je za 1,45 % više nego je iznosila početna kamatna stopa (4,60 %). No Libor na CHF je u 2010. pao za dodatnih 1,297% pa je tuženica tu razliku u padu morala obračunati kao smanjenje kamatne stope. Obračun izgleda ovako: početni Libor na CHF je iznosio 1,401%, u 2010. on pada na 0,104%, razlika za umanjenje je 1,297%. Tuženica da je onda bila dužna sniziti početnu kamatnu stopu od 4,60 % na 3,303%. Obračun izgleda ovako: početna kamatna stopa 4,60%, umanjenje početne kamatne stope za pad Libora 1,297%, razlika 3,303%. Suprotno tome, tuženica je povisila kamatu za čak 1,45 %. Dakle, tuženica je naplatila 2,747% kamate više u odnosu na što je imala pravo prema kretanju Libora na svjetskom tržištu i do tog obračuna se došlo ovako: tuženica je morala umanjiti kamatu za 1,297%, umjesto toga je kamatu povisila za 1,45 %, nezakonito obračunala i naplatila više za 2,747%. U 2011. Libor na CHF pada na 0,086 % no tuženica povećava kamatnu stopu na 5,80 % što je za 1,20 % više nego je iznosila početna kamatna stopa (4,60 %) . No Libor na CHF je u 2011. pao za dodatnih 1,315% pa je tuženica tu razliku u padu morala obračunati kao smanjenje kamatne stope. Obračun izgleda ovako: početni Libor na CHF je iznosio 1,401%, u 2010. on pada na 0,086%, razlika za umanjenje je 1,315%. Tuženica je onda bila dužna sniziti početnu kamatnu stopu od 4,60 % na 3,285%. Obračun izgleda ovako: početna kamatna stopa 4,60%, umanjenje početne kamatne stope za pad Libora 1,315%, razlika 3,285%. Suprotno tome, tuženica je povisila kamatu za čak 1,20 %. Dakle, tuženica je naplatila 2,515% kamate više u odnosu na što je imala pravo prema kretanju Libora na svjetskom tržištu i do tog obračuna se došlo ovako: tuženica je morala umanjiti kamatu za 1,315%, umjesto toga je kamatu povisila za 1,20 %, nezakonito obračunala i naplatila više za 2,515%. Prema tome, prateći stanje na međunarodnom tržištu, tuženica je kamatnu stopu mogla samo sniziti. No ona je radila suprotno pa je kamatnu stopu stalno mijenjala na štetu tužitelja. Pri tome tužitelj napominje da se niti u jednoj odluci banke ne spominju nikakvi parametri na temelju kojih je banka vršila promjenu kamatne stope. Tvrdi da nije osnovano ni pozivanja tuženice na tzv. CDS-ove. Prije svega, tuženica tužitelju da nikada nije rekla da bi nekakav CDS i njegov iznos i kretanje bio kriterij promjene kamatne stope. Nije mu navela ni vremenski period u kojem će se uzimati ti kriteriji. Dakle ona tužitelju ništa od toga nije navela pa da bi sada ti elementi bili mjerodavni. No kako se radi o kamati, dakle, bitnom elementu ugovora o kreditu to je tuženica tužitelju morala objasniti. Tuženica da sada može izaći s bilo čime kako bi opravdala promijene koje je vršila. No to da samo pokazuje da ona te elemente nije ugovorila i nije objasnila drugoj slabijoj ekonomskoj strani onda kada je ugovor zaključen. Nadalje, kao što se vidi i iz definicije CDS-a radi o ugovoru o financijskom derivatu između dvije zainteresirane strane koji se odnosi na zajam koji uzima država. CDS kao izvedenica je vrsta kreditnog derivata kojom kupac obveznica jedne države prenosi kreditni rizik po tom svom ulaganju u obveznicu te države na izdavatelja CDS-a. Sasvim jednostavno, ako se kupac te državne obveznice boji pada vrijednosti te obveznice ili boji da će država bankrotirati on može kupiti tzv. CDS. CDS tada predstavlja kreditnu zaštitu kojom kupac tog CDS od izdavatelj tog CDS dobiva jamstvo da će mu on kao izdavatelj tog CDS platiti obveznicu koju je izdala neka država u punoj vrijednosti. Za to plaća takozvanu CDS premiju koja se kreće u ovisnosti od kretanja boniteta te države na svjetskim financijskim tržištima. Dakle, CDS predstavlja spekulativni financijski instrument kojim se rizik od pada vrijednosti neke obveznice države prenosi na izdavatelja tog CDS. Da bi on mogao biti upotrijebljen kao bilo kakav parametra potrebno je da je taj neki kupac te obveznice i kupio taj CDS koji se odnosi na tu obveznicu. Ako kupac nije kupio CDS (to nije obvezni instrument na financijskim tržištima) onda nema ni uračunavanja u kalkulaciju vrijednosti tog CDS-a. Same CDS-e izdaju različite banke na temelju svojih kriterija procijene rizika obveznice neke države. Dakle CDS mjeri rizik povrata za države izdavatelja obveznica po kriterijima koje izdaju sami izdavatelji tih CDS-ova. No to se tiče država a ne pojedinca. Država ima svoju ukupnu zaduženost i niz drugačijih kriterija i elemenata na osnovu kojih se procjenjuje rizik države te određuje kamata za nju. Dakle CDS je parametar koji se primjenjuju kod kreditiranja država u međunarodnim financijskim odnosima, a ne kod kreditiranja fizičkih osoba. Sve to da nema nikakve veze s fizičkim osobama i kreditima koje vlastitim državljanima daju domaće banke. Niti je tuženica kupovala te CDS-ove pa da bi cijenu i premiju CDS-a ukalkulirala u kamatnu stopu prema tužitelju, a niti oni bilo što govore o kreditnom riziku u odnosu na fizičku osobu pa da bi to bio parametar koji može utjecati na nešto. Rizik za svakog pojedinca banka izračunava posebno u odnosu na njega (kakav je platiša, je li zadužen, kakva su mu primanja i ostalo). Rizik pojedinca odnosno njegov bonitet, kao i sve njegove kreditne obveze na temelju kojih onda banka izračunava taj rizik se prikazuje i vodi u Hrvatskom registru kreditnih obveznika (tzv. HROK) čiji je tuženica i osnivač i član. Zato da je takav registar i osnovan. U odnosu na prigovor zastare tuženica da nije u pravu. Prema čl. 502. c ZPP tužitelj se može u posebnoj parnici pozvati na pravno utvrđenje presude donesene u korist potrošača te će u takvom slučaju sud biti vezan za takva utvrđenja. Da bi se, dakle, tužitelj pozvao na pravno utvrđenje presude donesene u korist potrošača u kolektivnom sporu presuda prvo mora biti donesena. To dalje znači da sve posljedice takvih utvrđenja nastupaju od donošenja takve presude suda. Tek su tom presudom utvrđene nezakonitosti koje su učinjene pa tek onda i nastupaju pravne posljedice takvih utvrđenja. Tužitelj da se prije toga nije mogao pozvati na takve nezakonitosti budući da one nisu bile utvrđene od strane suda. Dakle, tek kada je sud utvrdio takve nezakonitosti, da su nastupile mogućnosti potrošačima da se pozovu na takva utvrđenja. Prije toga nije bilo ničime utvrđeno da bi banke postupale nezakonito pa potrošači nisu imali instrumenta, nisu niti znali, za takvu praksu banaka. Shodno tome, zastara može početi teći samo od dana pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Tada je postalo sasvim jasno da su banke postupale nezakonito pa su potrošači došli u mogućnost zahtijevati povrat svega onoga što su banke svojim nezakonitim radnjama stekle. Tužitelj na kraju ističe da je omaškom u tužbenom zahtjevu napisao drugačije iznose nego što je navedeno u povijesnom dijelu tužbe, pa da je tako u točci 4. tužbenog zahtjeva naveo da potražuje iznos od 160.637,49 kn umjesto iznos od 143.083,93 kn, a u točci 5. tužbenog zahtjeva je naveo da potražuje iznos od 180.021,25 kn umjesto iznos od 65.883,20 kn, radi čega je ovim podneskom ispravio točke 4. i 5. tužbenog zahtjeva. Pojašnjava da se iz točke 6. povijesnog dijela tužbe vidi se da ukupna pretplata po kreditu iznosi 256.348,29 kn. Ta pretplata da se sastoji od 3 osnove: prva - zbog promjene kamatne stope (točka 3. tužbe) i iznosi 47.381,16 kn, druga - zbog promjene tečaja (točka ad4. tužbenog zahtjeva u tužbi) i iznosi 143.083,93 kn, treća - s osnova nezakonito obračunate glavnice prilikom konverzije (točka ad5. tužbenog zahtjeva u tužbi) i iznosi 65.883.20 kn. Ukupna pretplata da je 256.348,29 kn.

1.2. U svom podnesku od 04. rujna 2020. (str. 244-248) tužitelj ponovo ističe da Dodatkom nije riješeno pitanje ništetnosti pojedinih odredbi glavnog ugovora. Njegovim zaključenjem da nisu konvalidirale ništetne odredbe, a niti je konvalidacija ništetnih odredbi bila određena Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Dodatak ugovoru da se, niti odnosi na to, a niti nešto govori o tome. Dalje, Dodatkom ugovoru tužitelj da se nije odrekao potraživanja nastalog s osnova nezakonite naplate uzrokovane promjenama tečaja i kamatne stope. U samom dodatku ugovora da nigdje nije navedeno da se stranka odriče pretplate ili naknade štete. U dodatku ugovora da je jedino naveden neki iznos pretplate u kunama ali tužitelju kao potrošaču da nije prezentiran nikakav obračun iz kojeg bi bilo vidljivo na koji način je banka došla do tog rezultata. Dakle, tužitelj ni na koji način da nije mogao provjeriti je li to točan podatak ili nije, nego da je to morao prihvatiti. U protivnom banka da bi odbila zaključenje dodatka koji je inače sastavljen kao tipizirani obrazac koji se više nije mogao mijenjati. Naravno da onda tužitelj koji je potrošač i koji nema nikakvih znanja o takvim sofisticiranim izračunima, nije mogao znati je li takav iznos koji banka navodi točan ili nije točan. On da je morao potpisati taj dodatak ugovoru jer je to bio jedini način kako bi si olakšao ekonomsku poziciju i prestao plaćati rate kredita u skupim švicarskim francima. Da bi sada dodatak ugovoru bio osnov za zadržavanje utuženog iznosa pretplate, da je moralo u njemu biti jasno navedeno i prezentirano stranci da pretplata zbog primjene nezakonite valutne klazule u CHF i nezakonitih promjena kamatne stope od strane tuženice iznosi određeni iznos u CHF. Prema tome, da bi se stranka odrekla takvog potraživanja da je potrebno da ona bude prije toga upoznata s time da ono i postoji te da se onda svojom slobodnom voljom i odrekne toga. Tužitelj da ima pravni interes utvrditi ništetnim sve one odredbe koje su nepoštene jer takve odredbe nisu obnovljene sukladno čl. 145 st. 1 ZOO-a. I da je postojala takva obnova, ona da bi bila bez učinka jer je prijašnja obveza ništetna (čl. 148 st. 1 ZOO-a ). Ovakvo stajalište da je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev- 2868/18-2 od 12. veljače 2019. Samo pak pravo na isticanje ništetnosti da se ne gasi prema izričitoj odredbi iz čl. 328 ZOO-a. Ovo znači da strana uvijek može tražiti utvrđenje ništetnosti neke odredbe bez obzira što je zaključen Dodatak tog ugovora kojim je zamijenjena valuta obveze. Ovo zato jer je glavni ugovor taj koji je uzrokovao određene posljedice i određenu naplatu i sad treba utvrditi je li ta naplata bila zakonita ili nije. Nije nezakonita naplata nestala samo zato što su stranke zaključile Dodatak ugovoru i što tuženica kaže da je time sve vratila. Na koncu, sama činjenica da su stranke zaključile Dodatak ugovora govori da taj ugovor čiji je to Dodatak je uzrokovao ili i dalje stvara neke posljedice. U ovom slučaju, zaključenjem Dodatka ugovora da nisu promijenjene sve posljedice koje je glavni ugovor uzrokovao. Tužitelj da ima i materijalni interes da traži povrat svega onog što je tuženica naplatila zbog ništetnih odredbi ugovora. To je zakonsko pravo koje nastaje nakon što se utvrdi ništetnost ili nezakonitost neke odredbe, a to sporni dodatak ugovoru nije riješio. Tuženica bi tada stekala nešto za što nema osnove. Inače, tužitelju da je svejedno hoće li tuženica to zvati preplatom, stjecanjem bez osnove ili naknadom štete. I stjecanje bez osnove da predstavlja štetu koju druga strana trpi jer je došlo do umanjenja njezine imovine pa grubo razdvajanje i tumačenje dvije norme temeljem njihova naslova ne znači da šteta nije nastala. No, kako se radi o materijalnim odredbama njih sud slobodno primjenjuje po svom izboru na određene činjenice koje govore o nečemu. Kakva god da je osnova, tuženica to da mora vratiti tužitelju. Posljedice da su uvijek iste. Osim toga, da konverzijom nisu vraćene utužene pretplate, da pokazuje i to što odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju nije rješavano pitanje naknade potrošača prema osnovnim ugovorima u CHF kada su njihove odredbe ništetne. Konverzija se provela radi promijene valute (čl. 19. b i 19. c ZPK), a kako dužnici ne bi upali u neravnopravan položaj. One nisu niti propisale da bi potrošači tim izmjenama bili namireni u cijelosti ili da su svi njihovi zahtjevi za nadoknadom prestali. Ovo i nije bilo logično za očekivati jer ništetna odredba jednog pojedinačnog odnosa i dalje ostaje ništetnom bez obzira na zakonske izmjene ili dopune posebnog zakona koji se tiče tih odnosa. Na sudovima je ostalo, da oni, u svakom pojedinačnom slučaju utvrde je li došlo do povrede zakona primjenom odredbi osnovnog ugovora u CHF, koje su posljedice toga i je li onda došlo do pretplate ili nije. Na ništetnost i posljedice ništetnosti i dalje se primjenjuju odredbe Zakona o potrošačima i Zakona o obveznim odnosima koji uređuju pitanje ništetnosti, poštenja i moralnosti nekog odnosa ili položaja potrošača. Odredbe o konverziji tu moraju biti usklađene s tim temeljnim načelima obveznog odnosa i ni na koji način ne mogu spriječiti primjenu odredbi zakona koje utvrđuje ništetnost neke ugovorne odredbe. Dakle, time što je konverzija uređena posebnim zakonom da nije izbrisano pojedinačno nepošteno postupanje u predmetnom odnosu. Ovo da nije ni pitanje konverzije nego prije svega pitanje nepoštenog postupanja banke i posljedica koje je ništetnost uzrokovala. Posljedice ništetnosti da se ogledaju u tome da je banka naplatila nešto na što nije imala pravo. Dakle, ako sada banka ne vrati to što je naplatila da će ispasti da je stekla nešto bez osnove. Štoviše, da zadržava nešto što je posljedica njezinog nepoštenog i nezakonitog postupanja što je samo po sebi pravni i moralni apsurd i sasvim protivno zakonu. No, poznato je da nitko ne može ostvariti neku korist temeljem ništetnih odredbi. Nitko ne može ni ostvariti nešto temeljem vlastitog nezakonitog postupanja. Prema čl. 323 ZOO-a, svaka strana koja je stekla nešto temeljem ništetnih odredbi mora drugoj strani vratiti to što je tako stekla. Takvo stajalište da je zauzela i sudska praksa. Konverzija dakle da nije riješila, i nije ni rješavala pitanje ništetnih odredbi i vraćanja onoga što je naplaćeno temeljem toga. Njome da nije ni obuhvaćeno pitanje ništetnosti i posljedica ništetnosti. Time da se postupak konverzije niti ne bavi. Ovo je i logično jer je to pitanje propisano i riješeno odredbama ZOO-a. Dakle Zakon o obveznim odnosima je taj koji uređuje zaštitu potrošača te nalaže bankama da vrate sve ono što su primile na osnovu ništetnih odredbi. Kada tome ne bi bilo tako, bankama da bi bilo omogućeno da zadrže iznos koji je naplaćen temeljem ništetnih odredbi ugovora, a to je ono što ne može biti zakonito. U odnosu na prigovor zastare tuženica da u odnosu na početak tijeka zastarnog roka miješa posljedice ništetnosti ugovora i posljedice zastare. Tek kada se pravomoćnom presudom suda utvrdi da je ugovor ili pojedina njegova odredba ništetna da može početi teći zastara na potraživanja koja na temelju takvog ugovora ima neka od strana. Bez da je utvrđena ništetnost od strane suda, ne može se smatrati da je ugovor ništetan. Ugovor tada još uvijek vrijedi i veže stranke. Stranke da nemaju ovlast da svojim tvrdnjama nešto proglašavaju ništetnim. Ovo da znači da ništetnost može početi teći tek od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost jednog ugovora jer prije toga zainteresirana strana nije ni mogla znati da je ugovor ništetan. To što ugovor ne proizvodi pravne učinke od samoga početka da nije isto što i zastara koja teče na potraživanja koja proizlaze iz tog ugovora. Dakle, suprotno mišljenju tuženice, zastara može početi teći samo od dana pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, a ne od dana sklapanja ništetnog ugovora ili od dana pojedinačnih isplata rata kako to tuženica navodi. Donošenjem te presude, da je postalo sasvim jasno da su banke postupale nezakonito pa su potrošači došli u mogućnosti zahtijevati povrat svega onoga što su banke svojim nezakonitim radnjama stekle. Ovo da potvrđuje i čl. 323 ZOO-a. Dakle, tek nakon što se ništavost utvrdi nastaje obveza za vraćanje onoga što se s osnova te ništavosti primilo. To dalje znači da takva obveza vraćanja nastaje i dospijeva tek takvim utvrđenjem. U suprotnom, posljedice ništavosti ne bi postojale i strana u čiju korist bi ništavost bila dosuđena od toga ne bi imala ništa. Primjerice ako bi se nakon 10 godina utvrdila ništavost te ako bi se dospijeće tražbine po tome vezalo na učinke ništavosti (što je jedan drugi pojam od posljedica ništavosti) onda bi tražbina koja je posljedica te ništavosti dospijevala od samog početka. No onda bi bilo sasvim jasno da takva ništavost ne bi imala nikakvu korist za stranku jer ne bi proizvodila posljedice zbog nastupa zastare. Time da bi institut ništavosti izgubio svaki smisao. Ujedno bi pozivanje na ništavost onda bilo ograničeno zastarnim rokom (jer bi jedino u tom roku je moguće ostvariti posljedice ništavosti). No pozivanje na ništavost ne zastarijeva upravo zato jer posljedice ništavosti nastupaju tek s pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ta ništavost. Ovo zato jer se stranci mora dati mogućnost da kada utvrdi ništavost neke odredbe ili ugovora, može i ostvariti pravo koje iz tog proizlazi u nekom roku koji onda počinje teći tek od dana kada je utvrđena ta ništavost. Zato se i kaže da posljedice nastupaju tek s pravomoćnošću odluke. Ovakvo stajalište je potvrdio i proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Istina da je da kolektivna tužba ne nadomješta tužbu vjerovnika iz konkretnog obveznog odnosa. Upravo zato da je tužitelj podnio tužbu u ovom predmetu. No, bitno je da se tužitelj prema čl. 502. c ZPP u posebnoj parnici ima pravo pozvati na pravno utvrđenje presude donesene u korist potrošača. Dakle, odluka iz kolektivnog spora je trenutak od kojeg počinje teći zastara jer je sud vezan za utvrđenja iz te presude. Sve to da su razlozi zbog kojih zastara nije nastupila.

1.3. Podneskom od 30. listopada 2020. (str. 276-279) tužitelj ukazuje na presuda Suda EU broj C-452/18 koja da je u potpunosti razjasnila pitanje prava na pretplatu u slučaju zaključenja dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija. Ono što je bitno iz te presude, a odnosi se na ovaj predmet, da jest stajalište da potrošač može sklopiti sporazum kojim zamjenjuje nevaljano odredbu drugom odredbom, međutim zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom potrošač se može odreći samo ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne. U ovom slučaju, tužitelj da se dodatkom ugovoru nije odrekao potraživanja nastalog s osnova nezakonite naplate uzrokovane promjenama tečaja. U samom dodatku ugovora da nigdje nije navedeno da se stranka odriče pretplate ili naknade štete. Prema tome, da bi se stranka odrekla utuženog potraživanja potrebno je da ona bude prije toga upoznata s time da ono i postoji te da se onda svojom slobodnom voljom jasno izjavi da se odriče toga. Takve izjave ovdje nema pa da je tuženičino tumačenje ove presude potpuno promašeno. Osim toga, i odluke Suda EU broj C-452/18 i C-118/17 da daju pravo potrošaču na punu restituciju što znači da tužitelj unatoč zaključenom dodatku ugovora o kreditu i dalje ima pravo na utuženu pretplatu. Odluku Suda EU u predmetu C-81/19 da se odnosi na primjenu Direktive 93/13 koja ni u kojem slučaju ne govori u prilog tuženice. U članku 5. direktiva propisuje da kada postoji sumnja u značaj neke odredbe, prednost ima tumačenje koje je najpovoljnije za potrošača. Dakle, koliko tužitelj vidi, cijeli smisao ove direktive; njezin glavni cilj je zaštita potrošača pred moći, silom, ekonomskom snagom banke kao jače strane. Tužitelj da ne vidi da bi ova direktiva, govorila u prilog tuženice ni na koji način. Osim toga, direktiva u čl. 3. st. 1. i 2. da izričito navodi da se pojedinačna odredba o kojoj se nije pregovaralo smatra nepoštenom. Ovdje je sporna odredba servirana tužitelju po principu uzmi ili ostavi. Takav da je i ugovor tuženice. Radi se o tipskom ugovoru, pripremljenom na unaprijed odštampanim obrascima o čijem sadržaju se nije moglo pregovarat i koji se nisu mogli mijenjati. Ni ovaj dio testa poštenja (mogućnost pregovaranja) odredba ne može proći i sasvim je jasno da odredba koja je nastala na takav način ne može biti poštena. Zaključno, tužitelj kao potrošač da nije dobio zaštitu koju mu jamči direktiva. Bit je u tome, da tuženica nije poštovala odredbe nacionalnog prava ugovarajući sporne odredbe i upravo zato te odredbe podliježu primjeni Direktive 93/13. Radi se o ništetnim odredbama koje nikako nisu u skladu sa zakonom pa da je sasvim jasno da ni odluka suda EU broj C-81/19 ne ide u prilog tuženice. Tužitelj ovdje napominje da ne pobija aneks kojim je ugovorena konverzija već odredbe iz osnovnog ugovora. Zaključenje dodatka ugovoru da ne otklanja posljedice nezakonitosti uzrokovane spornim odredbama, a posljedično tome ni primjenu Direktive 93/13 koja u takvim slučajevima štiti prava i interese potrošača. I dalje, tužitelj da ima izričito pravo da pobija osnovni ugovor, ali i dodatak ugovoru temeljem čl. 25. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Navedeni članak se izravno poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji onda u čl. 4. st. 2. u odnosu na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca propisuje primjenu Zakona o obveznim odnosima za sve odnose koje nisu uređene tim zakonom, što u konačnici dovodi do primjene odredbi Zakona o obveznim odnosima koje propisuje ništetnost i njezine posljedice. Smisao je te odredbe da zaštitu potrošača (budući je on strana koja je slabija po znanju i informacijama i ekonomski) stavlja iznad svega drugoga. I nije moguće tu zaštitu ukinuti nikakvim izmjenama ili dopunama zakona. Ovo zato, jer s jedne strane, ona ovisi od činjenica i događaja samog pravnog odnosa. To znači da ukoliko taj odnos odlikuje nepošten odnos prema potrošaču onda takav odnos mora biti i sankcioniran. S druge strane i na izmjene zakona se proteže odredba o pravu potrošača da utvrđuje ništetnost odredbi aneksa. Nije izmjenama zakona isključena iz primjene odredba o utvrđivanju ništetnosti koja je sastavni dio tog zakona. Ne može se imati jedan zakon sa dva različita pravna režima pa će jedan dio biti izuzet iz primjene odredbi o ništetnosti, a drugi neće. Odnos između stranka je pitanje temeljnog poštenja ili nepoštenja, a ne izmjena ili dopuna zakona. Osim toga, i stajalište Suda EU iz presude C-118/17 da ide u korist tužitelja. Ovom presudom da je nedvojbeno utvrđeno da nakon zakonske intervencije u ugovorni odnos potrošač i dalje ima pravo na nacionalnom sudu utvrđivati je li tom intervencijom doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe. U toj presudi da je utvrđeno da konverzijom nije izvršena restitucija odnosno da tužitelji nisu dovedeni u stanje kao da nikada nisu ugovorili ništetne kamate i valutu CHF, da glavnica nakon konverzije nije dovedena u stanje kao da nikada nisu ugovorene nepoštene ugovorne odredbe, nego je dapače konvertirana glavnica veća od glavnice po početnom otplatnom planu, da tužene banke moraju vratiti preplaćene anuitete, ali još i razliku između konvertirane glavnice i glavnice po početnom otplatnom planu, jer je stvarna pravilna glavnica manja od konvertirane glavnice. Dakle, konverzija sklopljena dodatkom ugovora kao njegovim dodatkom ni na koji način da ne može značiti obeštećenje dužnika. Tužitelj da se pristankom na konverziju nije odrekao niti se mogao odreći prava koja mu pripadaju prema Zakonu o zaštiti potrošača pa mogućnost izbora o prihvatu konverzije ne može biti ni od kakvog utjecaja na pravo potrošača na punu restituciju. I na kraju, tuženica da nije u pravu kad se poziva na rješenje Vrhovnog suda Gos 1/19 od 04. ožujka 2020. govoreći o nepostojanju pravnog interesa za vođenje ovog predmeta. Vrhovni sud da se upravo u tom predmetu pozvao na svoju presudu i rješenje broj Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. u kojoj je izričito naveo da svi potrošači koji su konvertirali kredite iz CHF u eure imaju pravni interes za vođenje postupka u kojima će se utvrditi ništetne odredbe osnovnog ugovora kako bi na temelju toga ostvarili pravo na povrat svih preplaćenih razlika. Prema tome, sud da je sasvim jasno zauzeo stav o postojanju pravnog interesa za postavljanje kondemnatornih zahtjeva i to neovisno o tome je li konverzija provedena u skladu sa zakonom ili nije. Takav uvjet odluka broj Rev- 2868/18-2 od 12. veljače 2019. nigdje da ne spominje. U ovom slučaju, traži se obeštećenje na ime preplaćene kamate i preplaćenog tečaja do dana konverzije te razlika konvertirane i stvarne glavnice po početnom otplatnom planu, dok se uopće ne problematizira pitanje ništetnosti sporazuma za konverziju. Dakle, u oglednom postupku da se razmatralo pitanje koje nije predmet ovog tužbenog zahtjeva. Uz to, Vrhovni sud da je u svojoj odluci broj Rev 18/18-2 od 26. svibnja 2020. (pozivajući se na odluku broj Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019.) opet potvrdio da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Time da je pitanje postojanja pravnog interesa za vođenje ovog postupka u potpunosti riješeno. Osim stava Vrhovnog suda u odluci broj Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. i Županijski sud u Rijeci da potvrđuje postojanje pravnog interesa za vođenje ove parnice u odluci broj Gž-2130/17 od 11. prosinca 2019. Dalje, Vrhovni sud da je sasvim ispravno naveo da su i zakonitost mijenjanja kamata i zakonitost valutne klauzule predmet pojedinačnih postupaka u kojima će se ispitivati ništetnost tih odredbi. Izričito da je naveo da sporazumi o konverziji nisu ništetni ali i da je pitanje naknade s osnova ništetnih odredbi, pitanje svakog pojedinog postupka (str. 5. i 6. rješenja Vrhovnog suda). Dakle, pozivanje na odluku Vrhovnog suda kao na nešto što bi trebalo govoriti u prilogu tuženici da nije točno. Ovo nigdje u toj odluci da ne piše. Postupanjem prilikom konverzije da nisu riješene ove dvije važne stvari: Prvo, ne uzima se u obzir da su banke nezakonito mijenjale kamatnu stopu. U konverziju je ušao obračun kredita u CHF ali sa kamatnim stopama koje su banke nezakonito mijenjale povećavajući tu kamatu. Banke su tu kamatu mijenjale mimo kretanja libora na CHF kao jedine referentne stope koja može poslužiti kao neki osnov prilikom izračunavanja te kamate. One su tijekom kreditnog odnosa kamatu na CHF dizale iako je libor na CHF bio u neprekidnom i vrlo velikom padu od 2009. Kretanje kamatne stope koju su banke primjenjivale je uvijek bio obrnut kretanju libora. Manji libor na CHF je međutim trebao prouzročiti i određeno smanjenje kamate na kredit, što se nije dogodilo. Unatoč tim okolnostima banke su tu kamatu, kao što je rečeno, neprestano povećavale. Time je potrošač automatski bio zakinut prilikom konverzije. Drugo, u obračun potrošaču prilikom izračuna iznosa konverzije, ulazila je veća stopa obračunate kamate što je značilo da bi zbog većeg iznosa kamate anuitet koji je potrošač plaćao za otplatu svog kredita, pokrivao manji dio glavnice kredita. Da kamata nije umjetno dizana to se ne bi dogodilo. Primjerice, da je u konverziju ušao iznos obračunatog kredita ali bez povećanih kamatnih stopa, iznos glavnice koja bi bila plaćena bio bi veći. To bi značilo da bi svojim uplatama tužitelj zahvatio veći dio glavnice budući bi njegove uplate s obzirom na nižu kamatnu stopu manjim iznosom pokrivale tu kamatu. Time bi dug tužitelja prilikom konverzije bio manji, i ni to postupak konverzije ne rješava. Da bi stvar oko konverzije bila sasvim jasna, tužitelj ističe da je tuženica koristila tečaj i kamatnu stopu važeću u trenutku zaključenja ugovora, stvarno izvršene uplate bi zahvatile veći dio glavnice od toga što je zahvaćeno kada je ta glavnica smanjivana sa anuitetima koji su bili obračunati sa većom kamatom. Svaka uplata anuiteta pokriva i dio glavnice pa je jasno da kada se glavnica pokriva sa anuitetom kod kojeg nije došlo do povećanja kamate da takav anuitet pokriva veći dio glavnice kredita. Time se automatski smanjuje iznos budućeg anuiteta ili se smanjuje iznos buduće glavnice koja se pokriva tim anuitetom. Da je tuženica nakon svake preplate, nastale na opisani način usklađivala otplatni plan (kao kad ga je usklađivao kada je kamatu povećavao), obračunate kamate bile bi niže, te bi sa tim viškom bio zatvaran veći iznos nedospjele glavnica. Tuženica dakle da nije uzela utužene preplaćene iznose kako bi odmah u startu umanjio glavnicu kredita u eurima. Ne, ona to nije činio već je samo uzela iznos koji bi se platio za kredit u eurima do 30. rujna 2015. No time da nije sanirala posljedice ništetnosti i vlastitog nezakonitog postupanja. Time nadalje da nije ni vratila sve one uplate koje je s osnova vlastitog nezakonitog postupanja zadržala. Time se konverzija nije bavila i to nije ni uređivala. Postupak konverzije da nije ulazio u te odnose i prošlost tih odnosa, a sam Vrhovni sud da je naveo da je to stvar svakog pojedinačnog predmeta. Osim toga, tuženica da je kod konverzije obračunavala i kamatu na CHF i kamatu na eure što znači da je dva puta obračunavao kamate dok je imala pravo samo na razliku između tih kamata. Prema tome, tužitelj osporava činjenicu da su konverzijom vraćene utužene pretplate. Predmet ovog postupka je ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora, posljedica te ništetnosti te je li na osnovu toga nastala pretplata ili nije. Ukazuje na odluke Županijskih sudova u tom pravcu i ističe da postoji stajalište viših sudova da konverzija ne predstavlja prepreku za povrat utuženih pretplata u ovom postupku.

1.4. Podneskom od 23. prosinca 2020. (str. 314-316) tužitelj ponovo ističe da u zakonu kojim je uređena konverzija nije raspravljano o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora u CHF niti o posljedicama koje ta ništetnost uzrokuje. Zakonom da nije riješeno pitanje štete koja je nastala kao posljedica ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora u CHF. Tek kad se pravomoćnom sudskom odlukom utvrdi ništetnost pojedine odredbe onda da nastupa pravo na povrat svih preplaćenih razlika kao posljedica koja je nastala primjenom takve ništetne odredbe. To da pokazuje da zakonodavac konverzijom nije dirao u pojedine slučajeve kao što je ovaj postupak već je jedino imao namjeru izjednačiti položaj potrošača koji su imali kredit u CHF i eurima. Kad bi se dopustilo shvaćanje da su konverzijom vraćene utužene preplate nastale primjenom ništetnih odredbi, onda da bi se automatski anulirala odredba čl. 323. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje posljedice ništetnosti. Konverzija da se ne može staviti iznad odredbe Zakona o obveznim odnosima, jer u slučaju ništetnosti ugovora, ovdje odredbi, svaka strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. U čl. 323. Zakona o obveznim odnosima nije navedena niti jedna iznimka zbog koje ne bi bilo propisano vraćanje onoga što je jedna strana primila temeljem utvrđene ništetnosti. Da je zakonodavac kojim slučajem u čl. 323. ZOO propisao da se u slučajevima predviđenim posebnim zakonom nešto neće vraćati, onda bi pozivanje na konverziju imalo nekakvog smisla. No, i u tom slučaju bi zakonom kojim je uređena konverzija to trebalo izričito navesti. Ovako se uzimanjem uplaćenih iznosa na ime osnovnog kredita u CHF želi stvoriti dojam da su utužene preplate vraćene. Pritom, tuženica da ne uzima u obzir da time nisu sanirane one posljedice koje su nastale povećanjem kamatne stope i tečaja, jer da toga nije bilo, glavnica u CHF na dan izvršenja konverzije bila bi daleko manja od one koja je nastala umjetnim podizanjem kamatne stope. Prema tome, tuženica da posve pogrešno tumači zakon kojim je izvršena konverzija. Time institut ništetnosti gubi svaki smisao. Nadalje, tužitelj da ima izričito pravo da pobija osnovni ugovor, ali i aneks temeljem čl. 25. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Navedeni članak se izravno poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji onda u čl. 4. st. 2. u odnosu na obveznopravne odnose između potrošača i trgovca propisuje primjenu Zakona o obveznim odnosima za sve odnose koje nisu uređene tim zakonom, što u konačnici dovodi do primjene odredbi Zakona o obveznim odnosima koje propisuje ništetnost i njezine posljedice. Smisao te odredbe da zaštitu potrošača (budući je on strana koja je slabija po znanju i informacijama i ekonomski) stavlja iznad svega drugoga. I nije moguće tu zaštitu ukinuti nikakvim izmjenama ili dopunama zakona. Ovo zato, jer s jedne strane, ona ovisi od činjenica i događaja samog pravnog odnosa. To znači da ukoliko taj odnos odlikuju nepošten odnos prema potrošaču onda takav odnos mora biti i sankcioniran. S druge strane i na izmjene zakona se proteže odredba o pravu potrošača da utvrđuje ništetnost odredbi aneksa. Nije izmjenama zakona isključena iz primjene odredba o utvrđivanju ništetnosti koja je sastavni dio tog zakona. Odnos između stranka i ugovorene obveze u ovom slučaju su pitanje temeljnog poštenja ili nepoštenja, a ne izmjena ili dopuna zakona. U daljenjem podnesku od 03. listopada 2022. (str. 329-332) tužitelj u bitnom iznosi sve ranije iznijete argumente u postupku.

1.5. Po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev svojim podneskom od 27. studenog 2025. (str. 539-544), pa tako potražuje, a kako je to dodatno pojasnio na ročištu održanom 14. siječnja 2026., na ime preplaćenih kamata po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ukupno 12.447,46 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u točki III. Izreke presude; na ime preplaćenog po osnovi tečajnih razlika zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potražuje iznos 17.884,31 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u točki IV. Izreke presude; potražuje i novčani iznos u visini 10.664,06 eura, po osnovi razlike između glavnice po aneksu i glavnice kredita po početnom otplatnom planu, uz primjenu početno ugovorene kamatne stope i početni tečaj CHF, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. rujna 2015. do isplate (točka V. izreke presude). Potražuje i parnični trošak.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženica ističe da tužitelj postavlja tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4.1. i 7.2. ugovora o kreditu broj 9011110617, koje se odnose valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a koji je ugovor sklopljen s tužiteljem dana 27. ožujka 2006., te na isplatu iznosa koje je tužitelj navodno „preplatio“ temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena kamatnih stopa i tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Oba zahtjeva da temelji isključivo na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i 6632/2017, te odluci Vrhovnog suda broj Revt-249/14. Prvenstveno ističe kako su tužba i tužbeni zahtjev neuredni i nepodobni za postupanje obzirom da tužbeni zahtjev nije određen niti se temelji na dokumentaciji priloženoj uz tužbu, a nisu ispunjeni niti uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe, kao što ni sam tužbeni zahtjev nije postavljen sukladno odredbi čl. 186. b ZPP-a slijedom čega da je tužbu potrebnu odbaciti kao nepodobnu za postupanje. Nadalje, ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, obzirom da je tužitelj s tuženicom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nastavno na navedeno, ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženici se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž- 7129/13 da je promašeno budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je prestao postojati. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženice (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. U konačnici, i sudska praksa da se izjasnila po pitanju utjecaja sklopljenih Dodataka ugovorima o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju na sudbinu pravnih postupaka u tijeku, te zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravni interes i pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Slijedom iznesenoga, a obzirom da se konverzija odnosi i na period od trenutka sklapanja ugovora o kreditu pa nadalje te obuhvaća i utuženo razdoblje, da valja odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženici. Protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, a posebice prijedlogu da se u okviru postupka provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja „preplate“ po osnovi promjene kamata i tečaja po kreditu, budući da bi tužiteljevo inzistiranje na daljnjem dokaznom postupku bilo usmjereno ostvarivanju prava protivnih Zakonu o potrošačkom kreditiranju, i to izmjenama iz NN 102/2015. – dalje u tekstu ZPK102/2015, osobito novo-unesenim člancima 19.a, 19.b i 19.c. Naime, s obzirom da je zakonodavac spomenutim prisilnim propisom (ZPK 102/2015) jasno i vrlo detaljno odredio način na koji se vrši konverzija, ne dopustivši ugovornim stranama mogućnost da prilikom provođenja konverzije postupaju drukčije, te s obzirom da je tužena tu konverziju provela upravo u skladu sa spomenutom kogentnom zakonskom odredbom, sud jedino i isključivo može provjeriti je li konverzija odrađena sukladno kogentnim odredbama ZPK 102/2015 (međutim, to prema iznesenom historijatu tužbe i tužbenom zahtjevu u ovome predmetu nije zatraženo). Dakle, određivanje vještačenja na okolnost koliko je kamate navodno preplaćeno u odnosu na inicijalno ugovorenu stopu, uz istovremeno ignoriranje činjenice daje sklopljen dodatak kojim je kredit konvertiran i uz ignoriranje činjenice da kogentna odredba ZPK 102/2015 detaljno i jasno propisuje način na koji se obavlja konverzija (a kojim se dužnici po CHF kreditima dovode u položaj u kojem bi bili da su od samog starta imali sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u EUR), predstavlja postupanje protivno prisilnim odredbama ZPK 102/2015. Stoga tuženica predlaže da sud u ovome predmetu koji se odnosi na konvertirani kredit odbije tužbeni zahtjev postavljen na temeljima pogrešne premise da bi isti preplatio kamate u odnosu na inicijalno ugovorenu stopu jer takvim tužbenim zahtjevom tužitelj pokušava ostvariti pravo koje je protivno navedenom prisilnom propisu i kojim bi, kao što je bilo istaknuto u ranijim podnescima, tužitelj dva puta naplatio isto „potraživanje“. Naime, tužitelj da ga je jednom već naplatio time što mu je, sukladno prisilnom propisu, preplata uračunata u ukupno stanje duga prilikom konverzije, dok bi ga drugi puta naplatio temeljem ovako koncipiranog tužbenog zahtjeva i presude iz ovog postupka kojom bi se takav tužbeni zahtjev usvojio. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje djelomično ništetnim ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, da nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula da je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito da je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju. Nesporno da je da Zakon o obveznim odnosima u čl. 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženice u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis - zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, da se ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru da jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, da su sadržani anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, nigdje i nikada da nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima. Ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu da ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, da može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari da je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane da nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO da je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Nadalje, da je nesporno da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske da nije podržala izmjenu/brisanje odredbe Članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, da je jasno kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova jer se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka jer su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. S tim u vezi, da ostaje nejasno na koji način je tužitelj utvrdio tzv. tečajnu razliku koju potražuje pod točkom 3. tužbenog zahtjeva, cijeneći da je sam zakon jasno i nedvosmisleno utvrdio na koji se način i pod kojim uvjetima provodi konverzija. Naime, niti jednom odredbom trenutno važećih zakona koji su primjenjivi na konkretan slučaj (ZOO, ZPK) valutna klauzula nije zabranjena niti je zakonski predviđeno da se konverzija provodi na način da se ugovara fiksna kamatna stopa, a ponajmanje, da se ista ugovara bez valutne klauzule. Dapače, ideja spomenutog zakona bila je da se korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF (koji su tu opciju odabrali) sklapanjem konverzije izjednače s korisnicima kredita s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, da je bespredmetno raspravljati o tužbenom zahtjevu koji automatski negira valutnu klauzulu i promjenjivu kamatu stopu, a da za navedeno ne postoji apsolutno nikakvo zakonsko uporište. Tuženica ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego da je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora da je neosnovan. U ovome pravcu, da je ustanovljena i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske (VSRH Rev 895/2003, od dana 09. veljače 2005.). Dalje, tužitelj da je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj da se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja da se može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženica trebala „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, da ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno da je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita da je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženice prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. U tom smislu, tuženica citira presudu Žs u Puli – Pola Gž-2658/2012. Tužitelj da svakako pogrešno tumači citiranu presudu VTS obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz isti ni na koji način ne proizlazi. Naime sud da ni na koji način nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, predmetnom presudom, da nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretna individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U tom smislu citira i odluku VSRH broj Revt-249/14. Nadalje, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate , koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu - kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“. Hrvatska narodna banka da je također iznijela stav da "građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“ Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno da je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Nesporna je činjenica da tuženica do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imala zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ju do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženica u cijelosti i udovoljila. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Dakle, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženica nesporno i učinila. Ugovor o kreditu tuženice da sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene da su sadržani u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi da iz odredbe 12.9. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima. Po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, iz odredbe 12.9. Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. U smislu gore navedenog, da je nejasno je s kojim obrazloženjem tužitelj (u eventualno kumuliranom tužbenog zahtjevu) traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na konstatiranje da je isti prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženicom bio upoznat s Općim uvjetima poslovanja tuženice i pristaje na njihovu primjenu, kao i da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je tuženica informirala o svim mogućim posljedicama i rizicima s tim u vezi. Očito je da ovako konfuzno i široko postavljenim tužbenim zahtjevom koji uopće nema uporište u navodima tužbe, niti dokumentaciji priloženoj uz tužbu, tužitelj pokušava nadomjestiti nedostatak konkretne argumentacije u svoju korist, a povrh navedenog, uopće da ne definira tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu tzv. „preplaćenih" kamata i razlike u tečaju niti u prilog osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva prilaže bilo kakvu podobnu dokumentaciju. Ovakvim zahtjevom tužitelj zapravo da neosnovano na tuženicu prebacuje odgovornost i posljedice svog nemarnog ponašanja vezano za svoj eventualni propust da se adekvatno dodatno informira o uvjetima, posljedicama i rizicima sklapanja spornog ugovora o kreditu, ili da se obrati nadležnoj osobi tuženice radi dodatnih pojašnjenja, a u situaciji u kojoj mu je tuženica prethodno, u skladu sa zakonom i važećim internim propisima, omogućila upoznavanje s istima, te ga obavijestila i informirala o svim mogućim rizicima i posljedicama ulaska u kreditni odnos. Ukazuje na odluku VSRH Gzz-2/02-2. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO da je očito kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Napokon, tužitelj da je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženice, pri čemu je tuženica kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slala o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Napokon, izmjenama i dopunama ZPK iz 2013., da je uveden novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 01. siječnja 2014. - dakle, od 01. siječnja 2014., kriterij promjene kamatne stope da je uveden po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 01. siječnja 2014. je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženica u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01. studenog 2004. do 14. srpnja 2009., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženice kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženice. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženica, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavila kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, ističe da je po stupanju na snagu ZOKl, sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinila potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke. Pored navedenog, da je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirala o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljala izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu da je propisivao obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB-a bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženica da je dostavljala potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovala tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno da je, dakle, da je tuženica mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je nesporno i učinila. Znači, Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženica, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, a banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod i./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;"....ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ... "proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom(2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženice, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Ni jednoj banci da nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju „cijenu” kredita da su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim uvjetima. Nadalje, svaka banka da je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako je ranije navedeno, utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškove banke i kreditni rizik klijenta. Kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu (granična obvezna pričuva), HNB je tijekom 2006, godine pokušala zaustaviti i kreditiranje s regulatornom mjerom obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0%. Obje su mjere utjecale na porast troškova financiranja i tuženica je bila primoran (da ne bi ugrozio izvore financiranja - depozite klijenata i obaveze po inozemnim kreditima) povisiti cijene kredita. Tek s krajem 2008. godine (listopad 2008.) HNB da ukida regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. (studeni 2009) mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa. Navedene otpuštene regulatorne mjere utjecale bi na smanjivanje cijena izvora financiranja da se krajem 2008. godine nije rasplamsala kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS. Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na 5-godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB. Primjerice, u posljednjem kvartalu 2008. godine CDS za Hrvatsku povećao se sa 1,00 % na 4,5%. U slučaju LIBORA, ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. godine iznosio 0,3 % dok je u studenom 2008. godine iznosio 3,30%. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno da su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim kriterijima. S druge strane tuženica da je od strane HNB-a podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama HNB nije kod tuženice uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima. HNB u svome očitovanju na upit potrošača, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB. Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženici sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, talio i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Nadalje, tuženica obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretila tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenoga, ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Dakle, budući da je postupanje tuženice u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatomim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženice kao i da promjenama kamatne stope tuženica nije povrijedila kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope. Također, da nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Jedino da nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi – da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje, kao i da je tuženica dužna tužitelju vratiti razliku kamata, kao i razliku tečaja za CHF koji je tuženica primjenjivala prilikom plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženica zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž- 7129/13, te nadalje očito pogrešno tumači daje svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge - dakle banaka - pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge - za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se kamatna stopa mijenjala. Naime, razliku u kamati tužitelj potražuje u odnosu na kreditni odnos koji je prestao postojati, a povrh navedenog, u odnosu na isplaćene kamate koje su mu uzete u obzir prilikom sklapanja konverzije u cijelosti, dok razliku u tečaju potražuje isključivo po osnovi presude VTS- a broj Pž-6632/2017 koja bez odgovarajuće zakonske odredbe koja podržava ovakav paušalno izneseni stav o ništetnosti valutne klauzule (posebice u uvjetima sklopljene konverzije), ne može, sama po sebi, biti temelj tužbenog zahtjeva. Čak štoviše, potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna da negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora, te je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Zaključno, tuženica ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu; konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula; te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženica u potpunosti postupila u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženici.

2.1. U svom podnesku od 16. prosinca 2019. (str. 231-237) tuženica navodi da je tužbeni zahtjev usmjeren ostvarivanju prava protivnih Zakonu o potrošačkom kreditiranju, i to izmjenama iz NN 102/2015 (dalje: ZPK102/2015), osobito novo- unesenim člancima 19.a, 19.b i 19.c. Sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, osobito čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju, detaljno da je propisan način provođenja konverzije, i to na koji će se način i prema kojem mjerodavnom tečaju inicijalna glavnica s valutnom klauzulom u CHF preračunati u "novu glavnicu" u kunama s valutnom klauzulom u EUR, koji će uvjeti (ugovorne kamate) vrijediti za taj konvertirani kredit s valutnom klauzulom u EUR, na koji će se način sve izvršene uplate po osnovi podmirenja inicijalnog kredita s valutnom klauzulom u CHF uračunati u podmirenje tog konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR te na koji će se način preplata koja eventualno preostane po tom inicijalnom kreditu s valutnom klauzulom u CHF koristiti za umanjenje budućih rata konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR, iz čega da jasno proizlazi da kod provedbe konverzije ništa nije prepušteno na volju ugovornim stranama. U tom smislu, da se izjasnio i sam Ustavni sud u svojoj odluci U-I/2780/2015-PM kojom se odlučivalo o prijedlogu za privremenu obustavu primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 10/2015) u dijelu koji se tiče konverzije. Ustavni sud naglašava da njegova (eventualna) odluka kojom bi se ukinuli ZID ZPK/102-15 i ZID ZOKI/102-15 odnosno pojedine njihove odredbe ne bi imala učinak na valjanost tih aneksa. Naime…„Te bi anekse bilo moguće samo ponovo mijenjati ili utvrđivati da od toga dana više ne vrijede, ali nikako ne bi bilo osnovano tvrditi da su ti aneksi bili neustavni "od samog početka" (odnosno od 30. rujna 2015. kao zakonskog termina), pa da se stoga ima smatrati kao da nisu ni sklopljeni, odnosno da se u tom slučaju među njihovim potpisnicima i kreditorima i kreditnim dužnicima) primjenjuju isključivo pravila obveznog prava uključujući i ona koja vrijede za stjecanje bez osnove. Nadalje, i pravna teorija da je dala svoje mišljenje i iznijela stav u pogledu učinaka sklopljenih Dodataka sukladno odredbama tzv. Zakona o konverziji, a koji stav podupire i ranije citirana odluka Ustavnog suda RH. Dalje., da se ne može se prihvatiti tvrdnja tužitelja da mu nije bilo omogućeno pregovaranje glede sklapanja spomenutog Dodatka, obzirom da je samim zakonom propisan rok u kojem su banke, odnosno kreditori bili dužni ponuditi sklapanje takvog Dodatka korisnicima kredita u valuti CHF, pri čemu je potrošačima ostavljen rok od 30 dana nakon zaprimanja ponude za sklapanje Dodatka u kojem su se trebali izjasniti prihvaćaju li konverziju, odnosno ponudu za sklapanje novog ugovora o kreditu. U tom smislu, korisnici kredita, pa tako i ovdje tužitelj, da su se sporazumjeli se s kreditorom o prihvatu novog ugovora koji je sklopljen sukladno kogentnim odredbama ZID ZPK, a mogli su odabrati opciju da konverziju ne prihvate, odnosno da nastave otplaćivati kredit sukladno uvjetima iz osnovnog ugovora o kreditu, pa se u tom smislu ukazuju neosnovanima navodi tužitelja koji upiru na okolnost da niti prilikom sklapanja Dodatka tužitelju nije bilo omogućeno pregovaranje glede sklapanja Dodatka. Navedeni stav potvrđuje i mr.sc. SE, u članku „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“ (Pravo i porezi, br. 5/19). Identičan stav zauzimaju i prof.dr.sc. FE i doc.dr.sc. VE u stručnom članku pod nazivom „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ (Pravo i porezi, br. 3/19). U konačnici, i sudska praksa da se izjasnila po pitanju utjecaja sklopljenih Dodataka ugovorima o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju na sudbinu pravnih postupaka u tijeku, te zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. Vezano za prigovor ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom Banke i valute iz osnovnog ugovora da valja reći da su te odredbe izmijenjene Dodatkom osnovnom ugovoru koji je tužitelj prihvatio i potpisao upravo s namjerom da se izvrši konverzija (čl. 1. st. 3. Dodatka) te da je prihvatio izračun konverzije (čl. 2. Dodatka), a za ništetnost odredbi iz Dodatka ugovora o kreditu (konvertirani kredit) da valja reći kako ta ugovorna odredba ne podliježe testu poštenosti ako je banka postupala u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer su u tom slučaju, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jasne i razumljive (rješenje ŽS u Karlovcu, posl.br. Gž-1310/15 od 05. listopada 2016.). Dakle, a obzirom da je iz cjelokupne iznesene argumentacije razvidno da su svi detalji načina provedbe konverzije definirani kogentnim propisom, postavljanje tužbenog zahtjeva na način da se potražuje razlika između ugovorenog anuiteta i stvarno plaćenog anuiteta za vrijeme trajanja osnovnog ugovora o kreditu, ili na način da se potražuje razlika plaćenih anuiteta obračunatih nakon sklapanja konverzije i sukladno uvjetima iz iste, obzirom da je navedeno protivno spomenutoj kogentno i odredbi čl. 19. c ZPK-a i zanemaruje činjenicu da je kredit konvertiran pa bi plaćanjem tog iznosa tužitelj bio dva puta obeštećen - prvi put kada je konvertirao ugovor jer mu je tada sve što je platio po inicijalno zaključenom ugovoru s valutnom klauzulom u CHF priznato prilikom konvertiranja duga, te po drugi puta kad bi mu tuženica morala platiti temeljem ovog postupka. Naime, tužitelj da ga je jednom već naplatio time što mu je, sukladno prisilnom propisu, preplata uračunata u ukupno stanje duga prilikom konverzije, dok bi ga drugi puta naplatio temeljem ovako koncipiranog tužbenog zahtjeva i presude iz ovog postupka kojom bi se takav tužbeni zahtjev usvojio, dok je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na period nakon sklapanja Dodatka kojim je izvršena konverzija, obzirom da se radi o primjeni kogentnih zakonskih normi, uopće bespredmetno raspravljati. Obzirom na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim je detaljno regulirano provođenje konverzije s njenim neupitnim učinkom na razrješenje parničnih postupaka u tijeku, u konkretnoj situaciji na tužitelju da je teret dokaza na okolnost koji to iznos "preplaćene" kamate tuženica i dalje duguje tužitelju i nakon sklopljene konverzije sukladno kogentnim odredbama zakona, obzirom da tužbeni zahtjev koji glasi na isplatu razlike između početno ugovorene kamatne stope po kreditu koji više ne postoji i kasnije izmijenjenih kamatnih stopa, a koja je tužitelju uračunata prilikom konverzije i za koju je razliku istome umanjena ukupna masa kredita, nedvojbeno ne može opstati niti biti osnovan. U konačnici, i sudska praksa da se izjasnila po pitanju utjecaja sklopljenih Dodataka ugovorima o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju na sudbinu pravnih postupaka u tijeku, te zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravni interes i pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora (ŽS u Vukovaru, posl. br. G Ž -85/17 od 13. siječnja 2018.). Konačno, a u odnosu na pitanje zastare, da je bitno istaknuti da prema niti jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužba za zaštitu kolektivnih interesa) iz čl. 502.a ZPP. ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, pa tako niti predmetno. Naime, prema odredbi čl. 502. c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati tek na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, te se dakle takovom kolektivnom tužbom ne može prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka kao što je predmetna. U odnosu na početak tijeka zastarnog roka navodi da rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla, međutim kako se u konkretnom slučaju radi o iznosima koje je tužitelj isplaćivao tuženici sukcesivno, tada zastarni rok od pet godina počinje teći za svaku od tih isplata od dana kada je nastupila i završava istekom pet godina nakon toga (Vrhovni sud Republike Hrvatske Revx-183/11, Županijski sud u Zagrebu Gž-6858/16-2 od 21. veljače 2017. i Gž-8026/16-2 od 11. travnja 2017. i dr.) U tom smislu, da se izjasnila i pravna teorija, pa tako i mr.sc. SE u svom stručnom članku „Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli“ (Pravo i porezi br. 9/18), te prof.dr.sc. FE i doc.dr.sc. VE u osvrtu „Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse“ (Pravo i porezi, br. 3/19). Iz tih osvrta da jasno proizlazi da se zastara, a kako je to izrijekom definirano u čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (dalje. ZOO), prekida jedino i isključivo radnjom vjerovnika (ne i neke druge osobe koja nije sudionik konkretnog obveznog odnosa o kojem se radi) poduzetom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom kojoj je svrha ostvarenje konkretne individualne tražbine vjerovnike. U konkretnom slučaju, takva da je radnja poduzeta nakon što je zastara već nastupila, stoga da je prigovor zastare, a uvažavajući sve ranije iznesene argumente, u potpunosti osnovan. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženici.

2.2. U podnesku od 25. rujna 2020. (str. 273-276) tuženica ističe da obzirom da tužitelj negira da bi činjenicom sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, isti izgubio pravo na „punu restituciju“, kako smatra bitnim obrazložiti razloge neosnovanosti tužiteljevog zahtjeva i s aspekta primjene europskog prava, pa ukazuje na odluku Europskog suda broj C-452/18, a u odnosu na utvrđenja iz predmetne presude donesene u predmetu XZ v Ibercaja Banco, SA., na koja se utvrđenja pozivaju potrošači putem medija u kontekstu argumentacije da bi odredbe Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija bile nepoštene, odnosno ništetne, odnosno da isti, neovisno o učincima konverzije imaju pravo u pojedinačnim parnicama tražiti „potpuno obeštećenje“ neovisno o činjenici sklapanja konverzije, tuženica predmetne navode smatra u potpunosti neosnovanima. Ta odluka (kao ni ostale presude na koje se pozivaju potrošači u parnicama koje se vode povodom konvertiranih kredita) da niti činjenično niti pravno nije primjenjiva u konkretnom slučaju, niti se utvrđenja suda iz navedene presude mogu primijeniti, odnosno tumačiti u situaciji kada je kogentnim odredbama nacionalnog prava detaljno uređen institut konverzije kao mehanizma zamjene određenih ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima, onim odredbama čiji je sadržaj i primjena strogo regulirana zakonom. Prvenstveno, predmetni Dodaci ugovorima o kreditu kojima je izvršena konverzija sklopljeni su sukladno kogentnim odredbama ZID ZPK te predmetna presuda C- 452/18 na koju se pozivaju potrošači, nije primjenjiva na sudske postupke u Hrvatskoj, budući da su Dodaci (sporazumi o konverziji) u RH sklopljeni na temelju zakona i na osnovi jasno propisanih i zakonom utvrđenih uvjeta i parametara. Ističe i presudu Europskog suda C-81/19 od 09. srpnja 2020., u kojoj se zaključuje da se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovorne odredbe koje su odraz prisilnih normi nacionalnog zakonodavstva. Naime, da postoji suštinska razlika između činjeničnog supstrata iz odluke C-452/18 na koju se pozivaju potrošači, te činjenica i pravne podloge na kojoj se temelji konverzija onako kako je regulirana u hrvatskom sustavu. S druge strane, odluka Europskog suda pravde C- 81/19 da jasno pokazuje da bi se u predmetnim postupcima koji su pokrenuti u Republici Hrvatskoj, protivilo stajalištu EU suda te bi bilo protivno EU zakonodavstvu bilo kakvo „dodatno“ utvrđivanje ništetnosti takvih Dodatka ugovorima o kreditu, ili isticanje da potrošač nije bio, ili nije mogao biti upoznat s pravno-ekonomskim posljedicama sklapanja Dodataka ugovorima o kreditu kojima je izvršena konverzija. Naime, da je nesporno da su Dodaci ugovorima o kreditu kojima je izvršena konverzija sklopljeni sukladno izričitim i prisilnim odredbama zakona u kojem je detaljno reguliran i objašnjen mehanizam konverzije na kojem se baziraju i svi izračuni konverzije predočeni potrošaču prije sklapanja same konverzije, slijedom čega je nedvojbeno da je takvim postupanjem ispunjen uvjet slobodnog i informiranog pristanka na konverziju svakog potrošača koji je istu prihvatio. U slučaju primjene odredaba ZID ZPK, sam zakon utvrđuje na koji se način konverzija provodi te banke nisu imale bilo kakav utjecaj niti mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora već se radilo o zakonom propisanom sadržaju. Sam zakon da je, s druge strane, propisao da se potrošača detaljno i precizno obavještava o pravnim i ekonomskim posljedicama prihvata konverzije u odnosu na pravne i ekonomske posljedice nastavka otplate kredita prema uvjetima iz osnovnog ugovora. Pitanja o kojima je odluku donio ES u predmetu C- 452/18, da su raspravljala o poštenosti odredbe ugovora kojom je suglasnošću stranaka, izmijenjena odredba ranijeg ugovora kako bi se uredile posljedice njene nepoštenosti, a koja je (nova) odredba ponuđena potrošaču isključivo voljom samog kreditora (i na koju je potrošač i pristao). Dakle, potpuno različito od slučaja u Hrvatskoj gdje je volja kreditora isključena te se radi o prisilnoj mjeri za kreditora u pogledu obveze ponude potrošaču dodatka ugovora i to u sadržaju koji je strogo zakonski propisan. Tako da se u točki 24 presude C-452/18 sud navodi kako je, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, na nacionalnom sudu da izuzme iz primjene nepoštene odredbe…osim ako se potrošač tome protivi, pri čemu njegovo eventualno protivljenje mora biti bazirano na njegovoj slobodnoj volji i biti posljedica informiranog pristanka koji se tumači kao njegova svijest o neobvezujućoj naravi nepoštene odredbe koja se ima zamijeniti, pri čemu je takva svijest potrošača u konkretnom slučaju nedvojbeno postojala prilikom donošenja odluke o prihvatu konverzije. Ponovno neprimjenjivo konkretnom slučaju u Hrvatskoj budući da je ZID ZPK stupio na snagu nakon donošenja odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a svrha i cilj donošenja spomenutog zakona kojima je detaljno reguliran mehanizam konverzije, da je razvidan iz samog sadržaja njegovih odredbi, a svaki potrošač ponaosob, koji je pristupio pregovaranju vezano za prihvat konverzije, bio je upoznat s posljedicama prihvata, odnosno otklanjanja takve alternative. Nadalje, kao što je istaknuto pod točkom 54 presude C-452/18, potrošaču se mora pružiti mogućnost da na temelju ranijih fluktuacija u kretanjima indeksa o čijoj primjeni ovisi njegova ugovorna obveza, procijeni posljedice prihvata novih odredaba kojima je cilj otklanjanje ništetnosti ranijih (nepoštenih) odredaba, koje bi se, u slučaju da potrošač ne pristane na njihovu zamjenu novim odredbama kojima se anuliraju negativne posljedice ništetnih odredbi, izuzele iz primjene, potencijalno na štetu samog potrošača. S tim u vezi, bitno je istaknuti da u vezi s konverzijom, sam Zakon definira da se primjenjuje tečaj valute EUR i kamatna stopa koja je u istom razdoblju otplate vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u EUR, a konkretne financijske posljedice i efekti koji iz navedenog proizlaze za potrošača, iskazani su u samom izračunu konverzije prije samog sklapanja Dodatka, čime je udovoljeno uvjetu informiranja potrošača o posljedicama ulaska u takav novi ugovorni odnos. Prema Direktivi 93/13, pretpostavlja se da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe. Ističe i odluku u slučaju DZIUBAK/RAIFFEISEN BANK, posl. br. C-260/18, te presude u predmetima Z / OE, C-26/13; Abanca Corporación Bancaria / Bankia, C-70/17 i C-179/17. Nastavno na to po pitanju predmetnih Dodataka ugovorima radi se o slučaju gdje zakonodavac Republike Hrvatske jest donio ZID ZPK koji je kogentnim odredbama u potpunosti regulirao problematiku konverzije predmetnih ugovora o kreditu u CHF, te na taj način uspostavio ravnotežu između prava i obveza stranaka, u odnosu na potraživanja tužitelja proizašla iz osnovnog ugovora o kreditu čije su ništetne odredbe zamijenjene odredbama Dodatka sklopljenog sukladno kogentnim odredbama zakona, pri čemu se isključuje bilo kakva rasprava o „punoj“ ili „nepunoj“ restituciji u kontekstu činjenice da je sklopljena konverzija i da je puna restitucija nastupila upravo u svjetlu činjenice da je konverzijom tužitelju umanjena ukupna masa kredita za sve uplate izvršene sukladno osnovnom ugovoru, odnosno njegovim odredbama koje su zamijenjene konverzijom. U tom smislu, i pred Vrhovnim sudom RH da je postavljeno, u okviru oglednog spora, sukladno čl. 502.k ZPP-a, upravo ovo konkretno pitanje koje tužitelj smatra spornim, odnosno odlučnim za presuđenje, o tome jesu li pravno valjani Dodaci ugovorima o kreditu sklopljeni sukladno odredbama ZID ZPK, te je u navedenom postupku Vrhovni sud izrijekom potvrdio da se radi o Sporazumima koji su sklopljeni sukladno kogentnim odredbama Zakona, isti su kao takvi u potpunosti pravno valjani, te nema mjesta isticanju ništetnosti takvih Dodataka u bilo kojem kontekstu niti njihovom osporavanju na bilo koji način. Posljedično, kod konverzije koja je u svim segmentima uređena zakonom, nema mjesta osporavanju izračuna konverzije, niti tvrdnji da potrošač sklapanjem konverzije ne bi bio obeštećen, u cijelosti ili djelomično, u odnosu na osnovni ugovor o kreditu koji sadrži odredbe koje su zamijenjene konverzijom. Citira odluku Gos 1-/2019 VSRH. Vrhovni sud RH u oglednom sporu ne samo da je ocijenio da je dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK valjan, a što je u skladu s recentnom praksom Europskog suda izraženoj u odlukama C-260/18 i C-81/19, nego je izrijekom naveo kako takav dodatak predstavlja novu osnovu te tužitelj temeljem ranije osnove koja je u potpunosti, i to s retroaktivnim učinkom, zamijenjena novom osnovom, ne može potraživati nikakvu isplatu, niti postavljati bilo kakav tužbeni zahtjev u tom smislu. Prema tome, ZID ZPK da je lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima (ZOO) te je stoga jasno kako njegove odredbe derogiraju, odnosno imaju prednost pred odredbama ZOO i Zakona o zaštiti potrošača u smislu ništetnosti ugovornih odredbi pa u odnosu na tematiku konverzije kredita sudovi mogu primjenjivati i tumačiti pravo jedino u odnosu na ZID ZPK. Konačno, i Vrhovni sud RH u svojoj presudi posl.br. Rev-2221/18 od dana 03. rujna 2019. da ističe kako pravni interes za vođenje postupaka o utvrđenju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu imaju samo i isključivo oni korisnici kredita koji nisu iskoristili pravo na konverziju. Iz toga da očito proizlazi da i sam Vrhovni sud zauzima stajalište i potvrđuje nespornu činjenicu, koju potvrđuje i Europski sud u odluci C-81/19, kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK, odnosno nacionalnim propisom prisilne naravi, te nema mjesta drugačijem tumačenju. Takav stav da su do sada zauzimali i Županijski sudovi, a posebice da su isti podržali i dosljedno počeli provoditi u pojedinačnim parnicama nakon donošenja ranije citirane odluke Vrhovnog suda RH u oglednom sporu. Iz svega navedenog, da očito proizlazi kako je drukčiji stav, prema kojem bi cijeli ugovor o kreditu pa posljedično i Dodatak ugovoru zaključen temeljem ZID ZPK bio utvrđen ništetnim, protivan namjeri zakonodavca, praksi Europskog suda, praksi nacionalnih sudova koju je u okviru oglednog spora potvrdio i Vrhovni sud RH, kao i samoj svrsi konverzije, sudskoj praksi Visokog trgovačkog suda RH, stajalištu Ustavnog suda RH, te volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju. Slijedom svega navedenoga, da je razvidno da predmetna presuda C-452/18 na koju se pozivaju potrošači, ni na koji način nije primjenjiva u okolnostima „hrvatskog slučaja“, upravo iz razloga što je domaći zakonodavac donio ZID ZPK isključivo i upravo u korist i u interesu potrošača s ciljem „ponovne uspostave ravnoteže“, kako se to navodi u citiranim odlukama Europskog suda, budući da su temeljem takvog ZID ZPK banke postupile po prisilnoj zakonskoj odredbi, te su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali takav način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, slijedom čega se pozivanje na ranije citiranu presudu C-452/18, ukazuje u potpunosti neosnovanim. U kontekstu svih dosadašnjih navoda i argumentacije koji nedvojbeno upućuju na neosnovanost tužiteljevih navoda, predlaže se tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

2.3. Tuženica se podneskom od 04. studenog 2020. (str. 312-313) očituje o dosadašnjoj relevantnoj praksi kako Vrhovnog suda tako i Suda Europske unije po pitanju konverzije i ugovora o kreditima koji su konvertirani temeljem posebnog zakona (ZID ZPK), odnosno primjene Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima na predmetnu materiju. Ukazuje na odluku Suda EU broj C-81/19 od 09. srpnja 2020. u kojoj se zaključuje da se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovorne odredbe koje su odraz prisilnih normi nacionalnog zakonodavstva. Ističe da je nesporno je da su Dodaci ugovorima o kreditu kojima je izvršena konverzija sklopljeni sukladno izričitim i prisilnim odredbama zakona (ZID ZPK) u kojem je detaljno reguliran i objašnjen mehanizam konverzije na kojem se baziraju i svi izračuni konverzije predočeni potrošaču prije sklapanja same konverzije, slijedom čega da je nedvojbeno da je takvim postupanjem ispunjen uvjet slobodnog i informiranog pristanka na konverziju svakog potrošača koji je istu prihvatio. Također, u slučaju primjene odredaba ZID ZPK, sam zakon da utvrđuje na koji se način konverzija provodi te banke nisu imale bilo kakav utjecaj niti mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora već se radilo o zakonom propisanom sadržaju. Dakle, volja kreditora je isključena te se radi o prisilnoj mjeri za kreditora u pogledu obveze ponude potrošaču dodatka ugovora i to u sadržaju koji je strogo zakonski propisan. Prema Direktivi 93/13, da se pretpostavlja da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadrže nepoštene odredbe. O tome je Sud EU odlučivao u više navrata te donio odluke prema kojima se smatra da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između stranaka donošenjem nacionalnog zakona – u konkretnom slučaju to je ZID ZPK sa svojim kogentnim odredbama. Dalje, Vrhovni sud RH u oglednom sporu ne samo da je ocijenio da je dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK valjan, a što je u skladu s recentnom praksom Suda EU, nego da je izrijekom naveo kako takav dodatak predstavlja novu osnovu te tužitelj temeljem ranije osnove koja je u potpunosti, i to s retroaktivnim učinkom, zamijenjena novom osnovom, ne može potraživati nikakvu isplatu, niti postavljati bilo kakav tužbeni zahtjev u tom smislu. Posljedično, kod konverzije koja je u svim segmentima uređena zakonom donesenim isključivo u svrhu rješavanja predmetnog pitanja, nema mjesta osporavanju izračuna konverzije, niti tvrdnji da potrošač sklapanjem konverzije ne bi bio obeštećen, u cijelosti ili djelomično, u odnosu na osnovni ugovor o kreditu koji sadrži odredbe koje su zamijenjene konverzijom. Prema tome, ZID ZPK je lex specialis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima (ZOO) te je stoga jasno kako njegove odredbe derogiraju, odnosno imaju prednost pred odredbama ZOO i Zakona o zaštiti potrošača u smislu ništetnosti ugovornih odredbi. Drugim riječima, poštujući i primjenjujući načelo legitimnog očekivanja te pravne sigurnosti koje je ugrađeno u same temelje EU zakonodavstva i potvrđeno nebrojeno puta presudama Suda EU, načelo lex specialis derogat legi generali, kao i načelo presumpcije zakonitosti i korisnog učinka akata institucija, u odnosu na tematiku konverzije kredita, sudovi mogu primjenjivati i tumačiti pravo jedino u odnosu na ZID ZPK. Slijedom iznesenoga, sukladno dosadašnjem stavu i odluci Vrhovnog suda, sukladno presudi Suda EU C-81/19 (koja se poziva i na presude C-92/11 i C-51/17) prema kojoj se člankom 1. stavkom 2. Direktive 93/13, koji se odnosi na odredbe koje odražavaju prisilne zakonske ili regulatorne odredbe, predviđa isključenje iz područja primjene te Direktive upravo iz razloga jer je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora; jasno je da je tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK, odnosno nacionalnim propisom prisilne naravi donesenim upravo za tu svrhu, te nema mjesta drugačijem tumačenju ili primjeni nekog drugog zakona/prava. Predlaže se odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženici. Svu argumentaciju kako je navedeno, tuženica iznosi i u podnesku od 08. rujna 2022. (str. 326-328).

3. U ranijem tijeku postupka bila je donesena presuda i rješenje posl. br. 30 P- 1300/2019-21 od 02. studenog 2023., koji su rješenjem Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2767/2023-3 od 02. srpnja 2025. ukinuti i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U dokaznom postupku pročitano je: ugovor o kreditu od 27. ožujka 2003. (str. 20-23), tečajna lista (str. 24), plan otplate (str. 25-27), pregled kretanja libora na CHF (str. 106), tablica (str. 107-108, 145-147, 148-150), pregled uplata po kreditu na dan 10. siječnja 2019. (str 151-153), dodatak ugovora o kreditu br. 10110617 (str. 154-159, 170-175), plan otplate (str. 177-181), opći uvjeti poslovanja s građanima (str. 190-198), informacija o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke (str. 199-206), pregled kretanja 6-mjesečno Euribora od 2006. do 2019. (str. 225), plan otplate (str. 226-229), kreditno izvješće (str. 230), raniji iskaz tužitelja ZE na zapisniku od 18. rujna 2023. (str. 335- 337), nalaz i mišljenje vještaka Goranke Šmer Maraš od 21. listopada 2025. (str. 424- 527).

5. Među strankama nije sporno da su iste sklopile 27. ožujka 2006. ugovor o kreditu broj 9011110617 između tuženice kao kreditora/banke, te tužitelja kao korisnika kredita u pogledu novčanog iznosa 236.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, kao i to da se tim ugovorom korisnik kredita obvezao platiti tuženici kamatu 4,60 % koja kamata je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (čl. 4.1.), te da visinu kamatne stope tuženica može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda ili ovisno o korištenju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 01.01., a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. do 30.06. godine, i na dan 01.07., a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. do 31.12. tekuće godine, s time da kamatna stopa iz točke 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane Odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata da se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), a sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima (čl. 4.2.), te uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF kako je ugovoreno u čl. 7. predmetnog ugovora – kredit u iznosu 236.000,00 CHF i kamata iz toč.4. da se otplaćuje u 324 jednaka mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ugovora korisnik kredita da pristaje da banka povisi ili snizi iznose anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

5.1. Isto tako nije sporno, da su sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011110617 dana 25. siječnja 2016.

6. Među strankama je sporno zapravo:

- je li sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9011110617 dana 25. siječnja 2016. prestala obveza tuženice da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku,

- jesu li ništetni dijelovi osnovnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;

- ima li tužitelj pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka;

- odnosno ima li tužitelj pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu s obzirom da je između stranaka zaključen Dodatka ugovoru o kreditu broj 9011110617 dana 25. siječnja 2016., a imajući u vidu i prigovore istaknute po tuženici.

7. Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012, te je u tom postupku donesena presuda posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke), odnosno presudom VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a u kojoj je utvrđeno da je tuženica - banka u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je tuženica time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženice protiv presude VTS RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu posl. br. Rev-221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženice protiv presude VTS RH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu, između ostalog i na ovdje tuženice, glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

8. Sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 LE i DE od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Tuženica takvo što u postupku nije tvrdila niti je predlagala provođenje dokaza na te okolnosti, pa sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu) nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu, kako to tužitelj i tvrdi u tužbi, u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga su po mišljenju suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Zato je sud kao prethodno pitanje ocijenio osnovanim ove tvrdnje tužitelja koje se odnose na ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 13. rujna 2019., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Naime, tužitelj u svom iskazu tvrdi da je tuženica (Banka) sastavila tekst ugovora o kreditu i on (tužitelj) da je tekst ugovora prvi put vidio kada ga je nosio javnom bilježniku gdje ga je potpisao, a ništa da mu nije posebno rastumačeno, osim što mu je rečeno koji je postotak kamate i da je CHF stabilna valuta, iz čega proizlazi da ni o kakvoj odredbi nije pregovarao, pa tako ni o ovim spornim odredbama. Budući da iskaz tužitelja drugim u postupku provedenim dokazima nije doveden u pitanje, a pred sudom je iskazivao decidirano i okolnosno, pa stoga sudu uvjerljivo, njegov je iskaz cijenjen istinitim i vjerodostojnim.

9. Navodi tuženice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao i da je zato tužbeni zahtjev neosnovan nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi, koje u ovom konkretnom slučaju predstavljaju prethodno pitanje, te tako posljedično i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C- 118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu IE protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tuženice u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača nije osnovan.

10. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanje aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome trebalo voditi računa je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža i je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije. Nadalje, navedenim aneksom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog aneksa ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju. Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž- 942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u Puli, te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022. Dakle, potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom.

10.1. Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze. Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašava važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

11. Nedvojbeno je da tužitelj ima status potrošača. Naime, sredstvima dobivenim iz predmetnog ugovora o kreditu kupljen je stan tužitelja, a vezano za isto tuženica, na kojoj je teret toga dokaza, nije u postupku ni tvrdila ni dokazala drugačije.

12. U postupku je provedeno je financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za područje ekonomije, grane financije i bankarstvo Goranki Šmer Maraš, dipl. oecc. koja je u svom nalazu i mišljenju (str. 424-527) utvrdila da ukupan iznos preplata do dana konverzije iznosi 38.946,21 eura od kojeg iznosa je preplaćen na ime promjene kamatne stope iznos 12.447,46 eura, a na ime valutne klauzule zbog rasta tečaja iznos 17.884,31 eura. Nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. da iznosi 8.614,44 eura.

12.1. Tužitelj potražuje isplatu na ime nedovoljno umanjene glavnice u provedenoj konverziji u iznosu 10.664,06 eura kako je to navedeno u rekapitulaciji nalaza i mišljenja vještaka na str. 454 pod točkom d), međutim vještak je ovdje istaknuo da nedospjele glavnice u odnosu na početni otplatni plan i početni tečaj prema prijedlogu tužitelja nije ispravo uspoređivati jer da utvrđenjem iznosa preplate u anuitetima iz prve i druge zadaće vještačenja pod pretpostavkom ništetnosti kamatne stope i tečaja, kako je utvrđeno vještačenjem, u suštini je otplaćivani kredit sveden na početni otplatni plan, tj. početne uvjete kredita u pogledu kamatne stope i tečaja, dok je preostala nedospjela glavnica različita u odnosu na početni otplatni plan, jer je zbog rasta kamatne stope iznos kamate u novom anuitetu veći, a glavnice manji, i obrnuto u slučaju niže kamatne stope. Posljedično preostala nedospjela glavnica da može biti viša ili niža, pa da se, dakle, može promatrati isključivo stvarni ostatak nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF, koja je konvertirana, a koja je iznosila 186.747,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Obzirom na ovu opasku vještaka, stajalište je suda da je na dan 30. rujna 2015., kada je sklopljen dodatak, razlika između kunske protuvrijednosti neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u EUR definirane od strane tuženice i kunske neotplaćene glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF po realiziranoj otplati obračunate po tečaju valute CHF na dan isplate kredita – iznosila 8.614,44 eura, kako to u svom nalazu i mišljenju i navodi vještak. Obzirom na ovo za taj je dio tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen, kako je odlučeno u točki VI. Izreke presude.

12.2. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke, a na koji nalaz i mišljenje tuženica je imala primjedbe koje su se odnosile na to da je zahtjev tužitelja neosnovan, jer je neosnovana pravna osnova.

12.3. Vezano za prijedloge tuženice iz podneska od 10. studenog 2025. (str. 532-538), a koji se odnose na negativne razlike ugovorene kamate i tečaja, iste sud nije uzeo u obzir sukladno odredbi čl. 299. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP).

13. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

14. U konkretnom slučaju tuženica je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvarila korist u vidu većih novčanih iznosa nego što bi ostvarila da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i nego što bi ostvarila da je na snazi ostao tečaj za CHF koji je bio aktualan u trenutku sklapanja ugovora. Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženice i u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženica je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužna vratiti tužitelju sve iznose koje je primila na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi, a koji su iznosi utvrđeno financijskim vještačenjem kako je ranije navedeno. Sukladno čl. 1115. ZOO- a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tuženica treba vratiti tužitelju iznose kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.

15. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I., II., III., IV. I V. izreke ove presude.

16. Ovdje se još ističe, nastavno na tuženičin prigovor zastare - da je objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare VSRH 01. ožujka 2022. u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zaključio: "Ako je ništetnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." – pa da zahtjev tužitelja za naknadu više plaćenog po osnovi ništene ugovorne odredbe vezane za "valutnu klauzulu", sukladno odluci posl. br. P-1401/2012, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. - nije u zastari, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok (tužba je u predmetu podnesena 04. travnja 2019., dakle prije proteka petogodišnjeg roka zastare). Niti za dio tužbenog zahtjeva u odnosu na ništetnu odredbu ugovora vezano za promjenjivu kamatnu stopu nije nastupila zastara jer je odluka u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl. br. P- 1401/2012, donesena 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (dakle, vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke) jer je tužba u ovom predmetu bila podnesena kako je rečeno prije petogodišnjeg roka zastare.

18. Odluka o parničnom trošku (točke VII. i VIII. izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a koja propisuje da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, a upravo je o tome riječ u ovom parničnom postupku.

18.1. Tužitelju su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe 1.000,00 eura (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 24. srpnja 2019., 04. rujna 2020., 30. listopada 2020., 23. prosinca 2020., 03. listopada 2022., 29. studenog 2023. i 27. studenog 2025. u iznosu ukupno 4.450,00 eura (tbr. 8/1, 8/3 i 8/4 Tarife), zastupanja na ročištima 17. siječnja 2022., 01. veljače 2023., 18. rujna 2023., 14. siječnja 2026. i na ročištu za objavu odluke u iznosu ukupno 3.600,00 eura (tbr. 9/1, 9/2 i 9/3 Tarife), sastav žalbe od 16. studenog 2023. u iznosu zatraženih 1.000,00 eura (tbr. 10/1 Tarife), što ukupno za zastupanje iznosi 10.050,00 eura, sve uvećano za PDV u iznosu 2.512,50 eura, predujam utrošen na financijsko vještačenje u iznosu 700,00 eura, te sudsku pristojbu na tužbu u iznosu 387,55 eura, što sveukupno iznosi 13.650,05 eura.

18.2. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosima koji premašuju one predviđene Tarifom, te trošak sudske pristojbe na presudu, jer takav trošak tužitelj nije imao, obzirom da je sukladno odredbi čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/2018, 51/2023) oslobođen od plaćanja te pristojbe.

U Poreču, 06. veljače 2026.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotnu stranu, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužitelj p.p.,

2. tuženica p.p.