Republika Hrvatska

P-824/2025-3

Općinski sud u Bjelovaru

J. Jelačića 3, Bjelovar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Bjelovaru po sucu Miroslavu Borkoviću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĆI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Odvjetničkog društva Borić & Toš d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 34, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti, primjenom odredbe čl. 331.b. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), dana 6. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj 718-50- 4850262 od 30. travnja 2008. sklopljenog između tužitelja ĆI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, sadržana u čl. 3. koja glasi:

"3./treće/ NAKNADA, 3,70% (tri zarez sedamdeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela."

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj 718-50- 4850262 od 30. travnja 2008. sklopljenog između tužitelja ĆI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, sadržana u čl. 9. koja glasi:

"Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor."

III. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju ĆI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 283,52 EUR (slovima: dvjestoosamdesettrieuraipedesetdvacenta) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom:

- na iznos od 246,78 EUR od 7. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 36,74 EUR od 28. travnja 2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženoj da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 69,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od dana donošenja ove odluke do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tužene podnio tužbu radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe o tužiteljevoj obvezi da tuženoj plati jednokratnu naknadu prilikom prvog korištenja kredita, radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe o tužiteljevoj obvezi da tuženoj plati naknadu prilikom prijevremene otplate kredita i radi isplate iznosa od 283,52 EUR. U tužbi tvrdi da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj 718-50-4850262 od 30. travnja 2008. kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 11.282,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti i da je kredit u cijelosti otplaćen. Tužitelj tvrdi da je člankom 3. ugovora ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u iznosu od 3,70% iznosa kredita i da je tužitelju ta naknada naplaćena 6. svibnja 2008. u iznosu od 1.859,39 kn. Tužitelj tvrdi da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako je jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, da tužitelj kao potrošač na tu odredbu nije imao utjecaja i da je ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj opisuje da mu tužena nije objasnila koje su mu usluge pružene za tu naknadu i poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o tzv. ulaznoj naknadi za obradu kredita. Isto tako, tužitelj tvrdi da je člankom 9. ugovora ugovoreno plaćanje tzv. izlazne naknade u slučaju prijevremene otplate kredita i da je tužitelju ta naknada naplaćena u iznosu od 276,80 kn. Tužitelj smatra da su sporne odredbe kojima su ugovorene tzv. ulazne i izlazne naknade nepoštene i, posljedično, ništetne jer se radi o potrošačkom ugovoru, a tužena tužitelja nije u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj predmetnog ugovora i spornih odredbi, a predmetni kredit uredno je otplatio refinanciranjem odobrenim kod tužene na temelju drugog ugovora o kreditu. Predlaže da sud prihvati tužbu i tužbeni zahtjev i traži naknadu parničnih troškova. Tužbi prilaže potvrdu od 1. listopada 2025., ugovor o kreditu i prijepis knjigovodstvene kartice te predlaže da se radi utvrđenja spornih činjenica izvede dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem i saslušanjem tužitelja.

2. Prema priloženoj povratnici tužena je uredno 31. listopada 2025. zaprimila tužbu i dopis ovoga suda od 20. listopada 2025. kojim je u smislu odredbe čl. 284. ZPP-a pozvana da u roku od 30 dana podnese odgovor na dostavljenu tužbu i kojim je upozorena na pravne posljedice propuštanja podnošenja odgovora na tužbu.

3. Tužena u određenom roku od 30 dana računajući od primitka tužbe i navedenog dopisa nije u spis predmeta dostavila odgovor na tužbu.

4. S obzirom na to da su tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni tuženoj, da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je podnio tužitelj ili s općepoznatim činjenicama i da ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženu opravdani razlozi spriječili da podnese odgovor na tužbu, valjalo je u smislu odredbe čl. 331. b. ZPP-a u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev donošenjem presude zbog ogluhe. Tužitelj i tužena ugovor su sklopili 30. travnja 2008. u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07 i 125/07) koji je u čl. 96. st. 1. i 2. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca i zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Posljedica nepoštene odredbe sukladno čl. 102. istoga zakona je ništetnost te odredbe, ali ništetnost nepoštene odredbe za sobom ne povlači ništetnost samog ugovora, ako ugovor može opstati bez te ništetne odredbe. Činjenice na kojima tužitelj temelji tužbu proizlaze iz pročitanih isprava i mogu se utvrditi knjigovodstveno-financijskim vještačenjem i saslušanjem tužitelja, a tužena ni na koji način nije osporila tvrdnje iz tužbe o tome da tužitelj i tužena prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu pregovarali o sadržaju spornih odredaba, da su te ugovorne odredbe bile unaprijed formulirane (tekst ugovora sastavila je tužena), da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj spornih odredaba i da te odredbe tužitelju nisu bile razumljive jer tužena tužitelju nije na jasan i razumljiv način objasnila te odredbe kako bi tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje proizlaze iz ugovora. Sve to prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača i takve odredbe ništetne su temeljem ranije opisanog čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača.

Tužitelj je tuženoj na temelju ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi 6. svibnja 2008. platio iznos od 1.859,38 kn (sada 246,78 EUR), a na temelju ništetne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi 27. travnja 2015. platio joj je iznos od 276,80 kn (sada 36,74 EUR). Čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 i dr.) propisuje da je stjecatelj dužan vratiti ili naknaditi vrijednost postignute koristi kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom drugom pravnom poslu, odluci suda, druge nadležne vlasti ili zakona. Sukladno čl. 1115. istoga zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovom odlukom utvrđeno je da su ništetne odredbe ugovora o kreditu na temelju kojih je tužitelj tuženoj platio tzv. ulaznu i izlaznu naknadu u ukupnom iznosu od 283,52 EUR. Na taj način naknadno je u smislu čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima otpala osnova na temelju koje je tužena primila navedeni iznos. Budući da je tužena taj iznos stekla bez osnove, a stjecanje je bilo nepošteno, tužena je tužitelju dužna platiti iznos od 283,52 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku dana plaćanja spornih naknada po stopi koja se određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima na način opisan u toč. III. izreke.

Stoga je odlučeno kao u toč. I. - III. izreke.

5. Odluka o parničnim troškovima iz točke IV. izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. Tužena je tužitelju dužna naknaditi parnične troškove u ukupnom iznosu od 69,14 EUR koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 50,00 EUR, PDV u iznosu od 12,50 EUR i sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 6,64 EUR. Navedeni troškovi bili su potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema važećoj Odvjetničkoj tarifi i Tarifi sudskih pristojbi.

Bjelovar, 6. veljače 2026.

Sudac

Miroslav Borković

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka presude nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda, pisano u tri istovjetna primjerka. Presuda zbog ogluhe ne može se žalbom pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.