REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4790/2021-25.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Jurici Sariću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 17. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženice, dana 6. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplatiti iznos od 103.790,03 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 23. rujna 2016. pa do isplate po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 18.837,95 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu zateznih kamata za razdoblje od 27. kolovoza 2015. do 22. rujna 2016. te u dijelu u kojem traži naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

Obrazloženje

1. U tužbi koju je podnio prednik tužitelja navodi se da je prema Zakonu o sustavu državne uprave, štetu koju pričine tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne i područne samouprave i pravne osobe s javnim ovlastima u povjerenim im poslovima državne uprave građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nezakonitim ili nepravilnim radom dužna nadoknaditi Republika Hrvatska, da je Hrvatski fond za privatizaciju pravna osoba s javnim ovlastima pa za nepravilan i nezakonit rad te počinjenu štetu navedene pravne osobe odgovara Republika Hrvatska. Tužitelj navodi da je njegov prednik RM ovlaštenik naknade za imovinu oduzetu u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, da je povodom njegovog zahtjeva vođen upravni postupak radi naknade za imovinu koja je nacionalizacijom oduzeta i unijeta u temeljni kapital prilikom pretvorbe društvenog vlasništva poduzeća Liburnia Riviera hoteli d.d. iz Opatije, da je rješenjem Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Služba za imovinsko-pravne poslove, Ispostava Opatija, Klasa: UP/I-942-05/05-01/22 od 12. travnja 2010. utvrđeno pravo ovlašteniku na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske, da je navedeno prvostupanjsko rješenje potvrđeno presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž- 1015/2015 od 27. kolovoza 2015. kojom je postupak pravomoćno okončan, da je prilikom pretvorbe društvenog vlasništva kod Hrvatskog fonda za privatizaciju (dalje HFP) izvršena rezervacija 352 dionice poduzeća Liburnia Riviera hoteli d.d. (dalje LRH) radi imovinsko-pravnih pitanja naknade za tu imovinu, da je punomoćnik LRH u upravnom postupku izjavio da su dionice u protuvrijednosti nekretnina za koje se vodio postupak naknade rezervirane pri HFP, da mjerodavnim propisima nije predviđen bilo koji drugi razlog za rezervaciju dionica prilikom pretvorbe društvenog vlasništva, već isključivo radi naknade za nekretninu koja je nacionalizacijom oduzeta bivšem vlasniku i koja je pretvorbom unesena u temeljni kapital. Dalje se navodi da je spomenuta rezervacija 352 dionice LRH ukinuta rješenjem HFP od 20. svibnja 2010., odnosno 38 dana nakon što je doneseno prvostupanjsko rješenje o naknadi u obveznicama RH za predmetnu imovinu od 12. travnja 2010., dakle, rezervacija je postojala u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o naknadi, da je postupak radi naknade okončan 12. travnja 2010. odlukom o naknadi u obveznicama, umjesto u rezerviranim dionicama da je takva odluka donijeta na temelju dopisa HFP od 16. ožujka 2009., da je službeni dopis HFP dostavljen za potrebe upravnog postupka sadržavao neistinitu informaciju, da je to rezultiralo odlukom nadležnog upravnog tijela da se ovlašteniku umjesto naknade u dionicama odredi naknada u obveznicama RH, da je zbog lažne informacije koju je dao HFP ovlaštenik naknade oštećen budući da je vrijednost dodijeljenih mu obveznica RH bitno manja od vrijednosti dionica LRH koje su mu trebale pripasti, ističe da u vrijeme kada je doneseno prvostupanjsko rješenje o naknadi u obveznicama RH niti jedna treća osoba nije stekla prava nad tada još uvijek rezerviranim dionicama LRH, da je dopisom od 1. rujna 2011. Agencija za upravljanje državnom imovinom (pravni slijednik HFP), izvijestila prvostupanjsko tijelo o ukidanju rezervacije 352 dionice LRH, da je vrijednost 352 rezervirane dionice LRH prema podacima Zagrebačke burze na dan pravomoćnog okončanja postupka naknade iznosila 1.614.528,96 HRK, dok je iznos dodijeljen u obveznicama RH iznosio 832.523,00 HRK pa je na taj način tužitelju nastala izravna šteta zbog nezakonitog postupanja HFP koji je nadležnom upravnom tijelu dao neistinitu informaciju. Slijedom svega navedenog, tužitelj traži da mu tuženik nadoknadi štetu u iznosu od 103.790,03 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od 27. kolovoza 2015. do isplate.

2. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjev u cijelosti, osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, smatra da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost države, jer šteta koju tužitelj trpi nije posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela države. Navodi da u postupanju tuženika nema protupravnosti jer je očitovanje Hrvatskog fonda za privatizaciju od 16. ožujka 2010. dano sa stvarnim stanjem rezervacije dionica iz pretvorbe u odnosu na restoran Korzo u Opatiji, a protupravnog postupanja nije niti bilo u provedenom postupku ukidanja rezervacije. Dalje navodi da je rješenje Agencije za restrukturiranje i razvoj broj 306-02/92-03/127 od 29. srpnja 1992. kojim je dana suglasnost za namjeravanu pretvorbu društvenog poduzeća Liburnia Riviera Hoteli, ispravljeno i dopunjeno Zaključkom Hrvatskog fonda za privatizaciju broj 306- 02/92-03/127/II od 20. listopada 1993., tako da su pod točkom 4. pobrojane sve nekretnine u odnosu na koje je izvršena rezervacija dionica u svrhu naknade prijašnjim vlasnicima, dok su pod točkom V. navedene sve procijenjene nekretnine u odnosu na koje je izvršena rezervacija dionica, jer za iste u pretvorbi nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi, a među tim nekretninama nalazi se i restoran Korzo. Dakle, tuženik tvrdi da za nekretninu označenu kao restoran Korzo u pretvorbi nije bila izvršena rezervacija dionica u svrhu naknade prijašnjim vlasnicima te je u tom smislu Hrvatski fond za privatizaciju i odgovorio punomoćniku prednika tužitelja na njegov upit, a neovisno o tom odgovoru Hrvatski fond za privatizaciju je u drugom postupku po službenoj dužnosti pokrenuo postupak ukidanja rezervacije dionica društva Liburnia Riviera Hoteli d.d. Opatija i to ne samo u odnosu na nekretninu i restoran Korzo, već u odnosu na sve nekretnine navedene pod točkom IV. i V. ranije spomenutog Zaključka HFP od 20. listopada 1993., a prethodno je predmetno je predmetno trgovačko društvo podnescima od 13. svibnja 2010. i 17. svibnja 2010. samo predložilo ukidanje rezervacije dionica budući da su sporni imovinsko-pravni odnosi s jedinicama lokalne samouprave, riješeni u korist društva. Dakle, tuženik tvrdi da podloga i razlog za ukidanje rezervacije dionica nisu bila očitovanja Ureda državne uprave u Opatiji, nego Sporazum između jedinica lokalne samouprave, Grada Opatije i društva Liburnia Riviera Hoteli d.d. Opatija kojim su riješeni njihovi imovinsko-pravni odnosi. Tuženik ističe da za nekretninu označenu kao restoran Korzo nije bila izvršena rezervacija dionica u svrhu naknade prijašnjim vlasnicima, nego zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa pa stoga tvrdi da je Hrvatski fond za privatizaciju u svom podnesku od 16. ožujka 2010. punomoćniku prednika tužitelja dao istinitu informaciju o nepostojanju rezervacije dionica društva Liburnia Riviera Hoteli d.d. Opatija u svrhu naknade prijašnjim vlasnicima restorana Korzo. Tuženik tvrdi da je rezervacija dionica koja je u pretvorbi ustrojena zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa imala za cilj zaštitu potencijalnih prava trećih osoba, ako društvo u konačnici ne bude utvrđeno vlasnikom te nekretnine, a ne osiguranje naknade prijašnjim vlasnicima kako to tvrdi tužitelj. Također, ističe da se pravomoćna rješenja o naknadi ne izvršavaju na dan pravomoćnosti nego kada dođu na red za izvršenje, a dionice s osnova naknade za oduzetu imovinu prenose se po nominalnoj vrijednosti. Slijedom navedenog, tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata te predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužitelja da mu nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u dostavljene isprave te je provedeno financijsko vještačenje. Budući da su sve sporne činjenice utvrđene na temelju izvedenih dokaza, izvođenje ostalih predloženih dokaza ne bi bilo ekonomično i svrsishodno. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ovaj sud je ocijenio da je glavni zahtjev osnovan u cijelosti, dok je sporedni zahtjev za isplatu zateznih kamata djelomično osnovan.

4. Predmet spora je naknada štete koja je prema tvrdnji tužitelja nastala zbog neistinitog očitovanja Hrvatskog fonda za privatizaciju danom u postupku koji se vodio povodom zahtjeva prednika tužitelja RM za naknadu za oduzetu imovinu i to restorana Korzo u Opatiji.

5. Nije sporno da je predniku tužitelja rješenjem Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Služba za imovinsko-pravne poslove, Ispostava Opatija, Klasa: UP/I-942-05/05-01/22 od 12. travnja 2010. utvrđeno pravo na naknadu za oduzeti poslovni prostor - restoran Korzo, da mu je dosuđena naknada u obveznicama Republike Hrvatske u iznosu od 832.523,00 HRK i da je kao obveznik naknade određen Fond za naknadu oduzete imovine koji je naknadu dužan isplatiti u 40 polugodišnjih rata. Među strankama je prije svega sporno je li Hrvatski fond za privatizaciju dao neistinito očitovanje i je li time ostvaren propust u radu tijela državne uprave.

6. Odredbom čl. 53. st. 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj: 92/1996, 92/1999, 39/1999, 42/1999, 43/2000, 131/2000, 27/2001, 34/2001, 65/2001, 118/2001, 80/2002, 81/2002, 98/2019, dalje: Zakon o naknadi) propisano je da se prijašnjem vlasniku ne vraća u vlasništvo i posjed imovina (neizgrađeno građevinsko zemljište, poslovni prostor i sl.) koja je sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća unesena u društveni kapital poduzeća, već prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društva u čiji kapital je u postupku pretvorbe unesena ta imovina. Sukladno st. 2. istog članka, ako ostvarenje prava na naknadu iz stavka 1. nije moguće zbog već stečenih prava trećih osoba, prijašnji vlasnik ostvaruje pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društava iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju, na način propisan Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća ili u obveznicama Republike Hrvatske.

7. Uvidom u zapisnik od 17. veljače 2009. u postupku utvrđivanja naknade za oduzetu imovinu (stranica 24-25 spisa) utvrđeno je da je prednik tužitelja zahtijevao naknadu u dionicama trgovačkog društva u čiji je temeljni kapital unesena oduzeta nekretnina, a u slučaju da tih dionica u portfelju Hrvatskog fonda za privatizaciju nema jer su treće osobe na tim dionicama stekle određena prava, ovlaštenik naknade istaknuo je zahtjev za isplatu naknade u obveznicama Republike Hrvatske.

8. Dakle, prednik tužitelja kao ovlaštenik naknade za oduzetu imovinu prvenstveno je zahtijevao naknadu u dionicama trgovačkog društva Liburnia hoteli d.d. Opatija, a tek alternativno, u slučaju da naknadu u dionicama nije moguće realizirati, zatražio je naknadu u obveznicama Republike Hrvatske.

9. Iz dopisa Hrvatskog fonda za privatizaciju od 16. ožujka 2009. (stranica 26 spisa) proizlazi da je na traženje punomoćnika prednika tužitelja isti obaviješten da za nekretnine koje su predmet zahtjeva za naknadu nije izvršena rezervacija dionica za prijašnje vlasnike. Budući da se HFP u svom dopisu referira na dopis punomoćnika prednika tužitelja od 26. veljače 2010., a iz otisnutog štambilja proizlazi da je predmetni dopis zaprimljen 23. ožujka 2010. može se zaključiti da je kao datum u nadnevku dopisa omaškom umjesto 2010. navedena 2009. godina.

10. Sud je ocijenio da je navedeno očitovanje Hrvatskog fonda za privatizaciju neistinito budući da je rezervacija 352 dionice Liburnia Riviera Hoteli d.d. Opatija, a koja je izvršena zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa vezano za nekretninu restoran Korzo, ukinuta tek naknadno rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju Klasa: UP/I-943-06/10-01/12, Urbroj: 563-03-0202/01-2010-10 od 20. svibnja 2010.

11. Iz svega prethodno navedenog proizlazi zaključak da je u trenutku sastavljanja dopisa Hrvatskog fonda za privatizaciju od 16. ožujka 2010. još uvijek bila na snazi ranija odluka o rezervaciji 352 dionice društva Liburnia Riviera Hoteli d.d. Opatija upravo za nekretninu označenu kao restoran Korzo.

12. Okolnost da su predmetne dionice bile rezervirane zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, a ne zbog prijašnjih vlasnika, nije od utjecaja na prethodno izneseni zaključak jer se potraživanja prijašnjih vlasnika oduzetih nekretnina koje su ušle u imovinu trgovačkog društva nastalog u pretvorbi, također imaju smatrati neriješenim imovinsko-pravnim odnosima. Budući da je u vrijeme kada je Hrvatski fond za privatizaciju dao sporno očitovanje (16. ožujka 2010.), isto kao i u trenutku donošenja rješenja kojim je utvrđeno pravo ovlaštenika na naknadu (12. travnja 2010.) još uvijek bila na snazi ranija odluka o rezervaciji dionica, nije postojala zapreka da se rezervirane dionice iskoriste za naknadu prijašnjem vlasniku.

13. Pri tome treba istaknuti da iz dopisa Agencije za upravljanje državnom imovinom od 1. rujna 2011. (stranica 30-31 spisa) proizlazi da je do ukidanja rezervacije 352 dionice društva Liburnia Riviera Hoteli d.d. Opatija došlo na temelju očitovanja Ureda državne uprave u Primorsko goranskoj županiji, Služba za imovinsko-pravne poslove, Ispostava Opatija, da je u odnosu na predmetnu nekretninu (restoran Korzo) podnositelj zahtjeva za naknadu istaknuo zahtjev za naknadu u obveznicama Republike Hrvatske. Iz samog rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 20. svibnja 2010. (stranica 32-36 spisa) proizlazi da je odluka o ukidanju rezervacije dionica donesena povodom prijedloga društva Liburnia Riviera Hoteli d.d. koje se pri tom pozvalo na činjenicu da je RM u odnosu na nekretninu – restoran C tijekom postupka za naknadu za oduzetu imovinu zahtijevao naknadu u obveznicama Republike Hrvatske pa stoga prema tvrdnji društva, unatoč tome što postupak povrata nije pravomoćno okončan, postoje uvjeti za ukidanjem rezervacije 352 dionice.

14. Činjenica da se i društvo Liburnia Riviera Hoteli d.d. Opatija u svom zahtjevu za ukidanjem rezervacije i Hrvatski fond za privatizaciju u svojoj odluci od 20. svibnja 2010. pozivaju upravo na okolnost da je ovlaštenik naknade zatražio naknadu u obveznicama, upućuje na prethodno izneseni zaključak da je rezervacija dionica bila vezana za potencijalne zahtjeve prijašnjih vlasnika oduzetih nekretnina, odnosno da su rezervirane dionice mogle i trebale biti iskorištene za naknadu u dionicama predmetnog društva sukladno čl. 53. st. 1. Zakona o naknadi.

15. Odluka o naknadi za oduzetu imovinu ima konstitutivan karakter, međutim, pravni učinci rješenja od 12. travnja 2010. nisu nastali donošenjem tog rješenja, kako to neosnovano smatra tuženik, već tek u trenutku pravomoćnog okončanja predmetnog postupka. Naime, Fond za naknadu oduzete imovine izjavio je žalbu protiv rješenja Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Služba za imovinsko-pravne poslove, Ispostava Opatija, Klasa: UP/I-942-05/05-01/22 od 12. travnja 2010. Rješenjem Ministarstva pravosuđa, Uprava za građansko i upravno pravo je svojim rješenjem Klasa: UP/II-942-01/11-01/134, Urbroj: 514-04-02-01-01- 12-2 od 31. prosinca 2012. usvojena je žalba Fonda za naknadu oduzete imovine te su poništene točke II., III. i IV. rješenja od 12. travnja 2010. te je obveznikom naknade određena Agencija za upravljanje državnom imovinom.

16. Protiv navedenog upravnog akta prednik tužitelja je pokrenuo upravni spor, a presudom Upravnog suda u Rijeci broj UsI-762/2013-15 od 8. travnja 2015. odbijen je njegov zahtjev za poništenjem rješenja Ministarstva pravosuđa od 31. prosinca 2012. Konačno, presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž- 1015/2015-2 od 27. kolovoza 2015. usvojena je žalba prednika tužitelja, poništena je prvostupanjska presuda te je poništeno rješenje Ministarstva pravosuđa od 31. prosinca 2012.

17. Dakle, tek je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 27. kolovoza 2015. pravomoćno odlučeno o zahtjevu prednika tužitelja za naknadu za oduzetu imovinu – restoran Korzo pa je stoga navedeni datum relevantan i za ocjenu osnovanosti prigovora zastare i za procjenu visine štete.

18. S obzirom na to da je o zahtjevu prednika tužitelja za naknadu za oduzetu imovinu pravomoćno odlučeno 27. kolovoza 2015., rokovi zastare propisani odredbom čl. 230. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu ZOO) počeli su teći tek 28. kolovoza 2015. Zastara je prekinuta podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora koji je kod nadležnog Općinskog državnog odvjetništva zaprimljen 22. rujna 2016. a predmetna tužba podnesena je 3. kolovoza 2018. Dakle, u konkretnom slučaju nije protekao ni subjektivni ni objektivni rok zastare.

19. Na okolnost visine štete provedeno je financijsko vještačenje. Stalni sudski vještak za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja Ručević vještačenja d.o.o. u svom nalazu i mišljenju utvrdio je da vrijednost 352 dionice LRH- R-A na dan 27. kolovoza 2015. iznosi 1.614.528,96 HRK, a razlika između navedene vrijednosti i vrijednosti obveznica Republike Hrvatske dodijeljenih predniku tužitelja (832.523,00 HRK) iznosi 782.005,96 HRK.

20. Sud je prihvatio mišljenje vještaka kao stručno i nepristrano jer isto proizlazi iz nalaza koji je pregledan i jasan, a stranke nisu imale nikakvih primjedbi na provedeno vještačenje. Imajući u vidu ranije iznesen stav da je šteta za prednika tužitelja nastala u trenutku kada je postupak povodom zahtjeva za naknadu oduzete imovine pravomoćno okončan (27. kolovoza 2015.), upravo je navedeni datum relevantan za procjenu visine štete. Budući da je neistinito očitovanje Hrvatskog fonda za privatizaciju u postupku povodom zahtjeva za naknadu oduzete imovine imalo za posljedicu to da je ovlašteniku naknade umjesto prvotno tražene naknade u dionicama predmetnog trgovačkog društva u konačnici dosuđena naknada u obveznicama Republike Hrvatske u iznosu od 832.523,00 HRK, razlika između navedenog iznosa i tržišne vrijednosti 352 dionice na dan 27. kolovoza 2015. predstavlja štetu u smislu čl. 1046. ZOO.

21. Temeljem čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 66/2019 i 155/2023) štetu koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave nadoknađuje Republika Hrvatska.

22. Hrvatski fond za privatizaciju je prema odredbi čl. 3. Zakona o Hrvatskom fondu za privatizaciju ("Narodne novine" broj 84/92, dalje: ZHFP) osnovan radi provođenja i dovršenja postupka privatizacije imovine koja je Fondu na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća privremeno prenesena, odnosno na temelju drugih zakona i odluka, postala vlasništvo Republike Hrvatske i prenesena na Hrvatski fond za razvoj.

23. Među strankama nije sporno da je Hrvatski fond za privatizaciju pravna osoba koja ima javne ovlasti u povjerenim joj poslovima državne uprave, što znači da štetu koja građaninu nastane nezakonitim ili nepravilnim radom Fonda naknađuje Republika Hrvatska na temelju odredbe čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave.

24. Temeljem čl. 183. ZOO tužitelju su dosuđene zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora. Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO.

25. Odluka o parničnim troškovima donesena je temeljem čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 155. ZPP. Troškovi zastupanja odmjereni su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje. Tarifa). Tužitelj je u cijelosti uspio za glavnim zahtjevom, dok je sporedni zahtjev za isplatu zateznih kamata samo djelomično odbijen.

26. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr 7/1), trošak sastava podnesaka od 30. studenog 2018., 28. ožujka 2019., 19. travnja 2022. i 7. rujna 2022. (Tbr. 8/1 u vezi sa Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 29. svibnja 2019., 26. travnja 2023., 12. rujna 2024. i 17. prosinca 2025. (Tbr. 9/1 u vezi sa Tbr. 7/1) u iznosu od 1.564,00 EUR za svaku od navedenih radnji, kao i trošak zastupanja na ročištu 1. travnja 2019. u iznosu d 782,00 EUR (Tbr. 9/2 u vezi sa Tbr. 7/1), što uvećan za porez na dodanu vrijednost po stopi od 25 % (Tbr. 46) iznosi ukupno 18.572,50 EUR. Ostali podnesci nisu bili potrebni u smislu čl. 155. ZPP budući da se u istima u bitnome ponavljaju ranije izneseni navodi i prijedlozi. Tužitelju je priznat i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR.

U Zagrebu 6. veljače 2026.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave presude.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženoj RH po OGDO ZG

na poslovni broj P-DO-1241/2021