Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-38/2019-68

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužiteljice MP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Korušić, Hrg i Vukalović iz Varaždina, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave 14. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, te objave presude 6. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe isticanjem dodatnog zahtjeva na način kako je to navedeno na ročištu 14. travnja 2022.

i  p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništavom odredba čl. 1. st. 2. Ugovora o namjenskom kreditu, broj kreditne partije: 7103917905 od 16. studenoga 2007. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Bojane Štimac pod brojem OV-18457/07 dana 27. studenoga 2007., zaključen između tužiteljice MP iz [adresa] (ranije: MP [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, u dijelu u kojem je tužiteljica obvezana iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu CHF s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen predmetnim ugovorom.

II/ Utvrđuje se ništavom odredba čl. 2. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu, broj kreditne partije: 7103917905 od 16. studenoga 2007. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Bojane Štimac pod brojem OV-18457/07 dana 27. studenoga 2007., zaključen između tužiteljice MP iz [adresa] (ranije: MP [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, u dijelu u kojem je tužiteljica obvezana tuženiku platit i iznos kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, kao i odredba čl. 2. st. 2. istog Ugovora, u dijelu u kojem je ugovoreno da je redovna kamatna stopa po predmetnom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

III/ Utvrđuje se ništavom odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu, broj kreditne partije: 7103917905 od 16. studenoga 2007. koji je solemniziran kod javnog bilježnika Bojane Štimac pod brojem OV-18457/07 dana 27. studenoga 2007., zaključen između tužiteljice MP iz [adresa] (ranije: MP [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, u dijelu u kojem je određeno da tužiteljica otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja za CHF, kao i odredba čl. 7. st. 2. istog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta / rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete / rate.

IV/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, da tužiteljici MP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, po osnovi preplaćenih iznosa kredita zbog tečajne razlike valutne klauzule u CHF isplati iznos od 8.312,92 EUR (osam tisuća tristo dvanaest eura i devedeset dva centa) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 5,87 eur od 02.01.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,48 eur od 02.02.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,48 eur od 02.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 48,45 eur od 02.04.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,48 eur od 02.05.2008. pa do isplate,

- na iznos od 21,97 eur od 02.06.2008. pa do isplate,

- na iznos od 21,97 eur od 02.07.2008. pa do isplate,

- na iznos od 21,97 eur od 02.08.2008. pa do isplate,

- na iznos od 21,97 eur od 02.09.2008. pa do isplate,

- na iznos od 21,97 eur od 02.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 21,97 eur od 02.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 21,97 eur od 02.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 21,97 eur od 02.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 42,13 eur od 02.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 44,66 eur od 02.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 40,13 eur od 02.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 40,67 eur od 02.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 37,06 eur od 02.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 21,97 eur od 02.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 58,83 eur od 02.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 48,14 eur od 02.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 47,36 eur od 02.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 51,58 eur od 02.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 72,18 eur od 02.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 60,77 eur od 02.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 62,83 eur od 02.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 111,64 eur od 02.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 139,30 eur od 02.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 70,49 eur od 02.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 79,85 eur od 02.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 73,94 eur od 02.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 77,33 eur od 02.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 66,76 eur od 02.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 49,87 eur od 02.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 94,75 eur od 02.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 217,43 eur od 02.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 85,51 eur od 02.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 85,58 eur od 02.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 81,27 eur od 02.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 90,09 eur od 02.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 94,99 eur od 02.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 94,21 eur od 02.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 91,82 eur od 02.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 92,90 eur od 02.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 223,93 eur od 02.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 381,03 eur od 02.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 45,64 eur od 02.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 125,27 eur od 02.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 74,39 eur od 02.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 154,93 eur od 02.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 36,03 eur od 02.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.06.2015. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.07.2015. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.09.2015. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.10.2015. pa do isplate,

- na iznos od 156,33 eur od 02.11.2015. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.12.2015. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.01.2016. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.02.2016. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.03.2016. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.04.2016. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.05.2016. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.06.2016. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.07.2016. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.08.2016. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.09.2016. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.10.2016. pa do isplate,

- na iznos od 260,80 eur od 02.11.2016. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.12.2016. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.01.2017. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.02.2017. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.03.2017. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.04.2017. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.05.2017. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.06.2017. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.07.2017. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.08.2017. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.09.2017. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.10.2017. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.11.2017. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.12.2017. pa do isplate,

- na iznos od 235,83 eur od 02.01.2018. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.02.2018. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.03.2018. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.04.2018. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.05.2018. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.06.2018. pa do isplate,

- na iznos od 78,68 eur od 02.07.2018. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.08.2018. pa do isplate,

- na iznos od 36,87 eur od 02.09.2018. pa do isplate,

- na iznos od 76,69 eur od 02.10.2018. pa do isplate,

- na iznos od 36,88 eur od 02.11.2018. pa do isplate,

- na iznos od 71,38 eur od 02.05.2022. pa do isplate,

- na iznos od 72,71 eur od 02.06.2022. pa do isplate,

- na iznos od 91,29 eur od 02.07.2022. pa do isplate,

- na iznos od 89,96 eur od 02.08.2022. pa do isplate,

- na iznos od 91,96 eur od 02.09.2022. pa do isplate,

- na iznos od 95,28 eur od 02.10.2022. pa do isplate,

- na iznos od 89,97 eur od 02.11.2022. pa do isplate,

- na iznos od 89,97 eur od 02.12.2022. pa do isplate,

- na iznos od 92,43 eur od 02.01.2023. pa do isplate,

- na iznos od 84,88 eur od 02.02.2023. pa do isplate,

- na iznos od 15,15 eur od 02.03.2023. pa do isplate,

i to:

- po stopi od 14% godišnje od 2. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011.,

- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužiteljici MP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana naknadi parnične troškove u iznosu od 2.448,28 EUR (dvije tisuće četiristo četrdeset osam eura i dvadeset osam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica MP podnijela je 28. siječnja 2019. tužbu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. u kojoj navodi da je 16. studenoga 2007. s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj kreditne partije 7103917905, solemniziran kod javnog bilježnika Bojane Štimac iz [adresa] dana 27. studenoga 2007. pod brojem OV-18457/07, u svojstvu korisnika kredita. Tim se ugovorom tuženik obvezao tužiteljici staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 66.584,00 CHF po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Predmetnim je ugovorom ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 363,58 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja. Također je ugovoreno da redovna kamatna stopa iznosi 5,15% godišnje, no ista je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

1.2. Odredbom članka 2. Ugovora ugovoreno je ovlaštenje tuženika da izvrši promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, no ne postoji nikakva ugovorena formula niti su određena razdoblja u kojima se pomoću te formule kamata izračunava i na temelju toga mijenja, odnosno niti su ugovorom određeni, a niti tužiteljici na bilo koji način predočeni i objašnjeni način i kriteriji izmijene kamatne stope. Također, o predmetnoj odredbi nije se posebno pregovaralo te tužiteljici nisu na jasan i razumljiv način pružene sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke.

1.3. Nadalje tužiteljica navodi da je tuženik nekoliko puta mijenjao kamatnu stopu i to već od 1. veljače 2008. na 5,8%, od 1. srpnja 2009. na 6,3%, od 1. svibnja 2010. na 6,05%, od 1. studenoga 2010. na 5,5% te od 1. srpnja 2011. na 5,25% te je tužiteljica plaćala povećane anuitete sukladno povišenjima kamatne stope.

1.4. Tužiteljica navodi kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d., ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Tužiteljica se poziva i na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je VSRH u cijelosti potvrdio da su odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklopljenim kod tuženih banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, te su u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača/03, odnosno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništetne. Sukladno citiranim odlukama, odredba čl. 2. predmetnog Ugovora je ništetna te je tuženik nezakonito povećavao kamatnu stopu jednostranim odlukama, posebno kada se ima u vidu da je navedena odredba bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog po tuženiku, da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala kakav utjecaj na navedenu odredbu ugovora te je istom, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelj ici nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora.

1.5. Odredbom čl. 2. st. 1. Ugovora ugovoreno je da je tužiteljica dužna tuženiku u anuitetima platiti iznos kredita s redovnom kamatom, sve u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan plaćanja, a u čl. 7. st. 1. ugovoreni su mjesečni anuiteti u iznosu od 363,58 CHF u istoj kunskoj protuvrijednosti . Predmetne odredbe su unaprijed sastavljene od strane tuženika te se o njima također nije pojedinačno pregovaralo. Tužiteljica navodi da ona kao potrošač koji nema stručna znanja, već joj je institut valutne klauzule poznat samo načelno, nikako nije mog la razumjeti ni predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, dok joj tuženik ni u jednom trenutku nije predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi razumjela rizik koji preuzima sklapanjem takvog ugovora, pa tužiteljica nikako nije mogla donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor s tim odredbama ili ne. Tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora nije znala da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, pa tako nije ni znala da je o tome trebala biti obaviještena jer joj je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora, stoga joj je ta odredba ostala nerazumljiva. S obzirom na to da je tuženik znao za rizik koji sa sobom nosi CHF, a o tome nije obavijestio tužiteljicu, iako je bio svjestan da tužiteljica to nije znala, tuženik u tim okolnostima nije postupao savjesno, moralno ni pošteno te je u tom trenutku došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj ice kao potrošača. Pri tome tužiteljica navodi da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. upravo zbog ovakvog načina sklapanja nepoštenih ugovornih odredbi utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a kasnije suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 19/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.6. Stoga tužiteljica predlaže da se utvrde ništavima odredbe čl. 1. st. 2., čl. 2. st. 1. i st. 2. te čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora kako je to navedeno u izreci presude.

1.7. Osim toga, budući da je tuženik ugovaranjem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi bez valjane pravne osobe stekao novčani iznos na štetu tužitelj ice u ukupnom iznosu od 55.959,79 kn (7.427,14 EUR), tužiteljica temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima traži od tuženika da joj vrati ova neosnovano stečena sredstva i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, kao i parnične troškove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se stan koji je kupljen sredstvima kredita koristi isključivo za potrošačke svrhe, sve u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koje je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice, a na tužitelju je teret dokaza tih činjenica.

2.2. Tuženik ističe i prigovor zastare smatrajući da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (postupci naknade štete) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, te imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 28. siječnja 2019., zbog čega je prošlo više od 3 godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa tuženik smatra da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 28. siječnja 2014. nastupila zastara.

2.3. Tuženik nadalje smatra kako su odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. broj Rev-2221/18 i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19 iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima, a time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

2.4. Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja, kao i općenito potrošače, upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina. Iz konkretnog Ugovora o kreditu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje, tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Osim toga, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. U razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tuženik smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Tužitelju je to kao prosječnom i razboritom potrošaču jasno, te je neživotno i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti, kako kod banke, tako i općenito, a takve obavijesti je banka stavila na raspolaganje svakom klijentu, pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa, pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom tuženik ističe da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF jer razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti u odnosu na bilo koju valutu. Ističe da je institut valutne klauzule općeprihvaćen od svih subjekata u društvu, pa se tako i tužitelj već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga je tužitelj svjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi trebao ispunit i tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Tužitelju je trebalo biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja (ne)poštenosti, a ista niti nije nepoštena jer ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.5. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je, naime, prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama - NN 84/02, 141/06, i čl. 308. Zakona o kreditnim institucijama, NN 117/08) što je tuženik uredno i činio. Tuženik se, međutim, zbog izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. iz koje proizlazi da nije nepoštena odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Osim toga, tužitelju je pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je objavljena 4. listopada 2012. (ZIDZPK 112/12), prema kojoj je tuženik kao banka bio u obvezi definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Sukladno navedenoj obvezi tuženik je donio nove Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (Opći uvjeti), koji su stupili na snagu 1. siječnja 2013., a koji su se primjenjivali i na predmetni ugovorni odnos, te se prema istima, počevši od 1. siječnja 2013., kamatna stopa mijenja u skladu s promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra (u konkretnom slučaju 6M LIBOR za CHF), čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope. Tuženik je tužitelja obavijestio o strukturiranju kamatne stope za njegov kredit dostavivši mu 8. siječnja 2013. Obavijest o novostima o utvrđivanju kamatne stope u kojoj je utvrdio da se kamatna stopa po kreditu tužitelja sastoji od varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M LIBOR za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0,065 postotnih poena, te fiksnog dijela koji iznosi 5,985 postotnih poena. Dodatno, tuženik je obavijestio tužitelja da će redovno usklađenje promjenjivih kamatnih stopa kao i utvrđivanje statusa klijenta obavljati šestomjesečno 20. svibnja i 20. studenog, s primjenom novih kamatnih stopa od 1. srpnja i 1. siječnja svake godine, što je tuženik tijekom trajanja ovog ugovornog odnosa i činio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Osim toga, daljnjim izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 27. studenoga 2013. (ZIDZPK NN 143/13) utjecalo se dalje na ovaj ugovorni odnos i to kroz odredbu čl. 11.a st. 5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućena izravna, progresivna, mjesečna restitucija kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega.

2.6. Nadalje, tuženik navodi da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajedničku namjeru ugovaratelja te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi načelo slobode ugovaranja.

2.7. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta kao i da bi tuženik svojim postupanjem prouzročio tužitelju ikakvu štetu. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 definira potrošača u skladu s praksom suda Europske unije kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. Tuženik je u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope te je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, postoji njegov očigledan doprinos takvoj šteti. Kod toga tuženik navodi kako članci 118. i 138.a Zakona o zaštiti potrošača jasno definiraju pravni osnov tužbenih zahtjeva osoba koje pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete, a ne stjecanje bez osnove jer ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.

2.8. Tuženik prigovara i potraživanju zakonskih zateznih kamata na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih navodeći da prema mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH sa sjednice od 5. ožujka 2004. ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

2.9. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbene zahtjeve kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka.

3.1. U podnesku od 11. travnja 2022. kojim se očitovala na odgovor na tužbu, tužiteljica navodi da iz samog ugovora o kreditu proizlazi da joj je predmetni kredit odobren za kupnju stana u kojem stanuje, na adresi iz tužbe, iz čega jasno proizlazi da tužiteljica ima status potrošača te da kredit nije odobren za obavljanje ikakve poslovne djelatnosti.

3.2. Prigovor zastare tužiteljica smatra u cijelosti neosnovanim, budući da je Vrhovni sud RH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. dao pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe odnosno od 13. lipnja 2014., pa zastara nije nastupila jer je ista za tražbine s osnova pretplate zbog promjenjive ugovorene kamatne stope nastupila s danom 13. lipnja 2019., dok za tražbine s osnova pretplate zbog valute u CHF ista još nije nastupila (zastara po tom osnovu nastupa s danom 14. lipnja 2023.), a tužba je u ovom postupku podnesena 28. svibnja 2019., dakle prije isteka navedenih rokova.

3.3. Tužiteljica smatra neutemeljenima navode tuženika da predmetne sporne ugovorne odredbe nisu ništetne, da to ne proizlazi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu te da se tužiteljica na njihova utvrđenja ne može pozivati te se protivi svim navodima i tumačenjima tuženika kojima on pokušava anulirati značaj navedenih presuda. Ukazuje na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502. Zakona o parničnom postupku te stav VSRH iz presude broj Rev-3142/2018 o direktnom učinku tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezujućem učinku pravomoćne presude iz kolektivnog spora za sudove u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača, zbog čega sud nije ni dužan provoditi dokaze na okolnosti koje su već utvrđene u tim odlukama, a to imajući u vidu da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 utvrđene ništetnim. Ponavlja navode tužbe vezano uz neinformiranost tužiteljice o svim relevantnim okolnostima prije sklapanja predmetnog ugovora, o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o spornim odredbama koje su tipske odredbe ugovora po principu "uzmi ili ostavi" bez mogućnosti utjecaja tužiteljice na njihov sadržaj te o nastanku neravnoteže pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Navodi da u kolektivnom sporu nije utvrđena ništetnom odredba o ugovaranju valutne klauzule, već je valutna klauzula u CHF u potrošačkim ugovorima o kreditu koji su sklopljeni u točno određenom razdoblju i to zbog neobavještavanja potrošača o rizicima te klauzule. Tuženik pogrešno tumači da prilikom utvrđivanja „preplate“ po predmetnom ugovoru o kreditu, a po utvrđenju ništavim ugovorne odredbe u pogledu promjenjive kamatne stope, takvo utvrđenje dovodi do izmjene ugovornih odredbi na način da se umjesto promjenjive kamatne stope određuje fiksna kamatna stopa jer u konkretnom slučaju jedina određena i odrediva kamatna stopa predmetnog ugovora je ona koje je ugovorena na dan sklapanja ugovora i to od 5,15 % pa se jedino ta kamatna stopa može primijeniti na predmetni ugovor budući da stranke nisu pojedinačno pregovarale niti utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koje utječu na promjenu kamatne stope. Naime, upravo je tuženik zbog ugovaranja ništetnih ugovornih odredbi sam sebe doveo u situaciju da se treba primijeniti kamatna stopa koja je bila prvotno ugovorena i koja jedina, kao i tečaj u CHF u početku zaključenja predmetnog ugovora, može predstavljati osnovu za obračun i utvrđenje visine novčanog iznosa stečenog bez osnove i koje treba primijeniti za cijelo razdoblje otplate kredita. Dakle, tužiteljica ima pravo na punu restituciju i pravo na povrat koristi koju je tuženik stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi. Pravna i činjenična uspostava ranijeg stanja, kao da ništetne odredbe ugovora nikada nisu postojale, faktično znači vraćanje ugovornog odnosa na početno isplaćeni iznos kredita, po početnom tečaju CHF na dan isplate kredita uz početno ugovorenu kamatnu stopu te uz restituciju svih preplaćenih anuiteta sa zakonskim zateznim kamatama. Kako je tužiteljica nesporno izvršila isplate po predmetnom ugovoru o kreditu isplatom u kunama, tuženik joj je dužan vratiti iznose stečene bez osnove temeljem čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima u svezi s odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, dakle dužan je vratiti sve što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi u iznosima u kojima je primio isplatu i sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana kada je stekao takve iznose bez osnove, jer je odlukama donesenim u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da je bio nepošten.

4.1. Na pripremnom ročištu 14. travnja 2022. tužiteljica je dopunila tužbeni zahtjev tako da predlaže da se utvrdi ništavom i odredba čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu kako je navedeno u izreci presude, a koju je preinaku tužbe isticanjem tog dodatnog zahtjeva, unatoč protivljenju tuženika, sud dopustio rješenjem na istom ročištu u smislu čl. 190. st. 1. i st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP) smatrajući da bi ista bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama jer se temelji na istoj činjeničnoj osnovi kao i ostali zahtjevi iz tužbe za utvrđenje ništetnosti ranije utuženih ugovornih odredbi iz istog ugovora o kreditu. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja.

4.2. Nadalje, tužiteljica je tijekom postupka podnescima od 22. kolovoza 2022. i 12. lipnja 2023. precizirala tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate kojim je povećala ukupno potraživani iznos, a to s obzirom na provedeno vještačenje (nalaz financijske vještakinje od 11. kolovoza 2022.) te činjenicu da tužiteljica i nadalje otplaćuje predmetni stambeni kredit i to u valuti CHF, zbog čega je preciziranim tužbenim zahtjevom obuhvatila i daljnje razdoblje otplate koje nije bilo obuhvaćeno prvobitnim tužbenim zahtjevom. O navedenim preinakama sud je donio rješenje broj P -38/2019- 37 od 1. listopada 2024. koje je po žalbi tužiteljice potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-902/2024-3 od 23. prosinca 2024. pa je tako dopuštena preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva radi isplate stečenog bez osnove za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 1. studenoga 2018., kao i za razdoblje od 1. svibnja 2022. do 1. lipnja 2023., a nije dopuštena preinaka tužbe za razdobl je od 1. prosinca 2018. do 1. travnja 2022. Stoga je, nakon provedenog dopunskog vještačenja (za onaj period otplate za koji je dopuštena preinaka tužbe), tužiteljica podnescima od 18. travnja odnosno 12. lipnja 2025. precizirala konačni tužbeni zahtjev tako da i nadalje traži utvrđenje ništavosti svih ranije navedenih ugovornih odredbi te isplatu iznosa od 8.312,92 EUR.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo Centar poslovnih analiza d.o.o. Čakovec (po zakonskoj zastupnici i direktorici TP), pročitan je nalaz i mišljenje vještaka od 31. kolovoza 2022. i dopuna nalaza i mišljenja, saslušana je svjedokinja RP i vještak, te je provedeno zamolbeno saslušanje tužiteljice putem Općinskog suda u Šibeniku. Odbijen je kao nepotreban dokazni prijedlog tužiteljice za provođenje očevida na nekretnini koja je pribavljena sredstvima kredita budući da je relevantne činjenice koje se tiču svojstva potrošača tužiteljice sud utvrdio uvidom u dokumentaciju te saslušanjem tužiteljice.

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je odlučio kao u izreci presude.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika te kojima je ugovorena otplata kredita vezana uz valutu CHF kao i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti ovih odredbi.

8. Između stranaka nije sporna činjenica da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu broj kreditne partije 7103917905 od 16. studenoga 2007. kojim je banka tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 66.584,00 CHF po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (članak 1. st. 1. Ugovora), da je otplata kredita vezana uz valutu CHF odnosno ugovorena je otplata anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja (članak 7. st. 1. Ugovora) te je korisnik kredita u čl. 7. st. 2. Ugovora pristao da u slučaju izmjene redovne kamatne stope sukladno odluci tuženika pristaje na povišenje odnosno sniženje iznosa anuiteta te se obvezao plaćati tako izmijenjene anuitete , kao što je nesporno i da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika kao kreditora (članak 2. st. 2. Ugovora), a koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,15% godišnje. Iz članka 6. Ugovora proizlazi da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju stana.

9. Sporno je, u bitnome, tužiteljičino svojstvo potrošača kod zaključenja predmetnog ugovora, jesu li sporne ugovorne odredbe ništetne (jesu li iste jasne, lako razumljive i uočljive, da li se o istima pojedinačno pregovaralo, jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, je li tuženik tužiteljici dao sve potrebne informacije). Sporna je i visina tužbenog zahtjeva te tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata, kao i je li nastupila zastara tužiteljičinog potraživanja.

10.1. Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 79/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, dalje: ZZP/07) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 102. stavak 1. ZZP/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a stavkom 2. propisano je da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

10.2. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, koje su odredbe na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Upravo u tim zakonskim odredbama sud nalazi pravni osnov za tužbeni zahtjev radi isplate, dakle radi se o stjecanju novčanog iznosa koji je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, odnosno bez osnove, a ne o naknadi štete, kako to navodi tužen ik.

11.1. Ovdje valja reći da iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1.1.2004. do 6.8.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

11.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

11.4. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

11.5. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

12.1. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe) propisana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nadalje, iz odredbe članka 502.c ZPP (i to odredbe ZPP koje su na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu) proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama, ne samo za naknadu štete, već i za isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.2. Također, i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodi da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

12.3. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

12.4. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 16. studenoga 2007. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora, kao nedvojbeno tipskog ugovora unaprijed pripremljenog od strane tuženika, ugovorena kamatna stopa prom jenjiva prema jednostranim odlukama tuženika te valutna klauzula na način da je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

13. Iz ranije navedene odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Upravo na tu činjenicu upire tuženik navodeći da je tužiteljicu obavijestio i dao joj sve potrebne informacije, pa je na te okolnosti provedeno saslušanje svjedokinje RP, djelatnice tuženika, te tužiteljice.

16.1. Iz iskaza svjedokinje RP proizlazi da joj je tužiteljica poznata budući da zna da je radila u policiji, a oni su dosta surađivali s policijskim službenicima. Tada je radila u Zagrebačkoj banci na radnom mjestu "stariji obiteljski bankar", a sada radi na istom radnom mjestu pod nazivom "bankarska savjetnica". Konkretnog ugovora o namjenskom kreditu od 16. studenoga 2007. ne sjeća se s obzirom na protek vremena. Općenito iskazuje da klijentima koji traže primjerice stambeni kredit daju ponudu koju tada imaju za te kredite, koliko se sjeća u to vrijeme za stambene kredite imali su ponudu za kredite u EUR i CHF te su klijentima dali ponudu za valutu koju su se odlučili, otplatni plan, kamatnu stopu, mjesečni anuitet. Ne sjeća se jesu li tada klijentima objašnjavali neke razlike u uzimanju kredita u EUR ili CHF, općenito su klijente upozoravali da se radi o valutnoj klauzuli te da tečaj može rasti ili padati, ali misli da nisu objašnjavali ništa specifično vezano uz samu valutu ili tečaj CHF. U to vrijeme većina klijenata birala je kredite u CHF budući da nisu bili kreditno sposobni za kredite u EUR jer bi im tada bila veća rata. Osim toga, klijenti su još išli i kod javnog bilježnika koji im je dodatno pročitao i objasnio ugovor gdje su ga potpisivali. Što se tiče kamatne stope, koliko se sjeća tada je banka imala samo promjenjivu kamatnu stopu, ne sjeća se da li je u ponudi bila i fiksna kamatna stopa na stambene kredite koju imaju unatrag nekoliko godina u ponudi. Kod promjenjive kamatne stope objašnjavali su klijentima da kamatna stopa ovisi o tržištu, ali nisu išli u detaljnija objašnjavanja kako do te promjene dolazi, po čemu se ta promjena računa. Klijentima nisu sugerirali koju vrstu kredita da uzmu niti to smiju raditi. Nisu imali neke interne informacije o tome na koji način se tečaj formira odnosno kako će padati ili rasti .

16.2. Slijedom navedenog, odnosno budući da se konkretnog ugovora o kreditu i davanja informacija tužiteljici u predugovornoj fazi ova svjedokinja ne sjeća, njezin iskaz sud ne ocjenjuje relevantnim, sve u smislu ranije navedene odluke Ustavnog suda (toč. 13. obrazloženja ove presude).

17.1. Tužiteljica je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu sklopila 2007. godine kada se razvela i tražila stan u kojem bi živjela sa svojim sinom. Kako je Zagrebačka banka bila njezina domicilna banka i poznavala je gospođu koja je radila tamo, otišla se raspitati vezano za podizanje kredita. Ta gospođa rekla joj je da joj je najsigurnije dignuti kredit koji je vezan za valutu franak jer je Švicarska sigurna zemlja te da se valuta ne bi trebala puno mijenjati. Nakon toga tužiteljica se odlučila sklopiti takav ugovor, ugovor ju je dočekao već pripremljen te je isti samo trebala potpisati. Nisu pregovarali oko pojedinih odredbi niti su joj u banci išta govorili. Ne može se sjetiti je li pročitala ugovor, međutim vjerovala je djelatnicima banke pa je takav ugovor potpisala. Nakon toga otišla je kod javnog bilježnika, a niti tamo joj nije nitko objašnjavao pojedine odredbe ugovora. Također, nitko je nije upozorio ni na rizike sklapanja ovakvog ugovora. Stan koji je kupila iz sredstava kredita koristila je za osobne potrebe, odnosno za svoje stanovanje zajedno sa sinom. Nije bila vlasnik niti obrta niti član trgovačkog društva. Rata kredita u jednom je trenutku toliko narasla, a ona je živjela kao samohrana majka sa svojim sinom bez alimentacije, da ju je to znalo dovoditi do ruba siromaštva te je imala i zdravstvene posljedice jer se nosila sa stresom budući da je morala više raditi kako bi otplaćivala kredit. U odnosu na početnu ratu znalo je biti i oko 1.000,00 kuna više, preračunato u kune nekih 2.400,00 - 2.500,00 kuna. Taj je stan bio nekih godinu dana u najmu, a trenutačno u tom stanu, za koji i dalje plaća kredit, živi njezin sin. Nije dobivala izvješća banke kada bi se rata kredita povećavala.

17.2. Tužiteljičin iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivala realno i životno logično, a iz istog proizlazi da je postupala s povjerenjem u banku gdje joj je upravo ovaj ugovor ponuđen kao najpovoljniji pri čemu joj nisu objašnjeni nikakvi rizici ugovaranja valutne klauzule odnosno parametri promjene i metoda izračuna kamatne stope.

17.3. Slijedom navedenog iskaza tužiteljice, a imajući u vidu i sadržaj samog Ugovora o kreditu i sve popratne dokumentacije vezane uz odobravanje kredita koju je tuženik dostavio u spis u kojima je kao korisnica kredita navedena AP (tužiteljica) zajedno sa svim svojim osobnim podacima bez ikakve naznake obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, sud utvrđuje kako je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu tužiteljica sklopila kao fizička osoba radi financiranja kupnje stana koja je namjena kredita izričito i navedena u čl. 6. Ugovora o kreditu, time da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je navedena nekretnina i korištena isključivo u osobne svrhe tužiteljice i njezine obitelji, a ne radi obavljanja bilo kakve poslovne djelatnosti, a tuženik ničime nije dokazao suprotno. Stoga sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača pa se stoga radi o potrošačkom ugovoru.

17.4. Stoga na temelju navedenog sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužiteljica, koju sud smatra "prosječnim potrošačem" budući da s obzirom na svoje zanimanje (policajka) sasvim očigledno nije imala potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bila informirana o parametrima promjene i metodi obračuna kamatne stope te o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz tužiteljičinog iskaza proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužiteljica utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni parametri promjene i metoda obračuna kamatne stope te mogući rizici valutne klauzule niti je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njoj razumljiv i transparentan način bila informirana o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za nju mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

17.5. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda, zbog čega je i odlučeno kao u točkama I/ do III/ izreke presude.

18.1. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tuženika o zakonitosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule (pri čemu se samo napominje kako među strankama niti nije sporna zakonitost njihovog ugovaranja, niti je njihova nezakonitost utvrđena u kolektivnom sporu, već je zaštita potrošačima dana zbog drugih razloga koji se tiču unošenja u ugovor spornih odredbi, o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale, već ih je banka unaprijed pripremila, i to uz nedovoljnu informiranost potrošača te posljedično tome prouzročenog narušavanja ravnoteže između prava i obveza stranaka, sve na način kako to proizlazi iz izreke i obrazloženja prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu).

18.2. U ovom sporu nije relevantna ni dokumentacija koju tuženik prilaže na okolnost edukacije svojih djelatnika za razgovore s klijentima prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom budući da se o okolnostima općenitog informiranja potrošača također raspravljalo u kolektivnom sporu, a u konkretnom slučaju ova dokumentacija nije dokaz da je tužiteljica dobila upravo informacije koje su navedene u tom materijalu (tim više što se svjedokinja RP konkretnog Ugovora o kreditu i informacija danih tužiteljici ne sjeća).

19. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva radi isplate, u pogledu prigovora zastare valja primijeniti opći zastarni rok od 5 godina propisan člankom 225. ZOO, s time da prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost us tanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Drugim riječima, zastara je počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku (tj. od 13. lipnja 2014. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, a od 14. lipnja 2018. u pogledu tražbine preplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli). Budući da je predmetna tužba podnesena 28. siječnja 2019., to do trenutka podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina kako za tražbinu s osnova preplate zbog ništetnosti promjenjive kamatne stope, tako ni za tražbinu s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zbog čega je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Valja reći da je podneskom od 18. travnja 2025. tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev radi isplate sukladno dopuni vještačkog nalaza odnosno nakon provedenog financijskog vještačenja te u toj situaciji nije mogla bez svoje krivnje precizirati visinu tužbenog zahtjeva do zaključenja prethodnog postupka. Pri tome se naglašava da je tužitelj ica već u tužbi utužila preplatu s osnova promjene kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i s osnove promjene tečaja zbog ništetnosti ovih ugovornih odredbi te svoj tužbeni zahtjev zasniva na istom tom činjeničnom stanju nakon provedenog vještačenja, tako da u tom smislu nije došlo niti do bilo kakve preinake tužbe uslijed isticanja ikakvog drugog zahtjeva, zbog čega sud smatra da u toj situaciji nema mjesta zastari. Suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koja potrošači imaju na temelju Direktive 93/13 dovelo bi do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije C-80/21 do C-82/21). Napominje se da je istovjetno pravno stajalište zauzela i sudska praksa npr. u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gž -845/2023- 2 od 7. ožujka 2023.

20.1. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centru poslovnih analiza d.o.o. Čakovec (zastupan po direktorici TP) koji je u svom nalazu i mišljenju od 11. rujna 2022. izvršio vještačenje postupajući po rješenju suda broj P- 38/2019-11 od 23. svibnja 2022. u kojem je utvrđena visina preplate uslijed promjene kamatne stope u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu te uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to za prvobitno utuženo razdoblje od siječnja 2008. do studenoga 2018., a nakon što je djelomično dopuštena preinaka tužbe, izvršena je i dopuna nalaza sukladno rješenju broj P- 38/2019-42 od 12. veljače 2025. za daljnje razdoblje od 1. svibnja 2022. do 1. lipnja 2023. odnosno za cjelokupno utuženo razdoblje od 1. siječnja 2008. do 1. studenoga 2008. te od 1. svibnja 2022. do 1. lipnja 2023. Tako je u dopuni nalaza i mišljenja od 18. ožujka 2025. vještak naveo da je za navedeno cjelokupno utuženo razdoblje tužiteljica zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita tuženiku više platila ukupno 8.312,92 EUR (i to po osnovi promjene kamatne stope manje je plaćeno 1.752,47 EUR, a po osnovi promjene tečaja CHF više je plaćeno 10.065,39 EUR), specificirano po pojedinačnim mjesečnim iznosima.

20.2. Zakonska zastupnica vještaka usmeno je i saslušana na ročištu 16. lipnja 2025. te je istaknula da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja dostavljenog u spis 11. kolovoza 2022. kao i kod dopunskog nalaza i mišljenja od 18. ožujka 2025., time da je u prvobitnom nalazu najprije uzeto u obzir prvobitno utuženo razdoblje te je u izračun uključena negativna tečajna razlika, odnosno u izračun je uključeno i razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita, a sve je iskazano u nalazu kao negativni brojevi. Također, u izračun je uvršteno i razdoblje kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene te su i takva razdoblja u nalazu vidljiva kao iskazani negativni brojevi. Budući da je tijekom otplate kredita vremenski veći period kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, po osnovi promjene kamatne stope nalazom nije utvrđena preplata, nego je utvrđen manjak uplata po toj osnovi. U dopuni nalaza izrađen je izračun za razbolje od 1. svibnja 2022. do 1. lipnja 2023. U tom razdoblju nije bilo negativnih tečajnih razlika, ali je kamatna stopa bila niža od početne te je po toj osnovi utvrđen manjak uplata. Po osnovi promjene tečaja CHF utvrđena je preplata. U točki 3. dopune nalaza prezentirano je zbrojeno više plaćeno po osnovi promjene kamatne stope i promjeni tečaja CHF za oba razdoblja. Ukupna preplata za oba razdoblja koja je utvrđena u točki 3. dopune nalaza već u sebi sadrži prijeboj za sve manje plaćene iznose po osnovi promjene tečaja CHF i promjene kamatne stope .

21. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je podneskom od 18. travnja 2025., očitujući se da nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća, svoj tužbeni zahtjev radi isplate i precizirala sukladno istom potražujući iznose kako je to navedeno u točki IV/ izreke presude, a i tuženik se u podnesku od 10. travnja 2025. očitovao da nema prigovora na matematički izračun vještaka te u bitnome navodi da je potrebno uzeti u obzir i iznose odnosno razdoblja kada je tužiteljica plaćala manje anuitete jer je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit te kada se tužiteljici primjenjivala niža kamatna stopa od početno ugovorene. Kod toga valja reći da je ove negativne razlike vještak već izrazio u svom nalazu i mišljenju koje je i tužiteljica prihvatila te je sukladno istom precizirala svoj tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog, budući da su nalaz i mišljenje dani od strane stručne i nepristrane osobe te valjano obrazloženi, sud ih u cijelosti i prihvaća.

22. Vezano uz tuženikove navode kojima se protivi fiksiranju početne kamatne stope i tečaja suprotno volji ugovornih strana, treba reći da je vještačenje koje je provedeno na način kako je to obrazloženo posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi, pri čemu učinci ništetnosti djeluju ex tunc tj. od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da takve ugovorne odredbe nikad nisu bile ugovorene te ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača. Stoga ugovor egzistira bez ništetnih odredbi, a sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati sporne ništetne ugovorne odredbe. Drugim riječima, u predmetnom ugovoru nije ništetna cijela odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorene kamate, već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene jednostranom odlukom kreditora bez ugovorom navedenih, potrošaču potpuno jasnih i razumljivih, objektivnih kriterija. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate od 5,15% godišnje, a s obzirom na to i s obzirom na to da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetnu ugovornu odredbu, visinu preplate ništetnosti jednog dijela ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino prema navedenom važećem dijelu ugovorne odredbe o stopi ugovorne kamate. Isto vrijedi i za izračun visine preplate zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je tužitelju isplaćen odobreni iznos kredita.

23. Kako je, dakle, sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi kao i radi isplate s osnova ništetnosti ovih ugovornih odredbi te njegovu visinu koja je sukladna nalazu i mišljenju vještaka, to je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovanim.

24. Zakonske zatezne kamate tužiteljici su dosuđene, po njezinom zahtjevu, od dana preplata koje iskazuje vještak za svaki pojedini preplaćeni novčani iznos, a to sukladno odredbi članka 1115. ZOO, budući da je banka stekla određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sama banka inicirala stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njihov sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem te je istoga sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i obvezao na plaćanje zakonskih zateznih kamata na način kako je to navedeno u izreci presude. Stopa zakonskih zateznih kamata za pojedina razdoblja precizirana je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO i njezinim izmjenama.

25.1. Odluka o naknadi troškova postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP s obzirom na to da je tužitelj ica u cijelosti uspjela s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, pa joj je tuženik dužan nadoknaditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

25.2. Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužiteljici priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora i tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; dalje: Tarifa), podneska od 11. travnja 2022. (kojim se očitovala na odgovor na tužbu), podneska od 12. lipnja 2023. (kojim je preinačila tužbu i kao dokaz predložila financijsko vještačenje) te podneska od 18. travnja 2025. (kojim se očitovala nakon dostave nalaza i mišljenje vještaka i konačno precizirala tužbeni zahtjev), sve u iznosima od po 200,00 EUR za svaki od podnesaka sukladno tbr. 8. toč. 1. Tarife. Napominje se da trošak podneska od 12. lipnja 2023. nije priznat u zatraženom iznosu od 500,00 EUR iako je istim tužiteljica tužbeni zahtjev postavila na iznos od 15.803,87 EUR, a to iz razloga što sud nije dopustio cjelokupnu preinaku tužbe u navedenom iznosu pa nije došlo do povećanja vrijednosti predmeta spora koja bi opravdavala trošak u visini od 250 bodova. Priznat je i trošak podneska od 23. rujna 2025. (prijedlog za zamolbeno saslušanje tužiteljice) u iznosu od 50,00 EUR sukladno tbr. 8. toč. 4. Tarife. Nadalje, priznati su troškovi zastupanja na ročištima od 14. travnja 2022., 16. lipnja 2025., 14. siječnja 2026. te ročišta kod Općinskog suda u Šibeniku od 13. studenoga 2025. u iznosima od po 200,00 EUR za svako ročište sukladno tbr. 9. toč. 1. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u tbr. 54. Tarife, a to temeljem tbr. 52. stavak 3. Tarife. Na sve gore navedene priznate troškove u ukupnom iznosu od 1.650,00 EUR priznat je i zatraženi PDV u visini od 412,50 EUR sukladno tbr. 46. Tarife.

25.3. Nisu priznati troškovi podnesaka koje sud ne ocjenjuje potrebnima za vođenje parnice i to:

- podneska od 17. siječnja 2022. jer se radi samo o požurnici za postupanje suda

- podneska od 2. svibnja 2023. kojim predlaže dopunu vještačenja i podneska od 10. veljače 2025. kojim tužiteljica opet ponavlja prijedlog za dopunskim vještačenjem, a to iz razloga što je tužiteljici priznat trošak podneska od 12. lipnja 2023. u kojem je tužiteljica preinačila tužbu i kao dokaz predložila financijsko vještačenje, zbog čega nema potrebe za dostavljanjem i priznavanjem troškova više podnesaka u kojima se navode isti prijedlozi

- podneska od 21. veljače 2024. u kojem tužiteljica ustraje na preinaci tužbe i dopunskom vještačenju, a što je iznijela u ranijem podnesku za koji joj je trošak priznat,

- podneska od 12. lipnja 2025. u kojem tužiteljica ponavlja tužbeni zahtjev preciziran u prethodnom podnesku od 18. travnja 2025. samo navođenjem točne adrese i prezimena tužiteljice, što je mogla učiniti već u ovom prethodnom podnesku ili pak naznačiti svoje točne osobne podatke na sljedećem ročištu za glavnu raspravu

- žalbe od 10. listopada 2024. budući da je ista drugostupanjskim rješenjem odbijena kao neosnovana.

25.4. Tužiteljici je također priznat zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i to u plaćenom iznosu od 120,78 EUR sukladno VPS i Tarifi sudskih pristojbi. Priznat je i trošak vještačenja u iznosu od 165,00 EUR i dopunskog vještačenja u iznosu od 100,00 EUR provedenih tijekom ovog postupka.

25.5. Na taj način tužiteljici su priznati parnični troškovi u ukupnom iznosu od 2.448,28 EUR koje joj je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja, sukladno članku 151. stavak 3. ZPP, teče od dana donošenja presude do isplate.

U Varaždinu 6. veljače 2026.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljica po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Korušić, Hrg i Vukalović iz Varaždina

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba