Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-542/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužiteljice DSĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. siječnja 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnice tužiteljice, a u odsutnosti urednog pozvanog tuženika, 6. veljače 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 2. stavka 1. ugovora o kreditu broj 736803, sklopljenog 24.10.2006. između tužiteljice DSĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, potvrđen 24.10.2006. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem OU-1.376/06, u dijelu odredbe koji glasi: “…u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.“, te se utvrđuje da je ništetna odredba iz članka 8. stavka 1. ugovora o kreditu broj 736803, sklopljenog 24.10.2006.. između tužiteljice DSĆ i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., potvrđen 24.10.2006. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem OU-1.376/06, u dijelu odredbe koji glasi: „…po prodajnom tečaju Kreditora za devize važećem na dan dospijeća.“.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da plati tužiteljici DSĆ iznos od 1.884,92 EUR (tisućuosamstoosamdesetčetirieuraidevetesetdva centa) zajedno sa zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi: 1,17 € tekućom od 28.06.2007.

1,12 € tekućom od 31.10.2007.

1,10 € tekućom od 27.12.2007.

1,30 € tekućom od 01.04.2008.

2,41 € tekućom od 28.04.2008.

1,27 € tekućom od 03.06.2008.

0,17 € tekućom od 27.06.2008.

1,25 € tekućom od 25.07.2008.

1,23 € tekućom od 28.08.2008.

1,21 € tekućom od 01.10.2008.

3,28 € tekućom od 22.10.2008.

13,25 € tekućom od 30.12.2008.

13,16 € tekućom od 30.01.2009.

13,65 € tekućom od 27.02.2009.

11,28 € tekućom od 01.04.2009.

13,12 € tekućom od 25.04.2009.

9,03 € tekućom od 01.06.2009.

8,24 € tekućom od 30.06.2009.

8,80 € tekućom od 30.07.2009.

10,05 € tekućom od 01.09.2009.

12,21 € tekućom od 29.09.2009.

12,41 € tekućom od 02.11.2009.

11,96 € tekućom od 01.12.2009.

15,46 € tekućom od 29.12.2009.

15,07 € tekućom od 01.02.2010.

15,50 € tekućom od 01.03.2010.

18,24 € tekućom od 29.03.2010.

19,25 € tekućom od 07.05.2010.

16,91 € tekućom od 31.05.2010.

26,62 € tekućom od 28.06.2010.

25,57 € tekućom od 26.07.2010.

30,58 € tekućom od 31.08.2010.

27,71 € tekućom od 29.09.2010.

25,69 € tekućom od 29.10.2010.

32,23 € tekućom od 02.12.2010.

39,55 € tekućom od 29.12.2010.

32,70 € tekućom od 14.01.2011.

34,63 € tekućom od 24.02.2011.

31,85 € tekućom od 28.03.2011.

33,25 € tekućom od 02.05.2011.

40,79 € tekućom od 30.05.2011.

42,62 € tekućom od 13.07.2011.

52,48 € tekućom od 01.08.2011.

48,73 € tekućom od 05.09.2011.

42,95 € tekućom od 10.10.2011.

43,25 € tekućom od 08.11.2011.

41,38 € tekućom od 30.11.2011.

44,39 € tekućom od 17.01.2012.

45,49 € tekućom od 07.02.2012.

45,91 € tekućom od 23.02.2012.

44,82 € tekućom od 19.03.2012.

44,81 € tekućom od 26.04.2012.

45,10 € tekućom od 21.05.2012.

44,86 € tekućom od 26.06.2012.

44,02 € tekućom od 18.07.2012.

43,42 € tekućom od 29.08.2012.

41,71 € tekućom od 24.09.2012.

43,78 € tekućom od 23.10.2012.

43,73 € tekućom od 04.12.2012.

43,86 € tekućom od 11.01.2013.

40,43 € tekućom od 11.02.2013.

42,44 € tekućom od 13.03.2013.

42,91 € tekućom od 12.04.2013.

41,71 € tekućom od 22.05.2013.

38,84 € tekućom od 24.06.2013.

37,24 € tekućom od 12.07.2013.

38,49 € tekućom od 22.08.2013.

39,37 € tekućom od 23.09.2013.

41,57 € tekućom od 21.10.2013.

40,34 € tekućom od 14.11.2013. do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. da plati tužiteljici DSĆ prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.712,50 EUR (tisućusedamsto dvanaesteuraipedesetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama od 6. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Djelomično se odbija zahtjev tužiteljice DSĆ za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 125,00 EUR (stodvadesetpeteura) uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela kako je s tuženikom 24.10.2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 736803, potvrđen 24.10.2006. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić -Musa iz Osijeka pod brojem OU-1.376/06, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 12.490,00 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 183,36 CHF. Redovna kamatna stopa se sa početnih 6,15% godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom VTS RH, br: Pž-7129/13-4, od 13.6.2014. utvrđeno je da, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku, od 10.4.2007. pa do konačne otplate, više platio dugovani iznos za 1.790,00 EUR/13.501,82 kn. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.9.2003.-31.12.2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1.1.2004. - 31.12.2008., to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Tuženik smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana, zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. Tuženik stavlja i prigovor zastare. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 502.c ZPP-a, tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredba navedenog članka stupila je na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeća) odredba spomenutog članka mogla biti primjenjive u ovom postupku (a ne može!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. pogrešno je stajalište tužitelja o ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. Uostalom, i sam tužitelj je dao svoj pristanak. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke –jasna i lako uočljiva odredba. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Međutim, tuženik osporava tijek zakonskih zateznih kamata od 10.4.2007. naveden u točki II. tužbenog zahtjeva. Razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je sljedeći. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Bez obzira na navedeno, tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Prije upuštanja u raspravljanje, tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo i prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu.

3.1. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda treba imati u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/2022. – dalje: ZZP).

3.2. Člankom 1. stavkom 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3.3. Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

3.4. U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj. Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj. Nadalje, Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u članak 3. ZZP-a, pa su odredbama članka 53. i 54. ZZP-a propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

3.5. Člankom 53. ZZP-a, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako stavak 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok stavak 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, članak 54. istog zakona navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 53. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako je naveden niz odredaba, a pod točkom 19. navedeno je da se radi o odredbi kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 59. stavkom 1. ZZP-a kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

3.6. Nadalje, treba ukazati na praksu Suda Europske unije odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredaba bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3.7. Slijedom toga, ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 54. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 53. ZZP- a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 55. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, zaista je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.

3.8. Odredba članka 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu nije bila posebno pregovara između stranaka te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, budući da bi radi ostvarenja svojih prava tužitelj morao putovati u Zagreb te bi imao trošak putovanja u Zagreb i natrag. Osim troškova, put iziskuje i dodatno vrijeme. Ova je odredba formulirana od strane trgovca pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

3.9. U konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postoji izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača

– tužitelja. Slijedom navedenog, odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda koji je istaknuo tuženik kao neosnovan.

4. U tijeku dokaznog postupka, sud je izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priležeću materijalnu dokumentaciju i to elektronički zapis iz matice rođenih (stranice 5-6 spisa), ugovor o kreditu (stranice 7-12 spisa), plan otplate (stranice 13-14 spisa), prometna kartica po kreditu (stranice 15-23 spisa), otplatnu tablicu (stranice 24-26 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 3.7.2023., broj Tt-23/25801-2 (stranice 47-48 spisa) uz podatke za upis u glavnu knjigu sudskog registra (stranica 49 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Lidiji Balog, dipl.oe.c (Financije LB d.o.o.), čiji nalaz i mišljenje od 13.8.2025. (stranice 66-80 spisa) je pročitan. Saslušao je tužiteljicu DSĆ.

5. Tužiteljica je podnijela ovom sudu tužbu sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP), pa je ovaj sud radi odluke o tužbenom zahtjevu donio rješenje na ročištu održanom kod ovog suda 9. siječnja 2026. kojim dopušta preinaku tužbenog zahtjeva, te je tužiteljica nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja svojim podneskom od 4. rujna 2025. postavila tužbeni zahtjev.

5.1. Isto tako tužiteljica je prvotno kao tuženika označila Nova Hrvatska banka d.d., OIB 78427478595, međutim ista pravna osoba je prestala postojati i brisana je iz sudskog registra nakon podnošenja tužbe (10. listopada 2023.) i to iz razloga jer je isto pripojeno društvu Hrvatska poštanska banka d.d. (inače sada tuženiku).

6. Saslušana na raspravi, tužiteljica DSĆ iskazala je kako je 2006. godine podignula kredit kod prednika tuženika radi kupnje automobila koji joj je bio potreban za odlazak na posao, odnosno za osobne potrebe. Kod prednika tuženika je podignula kredit s obzirom da je tamo uputio zaposlenik u auto kući, gdje je odabrala osobni automobil, te ističe kako joj je tom prilikom zaposlenik u auto kući rekao unaprijed koje sve papire mora pripremiti kako bi joj bio odobren kredit, te je ona to učinila i došla u prostorije prednika tuženika gdje je samo uručila zaposleniku prednika tuženika dokumentaciju koja je rečena da se treba ranije pripremiti od strane zaposlenika u auto kući. Tom prilikom je samo predala dokumentaciju, te je to sve bilo brzo rađeno i nakon toga je prednik tuženika samo nazvao telefonskim putem tužiteljicu da dođe radi realizacije predmetnog kredita, te je ona došla u prostorije prednika tuženika gdje ju je dočekao unaprijed sastavljeni ugovor, a tom prilikom je od strane zaposlenika tuženika nije objašnjeno niti čitan ugovor, već joj je isti dan da ga ona sama pročita, što je ona i učinila i pročitala ga je koliko je to mogla razumjeti. Također se sjeća kako je tom prilikom upitala zbog čega kredit glasi u valuti CHF, a ne u EUR ili HRK, gdje joj je tada od strane zaposlenika tuženika rečeno da ona može kredit dobiti samo u valuti CHF. Potom je s tim ugovorom otišla kod javnog bilježnika, te je taj ugovor samo potpisala i isti je javni bilježnik ovjerio, međutim nije ga niti čitao, a niti tumačio pojedine odredbe ugovora. Djelatnik banke ju nije upozorio da HNB ne štiti tečaj u valuti CHF kao u valuti EUR, te iskazuje kako joj je početna rata po predmetnom ugovoru bila 860,00 kuna, a kasnije je narasla na 1.400,00 kuna i taj kredit ne bi niti uzimala da je znala da bi mogao biti toliki. U trenutku podizanja kredita, ista nije imala u vlasništvu obrt, OPG, trg. društvo i slično. Ističe kako joj zaposlenik tuženika nije objašnjavao što je to valutna klauzula.

7. Iz ugovora o kreditu (stranice 7-12 spisa) proizlazi kako je tuženik odobrio namjenski kredit tužiteljici za kupnju vozila u iznosu od 12.490,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize na dan isplate, s kamatom od 6,15% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, koje se obračunavaju u valuti CHF, a naplaćuju u kunskoj protuvrijednosti.

8. Iz elektroničkog zapisa iz matice rođenih (stranice 5-6 spisa) proizlazi kako je tužiteljica prije sklapanja braka imala prezime DSĆ, a nakon sklapanja braka DS.

9. Iz plana otplate (stranice 13-14 spisa) proizlazi kako je bio početni otplatni plan po predmetnom kreditu.

10. Iz prometne kartice po kreditu (stranice 15-23 spisa) proizlazi kako je tužiteljica otplaćivala predmetni kredit i kolike je rate uplaćivala ista po predmetnom kreditu.

11. Iz otplatne tablice (stranice 24-26 spisa) proizlazi kako se kamatna stopa mijenjala za vrijeme otplate kredita.

12. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu od 3.7.2023., broj Tt-23/25801-2 (stranice 47-48 spisa) uz podatke za upis u glavnu knjigu sudskog registra (stranica 49 spisa) proizlazi kako se Nova hrvatska banka d.d. pripojila tuženiku pod nazivom Hrvatska poštanska banka d.d.

13. Iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještakinji Lidiji Balog, dipl.oec. proizlazi kako je tužiteljica u zadanom razdoblju od 10.4.2007. do kraja otplate kredita, uključujući samo pozitivne stavke razlika plaćenih kamata, radi promjena kamatnih stopa, kamate platila više u ukupnom iznosu od 1.731,01 HRK, odnosno 229,75 EUR. U zadanom periodu počevši od 1.1.2009. pa do kraja otplate kredita, tečajna razlika iznosi ukupno 12.470,93 HRK, odnosno 1.655,17 EUR.

13.1. Nalaz i mišljenje vještakinje financijsko-knjigovodstvene struke, prihvaćen je u cijelosti jer je dan jasno, potpuno i sukladno pravilima znanosti, iskustva i struke, te njegova vjerodostojnost nijednom okolnošću nije dovedena u pitanje.

14. Tužbeni zahtjev tužiteljice je u cijelosti osnovan.

15. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu kojeg je tužiteljica učinila tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 736803, zaključen 24.10.2006.

16. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 736803, kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamatna stopa, te je li tužiteljica platila tuženiku iznos za koji tuženik nije imao pravnu osnovu, kao i je li nastupila zastara utuženog iznosa.

17. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik 24.10.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 736803, kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 12.490,00, a da je ugovorena kamata stopa 6,15% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, plativo u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti. Također je utvrđeno da je u međuvremenu uslijed statusnih promjena Volksbank d.d. pripojena Sberbank d.d. te da je Sberbank d.d. uslijed daljnjih statusnih promjena postala Nova hrvatska banka d.d., koja je u konačnici pripojena tuženiku.

18. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.

18.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., te odlukom broj Revt-575/16 od 03.10.2017., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. -dalje u tekstu: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje u tekstu: ZOO),

- da je tuženik u razdoblju 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

18.2. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106 stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

18.3. Naime, odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. , 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/23. – dalje u tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu članka 502.c ZPP- a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c, na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

18.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev- 18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).

18.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

18.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

19. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

19.1. Tuženik nije dokazao okolnosti jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno o valuti kredita. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije pregovarala s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, tužiteljica u svom iskazu navodi da je banka imala unaprijed sastavljen, tipski ugovor, odnosno, ugovor je već bio sačinjen i unosili su se podaci i iznos kredita. Ugovor je pročitala, ali nije te struke te ga nije baš mogla pratiti. Nije razumjela da bi joj rata kredita mogla baš toliko narasti, ali je razumjela da diže kredit u CHF. Nisu je u banci kod tuženika upozorili na to da HNB ne štiti tečaj CHF, a da to čini u odnosu na EUR- o. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač, odnosno tužiteljica bila u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviještena o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da je obavještena o parametrima promjene kamatne stope.

19.2. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da ima status potrošača jer je kredit kod tuženika podigla radi kupnje automobila koji joj je bio potreban za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da na tuženiku, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, to se nedvojbenim utvrđuje status potrošača (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

19.3. Dakle, slijedom svega navedenog, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, isto tako nije obavijestio tužiteljicu koliko bi mogao rasti anuitet zbog promjenjive kamatne stope.

19.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 24.10.2006., dakle, u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

20. Nadalje, a unatoč nespornoj činjenici kako je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit, navodi se kako tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora, ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženik temeljem članka 323. stavka 1. ZOO-a, dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetosti ne gasi, iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira na je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju, je li kredit otplaćen.

21. Stoga su sva utvrđenja iz citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. primjenjiva i na konkretan ugovorni odnos između tužitelja i tuženika.

22. Sud je na temelju analize provedenih dokaza utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u dijelu članka 2. i 8. Ugovora o kreditu nepoštene jer su iste sastavljene unaprijed u tipskom ugovoru, a o njima se nije pojedinačno pregovaralo.

23. S obzirom da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nepoštene, te ugovorne odredbe su temeljem odredbe članka 87. stavka 1. ZZP ništetne, te je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

24. Tužiteljica tužbom traži povrat više plaćenog iznosa tuženiku zbog ništetne ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.

25. Dakle, budući da su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i redovna kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi članka 323. stavka 1. i članka 1111. stavka 1. ZOO-a, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz povećanja kamatne stope sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

26. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

27. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužiteljice po osnovi tečaja u iznosu od 1.655,17 EUR-a, a po osnovi ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi 229,75 EUR, sa zateznim kamatama koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos i to po stopi određenoj članka 29. stavka 2. ZOO-a, te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

28. Tužiteljici na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1114. u vezi članka 1115. i članka 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da joj taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim, potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (članak 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta, odnosno od dana stjecanja (naplate naknade) jer je tuženik za istu bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbu o valutnoj klauzuli u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

29. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bila nepošteni stjecatelj (članak 1115. ZOO-a), tužiteljici pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

30. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog valutne klauzule, potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.0.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.6.2014. jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.6.2014., broj Pž-7129/13,

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 1406.2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.6.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.6.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

31. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Ovdje je potrebno navesti da tužitelj tužbenim zahtjevom ne zahtjeva isplatu pretplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope, nego po osnovi valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 1.6.2023., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina.

32. Tužiteljica je u uspjela u sporu u cijelosti, pa joj pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

33. Tužiteljici je priznata naknada troška postupka i to naknada troška za sastav tužbe u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. -dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podnesaka od 14.9.2023. (kojim se očitovao na odgovor na tužbu) i 4.9.2025. (kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka) za svaki u visini od po 100 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, za sastav podneska od 20.3.2025. kojim dostavlja dokaz o uplati predujma u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife, za zastupanje na ročištima od 4.3.2025. i 9.1.2026. za svako u visini od po 100 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, a što ukupno iznosi 525 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% iznosi 1.312,50 eura. Tužiteljici je priznat trošak za predujam za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, a što ukupno iznosi 1.712,50 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 6. veljače 2026. pa do isplate, sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO-a. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točci III. izreke ove presude.

34. Tužiteljica je odbijena za naknadu troška ovog postupka i to za pristup ročištu za objavu odluke u iznosu od 125,00 eura, budući da ista nije pristupila ročištu za objavu odluke, te je stoga odlučeno kao u točci IV. izreke ove presude.

35. Budući da tuženik nije niti tražio trošak ovog postupka, sud o istom nije niti odlučivao.

36. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Osijek, 6. veljače 2026.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužiteljice

2. Tuženiku