REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-2275/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, Fra Filipa Grabovca 13, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 15. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 6. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu 310205 sklopljenog 21. srpnja 2004. između pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora i MF kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi:

''Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 1,75% (slovima: jedancijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 597,68 EUR s zateznim kamatama od 1. rujna 2004. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 509,72 EUR s zateznim kamatama od 6. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 723,46 EUR s zateznim kamatama od 6. veljače 2026. do isplate, kao neosnovan.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tuženikov pravni prednik, Volksbank d.d., kao kreditor i MF kao korisnik kredita 19. siječnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu 310205. Odredbom čl. 5.1. Ugovora o kreditu da se je korisnik kredita obvezao platiti administrativnu naknadu u iznosu od 1,25% od iznosa kredita. Tako da je u konkretnom slučaju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva dana 1. rujna 2004. u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 597,68 EUR. Tvrdi se da je Ugovor o kreditu tipski ugovor, kojeg je unaprijed u cijelosti sastavio tuženik, koji je pri tom postupao u okviru svoje trgovačke djelatnosti, dok je korisnik kredita imao svojstvo potrošača, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03), dakle, u odnosu na tuženika bio u podređenom, slabijem položaju, koji nije imao mogućnost pregovaranja o sadržaju predmetne odredbe o ulaznoj naknadi, kao sastavnom dijelu od strane tuženika unaprijed pripremljenog Ugovora o kreditu, a niti mu je navedena odredba bila pojašnjena od strane tuženika, u smislu troškova koji se podmiruju tom naknadom, uslugama koje se daju kao protučinidba za tu naknadu te same svrhe ugovaranja te naknade. Pored toga, da je korisniku kredita isplaćen iznos kredita koji je bio umanjen za iznos ulazne naknade, a da mu je tuženik ugovorne kamate obračunavao na ukupno ugovoreni iznos kredita. Time da je prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, a tuženik da je postupao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno, tužitelj smatra da je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nepoštena, a time i ništetna. Stoga da je korisnik kredita imao prema tuženiku tražbinu povrata iznosa naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe (čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje u tekstu: ZOO/), koju da je ustupio tužitelju temeljem Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine, o čemu da je tuženik uredno obaviješten. Stoga tužitelj u ovom postupku zahtijeva da se utvrdi ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi ''Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 1,75% (slovima: jedancijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.'' (stavak I.) te da se naloži tuženiku isplata iznosa od 597,68 EUR s zateznim kamatama od 21. srpnja 2004. (ispravak s pripremnog ročišta) do isplate (stavak II.).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, prigovara vrijednosti predmeta spora, ističe prigovor zastare. U odnosu na vrijednost predmeta spora smatra da deklaratorni tužbeni zahtjev isključivo služi za ocjenu osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva, slijedom čega da se taj deklaratorni tužbeni zahtjev ne uzima u obzir pri određivanju vrijednosti predmeta spora, stoga predlaže da se vrijednost predmeta spora utvrdi u visini kondemnatornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 597,68 EUR. Osporava tužiteljevu aktivnu legitimaciju, jer da je Ugovor o cesiji, koji je njemu navodno ustupljena tražbina potrošača iz Ugovora o kreditu, ništetan, budući da se radi o tražbini koja izvorno pripada potrošaču i čija se narav protivi prenošenju na drugu osobu, osobito na pravnu osobu koja ne može biti potrošač. U svakom slučaju, smatra da ja tražbina povrata onog što je plaćeno po osnovi ulazne naknade u zastari, budući da se ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina koji je počeo teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, ako bi sud smatrao da zastara nije nastupila, iznosi razloge zbog kojih pobijana odredba Ugovora o kreditu ne bi bila ništetna. Smatra da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu jasna, razumljiva i lako uočljiva, zbog čega da u smislu odredaba ZZP-a/03 nije dopušteno ocjenjivati njenu poštenost/ništetnost. Osim toga, da je visina obveze korisnika kredita koja proizlazi iz te odredbe jasno određena u samom Ugovoru o kreditu. Sve i da je dopušteno ocjenjivati poštenost navedene odredbe, da tužitelj nije dokazao da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke da moraju biti ispunjene da bi se neka odredba smatrala nepoštenom. U svakom slučaju, da tužitelju ne bi pripadale zatezne kamate prije podnošenja tužbe, jer je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri.

7. U očitovanju na odgovor na tužbu tužitelj osporava da bi pobijana odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi bila valjana, istu i dalje smatra ništetnom te neodređenom i neodredivom. Osporava stajalište tuženika o početku tijeka zastarnog roka te se poziva na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici njegova građanskog odjela od 30. siječnja 2020.

8. Tijekom dokaznog postupka pročitani su ispis podataka za upis u glavnu knjigu sudskog registra za tuženika (list 8. spisa), obavijest o ustupu tražbine (list 9. spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. - Nova Hrvatska banka d.d. (list 10. – 63. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine (list 64. spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 65. – 153. spisa), promet po računu za otplatu kredita (list 154. – 155. spisa), obavijest prednika tuženika o promjenama kamatne stope (list 156. – 157. spisa), plan otplate po promjeni kamatne stope (list 158. – 159. spisa), otplatna tablica po predmetnom Ugovoru o kreditu (list 214. – 218. spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine sklopljen 1. lipnja 2023. između korisnika kredita MF kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja (list 219. - 223. spisa, dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), rješenje ovog suda, Tt-23/25802-2 od 3. srpnja 2023. (list 224. – 225. spisa), Ugovor o kreditu 310205 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, sklopljen 21. srpnja 2004. između Volksbank d.d. kao kreditora i MF kao korisnika kredita, solemniziran po Javnom bilježniku Vedrani Bilan, Split, pod brojem OU-322/04-1 dana 27. srpnja 2004. (list 232. – 246. spisa), Opći uvjeti za poslovanje s građanima Volksbank d.d. (list 307. – 310. spisa) te je saslušan svjedok MF (list 327. – 328. spisa).

10. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP), zaključeno je da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

11. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu te povrat iznosa kojeg je tuženik primio od korisnika kredita, MF, temeljem te odredbe.

12. Među strankama nije sporno da je MF prilikom sklapanja Ugovora o kreditu imao status potrošača.

14. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, iznos koji je tuženik, odnosno njegov pravni prednik, primio temeljem te odredbe, je li nastupila zastara utuženog potraživanja i početak tijeka zateznih kamata.

15. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP-a/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (Zakon o zaštiti potrošača /Narodne novine, broj: 79/2007./ stupio je na snagu 7. kolovoza 2007., a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 21. srpnja 2004.), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

16. Ništa u Ugovoru o kreditu ne upućuje na to da je MF sklapao taj ugovor kako bi ostvario financiranje kupnje nekretnine koja bi mu trebala služiti u svrhu obavljanja njegovog zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti bi to proizlazilo iz bilo kojeg drugog dokaza iz predmetnog spisa, prvenstveno iskaza samog MF, koji je naveo da se je radilo o stambenom kreditu u svrhu kupnje stana u kojem da i danas živi (kao što se to i navodi u čl. 2.1. Ugovora o kreditu), slijedom čega se zaključuje da je MF Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač s pravnim prednikom tuženika, kreditnom institucijom u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

17. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

19. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP- a/03).

20. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP- a/03).

21. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

22. Iz iskaza svjedoka MF proizlazi da on nije imao dojam da može s bankom pregovarati u pogledu sadržaja pojedinih odredbi, da je Ugovor o kreditu u cijelosti sastavila banka ili javni bilježnik, u svakom slučaju da on nije te da nije s predstavnikom banke razgovarao o odredbi čl. 5.1. Ugovora o kreditu tako da mu nije poznato koji troškovi su se podmirivali s tom administrativnom naknadom niti zašto ona iznosi baš 1,75% od iznosa kredita.

23. Iz iskaza svjedoka MF sud je utvrdio da odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu nije bila predmetom pojedinačnog pregovaranja.

24. Pojedinačno pregovaranje znači da je korisniku kredita bilo dopušteno pregovarati s bankom oko sadržaja pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, a korisnik kredita MF tu mogućnost nije imao. Dakle, MF nije mogao pregovarati oko ugovorne klauzule koja se odnosi na plaćanje tzv. ulazne naknade, niti na način da se ista makne iz ugovora, niti da se promijeni njena visina.

25. Nadalje, odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu koja glasi ''Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Administrativna naknada: 1,75% (slovima: jedancijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita'' nije niti predmet niti cijena tog ugovora.

26. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a, koji sadržajno odgovara odredbi čl. 1065. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., dalje u tekstu: ZOO/91/).

27. Dakle, predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati.

28. Tako je bilo ugovoreno i predmetnim Ugovorom o kreditu. Dakle, korisniku kredita dan je na raspolaganje novčani iznos od 53.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize banke važećem na dan korištenja kredita, radilo se je o stambenom kreditu za kupnju stana, a korisnik ga je trebao vratiti u razdoblju od 15 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima koji su se sastojali od određenog iznosa glavnice i redovnih (ugovorenih) kamata, s time da su kamate ugovorene po promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,80% godišnje (čl. 2., 3., 4. i 7. Ugovora o kreditu).

29. Iz toga proizlazi da odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne jednokratne naknade (za samu obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva, iako čak niti to nije navedeno u Ugovoru o kreditu), a iznos koje naknade se odbija od iznosa odobrenog kredita, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu.

30. Stoga je uopće bespredmetno utvrđivati je li ta odredba bile jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a/03, budući da je taj test potrebno provesti samo kada se radi o odredbi koja predstavlja predmet i/ili cijenu ugovora, u kojem slučaju, kada se radi o odredbi koja čini predmet i/ili cijenu ugovora, a koja je jasna, razumljiva i uočljiva, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe.

31. Međutim, tuženik nije niti uspio dokazati da je zaposlenik banke koji je neposredno pregovarao s korisnikom kredita istoga informirao o tome koji troškovi se podmiruju plaćanjem naknade iz čl. 5.1. Ugovora o kreditu.

32. Sud napominje da zaposlenici tuženika (bilo da se radi o osobnim bankarima, bilo da se radi o zaposlenicima u IT ili nekoj drugoj službi) za svoj rad primaju plaću, koja ne ovisi o broju ugovorenih kredita niti o iznosu odobrenih kredita. Isto tako, niti materijalni troškovi tuženika ne ovise o tim parametrima (o vrsti i iznosu odobrenog kredita), već bi ti troškovi trebali u jednakom iznosu teretiti svaki ugovor o kreditu. S obzirom da iz samih navoda tuženika proizlazi da je visina ulazne naknade ovisila o o vrsti odobrenog kredita te o visini odobrenog kreditnog iznosa, to znači da su korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćali ujedno i veću naknadu, iako ista nije imala uporište u stvarnim troškovima tuženika (tuženik zbog toga što je odobrio nekom klijentu viši iznos kredita nije mogao imati veće troškove obrade kreditnog zahtjeva).

33. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

34. Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa

35. S obzirom da u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu i osiguranje kredita (čl. 5.1. Ugovora o kreditu), do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora te da se ta naknada naplaćuje iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita, to proizlazi da je ugovaranjem odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

36. Stoga je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP-a/03).

37. Posljedica ništavosti navedene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač (korisnik kredita) MF imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platio tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove.

38. Iz otplatne tablice za predmetni Ugovor o kreditu kojeg je sastavila Volksbank d.d., a koja je dostavljena uz tužbu, proizlazi da je banka naplatila administrativnu naknadu dana 1. rujna 2004. u iznosu od 4.503,29 kn, a što prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR=7,53450 iznosi 597,69 EUR, slijedom čega visina kondemnatornog tužbenog zahtjeva proizlazi iz isprava koje je sastavila sama banka.

39. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

40. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

41. Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je MF ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamata i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

42. Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

43. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.

44. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

45. Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, jedino je relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetne odredbe čl. 10. (potrošačkog) Ugovora o kreditu.

46. Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja.

47. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

48. Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono šte je isti primio od MF u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne odredbe o ulaznoj naknadi.

49. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

50. Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

51. S obzirom da odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu još uvijek nije utvrđena ništetnom pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

52. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu i za isplatu iznosa od ukupno 597,68 EUR s zateznim kamatama.

53. Zatezne kamate obračunavaju se od dana kada je tuženik predmetnu naknadu naplatio, dakle, od 1. rujna 2004., iz razloga što je tuženik taj koji je inzistirao na ugovaranju predmetnih naknada, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bio nepošten pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja navedenih naknada (čl. 1115. ZOO-a).

54. Zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a određena za potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, iz razloga što se radi o tražbini povrata onog što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez pravne osnove.

55. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u predmetnoj parnici u pogledu glavne stvari, pripada mu naknada troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

56. Sud je povodom prigovora tuženika na vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi (1.327,22 EUR za deklaratorni tužbeni zahtjev i 597,68 EUR za kondemnatorni tužbeni zahtjev, dakle, ukupno 1.924,90 EUR), na pripremnom ročištu održanom 12. prosinca 2025. utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 597,68 EUR (čl. 40. st. 3. ZPP-a).

57. Ovo stoga, što deklaratorni tužbeni zahtjev u ovoj parnici ima isključivo ulogu preambula, on je prethodno pravno pitanje koje je potrebno riješiti da bi se odlučilo o osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva, bez obzira je li postavljeno u okviru deklaratornog tužbenog zahtjeva ili ne, slijedom čega se taj zahtjev ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, već se u obzir uzima isključivo vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva.

56. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 597,68 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tužitelju pripada naknada troškova za tužbu u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/), za podnesak od 1. prosinca 2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8/1 OT-a), za ročište od 12. prosinca 2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/1 OT-a), za ročište od 15. siječnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/1 OT-a), za ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9/3 OT-a), za sudsku pristojbu za tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba/) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 26,54 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 509,72 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

57. Zatezne kamate na troškove parničnog postupka obračunavaju se po istoj stopi po kojoj se obračunavaju zatezne kamate na glavnicu utuženog potraživanja.

58. Stoga je preko iznosa od 509,72 EUR do zahtijevanog iznosa od 1.233,18 EUR, za iznos od 723,46 EUR s zateznim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

60. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 6. veljače 2026.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćnici