REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

P-522/2025-86

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Emi Brdovčak, u pravnoj stvari tužitelja COLE GRADNJA d.o.o. Sesvete, Vrbnička 12, OIB: 89631110205, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župić & partneri u Zagrebu, Radnička cesta 37/B, protiv tuženika RIJEKATEKSTIL d.o.o. Rijeka, Jadranski trg 4, OIB:6764155147, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić & partneri d.o.o. u Rijeci, Nikole Tesle 9/V-VI, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 19. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 6. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku RIJEKATEKSTIL d.o.o. Rijeka, Jadranski trg 4, OIB:6764155147, isplatiti tužitelju COLE GRADNJA d.o.o., Vrbnička 12, 10360 Sesvete, OIB:89631110205, iznos od 5.159,60 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 6. srpnja 2019. do isplate, koje se do 29. prosinca 2019. obračunavaju po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentne stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju COLE GRADNJA d.o.o., Vrbnička 12, 10360 Sesvete, OIB: 89631110205, naknaditi tuženiku RIJEKATEKSTIL d.o.o. Rijeka, Jadranski trg 4, OIB:6764155147, trošak parničnog postupka u iznosu od 16.887,50 eura (šesnaest tisuća osamsto osamdeset i sedam eura i pedeset centi), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je kao izvođač radova, s tuženikom kao naručiteljem radova, 1. veljače 2019. sklopio Ugovor o izvođenju radova, broj 07- 7469-2018. Predmetnim Ugovorom tuženik je naručio, a tužitelj preuzeo obvezu izvođenja građevinskih radova i to gips kartonskih i soboslikarskih radova na gradilištu/građevini Trgovačkog centra Srdoči (hala A, B i C s pripadajućim okolišem). Tužitelj je u skladu s Ugovorom započeo s obavljanjem radova, međutim, njihovo je obavljanje tijekom ugovornog razdoblja bilo otežano zbog više razloga i to bez krivnje tužitelja. Naime, tuženik je jednostrano i bez prethodnog upozorenja pomaknuo rok za izvođenje radova (i to mjesec dana prije nego što su po Ugovoru radovi trebali biti završeni), uveo u posao nove izvođače radova te ometao radove tužitelja. Tužitelj je kao izvođač radova u posao uveden dana 25. ožujka 2019., a s obzirom na ugovoreni rok od 5 mjeseci za završetak radova (čl. 5. Ugovora), završetak radova po Ugovoru bio je predviđen za 25. kolovoza 2019. Unatoč pomicanju rokova i stalnom ometanju tuženika u izvođenju radova tužitelja, tužitelj je sve radove izvršio prije roka i to do 15. srpnja 2019., a što je vidljivo iz okončane situacije i građevinskih dnevnika. Prema okončanoj situaciji (račun broj 6-1-5) ovjerenoj 12. rujna 2019. od strane nadzornog inženjera, tuženik je ostao dužan tužitelju isplatiti iznos od 209.740,75 kn. Nadalje, tužitelju nije vraćen, niti mu je plaćen njegov materijal kojeg je ostavio na gradilištu Trgovačkog centra. Tužitelj je nekoliko puta dopisima pozivao tuženika da mu plati navedeni materijal, međutim, na te tužiteljeve zahtjeve tuženik se oglušio. U tužbi je specificirao materijal koji je ostao na gradilištu i za koji potražuje naknadu u ovom postupku. Tužitelj je u tužbi postavio i zahtjev za naknadu štete pozivajući se na činjenicu prema kojoj on nije povrijedio ugovorne obveze već je ugovorne obveze povrijedio tuženik koji je tužitelju sukladno odredbi čl. 619. Zakona o obveznim odnosima dužan naknaditi štetu. Tu štetu je tužitelj zatražio u iznosu od 300.000,00 kn na ime izmakle koristi zbog neobavljenih radova. Dakle, tužitelj je tužbom zatražio isplatu iznosa od 27.837,38 eura/209.740,75 kn prema okončanoj situaciji koju mu tuženik nije platio, iznos od 12.641,85 eura/95.250,00 kn za materijal kojeg je ostavio na gradilištu te iznos od 39.816,84 eura/300.000,00 kn na ime naknade štete u obliku izmakle koristi zbog neobavljenih radova.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo kako je tužitelj bio tek jedan od izvođača koje je tuženik angažirao na izgradnji predmetnog trgovačkog centra. Tužitelj je obavljao samo gips kartonske i soboslikarske radove. Rokovi dovršetka gradnje i održavanja tehničkog pregleda bili su dogovarani i koordinirani sa svim izvođačima sukladno dinamici izvođenja radova, što je vidljivo iz zapisnika o koordinacijskim sastancima svih sudionika u gradnji. Osporio je tužiteljeve navode prema kojima je tužitelj do 15. srpnja 2019. izvršio sve ugovorene radove. Naime, tužitelj je nekoliko dana prije prvog zakazanog tehničkog pregleda napustio gradilište. Tužiteljevi radnici su radili na drugim objektima u blizini predmetnog gradilišta, što tuženiku i ostalim sudionicima u gradnji nije ostalo nepoznato te su samo povremeno dolazili na gradilište i odrađivali znatno manji dio posla od nužno potrebnog, a ovlaštene osobe tužitelja se nisu odazivale pozivima tuženika, čime je tužitelj ugrozio dovršetak radova drugih izvođača, provedbu tehničkog pregleda i otvaranje objekta i izložio tuženika opasnosti plaćanja ugovornih kazni zakupnicima prostora. Tuženik je na taj način bio prisiljen uvesti u posao druge izvođače, prije svega kako bi se pravovremeno dovršili radovi u hali C. Naveo je i kako je 26. srpnja 2019. popisan tužiteljev materijal za koji je dogovoreno da će biti ugrađen od strane drugih izvođača, a taj popisani materijal u vrijednosti od 95.250,00 kn u cijelosti je obračunat tužitelju u okončanoj situaciji te je u cijelosti ugrađen u objekte od strane tužitelja i drugih izvođača. Tuženik je ukazao na to da je Sporazumom između stranaka od 13. kolovoza 2019. dogovoreno da će se od okončane situacije odbiti troškovi nastali zbog uvođenja dodatne radne snage i dodatnog materijala, troškovi dodatnog čišćenja unutar hala A, B i C te eventualni dodatni trošak odvoza šute, troškovi električara radi montaže i demontaže rasvjete i vatrodojave u halama A i B te dodatni trošak ispitivanja elektroinstalacija i vatrodojave. Nadalje je naveo kako su stranke 21. kolovoza 2019. sastavile zapisnik o primopredaji radova kojim su popisani svi nedostaci u radovima koje je izvodio tužitelj u halama A i C te je utvrđeno da će na okončanoj situaciji biti umanjen iznos sukladno Sporazumu od 13. kolovoza 2019. Pojasnio je kako je tuženik ispravio okončanu situaciju koju mu je dostavio tužitelj na način da je od iznosa koji potražuje tužitelj odbio troškove uvođenja drugog izvođača (GP MITO j. d.o.o.) radi dovršetka radova koje je trebao izvesti tužitelj u iznosu od 112.570,28 kn, trošak čišćenja i odvoza šute koji je plaćen izvođaču GP KRK d. d. u iznosu od 31.707,00 kn te trošak elektroinstalaterskih radova i dodatnih ispitivanja električnih instalacija i vatrodojave koji je plaćen izvođaču ELEKTROMONT d.o.o. u iznosu od 49.900,00 kn. Iznos koji je tužitelju priznat po okončanoj situaciji (15.563,47 kn) nakon odbitka navedenih troškova u cijelosti je plaćen tužitelju. Tuženik je osporio i tužiteljev zahtjev za naknadu štete jer tužitelj isključivo svojom krivnjom nije izveo one ugovorene radove za koje je tuženik angažirao druge izvođače. Osim toga, nakon što je tuženik angažirao druge izvođače, tužitelj se vratio na gradilište te je dio preostalih radova sam izveo. Ukazao je na to da tužitelj nije ovlašten potraživati naknadu eventualne štete nastale uslijed smanjenja ili izmjena količina ugovorenih radova ako isto ne prelazi 15%. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ustrajao kod navoda iz tužbe. Isticao je kako je Ugovor sklopljen među strankama raskinut isključivo voljom naručitelja (tuženika) koji tužitelju nije obrazložio navedeno postupanje. Tužitelj, suprotno navodima tuženika, ne može biti kriv za neizvršavanje preostalih radova jer ga je tuženik spriječio u daljnjem izvođenju radova i na taj način je tužitelju nanio štetu koju mu je dužan naknaditi. Tužitelj se pozvao i na odredbe čl. 114. i 115. Posebnih Uzanci o građenju koje uređuju prava izvođača u slučaju raskida ugovora za koji je raskid odgovoran naručitelj.

4. U daljnjem tijeku postupka tuženik je ustrajao kod navoda iz odgovora na tužbu. Ukazivao je na tzv. terminski plan (gantogram) koji čini sastavni dio Ugovora sklopljenog među strankama, kao i svih ostalih ugovora koje je tuženik sklopio s ostalim izvođačima radova na predmetnom objektu. Prema tuženikovom tumačenju, ugovoreni rok od 5 mjeseci za izvođenje radova, podrazumijeva prije svega poštivanje rokova i međurokova utvrđenih terminskim planom te otklanjanje svih utvrđenih nedostataka po primopredaji radova. Međutim, tužitelj nije u roku izveo radove. Isticao je kako su prvi tehnički pregledi, uslijed tužiteljeva kašnjenja s izvođenjem radova, provedeni od 23. do 26. srpnja 2019. za hale A i B, a 1. kolovoza 2019. za halu C, odnosno po proteku rokova utvrđenih terminskim planom. Na tim pregledima su za hale A i B izdane uvjetne primjedbe za izdavanje uporabnih dozvola od strane nadležnog upravnog tijela i to upravo zbog nedovršenosti gips kartonskih i soboslikarskih radova koje je trebao izvesti tužitelj. Zato je tuženik uveo u posao novog izvođača. Tužiteljevi radnici su u dane pred prvi zakazani tehnički pregled napustili gradilište, a ovlaštene osobe tužitelja se nisu odazivali na pozive tuženika, čime je tužitelj ugrozio dovršetak radova drugih izvođača, provedbu tehničkog pregleda i otvaranje objekta te je izložio tuženika opasnosti plaćanja ugovornih kazni zakupnicima prostora. Tuženik je dodatno isticao i kako mu tužitelj nije predao bankovno jamstvo iz čl. 6.3. Ugovora što predstavlja uvjet za plaćanje po okončanoj situaciji, sukladno odredbi čl. 13.2. Ugovora. Već zbog navedenog razloga je njegov zahtjev za isplatu po okončanoj situaciji neosnovan.

5. Presudom ovog suda poslovni broj P-47/2020-63 od 25. travnja 2025. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 2.065,63 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2019. do isplate, a koji iznos tuženik nije platio tužitelju po okončanoj situaciji 6-1-5. Taj iznos preostao je nakon što su od ukupnog iznosa po okončanoj situaciji odbijeni troškovi sukladno Sporazumu stranaka kojim se tužitelj usuglasio da će od okončane situacije odbiti troškove koji su tuženiku nastali zbog uvođenja dodatne radne snage, dodatnog čišćenja, troškove električara i dodatne troškove ispitivanja elektroinstalacija i vatrodojave (stranica 332 spisa). Dakle, tražbina po osnovi okončane situacije ocijenjena je osnovanom u visini od 2.065,63 eura, dok je u preostalom dijelu do utuženih 27.837,38 eura po toj osnovi tužbeni zahtjev odbije. Tužiteljev zahtjev je odbijen i u cjelokupnom preostalom dijelu uz obrazloženje prema kojem tužitelj neosnovano potražuje cijenu materijala kojeg je ostavio na gradilištu (12.641,85 eura) jer je cijena tog materijala obračunata u okončanoj situaciji, tj. okončana situacija uvećana je za iznos materijala kojeg je tužitelj ostavio na gradilištu i koji je nesporno ugrađen u objekt. Naime, u prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je okončana situacija uvećana za vrijednost 795 komada ploča te za materijal koji je prema ugovornom troškovniku nužan za ugradnju tih ploča pa je taj dio tužbenog zahtjeva ocijenjen neosnovanim. Zahtjev za naknadu štete u visini od 39.816,84 eura/300.000,00 kn koju tužitelj potražuje sukladno odredbi čl. 619. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18; dalje: ZOO) odbijen je jer je utvrđeno da Ugovor između stranaka nije raskinut što bi tužitelju (eventualno) dalo pravo na naknadu po toj osnovi.

6. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2966/2025-2 od 9. rujna 2025. potvrđena je presuda ovog suda poslovni broj P-47/2020-63 od 25. travnja 2025. ispravljena rješenjem od 11. lipnja 2025. u točki I. njene izreke (kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev) te u dijelu točke II. izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 73.070,84 eura s pripadajućim kamatama. Rješenjem je presuda ukinuta u dijelu točke II. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 5.159,60 eura s pripadajućim kamatama i u točki III. izreke koja se odnosi na troškove parničnog postupka te je u tom dijelu predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

7. Sud je izveo dokaze uvidom u isprave u spisu. Tijekom postupka saslušani su zastupnik po zakonu tužitelja OU te zastupnik po zakonu tuženika TU, svjedoci ŽU, DU, JU, GU i ČU. U postupku je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku ekonomske struke Violeti Peljušić te po stalnom sudskom vještaku građevinske struke Jasminki Lilić. U ponovljenom postupku sud je proveo dokaz dopunskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku građevinske struke Jasminki Lilić.

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. čl. Zakona parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio da (preostali) tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Naime, tužitelj je u ovom sporu (među ostalim) potraživao isplatu iznosa od 12.641,85 eura (95.250,00 kn) na ime naknade za njegov materijal koji je ostao na gradilištu. Tuženik je tu tražbinu osporio ističući kako je taj građevinski materijal priznat u okončanoj situaciji, računu broj 6-1-5 (situacija je uvećana za vrijednost tog materijala), ali je tu situaciju potrebno umanjiti za iznos troškova koji su tuženiku nastali, a prema Sporazumu od 13. kolovoza 2019. Prema tome, a u odnosu na predmetne troškove građevinskog materijala, osnovno je pitanje jesu li ti troškovi doista bili obračunati u okončanoj situaciji, tj. je li za iznos tih troškova situacija uvećana, u kojem slučaju tužitelj nema pravo potraživati isplatu iznosa na ime vrijednosti materijala. U odnosu na ovaj dio zahtjeva u ponovljenom postupku bilo je potrebno odlučiti o osnovanosti zahtjeva u visini od 5.169,60 eura (38.875,00 kn) koji se odnosi na vrijednost dijela građevinskog materijala za koji je tužitelj isticao da je ostao na gradilištu, a to je, prema popisu na stranici 241 spisa vuna TVF1 – 12 rola (200 m2), Rockwoll vuna 100 mm s voalom 285 m2, profil CW 100 – 800 m1, profil CD (400 m), profil UA 100 - 70 m1, profil UW 100 – 140 m1, a s obzirom na to da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske potvrđena presuda ovog suda u odbijajućem dijelu u visini od 7.482,25 eura koji se odnosi na ovaj dio tužbenog zahtjeva.

10. Postupajući po rješenju ovog suda od 25. rujna 2025., vještakinja Jasminka Lilić očitovala se podneskom od 11. studenoga 2025. ističući da je sav materijal, dakle, osim gipskartonskih ploča i materijal iz popisa na listu 241 spisa kojeg je tužitelj ostavio na gradilištu, obuhvaćen okončanom situacijom te da je taj trošak priznat tužitelju u okončanoj situaciji, računu broj 6-15-1 u iznosu od 76.200,00 kn bez PDV-a. Vještakinja je kod svog nalaza ustrajala i na ročištu održanom 19. siječnja 2026. Dakle, okončana situacija je osim za vrijednost građevinskog materijala po osnovi gipskartonskih ploča (KNAUF DF 15 ploča – 420 m2 – 38,57 m2 =16.200,00 kn, KNAUF H2 13 ploča – 350 m2 – 17,14 kn/m2 = 6.000,00 kn, Aquapanel Indoor – 85 m2 – 137,65 kn/m2 = 11.700,00 kn, Fireboard 25 mm – 62,50 m2 – 152,00 kn/m2 = 9.500,00 kn, KNAUF A13 ploča – 140 m2 – 12,14 kn/m2 = 1.700,00 kn) u ukupnoj vrijednosti od 45.100,00 kn što uvećano za PDV iznosi 56.375,00 kn odnosno 7.482,25 eura, uvećana i za vrijednost drugog materijala i to vune TVF1 – 12 rola (200 m2), Rockwoll vuna 100 mm s voalom 285 m2, profil CW 100 – 800 m1, profil CD (400 m), profil UA 100 - 70 m1, profil UW 100 – 140 m1, ukupne vrijednosti od 31.100,00 kn, što uvećano za PDV iznosi 38.875,00 kn, odnosno 5.159,60 eura.

11. Sud je prihvatio takvo utvrđenje vještaka u cijelosti, ocjenjujući taj nalaz stručnim, objektivnim i logičnim. Nalaz je sačinjen na temelju isprava u spisu, jasno je obrazložen te sud nije imao razloga sumnjati u njegovu vjerodostojnost. Naime, tuženik nije osporavao ugradnju u objekt materijala kojeg je tužitelj ostavio na gradilištu, niti količinu tog materijala (prema popisu na stranici 241 spisa), a osim toga, tužitelj nije ispostavio ni račun za ostavljeni materijal što također upućuje na zaključak o tome da je materijal priznat u okončanoj situaciji. Navedeno je utvrdila i vještakinja ističući (na ročištu održanom 20. siječnja 2025.) da je u okončanoj situaciji obračunato ukupno 795 komada ploča što predstavlja veći broj ploča od onih koje je tužitelj prema popisu ostavio na gradilištu (417 ploča) te je okončana situacija uvećana za njihovu vrijednost. Ovaj nalaz vještakinja je dopunila u ponovljenom postupku ističući kako je okončana situacija uvećana i za vrijednost drugog materijala (osim ploča) u visini od 5.159,60 eura. Navedeno je i logično jer taj drugi materijal zajedno s gipskartonskim pločama služi za izgradnju podkonstrukcije sustava zidova i obloga, a kako to proizlazi iz obrazloženja vještaka na stranici 762 spisa iz kojeg je vidljivo da su profili (dio priznatog materijala) potrebni za izradu podkonstrukcije sustava zidova i obloga od gipskartonskih ploča, dok se rockwool vuna koristi za toplinsku, zvučnu i protupožarnu izolaciju, a vuna F1 za zvučno i toplinsko izoliranje te su obje vrste vuna dio sustava pregradnih zidova i obloga (od gipskartonskih ploča). Prema tome, a s obzirom na utvrđenu činjenicu prema kojoj je cjelokupni materijal sa stranice 241 spisa obračunat okončanom situacijom te je ista uvećana za vrijednost tog materijala i ovaj dio tužbenog zahtjeva ocijenjen je neosnovanim. Zato je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

12. O troškovima postupka sud je odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP-a. Kako je tužitelj tek u razmjerno neznatnom dijelu uspio sa svojim zahtjevom (u visini od 2.065,63 eura s pripadajućom kamatom prema presudi od 25. travnja 2025.), dužan je troškove postupka naknaditi tuženiku.

13. Tuženik ima pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od po 1.210,00 eura za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – „Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23; dalje: Tarifa) te za sastav podnesaka od 14. listopada 2020. i 11. studenoga 2024. (Tbr. 8. t. 1. Tarife) te za pristup ročištima od 15. listopada 2020., 20. siječnja 2021., 28. svibnja 2021., 13. listopada 2021., 13. travnja 2022., 1. rujna 2022., 20. siječnja 2025., 17. ožujka 2025. (Tbr. 9. t. 1. Tarife) i iznos od 200,00 eura za pristup ročištu od 19. siječnja 2026. (sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife i u skladu sa vrijednošću predmeta spora u ponovljenom postupku – 5.159,60 eura), pripadajući PDV u visini od 3.377,50 eura (Tbr. 42. Tarife), odnosno ukupno 16.887,50 eura. Zato je odlučeno kao u točki II. presude.

U Rijeci 6. veljače 2026.

Sutkinja:

Ema Brdovčak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.