Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2

52440 Poreč-Parenzo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu tog suda Alenu Barbiću kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog p.p. odvjetnicima iz odvjetničkog društva Šuster, Kobaš, Buntić d.o.o., iz Zagreba i Pule-Pola, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog p.p. odvjetnicima iz odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug, iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 13. siječnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 06. veljače 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6.2. ugovora o kreditu broj 356-122/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 29.09.2006. u dijelu koji glasi: " … ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. ili drugog akta Banke. … Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. “, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II 1. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 7.468,95 € zajedno sa zakonskom zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. rujna 2015., do isplate, u roku od 15 dana.

2. U preostalom dijelu, u odnosu na tok zatezne kamate, ovaj tužbeni zahtjev se odbija.

III Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u ugovoru o kreditu broj 356-122/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 29.09.2006., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 2. koja glasi: " …prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.", u odredbi čl. 3. t. 2. u dijelu koji glasi: " ... kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja... " u odredbi čl. 4. t. 3. koja glasi: "u kunskoj protuvrijednosti …….obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja.", pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV 1. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 4.985,18 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 30. rujna 2015., do isplate, u roku od 15 dana.

2. U preostalom dijelu, u odnosu na tok zatezne kamate, ovaj tužbeni zahtjev se odbija.

V Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 3.269,04 € zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku od 30.09.2015. godine, u roku od 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 2.918,91 eur, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog.

VII Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 11. lipnja 2019. tužitelj tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, odnosno, njegovim prednikom Hypo Alpe Adria Bank d.d. (koja banka da je 11. srpnja 2016. postala Addiko Bank d.d. Zagreb) dana 29. rujna 2006. zaključio ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, broj 356-122/2006, kojim ugovorom da je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 92.400,00 CHF uz kamatnu stopu od 3,88 % godišnje, a koji da je solemniziran 09. listopada 2006. kod javnog bilježnika Snježane Nazarević, iz Buja. Tužitelj da i nadalje isplaćuje predmetni ugovor o kreditu. Čl. 3. ugovora da je ugovorena kamatna stopa u visini od 3,88 % godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika) na čiju da je primjenu korisnik kredita (tužitelj) bezuvjetno pristao, budući da se radi o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj da kao potrošač nije mogao pregovarati, niti na iste utjecati. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da ugovorom nisu utvrđeni niti egzaktni parametri, niti metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Prema tome, sama odredba o visini kamatne stope i njezinim promjenama sastavljena da je nerazumljivo i netransparentno. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Odredba o redovnoj kamatnoj stopi temeljna da je odredba ugovora o kreditu, bitni sastojak ugovora, te ista da sukladno odredbama ZOO-a mora biti određena, odnosno, barem odrediva. Odredbom čl. 272. st. 1. ZOO-a utvrđeno da je da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Ako je činidba neodređena ili neodrediva, ugovor da je ništetan. S obzirom da ugovor ne sadrži elemente za određenje kamatne stope, niti su stranke ostavile trećoj osobi da odredi visinu kamatne stope, nego naprotiv, visina kamatne stope da isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane – tuženika, to da proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, odnosno, da je odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke ništetna. Nadalje, takva ugovorna odredba protivna da je načelu savjesnosti i poštenja, te da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano i bez utjecaja druge strane određuje obvezu dužnika, koju promjenu da dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene da ne može niti provjeriti, jer da nema nikakvih egzaktnih kriterija. Presudom TS u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom VTS-a posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno da je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Budući da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje odlukom banke, o čemu da se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Presudu VTS-a posl. br. Pž-7129/13 potvrdio da je VS svojom presudom broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. Prema tome, budući da je ništetna odredba kojom je tuženik ovlašten jednostrano i bez ugovorenih preciznih, jasnih i razumljivih kriterija promjene kamatne stope poznatih korisniku kredita, mijenjati kamatnu stopu, to da ista ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega da je u ovom ugovornom odnosu, i to u razdoblju od dana sklapanja ugovora pa do dana početka primjene zakonski određene kamatne stope od 3,23 % godišnje, ništetna primjena svih onih kamatnih stopa koje da je tuženik jednostrano odredio temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe, osim prvotno ugovorene kamatne stope u visini od 3,88 % godišnje, jer da je to jedina precizno utvrđena kamatna stopa poznata tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora i preuzimanja obveze, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju cjelokupan novčani iznos koji je tužitelj platio tuženiku na ime uvećanih kamatnih stopa, a preko iznosa početno ugovorene kamatne stope. Temeljem predmetnog ugovora o kreditu, banka da je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 92.400,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan korištenja kredita. Ugovorom da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika), važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu, koji kreditor (tuženik) uručuje korisniku kredita (tužitelju) po isplati kredita. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor vezan, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan plasmana predmetnog ugovora 13. listopada 2006. srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio da je 4,648000 kn. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj CHF-a stalno da se mijenjao, i to na način da se povećavao, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom TS-a u Zagrebu, potvrđenom odlukom VTS-a posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa da su takve ugovorne odredbe ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom da se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji da sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Naime, s obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj da kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji da sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, shodno pravomoćnoj presudi TS-a u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF. Tužitelj da nije bio u mogućnosti, kako da je narastao tečaj CHF, a povećala da se i kamatna stopa, otplaćivati kredit, pa da je zatražio moratorij. Aneksom br. 1 uz ugovor o kreditu odobren da je moratorij za otplatu glavnice kredita u periodu od 30. rujna 2011. do 29. veljače 2012., uz to da je novoformirani anuitet obračunat po većoj kamatnoj stopi od početno ugovorene. Aneks da je sklopljen iz razloga nemogućnosti otplate kredita, do koje da je došlo isključivo zbog povećanja kamatne stope i tečaja CHF, zbog čega da je anuitet viši od početnog. Tužitelj da nije mogao plaćati tolike mjesečne anuitete bez da ozbiljno ugrozi svoju egzistenciju. Umjesto da moratorijem njegova pozicija bude olakšana, on da je doveden u još teži položaj: banka da je iskoristivši tešku ekonomsku situaciju klijenta 1) povećala kamatnu stopu, 2) povećala u više navrata glavnicu, 3) povećala iznos mjesečnih anuiteta i uz sve to 4) produljila rok otplate kredita. Tuženik da je, dakle, iskoristio stanje nužde, odnosno, teško materijalno stanje tužitelja, da bi ugovorio nepoštene odredbe, o kojima da tužitelj nije imao priliku niti mogao pregovarati, a koje da su ga dovele u još teži položaj, no u trenutku potpisivanja aneksa da nije imao drugog izbora. Navedeno da predstavlja zelenaški ugovor prema čl. 329. ZOO-a/05, te da je nedvojbeno da je navedeni aneks ništetan. Osim toga, aneks da proizlazi iz posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke, te ništetnosti CHF valutne klauzule. Dana 16. lipnja 2016. tužitelj i tuženik da su sklopili aneks uz ugovor o kreditu broj 356-122/2006 kojim da je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: Zakona o konverziji) izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur, te da je tuženik tužitelju ispostavio novi eur otplatni plan s novom utvrđenom eur glavnicom, novom kamatnom stopom i novom visinom anuiteta. Rješenjem VS-a br. Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. utvrđeno da je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom da su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno, da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa. Iz svega navedenog da je razvidno da ugovor sadrži nepoštene odredbe, kako o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli, koje da su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava propisanima Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr.) u čl. 3. (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), čl. 4. (načelo savjesnosti i poštenja), čl. 6. (načelo zabrane zlouporabe prava), čl. 7. (načelo jednake vrijednosti davanja), čl. 8. (načelo zabrane uzrokovanja štete) i čl. 10. (ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava), te načelima o pravima zaštite potrošača, uslijed čega da takve odredbe ugovora ne proizvode pravni učinak. Također, odredbe ugovora o promjenjivosti kamatne stope, i o valutnoj klauzuli, protivne da su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP), s tim da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Slijedom naprijed navedenog, tužitelj da od tuženika potražuje povrat svih koristi koje da je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to iznos od 87.702,21 kn koji da se iznos odnosi na neosnovano naplaćene kamate i neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete, do dana 30. rujna 2015., sve to pozivom na čl. 323. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana svakog pojedinog stjecanja, kako da je specificirano u tužbenom zahtjevu. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa, da se treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa (3,88 %), te srednji tečaj CHF tuženika koji da je na dan plasmana (13. listopada 2006. 1 CHF = 4,648000 kn) predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi tuženika, s obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Slijedom svega navedenog, tužitelj zahtijeva donošenje presude sljedećeg sadržaja: "I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6.2. ugovora o kreditu broj 356-122/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 29.09.2006. u dijelu koji glasi: " … ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. ili drugog akta Banke. … Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. “, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 7.468,95 € zajedno sa zakonskom zateznim kamatama koje teku na iznos od 33,29 € od 1.4.2007 do isplate, na iznos od 32,86 € od 1.5.2007 do isplate, na iznos od 32,50 € od 1.6.2007 do isplate, na iznos od 32,26 € od 1.7.2007 do isplate, na iznos od 32,45 € od 1.8.2007 do isplate, na iznos od 32,61 € od 1.9.2007 do isplate, na iznos od 49,81 € od 1.10.2007 do isplate, na iznos od 49,70 € od 6.11.2007 do isplate, na iznos od 50,30 € od 6.12.2007 do isplate, na iznos od 50,08 € od 5.1.2008 do isplate, na iznos od 50,92 € od 5.2.2008 do isplate, na iznos od 51,52 € od 8.3.2008 do isplate, na iznos od 97,87 € od 4.4.2008 do isplate, na iznos od 95,32 € od 6.5.2008 do isplate, na iznos od 95,01 € od 6.6.2008 do isplate, na iznos od 95,42 € od 5.7.2008 do isplate, na iznos od 93,85 € od 5.8.2008 do isplate, na iznos od 95,28 € od 10.2.2009 do isplate, na iznos od 102,01 € od 10.2.2009 do isplate, na iznos od 100,35 € od 10.2.2009 do isplate, na iznos od 115,15 € od 10.2.2009 do isplate, na iznos od 115,16 € od 10.2.2009 do isplate, na iznos od 116,18 € od 7.4.2009 do isplate, na iznos od 113,72 € od 6.5.2009 do isplate, na iznos od 114,25 € od 6.6.2009 do isplate, na iznos od 112,60 € od 6.6.2009 do isplate, na iznos od 111,39 € od 7.7.2009 do isplate, na iznos od 111,93 € od 5.8.2009 do isplate, na iznos od 112,50 € od 5.9.2009 do isplate, na iznos od 111,49 € od 6.10.2009 do isplate, na iznos od 111,37 € od 6.11.2009 do isplate, na iznos od 112,44 € od 5.12.2009 do isplate, na iznos od 113,85 € od 6.1.2010 do isplate, na iznos od 115,50 € od 6.2.2010 do isplate, na iznos od 115,05 € od 6.3.2010 do isplate, na iznos od 117,43 € od 7.4.2010 do isplate, na iznos od 117,21 € od 6.5.2010 do isplate, na iznos od 118,78 € od 5.6.2010 do isplate, na iznos od 124,92 € od 5.8.2010 do isplate, na iznos od 122,64 € od 6.10.2010 do isplate, na iznos od 128,44 € od 7.12.2010 do isplate, na iznos od 128,26 € od 5.3.2011 do isplate, na iznos od 125,01 € od 6.4.2011 do isplate, na iznos od 130,78 € od 21.4.2011 do isplate, na iznos od 120,70 € od 21.4.2011 do isplate, na iznos od 118,45 € od 21.4.2011 do isplate, na iznos od 119,29 € od 21.4.2011 do isplate, na iznos od 116,65 € od 21.4.2011 do isplate, na iznos od 119,54 € od 6.7.2011 do isplate, na iznos od 127,99 € od 30.7.2011 do isplate, na iznos od 126,01 € od 30.7.2011 do isplate, na iznos od 136,16 € od 20.9.2011 do isplate, na iznos od 135,50 € od 20.9.2011 do isplate, na iznos od 99,65 € od 6.4.2012 do isplate, na iznos od 99,92 € od 22.6.2012 do isplate, na iznos od 100,47 € od 22.6.2012 do isplate, na iznos od 99,56 € od 18.8.2012 do isplate, na iznos od 99,60 € od 29.8.2012 do isplate, na iznos od 98,89 € od 22.9.2012 do isplate, na iznos od 98,05 € od 10.10.2012 do isplate, na iznos od 99,29 € od 22.11.2012 do isplate, na iznos od 98,77 € od 25.12.2012 do isplate, na iznos od 99,19 € od 26.1.2013 do isplate, na iznos od 97,63 € od 14.3.2013 do isplate, na iznos od 97,65 € od 14.3.2013 do isplate, na iznos od 99,04 € od 7.5.2013 do isplate, na iznos od 97,67 € od 12.7.2013 do isplate, na iznos od 96,32 € od 7.8.2013 do isplate, na iznos od 96,04 € od 6.9.2013 do isplate, na iznos od 96,22 € od 6.9.2013 do isplate, na iznos od 97,01 € od 6.9.2013 do isplate, na iznos od 98,06 € od 5.10.2013 do isplate, na iznos od 97,50 € od 9.11.2013 do isplate, na iznos od 98,14 € od 7.12.2013 do isplate, na iznos od 97,25 € od 9.1.2014 do isplate. III. Utvrđuje se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u ugovoru o kreditu broj 356-122/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 29.09.2006., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 2. koja glasi: " …prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.", u odredbi čl. 3. t. 2. u dijelu koji glasi: " ... kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja... " u odredbi čl. 4. t. 3. koja glasi: "u kunskoj protuvrijednosti …….obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja.", pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos od 4.985,18 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od: na iznos od 8,81 € od 10.2.2009 do isplate, na iznos od 4,80 € od 10.2.2009 do isplate, na iznos od 15,77 € od 10.2.2009 do isplate, na iznos od 15,84 € od 10.2.2009 do isplate, na iznos od 18,14 € od 7.4.2009 do isplate, na iznos od 12,77 € od 6.5.2009 do isplate, na iznos od 14,02 € od 6.6.2009 do isplate, na iznos od 10,42 € od 6.6.2009 do isplate, na iznos od 7,81 € od 7.7.2009 do isplate, na iznos od 9,06 € od 5.8.2009 do isplate, na iznos od 10,40 € od 5.9.2009 do isplate, na iznos od 8,23 € od 6.10.2009 do isplate, na iznos od 8,04 € od 6.11.2009 do isplate, na iznos od 10,49 € od 5.12.2009 do isplate, na iznos od 13,72 € od 6.1.2010 do isplate, na iznos od 17,47 € od 6.2.2010 do isplate, na iznos od 16,54 € od 6.3.2010 do isplate, na iznos od 21,90 € od 7.4.2010 do isplate, na iznos od 21,51 € od 6.5.2010 do isplate, na iznos od 25,11 € od 5.6.2010 do isplate, na iznos od 38,89 € od 5.8.2010 do isplate, na iznos od 33,93 € od 6.10.2010 do isplate, na iznos od 46,97 € od 7.12.2010 do isplate, na iznos od 46,68 € od 5.3.2011 do isplate, na iznos od 39,55 € od 6.4.2011 do isplate, na iznos od 52,55 € od 21.4.2011 do isplate, na iznos od 62,27 € od 21.4.2011 do isplate, na iznos od 56,75 € od 21.4.2011 do isplate, na iznos od 59,01 € od 21.4.2011 do isplate, na iznos od 52,48 € od 21.4.2011 do isplate, na iznos od 59,93 € od 6.7.2011 do isplate, na iznos od 81,52 € od 30.7.2011 do isplate, na iznos od 76,67 € od 30.7.2011 do isplate, na iznos od 102,60 € od 20.9.2011 do isplate, na iznos od 101,13 € od 20.9.2011 do isplate, na iznos od 86,90 € od 6.4.2012 do isplate, na iznos od 88,11 € od 22.6.2012 do isplate, na iznos od 90,22 € od 22.6.2012 do isplate, na iznos od 87,36 € od 18.8.2012 do isplate, na iznos od 87,74 € od 29.8.2012 do isplate, na iznos od 85,56 € od 22.9.2012 do isplate, na iznos od 82,94 € od 10.10.2012 do isplate, na iznos od 87,48 € od 22.11.2012 do isplate, na iznos od 85,95 € od 25.12.2012 do isplate, na iznos od 87,70 € od 26.1.2013 do isplate, na iznos od 82,59 € od 14.3.2013 do isplate, na iznos od 82,91 € od 14.3.2013 do isplate, na iznos od 88,01 € od 7.5.2013 do isplate, na iznos od 83,56 € od 12.7.2013 do isplate, na iznos od 79,16 € od 7.8.2013 do isplate, na iznos od 78,46 € od 6.9.2013 do isplate, na iznos od 79,35 € od 6.9.2013 do isplate, na iznos od 82,43 € od 6.9.2013 do isplate, na iznos od 86,44 € od 5.10.2013 do isplate, na iznos od 84,78 € od 9.11.2013 do isplate, na iznos od 87,36 € od 7.12.2013 do isplate, na iznos od 84,56 € od 9.1.2014 do isplate, na iznos od 92,61 € od 8.2.2014 do isplate, na iznos od 94,57 € od 8.3.2014 do isplate, na iznos od 91,95 € od 8.4.2014 do isplate, na iznos od 91,60 € od 8.5.2014 do isplate, na iznos od 90,22 € od 7.6.2014 do isplate, na iznos od 91,19 € od 8.7.2014 do isplate, na iznos od 94,05 € od 8.8.2014 do isplate, na iznos od 96,63 € od 11.9.2014 do isplate, na iznos od 94,95 € od 8.10.2014 do isplate, na iznos od 98,85 € od 12.11.2014 do isplate, na iznos od 99,98 € od 11.12.2014 do isplate, na iznos od 99,55 € od 10.1.2015 do isplate, na iznos od 99,71 € od 10.2.2015 do isplate, na iznos od 99,71 € od 10.3.2015 do isplate, na iznos od 99,71 € od 10.4.2015 do isplate, na iznos od 99,71 € od 9.5.2015 do isplate, na iznos od 99,71 € od 1.6.2015 do isplate, na iznos od 99,71 € od 1.7.2015 do isplate, na iznos od 99,71 € od 1.8.2015 do isplate, na iznos od 99,71 € od 9.9.2015 do isplate. V. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 3.269,04 € zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku od 30.09.2015. godine."

2. U odgovoru na tužbu tuženik, prije svega, ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, te stoga da osporava osnovanost i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, te ujedno ističe kako se u cijelosti protivi izračunu koji je izradio tužitelj te temeljem kojega je postavio tužbeni zahtjev, te ističe kako bi isti trebao biti određen na

temelju nalaza i mišljenja neovisnog i nepristranog vještaka kojeg odredi naslov, te koji da će izraditi nalaz i mišljenje prema pravilima struke. U tužbi da se navodi da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj: 356-122/2006 dana 09.10.2006. godine u iznosu od 92.400,00 CHF uz kamatnu stopu od 3,88 % godišnje, i Aneks Ugovora o kreditu dana 16.02.2016. godine kojim da je izvršena konverzija kredita iz CHF valute u EUR valutu u skladu s ZID ZPK NN 102/15. Tuženik prije svega navodi kako je tužitelj tužbom bio dužan obuhvatiti i sudužnika, odnosno potpisnika ugovora o kreditu, GB iz [adresa], te predlaže saslušanje istog na okolnost otplate kredita, obzirom da isto utječe na vrijednost predmeta spora. Tužitelj da navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Kako da je tužba podnesena dana 11.06.2019. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje da se opći zastarni rok od 5 godina, što da znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 11.06.2014. godine nastupila zastara potraživanja. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20.ožujka 2018. godine imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvor materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara da se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa da nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne

odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti da je udruga potrošača vjerovnik, niti da su tužene banke dužnik, niti da se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno da je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega da nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino da se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Neprihvatljiva da su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer da je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te da bi svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina da nije kratak rok, već da predstavlja primjeren i razuman rok u kojem da oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada da je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova da pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako da je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo svo ovo vrijeme da ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten da je pozitivnim pravilima, te da su njegove norme kogentne, što da znači da stranke, a niti sud svojim ugovorima ili odlukama ne može mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osnova ove tužbe da može biti i jedino da jest poziv na institut stjecanja bez osnove. Za taj institut primjenjuje da se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača da niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu da ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer da bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time da bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Nadalje, tužba da nije podnesena unutar roka od 5 godina od dana donošenja presude VTS RH-a, slijedom čega, i u tom smislu da je nastupila zastara. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Osnovom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK) tužitelj i tuženik zaključili da su Aneks kojim da su izmijenili odredbe ugovora o valuti obveze i kamatnim stopama, tj. napravili da su konverziju kredita. Konverzija, odnosno Aneks ugovora, imao da je retroaktivan učinak na način da su sve uplate tužitelja pretvorene u ispunjenje ugovorne obveze sukladno tako sklopljenom Aneksu. Kako da je svrha Aneksa ugovora bila izjednačiti tužitelja s osobama koji su zaključili ugovore o kreditu s bankama s deviznom klauzulom u EUR-ima, to da je navedenim Aneksom ugovoreno da se sve uplate tužitelja od samog početka ne smatraju uplatama po spornim odredbama prvotnog ugovora o kreditu, već da se smatraju uplatama tužitelja kojima je ispunio svoje obveze po Aneksu ugovora o kreditu. Tuženik ističe da prema odluci VSRH Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. tužitelj nema pravni interes ako je proveo konverziju. Naime, ova odluka VSRH pravda da se time što ponuđena konverzija, za razliku od toga što da je ona bila obveza banke, nije bila obveza korisnika kredita u CHF-u (potrošača) jer da su oni mogli prihvatiti tako ponuđenu konverziju ili ju odbiti. Drugim riječima, sud da smatra kako postoji mogućnost da nisu svi ugovori o kreditu u CHF-u konvertirani u ugovore o kreditu u eurima zbog čega da i dalje ostaje otvoreno pitanje valjanosti odredbi takvih ugovora o kreditu u CHF-u. Dakle, Vrhovni sud RH da i nadalje dopušta vođenje parnica nakon donošenja Izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranu NN 102/2015 kojim da se uvodi mogućnost konverzije, ali samo u odnosu na one potrošače koji to pravo nisu iskoristili. Imajući u vidu navedeno, sve uplate tužitelja da su priznate kao ispunjenje ugovorne obveze po Aneksu ugovora o kreditu, a kako da tužitelj ne pobija odredbe Aneksa ugovora, to da nema pravni interes za ovu tužbu, te se predlaže njeno odbacivanje. Slijedom navedenog, tužitelj da nema pravni interes za utvrđenje ništetnih odredbi ugovora koje da više nisu na snazi i da nemaju nikakav pravni učinak, tužitelj da nema pravni interes za utvrđenje ništetnih odredbi jer da su sve uplate tužitelja priznate i prihvaćene kao ispunjenje ugovorne obveze po konverziji - Aneksu ugovora o kreditu, slijedom čega da tuženik i tužitelj, u slučaju utvrđenja ništetnosti, nemaju što vraćati jedan drugome. Takav stav da je potvrđen i sudskom praksom, koja da nije u suprotnosti s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. kojom da je izraženo stajalište "tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju jer su u tom predmetu utvrđene činjenice bilo drugačije utoliko što dug banke prema potrošaču nije bio u cijelosti podmiren, dok je u konkretnom slučaju zahtjev za isplatu pravomoćno odbijen.“ Imajući u vidu navedeno, tužitelj i tuženik zaključili da su Aneks ugovora o kreditu kojim da su: 1. izvršili promjenu valutne klauzule u ugovoru o kreditu iz CHF u EUR, 2. izvršili promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja Aneksa ugovora o kreditu, na način da se odredbe ugovora o promjeni kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF zamijene novim odredbama ugovora o kreditu tako da se promjena kamatnih stopa vrši na način kako je to bilo ugovoreno u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom EUR, 3. izvršili su nesporno utvrđenje iznosa neotplaćene glavnice kredita, 4. ugovorili sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno o podmirenju manje uplaćenog iznosa, 5. ugovorili novi otplatni plan. Dakle, sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu – konverzijom, u skladu s odredbama ZPK NN 102/15, trajno da su i konačno uredile svoj pravni odnos, kako u pogledu svih ranije izvršenih uplata tužitelja prema tuženiku, tako i u pogledu budućih plaćanja po predmetnom ugovoru o kreditu. Iz tog razloga, tuženik predlaže naslovnom sudu provođenje financijsko – knjigovodstvenog vještačenja, kako bi se provjerio izračun konverzije kredita izrađen od strane tuženika te je li takav izračun izrađen u skladu s prisilnim propisima ZPK. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno da je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj da potražuje stečeno bez osnove, stoga da ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi da su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što da takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno da je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale da bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik da je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu da tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega da takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega da nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku da predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj da traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno da je bespredmetno. Sam tužitelj da nadalje priznaje u tužbi obeštećenje od strane tuženika, međutim da ističe kako je isto djelomično, pritom obrazlažući kako tužitelj nije obeštećen kroz umanjenje neotplaćene glavnice kredita u odnosu na glavnicu kredita zatečenu u trenutku konverzije, a u odnosu na kamate da ističe kako je ista utvrđena isključivo za buduće periode. Tužitelj da pritom ne navodi niti dokazuje da je prije podnošenja tužbe tužitelj pozvao Banku, odnosno tuženika na plaćanje preplate, odnosno, utvrđenje da je banka nepoštena od samog početka, stoga tuženik smatra kako tužitelju ne pripada pravo potraživati zakonske zatezne kamate. Tuženik ističe kako je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što da je tužitelj s tuženikom zaključio Aneks ugovora o kreditu - konverziji, a koji da je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b i čl.19.c ZPK-a, NN 102/2015. Citira da se čl. 19.b. ZPK-a: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“ Sama tužba da ne navodi kako je tužitelj iskoristio zakonsku mogućnost konverzije kredita te da je tužitelj prihvatio da se sve njegove dotadašnje uplate prema tuženiku pretvore u uplate obveze po Aneksu ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 19. c ZPK-a, čime da su tužitelj i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Retroaktivno djelovanje Aneksa ugovora obrazloženo da je u prijedlogu Vlade RH o Izmjenama i dopunama ZPK-a, citira da se: „Za primjenu povratnog djelovanja pojedinih odredbi postoje posebno opravdani razlozi, odnosno procijenjeno je kako je cilj zaštite korisnika kredita u CHF i s valutnom klauzulom u CHF veći od značaja pravne nesigurnosti vjerovnika u tom ugovornom odnosu. ..... Nadalje, modelom konverzije primjenom početnog tečaja i tečaja važećih na datum uplate upravo se postiže konverzija tražbine u valutu ekonomske supstance vjerovnika koji je uložio svoja sredstva u EUR čime su stvarno uložena sredstva vjerovnika zaštićena. Da je konverzija provedena po tečaju EUR-a na datum konverzije ekonomska supstanca potrošača bila bi značajno umanjena za iznos nerealiziranih efekata uslijed aprecijacije CHF, a koji iznos potrošač nikada nije dobio u novcu. ..... Navedeno je u skladu s odredbom članka 90. stavka 5. Ustava Republike Hrvatske, prema kojem, iz posebno opravdanih razloga, samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje.“ Imajući u vidu navedeno, tuženik ističe da tužitelj nema pravo potraživati povrat plaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu iz razloga što da je zaključio Aneks ugovora o kreditu, tj. prihvatio da je konverziju iz čl. 19.b. i čl. 19.c. ZPK-a NN 102/2015, a osobito da nema pravo ako Aneks ugovora o kreditu i nadalje proizvodi pravne učinke, tim više što da nitko od stranaka ne pobija taj ugovor. Tuženik ukazuje na načelo pravne sigurnosti u ovom slučaju. Naime, ako je tuženik u cijelosti postupio sukladno Izmjenama i dopunama ZPK-a NN 102/2015, tada da nema govora da bi tuženik zadržao niti najmanji iznos tužitelja bez pravne osnove. Sve uplate tužitelja da su postupkom konverzije pretvorene u nove uplate po čl. 19.c. ZPK-a, slijedom čega učinak provedene konverzije da je takav da se ima smatrati kako tužitelj i tuženik nikada nisu sklopile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom CHF i s promjenjivom kamatnom stopom, već da su sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom EUR i sa zakonom dopuštenom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi. Zbog toga da tužitelj nema pravo na ovu tužbu, a osobito da se ne može s uspjehom pozivati na presude VTS-a RH, VS RH, u predmetu potrošač, budući da su stranke novim ugovorom, Aneksom ugovora o konverziji, retroaktivno uredile svoja međusobna prava i obveze. Tuženik ističe kako je i pravna teorija zauzela stav da tužitelji nisu ovlašteni zahtijevati nikakvu daljnju isplatu nakon izvršene konverzije.Sve tužiteljeve uplate, pa tako i one s osnova svakog povišenja tečaja CHF, kao i one koje da su posljedica povišenja kamatne stope tijekom otplate, uzete da su u obzir prilikom sklapanja Aneksa ugovora o kreditu – konverziji. Sukladno čl. 19.d. ZPK-a tuženik da je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora tj. vještaka koji da je potvrdio da je tuženik izradio kalkulator u skladu s načinom izračuna propisan čl. 19.c. ZPK-a. Prema tome, na strani tuženika kao banke da postoji zakonska presumpcija da je Aneks ugovora napravljen sukladno ZPK-u. Sklapanje Aneksa ugovora o kreditu da znači slijedeće: 1. da je isti sklopljen na temelju dispozitivne odluke tužitelja da pristupi Aneksu ugovora o kreditu 2. da je isti sklopljen na temelju dispozitivnog zahtjevanja tužitelja prema tuženiku da se napravi konverzija izvornog, početnog, ugovora o kreditu, sukladno svim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015, 3. da je sam postupak konverzije propisao zakonodavac u članku 19.c. ZPK-a, 4. da tuženik kao banka nije imao mogućnost izbora da li prihvaća ili ne konverziju, sukladno odredbama ZPK-a. Obzirom da je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu, tuženik smatra da je nemoguće vraćanje bilo kojeg iznosa tuženika prema tužitelju, jer da su sve uplate tužitelja predmet tog Aneksa, sve uplate tužitelja pretvorene da su u novu obvezu, koje da su obveze posve legitimne i poštene, a osobito da su sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene sukladno pozitivnim zakonskim i ugovornim odredbama, te da nema govora da bi tuženik zadržao bilo kakva novčana sredstva temeljem ništetnih odredbi. Tuženik da ne drži niti jednu kunu po spornim odredbama iz prvotnog Ugovora o kreditu, upravo suprotno, sve uplate tužitelja prema tuženiku napravljene da su sukladno ZPK-u i u skladu s tim zakonom izvršenom ugovornom konverzijom. Odredbe ZPK, uključivo i odredbe o konverziji, da imaju prednost pred drugim općim normama hrvatskog pravnog sustava pa tako i općim odredbama Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti ugovora. To da je stoga što da takva pravila postavljaju poseban i odvojeni pravni režim kojim da se očito odstupa od općeg pravnog režima obveznog prava. U obrazloženju Prijedloga Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju zakonodavac da jasno navodi svrhu i cilj predloženog zakonskog rješenja. Tako da se navodi kako donošenje pravila o konverziji predstavlja „snažnu zakonodavnu intervenciju“ koja da je „izvanredna i jednokratna“ te „retroaktivna“. Pored toga zakonodavac da navodi kako se pravilima o konverziji postavlja „temelj za trajno rješenje problema u CHF-u“ koji da, između ostalog, ima za cilj „rasteretiti sudove“ pred kojima da je značajan broj potrošača podnio (ili namjerava podnijeti) pojedinačne tužbe (str. 4-6). Drugim riječima, prema stajalištu zakonodavca u slučaju konverzije ugovora o kreditu u CHF-u, koja da je učinjena sukladno pravilima ZPK-a, korisnici kredita da ne bi više mogli ostvariti povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredaba takvog ugovora u CHF-u. Pored toga, čak niti pravila obveznog prava o stjecanju bez osnove, koja da u slučaju ništetnosti ugovora predstavljaju pravni mehanizam za povrat izvršenih činidbi s naslova takvog ugovora, da ne dopuštaju takav povrat. Konverzijom kredita u CHF-u u odgovarajući kredit u eure da više nema mjesta primjeni pravila o stjecanju bez osnove jer da osnova za sva izvršena plaćanja kamate i glavnice s naslova ugovora o kreditu u CHF-u postoji. To da znači kako se povrat učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF-u može tražiti i eventualno ostvariti samo u pogledu ugovora o kreditu u CHF-u koji nisu konvertirani. Navedeno shvaćanje da proizlazi iz pravnog shvaćanja VSRH u odluci Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prema kojem da korisnik kredita u CHF-u, koji je konvertirao svoj ugovor u ugovor o kreditu u eurima, ne bi imao pravni interes za vođenje postupka na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba tog ugovora te povrat učinjenih plaćanja s naslova tako eventualno utvrđene ništetnosti ugovora. Tužba da uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa da tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje da su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega da se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada da je tuženik mišljenja da sud o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača da ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima da sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda da dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito da navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu da govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 "dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove". Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj da se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem da mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako da tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost da je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza da nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. Osim što da moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje da tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi da moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što da prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj da mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi da moraju biti i adekvatni, što da u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud da treba odbiti tužbeni zahtjev, jer da tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi sa sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što da se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj da je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli da su bile jasne, lako uočljive i razumljive te da su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno:

1. tužitelj da se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim da je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF, 2. tuženik da je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF. Pri tome da je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. 3. Ugovor o kreditu imao da je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što da je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako da je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik ističe kako je i pri sklapanju Ugovora o kreditu postupao sukladno članku 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama, koji da navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Članak 173. u svezi s člankom 175. istog Zakona da navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima ili ih obavijestiti na drugi način, a o promjenama kamatne stope obavijestiti potrošače putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope. Tuženik posebice napominje kako je tuženik u potpunosti postupao u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji da navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te da je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih da su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana, a osim toga, tuženik da je postupao i u skladu s člankom 305. stavkom 4. istog Zakona, koji da navodi sljedeće: „U slučaju kada su ugovorene promjenjive kamatne stope, kreditna institucija dužna je obavijestiti potrošača o promjeni tih stopa na ugovoreni način obavještavanja potrošača, najmanje 15 dana prije nego što se one počnu primjenjivati, a kod ugovora o kreditu dužna mu je dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Kod promjene kamatnih stopa kreditna je institucija u istoj obavijesti potrošaču dužna predočiti i objasniti kretanje parametara zbog kojih je došlo do promjene kamatne stope.“, te da je tužitelja obavještavao o promjeni kamatne stope i dostavljao mu izmijenjeni otplatni plan. Tuženik da je također izradio i objavio i „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“, u kojoj da su jasno definirani parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika i to detaljno obrazloženi parametri i datumi promjene istih te informiranje o provjeri vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača. Nadalje, u odnosu na odluku Ustavnog suda U-III-2521/2005 od 13.12.2016. u pogledu testa poštenosti kojem da podliježe ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, tuženik ukazuje na Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem da nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-1401/2012, presuda VTS, broj: Pž-7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovao, stoga je test poštenosti potrebno provesti u odnosu na svaki pojedinačni ugovor o kreditu uz sudjelovanje djelatnika tuženika koji je u istom sudjelovao. Što se tiče dopuštenosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule CHF, tuženik da ističe slijedeće relevantne činjenice. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te da je opće poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te da je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito da su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune. Predmetni Ugovor o kreditu da sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima da se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Promjena kamatne stope imala da je svoje poslovne razloge, prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koji da utječu na njenu vrijednost. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača tuženik da je kao banka imao unaprijed dogovorene pretpostavke temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku da navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit da je, stoga da sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok se ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome da govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za

pobojnost ovog..“, stoga da je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe da dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik da mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno da upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o

tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno da je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio raskid ugovora, niti prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje da mu je dostavljao tuženik. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno da je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje da su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada da je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. MB, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koje da se citira: „Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to

pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno - konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! — ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno." („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 2014.g.). Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno da je utvrditi dvije stvari: 1. procjenu uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba da se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu da se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena da je, i sama po sebi da ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer da i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla da je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake da su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga da je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine da nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga da nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega da proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila da je dopuštena, kao što da je i danas. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba da je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav da je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt-

249/14-2 od 9. travnja 2015. Također, Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017., točka 41. da zauzima stav: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena." Predmetne odredbe Ugovora o kreditu da nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo da je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik da kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom da je regulatora te, sukladno tome, da ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik da je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Kako da bi dokazao spomenutu tvrdnju, tuženik predlaže sudu da izvede dokaz saslušanjem djelatnika tuženika u svojstvu svjedoka. Tuženik da je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji da proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik da je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo da je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo da je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga da jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer da je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača da je objektivna analiza koja da se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017., Ruxandra OB i dr. protivBanca Romaneasca SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje da se navodi: „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“

Dakle, u trenutku sklapanja tuženik da nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja da se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje da Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo da je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega da se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju da se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta da ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno da je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja da je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer da je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna da je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer da ih nisu mogli predvidjeti.

Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti da je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje da je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra OB i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16: ,,U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik." Stoga, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja. Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja. Prema odredbi čl. 2. ZPP-a u parničnom postupku sud da odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Prema odredbi čl 7. stranke da su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud da je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno. Imajući u vidu navedeno, kako da tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegova tražbina prema tuženiku, niti predlaže adekvatne dokaze na tu okolnost, predlaže se sudu da pravilnom primjenom odredbe čl. 219. ZPP-a odbije tužitelja s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući da navedena odredba

nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Osobito da se navedeno odnosi na predloženo financijsko vještačenje. Tuženik se protivi da sud usvaja dokaz financijskim vještačenjem a da tužitelj prethodno ne navede na koji način predlaže postaviti zadatak u financijskom vještačenju. Također, tuženik se protivi da sud po službenoj dužnosti određuje zadatak vještaku, imajući u vidu odredbe čl. 7. te čl. 2. ZPP-a. Prema odredbi čl. 250. ZPP-a, sud će odrediti vještačenje po vještaku specijalisti ako nema potrebita stručna znanja utvrditi odlučne, a sporne činjenice među strankama. Analogno tome, kako da sud nema stručna financijska znanja, tim više tužitelj da jedini u ovoj parnici ima obvezu postaviti zadatak vještaku na one okolnosti koje želi utvrditi u postupku. Kada se uzme u obzir da sud mora omogućiti tuženiku raspravljanje o dokazima, imajući u vidu posljedice togo propuštanja iz st. 4. čl. 7. ZPP-a tuženik predlaže sudu, u slučaju da tužitelj ne predloži zadatak za financijsko vještačenje do zaključenja prethodnog postupka, odbiti taj dokazni prijedlog. U svakom slučaju, tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Pravna praznina koja da može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava da se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima da bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što da sukladno odredbama čl. 324. ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo da je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji da se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo da je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Tužba o ovome da uopće ništa ne navodi niti ne traži. Stranke da su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa da nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve da je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje da zapravo nema ni logike, jer da bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo da je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada da nema zapravo valutne klauzule, a što da nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što da je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni da su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te da se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina da se nikako ne može popunjavati na takav način. Konačno, ističe se kako je sama udruga „Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala primjenu promjenjive kamatne stope: „nalaže se tuženim bankama da u roku 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu...“ Imajući u vidu navedeno, tuženik smatra da, u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužitelja te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. Sve suprotno navedenome u bitnome da bi dovelo tužitelja u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika, iz razloga što da bi tužitelj stekao nepripadnu korist po tom izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni položaj, tada da se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u EUR ili CHF. Načelo ravnopravnosti svih pred zakonom temeljno da je ustavno načelo, a čemu da treba pridodati i načelo ravnopravnosti svih u obveznopravnim odnosima uređeno općim načelima obveznog prava. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih koje se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik da nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega da nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada da tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada da je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada da će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega da sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Ujedno tuženik ukazuje na Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela VSRH od 5.3.2004. godine u kojemu da se navodi: „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu čl.214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. U svojoj replici tužitelj navodi da tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoj tužbeni zahtjev, navodeći da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te o valutnoj klauzuli jasne, uočljive i razumljive, da iste nisu uzrokovale neravnotežu

u pravima i obvezama, te da je tužitelj o svemu bio dobro informiran. Navodi tuženika da su neosnovani. Što se tiče presude iz kolektivnog spora, da se presuda donesena u kolektivnom sporu ima primijeniti na ovaj individualni slučaj, da proizlazi iz činjenice da se ista odnosi na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 01.09.2003.god. do 31.12.2008.god. a kojima da su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita. Kako da predmetni ugovor o kreditu sklopljen 29.09.2006.godine sadrži sporne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope prema odluci banke, te odredbe o spornoj valutnoj klauzuli, a koje odredbe da su proglašene ništetnima, presuda donesena u kolektivnom sporu ima da se primijeniti na konkretan slučaj. Stoga, apsolutno da je irelevantno da li se radi o autokreditu ili stambenom kreditu budući da se u ovom predmetu radi o tipičnom potrošačkom kreditu, dok kupnja osobnog automobila da nije nikakav luksuz kako da to tuženik pokušava prezentirati. No čak i da se radi o luksuznom automobilu, ništa da ne mijenja na stvari ako se u tom pravnom poslu radi o potrošaču s jedne strane i nepoštenim ugovornim odredbama koji su samim time ništetne. Odredbom čl. 502.a st. 1. ZPP-a propisano da je tko i pod kojim uvjetima može podnijeti tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan da je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok da je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Sukladno navedenim odredbama, u posebnim parnicama tužitelji da se imaju pravo pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava. U tom da će slučaju sud biti vezan za utvrđenja iz te parnice na koju se tužitelj poziva. S obzirom na zakonsko proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti, na individualne potrošače koji pokrenu parnicu radi zaštite svojih pojedinačnih subjektivnih prava iz potrošačkih ugovora, pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sudskom postupku da proizvodi izravne pravne posljedice u ovom parničnom postupku. Nadalje, i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje odluke da jasno navodi na koji način ista proizvodi pravne učinke u postupcima individualne pravne zaštite. S tim u vezi tužitelj ukazuje i na odluku Vrhovnog suda u predmetu pod brojem Rev-3412/2018 u kojoj da se navodi: « Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu

kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. » Na sporni pravni odnos primjenjuju da se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji da je tada bio na snazi (NN 96/03), a koji da u odredbi čl.81. propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno da je da se prilikom ocjene je li neka odredba (ne)poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tuženik da se, kao financijska institucija, koja da bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego da je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja da su temeljna načela obveznog prava. Jedna od profesionalnih djelatnosti banaka da jeste sklapati ugovore o kreditu, stoga da banka nesporno ima financijska znanja koja da potrošač nema. Dužnost da je banaka, da potrošačima prije sklapanja pravnog posla daje sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, kriterije promjene kamatne stope, informacije o valuti u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, da pojasni bitne značajke predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. Za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te o valutnoj klauzuli svakako da se može reći da su jasne i uočljive, obzirom da se iste nalaze na vidljivom mjestu, a i samom tužitelju da je bilo jasno da su valute općenito podložne promjenama. No ove odredbe da nikako nisu razumljive. Ovdje da se ne govori o gramatičkoj razumljivosti odredbe, već isključivo o razumijevanju ekonomskih posljedica koje za tužitelja mogu proizaći po predmetnom ugovoru. Obzirom da banka kao financijska institucija nije prenijela potrošaču sve bitne informacije, postavlja da se pitanje kako je tužitelj uopće mogao biti u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći. Tzv. test poštenosti spornih ugovornih odredbi proveden da je u postupku pred Trgovačkim sudom, te da je isti pravomoćno utvrdio da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, ta da iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik da sudu, potpuno neosnovano, pokušava nametnuti zaključak kako je prilikom zaključenja ugovora o kreditu upravo tužitelj bio nesavjestan. Pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu da nije ni jednaka ni ravnopravna. Poziciju korisnika kredita kao potrošača u odnosu na banke kao trgovce ocijenio da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br.Revt-249/14: « ... kod ocjene poštenosti ovih ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it"), pošto praktički nisu imali mogućnost drugog načina

namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale. » Poanta pregovaranja da je da potrošač, koji dolazi u banku po određeni kreditni proizvod, prije sklapanja ugovora dobije sve potrebne informacije koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, te na promjenjivu kamatnu stopu, da s takvim informacijama može procijeniti koje sve ekonomske posljedice može prouzročiti takva odredba. Tužitelj ukazuje na Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014.god. u predmetu posl.br. C-26/13 i Direktivu 93/13 u kojoj da se navodi: « … propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti …». Ugovor o kreditu da je formulirani (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj da nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj da je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada da do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. I Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl. br. Revt-249/14 da jasno navodi: « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ... ». Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu da nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja da je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi da je njihova nepoštenost i ništetnost. Činjenica da je ugovor solemniziran potpuno da je irelevantna. Naime, javni bilježnik da ne odgovara za sadržaj ugovora te da nije njegova zadaća da stranke upoznaje s pravnim posljedicama ugovora. Uloga javnog bilježnika da je da pročita ugovor i da ga solemnizira, no potrebno da je ukazati i to da javni bilježnik nije osoba ekonomske struke, te da isti nema stručna znanja da bi tužitelju mogao objasniti ekonomske posljedice koje mogu proizaći sklapanjem ovakvog ugovora. Solemnizacija da ne može nerazumljivu ugovornu odredbu učiniti razumljivom kako da to tuženik smatra, te da se razumijevanje pravnog posla prilikom solemnizacije odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba što da je među ostalim i predmet konkretnog postupka. Zbog navedenog tužitelj da se protivi saslušanju javnoga bilježnika. Što se tiče valutne klauzule, u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, presuda navedena u tužbi posl.br.P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., utvrđeno da je kako su odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka nepoštene i kao takve ništetne. Svojim postupanjem tuženik da je povrijedio niz odredbi Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima. Tijekom postupka pred trgovačkim sudom nesporno da je utvrđeno da su banke, unatoč tome što su bile svjesne da postoje dodatni rizici kod valutne klauzule u švicarskim francima, prije i u vrijeme sklapanja ugovora propustile informirati potrošače o posebnim rizicima koji su vezani za valutnu klauzulu u CHF-u. Također, nesporno da je da u predmetnom ugovoru, koji da sadrži odredbu da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, nisu objašnjeni razlozi, niti rizici valutne klauzule u CHF na temelju kojih bi potrošač mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći prihvaćanjem valutne klauzule u CHF. Sve navedeno da čini spornu odredbu o valutnoj klauzuli nerazumljivom, nepoštenom te u konačnici ništetnom. Sporne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene da su ugovorne odredbe, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim

parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. To da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula da je zaštitna klauzula koja da služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara da se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule da je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom da štiti tečaj kune u odnosu

na euro. Tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo da je do aprecijacije švicarskog franka koji da je porastao u odnosu na euro, a to da se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako da je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu da raspolaže informacijama o mogućim rizicima kada se obveza vezuje za tečaj CHF, međutim tužitelj da kao potrošač nema stručnih znanja, a svoje neznanje da nadomješta povjerenjem prema banci. Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka da je kredite sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljnije te da je tužitelj, kao i ostali korisnici

kredita, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Tužitelju da nije jasno na temelju čega tuženik zaključuje da je isti bio i više nego dobro informiran. Tuženik da se, kao financijska institucija, koja da bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego da je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja da su temeljna načela obveznog prava. Nesporno da je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno temeljem odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. No, tužitelj da u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji da za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu da je tuženik trebao informirati tužitelja da jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje da sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj da nije bio upozoren da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka da štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali da ne štiti tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. HNB da kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time da kunu drži stabilnom. S druge strane tečaj CHF-a u odnosu na kunu da je potpuno slobodan, te da može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a. Dakle, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo da je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EURO. Poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima da je u tome što da ta valuta predstavlja tzv. « valutu utočišta » a to da dalje znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer da nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane da postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Dakle, u slučaju krize (a koja da se notorno dogodila unazad 10 godina) vrijednost švicarskog franka povećati da će se znatno više nego vrijednost drugih valuta upravo zbog toga što da će biti velika potražnja za tom valutom. No sam potrošač da to ne zna, niti to može znati. Potrošač koji kredit otplaćuje u kunama (dakle u valuti u kojoj zarađuje), a glavnica kredita mu ovisi o vrijednosti valute švicarskog franka, predmetnom ugovornom odredbom da je rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo samo potrošač a da to nije niti znao. Netočan da je navod da se nije moglo predvidjeti povećanje vrijednosti CHF u odnosu na druge svjetske valute. Naime, banke da su bile od strane MMF-a upozoravane na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO (o tome da se detaljno obrazlaže u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012). MMF da je upozoravao banke na trostruki rizik - rizik pada rejtinga, rizik države koja da ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji da bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Osim toga, banke da su uz povećani tečaj od potrošača naplaćivale i povećanu kamatnu stopu koja da je bila ugovorena kao promjenjiva prema odluci banke, pa da su tako dvostruko opteretile korisnike kredita izuzetno visokim iznosima anuiteta, koji da su u odnosu na početne anuitete iz početnoga otplatnog plana značajno narasli. Irelevantan da je navod tuženika kako je tužitelj trebao postupati sa standardom dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača” kako bi znao uvjete i posljedice sklapanja ugovora o kreditu. Nesporno da je da u predmetnom ugovoru, koji da sadrži odredbu da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, nisu objašnjeni razlozi, niti rizici valutne klauzule u CHF na temelju kojih bi potrošač mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći prihvaćanjem valutne klauzule u CHF. Obzirom da tužitelj nije bio upozoren na specifične rizike predmetne valute, isti da u trenutku sklapanja ugovora nije niti mogao raspolagati s dovoljno informacija koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, i zbog toga što da nije raspolagao svim potrebnim informacijama da nije niti mogao procijeniti kakve ekonomske posljedice za njega može prouzročiti takva odredba. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana nastala da je u trenutku sklapanja ugovora, obzirom da u tom trenutku potrošač na sebe preuzima cjelokupni rizik konkretne valutne klauzule a da to niti nije znao. Odlučna činjenica u ovom postupku da je ta da su banke znale i bile svjesne koji su posebni rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima, no o tome da nisu na adekvatan način obavijestile potrošače. Stoga, valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka nikako da nije valjano ugovorena, i upravo da je zbog nepoštenog ugovaranja odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Također iz dokumentacije koju da je tuženik dostavio jasno da proizlazi da u istoj nedostaju pojašnjenja u pogledu posebnih rizika koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Dokumentacija da sadrži samo općenite informacije glede iznosa do kojeg se može podignuti kredit za pojedinu valutu, koja je visina redovne kamate kod pojedine valute, na koliko se godina kredit može podignuti, te mogućnost počeka otplate, kao i koju dokumentaciju treba dostaviti. Razlog uzimanja kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima da je taj što da je isti bio prezentiran kao najpovoljniji od svih ostalih kredita. Činjenica da je tužitelj bio kreditno sposoban i za kredit u nekoj drugoj valuti da ne oslobađa banku obveze na davanje pojašnjenja u pogledu posebnih rizika za predmetnu valutu. Tuženik da nije imao CHF kao kapital, ali da je zbog propisa ESB-a pa onda i HNB-a morao knjigovodstveno stvarati dug u CHF-u, ali pritom da nije dizao kredit, već da je radio valutni swap putem forward ugovora. Naime to da je tipični dogovorni kockarski biznis između prijatelja (banka majka-banka kćer) na kojemu da se zarađuje enormni novac kada valuta skoči, stoga da tuženik nije radio valutni swap, da ne bi doveo u rizik štediše čiji da je novac koristio za kredite (kune i euri) i na takav način ga razmjenjivao. Što se tiče, promjenjive kamatne stope, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god., pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu da se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. U konkretnom slučaju parametri promjene kamatne stope da nisu određeni niti odredivi, budući da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, dakle jedne ugovorne strane. Obzirom da se kamata mijenjala jednostranom odlukom tuženika, ista da je time postala promjenjiv element na koji da tužitelj nije mogao utjecati. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 270. da propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredba čl. 272. da propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su ugovorne strane ostavile trećoj strani da je odredi. Kamata da je cijena, a cijena da je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva da mora biti određena ili barem odrediva. « Činidba je određena ako se u vrijeme sklapanja ugovora unaprijed točno zna na što je dužnik obvezan u vjerovnikovu korist u vrijeme ispunjenja », a « Odredivost činidbe mora se utvrditi iz sadržaja ugovora » (str.379. Komentara ZOO-a, J 2005.). Predmetni ugovor o kreditu da ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, i da ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje da iz tog pravnog posla proizlaze. Ugovor o kreditu da sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja u skladu s odlukom Banke, no time da nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati. Dakle, obzirom da sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna da je kao neodrediva. Odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano da je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 96. st. 2. ZZP/07). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan da je to dokazati (čl. 96. st. 4. ZZP/07). Tužitelj ukazuje na Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014.god. u predmetu posl.br. C-26/13 i Direktivu 93/13 a na koju da se poziva Visoki trgovački sud RH u svojoj odluci posl.br. Pž-7129/13: « … u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. » (str. 57. odluke Pž-7129/13). Tuženik da se, kao financijska institucija, koja da bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego da je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavio tužitelja u neravnopravan položaj, zbog čega da je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje da je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a. U vrijeme kada je predmetni ugovor zaključen da nije postojao zakonski propis koji je bankama nalagao da potrošački ugovori obavezno moraju sadržavati egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara. Tužitelj smatra da je tuženik, a i ostale banke, iskoristio situaciju nepostojanja izričitog propisa na način da je u standardiziranim ugovorima potrošačima nametnuo spornu ugovornu odredbu da će se kamatna stopa mijenjati prema jednostranoj odluci banke, i tijekom

otplate kredita podizao kamatnu spotu, čime da je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj. Banke da su se, kao financijske institucije u koje da su potrošači polagali povjerenje, u svom poslovanju morale rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja i u ugovorima trebale, unatoč nepostojanju zakonskog propisa, odrediti egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara. Navedeni stav zauzet da je i u odluci Vrhovnog suda RH posl.br.Revt-249/14: « ... i u utuženom razdoblju banke su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjan način činile u spornom razdoblju ... ». Očito da je pravna praznina u hrvatskom zakonodavstvu i samovolja postupanja banaka, a među kojima da je i tuženik, u promjenama visine kamatne stope rezultirala nužnošću donošenja izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju NN br.143/13 kojim da se u odredbi čl.11.a. definiraju obveze kreditnih institucija kod promjene kamatne stope u slučaju ugovorenih promjenjivih kamata. Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom koji da su bili na snazi kada je predmetni ugovor zaključen, također da nisu utvrđeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope niti metoda izračuna tih parametara, stoga da korisnici kredita nisu mogli znati kako se kamatna stopa ima mijenjati tijekom otplate kredita. Iz toč.VI.1. Općih uvjeta poslovanja da proizlazi da su način obračuna, pripis, visina, uvjeti i rokovi isplate i naplate kamate regulirani internim aktima banke. Suprotno navodima tuženika toč. VI.2. Općih uvjeta poslovanja da ne sadrži parametre po kojima se kamatna stopa ima mijenjati. Iz sadržaja navedene točke da proizlazi da visinu kamatne stope Banka određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Takvi brojni i nepovezani kriteriji uopće da ne preciziraju način utvrđivanja promjene kamatne stope, niti se pomoću njih mogu utvrditi egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Obzirom da uopće nije jasan odnos među gore navedenim kriterijima, to da se može pretpostaviti da se tuženik prilikom promjene kamatne stope može pozvati na bilo koji kriterij po svom izboru, ili pak na više njih, a tužitelj da kao obveznik vraćanja kredita ne zna i ne može znati pod kakvim se objektivnim kriterijem mijenjala kamatna stopa a samim time i visina njegovog predmeta obveze. Iz svega navedenog da se može zaključiti: da niti Ugovorom o kreditu niti Općim uvjetima poslovanja nije precizno utvrđen način promjene kamatne stope, da promjenu visine kamatne stope određuje Banka, što da znači da visina kamatne stope ovisi o volji jedne ugovorne strane. Dakle, razvidno da je da u trenutku zaključenja predmetnog ugovora kod tuženika nisu postojali egzaktni parametri za promjenu kamatne stope i metoda izračuna tih parametara. Tuženik da sada (dakle retroaktivno) navodi tržišne parametre koji da su predstavljali opravdan razlog za promjenu kamatne stope, te da sada želi sudu implicirati kako su sve promjene kamatne stope učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom svjesnosti i poštenja. No u ovom postupku da nije na sudu da utvrdi jesu li promjene kamatnih stopa učinjene od strane tuženika bile opravdane i učinjene u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Nesporno da je da predmetni ugovor ne sadrži parametre prema kojima se kamatna stopa ima mijenjati, te da je tuženik kamatnu stopu mogao mijenjati kako je htio, kad je htio i koliko je htio. Obzirom da sam ugovor ne sadrži nikakve egzaktne kriterije koji bi mogli dati okvir i smjer takvoj provjeri, pravilnost promjene da se ne može provjeriti. Tuženik da navodi da je tužitelju objasnio posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope. No tuženik da nije objasnio onaj najbitniji dio kod promjenjive kamatne stope, a to da su zapravo kriteriji, odnosno parametri promjenjivosti. Tužitelj da ovim postupkom ne traži da se utvrdi ništetnim promjenjivost kamatne stope, već da se utvrdi ništetnim odredba ugovora po kojoj se kamatna stopa mijenja prema jednostranoj odluci tuženika. Tužitelj da kao potrošač/korisnik kredita prije zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika nije mogao dobiti potrebne informacije što se tiče promjenjive kamatne stope obzirom da ugovorom, niti drugim aktima tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije jasno definirano u kojem trenutku, pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati tijekom otplate kredita. Zbog navedenog službenik banke da je mogao tužitelja upoznati samo s činjenicom kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, te s činjenicom da je kamatna stopa promjenjiva prema odluci banke (sve navedeno bilo da je jasno i tužitelju). Tužitelj da se mogao informirati o obvezama koje za njega proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženikom samo u situaciji da ugovor sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, egzaktne parametre te metodu izračuna tih parametara koji utječu na promjenu ugovorene kamatne stope, da ih je kao takve tužitelj mogao pročitati i da su mu oni mogli bit suvislo objašnjeni po službeniku banke. Sukladno gore navedenom tuženik se protivi saslušanju službenika banke. Naime, tuženik da navodi kako je tužitelj zajedno sa tuženikom solemnizirao predmetni Ugovor o kreditu te da su mu samim time morale biti poznate sve odredbe i uvjeti pod kojima mu je tuženik odobrio kredit. Tužitelj ističe kako je ovakav navod paušalan i neosnovan iz razloga što da u odredbi čl. 59. st. 2. Zakona o javnom bilježništvu, javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama čl. 24., 57. i 58. tog zakona i ako za to ne nađe zapreke potvrdit da će je odnosno solemnizirati. Odredbom čl. 57. ZJB propisano da je da pri sastavljanju javno bilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i

posljedice posla i uvjeriti o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik da ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje da se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi čl. 58. ZJB stranke ako hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne i nedvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno nevaljane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano mogle smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni bilježnik da će upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni pak ostanu kod takvih izjava, unijet da će ih u javnobilježnički akt, ali da će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi da nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka. Stoga da solemnizacija ne može nerazumljivu ugovornu odredbu učiniti razumljivom kako da to tuženik smatra, te da se razumijevanje pravnog posla prilikom solemnizacije odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba što da je među ostalim i predmet konkretnog postupka. Iz svega tuženik da neosnovano zaključuje kako je tužitelj bio upoznat s uvjetima i odredbama pod kojima mu je tuženik odobrio kredit. Naime, po ocjeni Visokog trgovačkog suda u pravomoćnoj presudi pod posl. brojem 43. Pž-7129/13-4, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke da je jasna i uočljiva, ali da nije razumljiva. Stoga da smatra da ta odredba nije razumljiva jer da brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže različiti akti tuženika ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a da nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu niti u jednom dijelu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga takva odredba ne da nije razumljiva samo prosječnom potrošaču, nego da nije razumljiva nikome, čemu da u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke (tuženika), koja da može i ne mora biti u skladu s općim uvjetima, kad bi oni i bili razumljivi. Nadalje, Visoki trgovački sud da ocjenjuje kako Opći uvjeti samo dopunjuju posebne pogodbe pojedinog Ugovora, a u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi da vrijede posebne pogodbe (čl.142. ZOO 91 i čl. 295. ZZO-a 05), stoga da treba zaključiti da je za promjenu kamatne stope ključna ugovorna odredba, kao posebna pogodba, dok da se opći uvjeti poslovanja primjenjuju tek kao dopunski kriterij. Stoga da ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja-potrošača, jer da dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji da promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost primjene da ne može niti provjeriti jer da nema egzaktnih kriterija. Stoga da se tužitelj protivi saslušanju Javnog bilježnika. Apsurdan da je navod tuženika kako je tužitelj trebao istaknuti prigovor na učinjene promjene kamatne stope. Obzirom da sam ugovor sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja prema odluci banke, a koja

odredba da je formulirana i inkorporirana u ugovor upravo od strane tuženika, tada da bilo kakva reakcija ili reklamacija tužitelja ne bi mogla utjecati na jednostranu odluku tuženika kojom se kamatna stopa povećava. No čak i da je prigovarao promjeni kamatne stope tužitelj da nije imao načina da pravilnost promjene provjeri, iz razloga što da se pravilnost promjene ne može provjeriti jer da sam ugovor ne sadrži egzaktne kriterije. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, u trenutku sklapanja ugovora tužitelju da je bilo poznato da će na ime kredita dobiti u kunskoj protuvrijednosti iznos od 92.400,00 CHF, da će kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 434,76 CHF. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa da se treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa – 3,88%, te tečaj švicarskog franka koji da je na dan solemnizacije predmetnog ugovora (09.10.2006.godine) bio važeći prema tečajnoj listi banke – 4,648000 obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Ukoliko bi sud smatrao da valja primijeniti tečaj na dan zaključenja kredita ili tečaj na dan isplate kredita, ili tečaj na dan plaćanja prvog anuiteta to da se predlaže sudu da sam odredi vještaku valjani tečaj prilikom izrade nalaza i mišljenja. Obzirom na ništetnost odredbi o promjeni kamatne stope te ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF valuti, da valja primjeniti gore navedene parametre. Izračun da treba sačiniti na način da se iznos

ugovorenog mjesečnog anuiteta (434,76 CHF) pomnoži s tečajem na dan solemnizacije predmetnog ugovora. Dobiveni iznos da predstavlja iznos mjesečnog anuiteta kojeg da je tužitelj trebao plaćati banci za vrijeme otplate kredita. No obzirom da je tužitelj plaćao znatno veće iznose, tada da se svaki stvarno plaćeni mjesečni anuitet treba oduzeti s iznosom kojeg da je tužitelj trebao plaćati. Tužitelj smatra da je

predmetni kredit za cijelo razdoblje otplate kredita preplatio za iznos od 87.702,21kn. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Neosnovan da je prigovor tuženika da tužitelj ima pravo na zateznu kamatu tek od dana podnošenja tužbe. Obzirom da je tuženik nesavjesna ugovorna strana, koji da je temeljem ništetnih ugovornih odredbi stekao novčani iznos koji da mu ne pripada, tada da tuženik kao nepošten stjecatelj mora platiti i zatezne kamate računajući od dana kada da je neosnovano stekao svaki pojedinačan iznos. Istaknuti prigovor zastare u potpunosti da je neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl.328. da je propisao da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj ništenosti da je da se vrati sve što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije). Posljedica ništetnosti da je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, kod ništetnosti ugovora restitucija da je sastavni dio tog instituta i da se ne može promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada da bi se obezvrijedio institut ništetnosti koji da je bezvremenski (navedeni stav zauzet da je u pravomoćnoj odluci Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-666/13). Kada se govori o zastari kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako da treba voditi računa o svrsi i cilju

instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju da valja utvrditi od kojeg trenutka je vjerovnik imao pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetnog ugovora. Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe da djeluje ex tunc, dakle od trenutaka kada je ugovor sklopljen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna samo da je deklaratorne naravi. Nesporno da je da je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br.Pž-7129/13 koja da je donijeta dana 13. lipnja 2014.god. pravomoćno utvrđeno kako je odredba o načinu promjene kamatne stope, i to jednostranom odlukom Banke, nepoštena i kao takva ništetna. Zatim, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 koja da je donijeta dana 14. lipnja

2018.god., pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, nepoštena i kao takva ništetna. U slučaju ništetnosti ugovora odredbu čl.215. Zakona o obveznim odnosima koja da propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, da valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu). Nadalje novo pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 30. siječnja 2020. godine da glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Za vrijeme otplate predmetnog kredita tuženik da je u više navrata mijenjao kamatnu stopu, što da je rezultiralo više plaćenim kamatama u odnosu na kamatu prema početnom otplatnom planu. Ugovorom o kreditu ugovorena da je redovna kamatna stopa od 4,99%, te otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 396,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kamatne stope: 13.10.2006. 3.88%, 28.02.2007. 4.60%, 31.08.2007. 5.00%, 29.02.2008. 5.99%, 30.11.2008. 6.20%, 30.11.2010. 5.95%, 29.02.2012. 5.45%, 31.12.2013. 3.23%. Svako povećanje kamatne stope utjecalo da je na visinu anuiteta, odnosno povećanjem kamatne stope povećavao da se i mjesečni anuitet tužitelja. Promjenom kamatne stope u anuitetu mijenja da se odnos kamate i otplatne kvote u anuitetu, odnosno kada kamatna stopa raste u anuitetu da se otplaćuje više kamate a manje otplatne kvote u odnosu na početni otplatni plan. Rast tečaja švicarskog franka utjecao da je na povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja u odnosu na anuitete iz početnog otplatnog plana. U trenutku plaćanja anuiteta, primjenjivao da se srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi HNB-a važeći na dan plaćanja. Tijekom otplate kredita tužitelj da je vršio sljedeće uplate: 03.11.2006. 2.086,85, 04.12.2006. 2.086,85, 05.01.2007. 2.086,85, 05.02.2007. 2.086,85, 05.03.2007. 2.086,85, 05.04.2007. 2.086,85, 04.05.2007. 2.086,85, 05.06.2007. 2.086,85, 05.07.2007. 2.086,85, 03.08.2007. 2.086,85, 05.09.2007. 2.086,85, 05.10.2007. 2.086,85, 05.11.2007. 2.086,85, 05.12.2007. 2.086,85, 04.01.2008. 2.086,85, 04.02.2008. 2.086,85, 05.03.2008. 2.586,85, 03.04.2008. 2.086,85, 05.05.2008. 2.086,85, 05.06.2008. 2.086,85, 04.07.2008. 2.086,85, 04.08.2008. 2.086,85, 05.09.2008. 2.086,85, 03.10.2008. 2.086,85, 05.11.2008. 2.086,85, 05.12.2008. 2.086,85, 05.01.2009. 2.086,85, 05.02.2009. 5.386,85, 05.03.2009. 2.773,37, 06.04.2009. 2.773,37, 05.05.2009. 2.773,37, 05.06.2009. 2.773,37, 06.07.2009. 2.773,37, 04.08.2009. 2.773,37, 04.09.2009. 2.773,37, 05.10.2009. 2.773,37, 05.11.2009. 2.773,37, 04.12.2009. 2.773,37, 05.01.2010. 2.773,37, 05.02.2010. 2.773,37, 05.03.2010. 2.773,37, 06.04.2010. 2.773,37, 05.05.2010. 2.773,37, 04.06.2010. 2.773,37, 05.07.2010. 2.773,37, 04.08.2010. 2.773,37, 06.09.2010. 2.773,37, 05.10.2010. 2.773,37, 05.11.2010. 2.773,37, 06.12.2010. 2.773,37, 05.01.2011. 2.773,37, 04.02.2011. 2.773,37, 04.03.2011. 2.773,37, 05.04.2011. 6.373,37, 05.05.2011. 2.773,37, 06.06.2011. 2.773,37, 05.07.2011. 4.373,37, 04.08.2011. 2.773,37, 05.09.2011. 4.603,37, 05.10.2011. 2.773,37, 06.10.2011. -2.753,14, 05.03.2012. 2.273,37, 09.03.2012. -2.200,00, 05.04.2012. 2.773,37, 04.05.2012. 2.773,37, 05.06.2012. 4.073,37, 06.07.2012. 2.773,37, 03.08.2012. 3.873,37, 05.09.2012. 3.283,37, 05.10.2012. 3.293,37, 06.11.2012. 3.333,37, 07.12.2012. 3.309,37, 08.01.2013. 3.338,37, 07.02.2013. 2.773,37, 08.03.2013. 3.823,37, 05.04.2013. 2.773,37, 06.05.2013. 2.773,37, 05.06.2013. 2.773,37, 05.07.2013. 3.823,37, 06.08.2013. 2.773,37, 05.09.2013. 6.493,77, 26.09.2013. -1.678,78, 04.10.2013. 3.448,44, 08.11.2013. 3.448,44, 06.12.2013. 3.448,44, 08.01.2014. 3.448,44, 07.02.2014. 3.448,44, 07.03.2014. 3.448,44, 18.03.2014. -2.117,01, 07.04.2014. 3.448,44, 07.05.2014. 3.448,44, 06.06.2014. 3.448,44, 27.06.2014. -2.273,17, 07.07.2014. 3.448,44, 07.08.2014. 3.448,44, 10.09.2014. 3.448,44, 29.09.2014. -2.225,41, 07.10.2014. 3.448,44, 11.11.2014. 3.448,44, 10.12.2014. 3.448,44, 09.01.2015. 3.448,44, 26.01.2015. -3.459,81, 09.09.2015. 3.448,44, 09.03.2015. 3.448,44, 09.04.2015. 3.448,44, 08.05.2015. 3.448,44, 08.06.2015. 3.448,44, 08.07.2015. 3.448,44, 07.08.2015. 3.448,44, 20.08.2015. -4.816,46, 08.09.2015. 3.448,44. Tužitelj da je pretplatio sljedeće iznose anuiteta: 03.11.2006. 66,09, 04.12.2006. 66,09, 05.01.2007. 66,09, 05.02.2007. 66,09, 05.03.2007. 66,09, 05.04.2007. 66,09, 04.05.2007. 66,09, 05.06.2007. 66,09, 05.07.2007. 66,09, 03.08.2007. 66,09, 05.09.2007. 66,09, 05.10.2007. 66,09, 05.11.2007. 66,09, 05.12.2007. 66,09, 04.01.2008. 66,09, 04.02.2008. 66,09, 05.03.2008. 566,09, 03.04.2008. 66,09, 05.05.2008. 66,09, 05.06.2008. 66,09, 04.07.2008. 66,09, 04.08.2008. 66,09, 05.09.2008. 66,09, 03.10.2008. 66,09, 05.11.2008. 66,09, 05.12.2008. 66,09, 05.01.2009. 66,09, 05.02.2009. 3.366,09, 05.03.2009. 752,61, 06.04.2009. 752,61, 05.05.2009. 752,61, 05.06.2009. 752,61, 06.07.2009. 752,61, 04.08.2009. 752,61, 04.09.2009. 752,61, 05.10.2009. 752,61, 05.11.2009. 752,61, 04.12.2009. 752,61, 05.01.2010. 752,61, 05.02.2010. 752,61, 05.03.2010. 752,61, 06.04.2010. 752,61, 05.05.2010. 752,61, 04.06.2010. 752,61, 05.07.2010. 752,61, 04.08.2010. 752,61, 06.09.2010. 752,61, 05.10.2010. 752,61, 05.11.2010. 752,61, 06.12.2010. 752,61, 05.01.2011. 752,61, 04.02.2011. 752,61, 04.03.2011. 752,61, 05.04.2011. 4.352,61, 05.05.2011. 752,61, 06.06.2011. 752,61, 05.07.2011. 2.352,61, 04.08.2011. 752,61,

05.09.2011. 4.603,37, 05.10.2011. 2.773,37, 03.08.2012. 1.404,08, 05.09.2012. 1.252,87, 05.10.2012. 1.262,87, 06.11.2012. 1.302,87, 07.12.2012. 1.278,87, 08.01.2013. 1.307,87, 07.02.2013. 742,87, 08.03.2013. 1.792,87, 05.04.2013. 742,87,

06.05.2013. 742,87, 05.06.2013. 742,87, 05.07.2013. 1.792,87, 06.08.2013. 742,87,

05.09.2013. 4.463,27, 08.11.2013. 1.157,10, 06.12.2013. 1.417,94, 08.01.2014. 1.723,44, 07.02.2014. 1.723,44, 07.03.2014. 1.723,44, 07.05.2014. 1.329,87, 06.06.2014. 1.723,44, 07.08.2014. 1.173,71, 10.09.2014. 1.723,44, 11.11.2014. 1.221,47, 10.12.2014. 1.723,44, 09.01.2015. 1.723,44, 09.04.2015. 1.710,51, 08.05.2015. 1.723,44, 08.06.2015. 1.723,44, 08.07.2015. 353,86, ukupno 87.702,21, a ukupna preplaćena glavnica u konverziji da iznosi 43.443,43 kune.

4. U svojoj replici tuženik, u odnosu na navode tužitelja kako nije nastupila zastara predmetnog potraživanja, pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/2017-2 od 20.03.2018.g., opetovano ističe da je jedini pravni osnov na koji se tužitelj poziva stjecanje bez osnove, za koje da odredbe ZOO-a propisuju opći zastarni rok od 5 godina, od trenutka kada je tuženik primio od tužitelja novčani iznos bez osnove. Tuženik da ponavlja kako se rokovi zastare ne određuju sudskim odlukama, nego zakonskim propisima, a kako da su odredbe ZOO-a o zastari prisilne naravi to da nema osnove da bi se na bilo koji drugi način određivao tijek zastare po osnovi stjecaja bez osnove osim na onaj kako to propisuje navedeni zakon. Sve ostalo da je arbitrarno i da dovodi u pitanje pošteno i pravično suđenje u ovoj pravnoj stvari.

U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ponovno ističe da glede utvrđenja radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o

valutnoj klauzuli, potrebno da je utvrditi dvije stvari: 1. procjenu uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba da se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu da se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena da je, i sama po sebi da ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer da i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla da je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake da su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga da je obveza

mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine da nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga da nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega da proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila da je dopuštena, kao što da je i danas. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba da je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav da je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.g. Također, ponovo da se upućuje na presudu Suda Europske unije C-186/16 od 20.9.2017., točka 41. gdje da se zauzima stav: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena." Predmetne odredbe Ugovora o kreditu da nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom svega navedenog, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Također, glede navoda tužitelja o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik opetovano ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, da predmetni Ugovor o kreditu sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Predviđeni parametri da su postavljeni objektivno, te da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Dakle, ugovorena mogućnost promjene kamatne stope određena da je sukladno pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015.g. U odnosu na dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja te da se izračun radi po fiksnoj kamatnoj stopi i tečaju, tuženik se tome i dalje protivi. Tuženik ističe kako je vještačenje potrebno izvesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, kao da se radi o ugovoru s fiksnom kamatnom stopom, posebice iz razloga jer da isto nema osnovu u činjenicama iznesenih u tijeku postupka, da nema uporište u sudskoj praksi te niti u jednom materijalnom propisu. Tuženik ukazuje i na presudu i rješenje VSRH, posl. broj: Revt-294/14 od 09.04.2015. godine koja da navodi sljedeće: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu, koja je s aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu sklopljenima na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“ Dakle navodi tužitelja kojim da inzistira na izračunu vještaka prema početnoj otplatnoj stopi, neosnovani da su u potpunosti, obzirom da nije utvrđena činjenica ništetnosti promjenjive kamatne stope kao takve. Osim toga, sve da se utvrdi i ništetnost promjenjive kamatne stope, bilo da bi potrebno odrediti kamatnu stopu koja bi služila kao osnova za usporedbu kamatne stope mijenjane od strane tuženika, a ne koristiti početnu kamatnu stopu. Tuženik ističe kako tužitelj na ovaj način zaobilazi činjenicu da je kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bili znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno ovakav način izračuna, tužitelja da bi dovelo u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF, odnosno dovodi tužitelja u bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu da stvara neravnotežu na štetu tuženika.

Tuženik posebno ističe da navedeno osim što nije bila volja ugovornih strana, isto da niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu da je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju da ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom da se uspostavlja jednakost između tih stranaka. U odnosu na navode tužitelja o postojanju pravnog interesa za utuženje te da bez obzira na sklapanje Aneksa ugovora o kreditu – konverziji ima pravo na povrat, odnosno potraživati taj isti novac koji da mu je priznat za ispunjenje obveze po tom Aneksu ugovora, tuženik upućuje na presudu Suda Europske unije u predmetu C-567/20 od 05.05.2022., te dodatno ističe kako slijedi. Navedenom presudom Sud EU da je odlučio da odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) temeljem kojih je provedena konverzija osnovnog ugovora o kreditu imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim kreditima (dalje: Direktiva), tako da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama Direktive. Nadalje, Sud EU da zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Predmetna presuda da potvrđuje i već ranije zauzeto stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog postupka pod posl. brojem: Gos-1/2019 koji da zaključuje da se u slučaju predmetnih Dodataka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji da predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, pa posljedično tužitelj da niti po ranijoj pravnoj osnovi (početni ugovor o kreditu) ne može potraživati bilo kakvu daljnju isplatu. Vrhovni sud RH da je predmetnim rješenjem u oglednom postupku izrazio sljedeće pravno shvaćanje: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Naime, predmetni Aneks ugovora o kreditu - konverziji da je zaključen u smislu odredbi čl. 19.b

i čl.19.c ZPK-a, NN 102/2015 i to na zahtjev tužitelja. Tumačenje VSRH da je ugovor o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke da konkretno znači kako je tužitelj iskoristio zakonsku mogućnost konverzije kredita te da je tužitelj prihvatio da se sve njegove dotadašnje uplate prema tuženiku pretvore u uplate obveze po Aneksu ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 19. c ZPK-a, čime da su tužitelj i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Bitno da je naglasiti retroaktivnost djelovanja Aneksa ugovora o kreditu. Naime, sam zakonodavac u RH u obrazloženju ZID ZPK detaljno da obrazlaže razloge uvođenja mogućnosti konverzije kredita te da tako navodi kako donošenje pravila o konverziji predstavlja „snažnu zakonodavnu intervenciju“ koja da je „izvanredna i jednokratna“ te „retroaktivna“, odnosno „temelj za trajno rješenje problema u CHF-u“. Retroaktivno djelovanje zakona ZID ZPK NN 102/15 potvrdio da je i VSRH u obrazloženju Rješenja broj Gos-1/2019 od 04.03.2020., navodeći slijedeće „...te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca...“ Određivanjem da bi korisnik kredita, unatoč provedenoj konverziji, imao pravo na povrat svih ili dijela učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF-u, predstavljalo da bi povredu, ne samo načela konverzije kredita, nego i načela obveznog prava te općih načela prava, pa i nastojanja da se sve potrošače dovede u jednaki položaj te u tome smislu da se zadovolje i zahtjevi pravičnosti. S tim u vezi, sada da je i Sud EU, pod toč. 27. Presude C-567/20, naveo: „odluka Vrhovnog suda obvezuje niže sudove, ali se različito tumači u pogledu njezina utjecaja na pravo potrošača koji je prihvatio takvu konverziju na obeštećenje.“ te definitivno otklonio bilo kakvu dvojbu u pogledu tumačenja navedene odluke Vrhovnog suda. Naime, Sud EU time da jasno ukazuje da bi stav nacionalnoga suda koji bi podilazio tvrdnji o pravu potrošača na bilo kakvo dodatno obeštećenje povrh onog koji je proveden kroz mehanizam konverzije (i koji stav uostalom da zagovara i sam sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku), proizveo učinke suprotne zahtjevima Direktive. Dakle, pitanje konverzije kako da je provedena sukladno ZID ZPK da nije u domeni primjene Direktive, slijedom čega da se potvrđuje valjanost konverzije i njenih efekata u pogledu cjelovitog obeštećenja potrošača koji su istu prihvatili, stoga da tužitelji nemaju pravnu osnovu zahtijevati bilo kakvo dodatno obeštećenje izuzev obeštećenja koje da su dobili primjenom efekata konverzije, niti da se valjanost normi nacionalnog zakonodavstva u tom segmentu može sudski preispitivati jer da ovako uspostavljen mehanizam obeštećenja ne potpada pod primjenu Direktive ratione materiae u smislu čl. 1. st. 2. iste. S druge strane, budući da Vrhovni sud utvrđuje Dodatke ugovora, to da ne postoji niti se priznaje pravni interes za utvrđenje ništetnosti istih Dodataka (osim u eventualnim slučajevima gdje da konverzija nije provedena u skladu s obvezujućim odredbama ZID ZPK) pa da slijedom navedene odluke Vrhovnog suda kao i presude Europskog suda C-567/20 očito proizlazi da nema osnove za bilo kakav daljnji zahtjev tužitelja po takvom valjanom Dodatku. Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te da bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist, te protivno samom ZID ZPK, dakle bez valjane pravne osnove. Također u predmetnoj da je presudi Sud EU izričito utvrdio kako se ovo pitanje „konverzije“ razlikuje od predmeta C-118/17, tzv. predmeta Dunai, na koji da su se tužitelji tijekom postupka neosnovano pozivali. S obzirom na činjenicu da su potrošači dobrovoljno, temeljem „informiranog pristanka“ odabrali način rješenja putem prihvaćanja i sklapanja Dodataka ugovorima, jasno da je da je bilo kakav naknadni ili dodatni zahtjev protivan namjeri zakonodavca, svrsi konverzije, protivno stajalištu Vrhovnog suda RH, protivno stajalištu Ustavnog suda RH te protivno pravu EU kako da ga tumači, provodi i potvrđuje Sud pravde Suda EU i ovom najnovijom citiranom presudom. To da se odnosi na bilo koji zahtjev u smislu naknade koja bi se temeljila kako na osnovnom ugovoru tako i na Dodatku ugovora koji je sklopljen temeljem ZID ZPK, te iz rješenja Vrhovnog suda u oglednom postupku kao i ove presude Suda EU da jasno proizlazi stajalište kako je cjelokupna tematika konverzije u cijelosti riješena donošenjem ZID ZPK te da nema mjesta drugačijem. Tuženik ističe i prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu od 2.300,00 eur, s osnove tražbine tzv. negativnih razlika, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Za slučaj da se odredi financijsko vještačenje, tuženik predlaže da se utvrde i tzv. negativne razlike. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Prema čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći.

Prema čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema st. 3. istog članka nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

Tužitelj je početno kondemnatornim (novčanim) tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu novčanog iznosa od 87.702,21 kn, odnosno, sukladno fiksnom tečaju konverzije 10.843,75 eur, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

Tužitelj je nakon zaključenja prethodnog postupka i provedenog financijskog vještačenja, postavio kondemnatorne tužbene zahtjeve kojima zahtijeva isplatu novčanog iznosa od ukupno 15.723,17 eur, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Time je tužitelj povećao svoj kondemnatorni tužbeni zahtjev, te u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a preinačio tužbu.

Prema čl. 191. st. 2. ZPP-a iznimno od odredbe st. 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja glavne rasprave.

Kako se u ovom predmetu radi o sporu po tužbi korisnika kredita u CHF, a preinaka tužbe je izvršena nakon provođenja financijskog vještačenja, sud je, temeljem čl. 190. st. 2. ZPP-a, dopustio preinaku.

6. U dokaznom postupku je izvršen uvid u: ugovor o kreditu broj 356-122/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29. rujna 2006. (15-22), aneks uz ugovor o kreditu broj 356-122/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 16. veljače 2016. (23-27). Provedeno je financijsko vještačenje. Nisu izvedeni drugi dokazi, jer ti dokazi nisu bili potrebni za utvrđenje odlučnih činjenica.

7. Uvidom u ugovor o kreditu broj 356-122/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 29. rujna 2006. (dalje: ugovor o kreditu) utvrđeno je da su taj ugovor sklopili pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i GB, kao sudužnik. Ugovorom o kreditu pravni prednik tuženika je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 92.400,00 CHF uz kamatnu stopu od 3,88 % godišnje. Kredit je odobren za kupovinu stana. Ugovor o kreditu je potvrđen dana 09. listopada 2006. kod javnog bilježnika Snježane Nazarević, iz Buja-Buie, pod brojem OU-690/06. Ugovor o kreditu u čl. 2., uz ostalo, sadrži odredbu koja glasi: "Banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 92.400,00 CHF (devedesetdvijetisućečetristo švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to pod niže navedenim uvjetima." Ugovor o kreditu u čl. 3. st. 2., uz ostalo, sadrži odredbu koja glasi: "Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja." Ugovor o kreditu u čl. 6. sadrži, uz ostalo odredbe koje glase: "Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom." Dakle, ugovor o kreditu sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF.

Prema čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr., dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno, nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

Predmetni kredit je odobren za kupovinu stana. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi, niti to tuženik tvrdi, da je sklopljen u svrhe koje su namijenjene zanimanju tužitelja, odnosno, njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kraj iznijetog, tužitelj u ugovoru o kreditu ima svojstvo potrošača, te se radi o potrošačkom ugovoru.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je presuđeno da je pravni prednik tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, kao i da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je pravni prednik tuženika u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., te o valutnoj klauzuli u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.

Navedene presude donesene su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete temeljem čl. 502.a – 502.h Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. – 141.b Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09), te su subjektivne granice pravomoćnosti donesene presude proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim, tužitelj se u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz te presude, prema kojoj su povrijeđeni interesi tužitelja, time što su, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutnoj klauzuli, vršene isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.

Ugovor o kreditu, koji predstavlja potrošački ugovor, je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora.

Stoga se i na taj ugovor odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., te presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

Prema tome, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su nepoštene, budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, temeljem čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. ZZP-a/03 ništetne.

Ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora, jer ugovor može opstati i bez tih odredbi, pri čemu se visina kamatne stope određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

Kraj rečenog, odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su ništetne. To što je ugovor o kreditu solemniziran, na što se tuženik poziva, nema utjecaja na ništetnost spomenutih ugovornih odredbi.

Što se tiče tuženikovog navoda da je tužitelj tužbom bio dužan obuhvatiti i sudužnika, odnosno, potpisnika ugovora o kreditu, DB, tuženik nije u pravu. Naime, sudužnik nema pravni položaj stranke po ugovoru o kreditu, već je treća osoba koja temeljem ugovornog odnosa za kreditora osigurava tražbinu iz ugovora o kreditu (u tom pravcu i ŽS u Osijeku, Gž-1039/2021-2 od 16. prosinca 2022.), pa ga tužitelj nije bio dužan obuhvatiti tužbom.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. I i III dispozitiva presude.

Preplatu po predmetnom kreditu zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, predstavlja razlika između mjesečnog anuiteta formiranog primjenom početno ugovorene kamatne stope, te tečaja CHF važećeg na dan isplate kredita, s jedne strane i uplaćenih anuiteta za razdoblje otplate, s druge strane.

Financijskim vještačenjem, kojim je izvršen izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu je utvrđeno da preplata po kreditu do 30. rujna 2015. iznosi ukupno 7.468,95 eur / 56.275,27 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 31. ožujka 2007. 33,29 eur / 250,82 kn, 30. travnja 2007. 32,86 eur / 247,56 kn, 31. svibnja 2007. 32,50 eur / 244,90 kn, 30. lipnja 2007. 32,26 eur / 243,05 kn, 31. srpnja 2007. 32,45 eur / 244,50 kn, 31. kolovoza 2007. 32,61 eur / 245,71 kn, 30. rujna 2007. 49,81 eur / 375,27 kn, 05. studenog 2007. 49,70 eur / 374,45 kn, 05. prosinca 2007. 50,30 eur / 379,00 kn, 04. siječnja 2008. 50,08 eur / 377,34 kn, 04. veljače 2008. 50,92 eur / 383,65 kn, 07. ožujka 2008. 51,52 eur / 388,21 kn, 03. travnja 2008. 97,87 eur / 737,40 kn, 05. svibnja 2008. 95,32 eur / 718,17 kn, 05. lipnja 2008. 95,01 eur / 715,82 kn, 04. srpnja 2008. 95,42 eur / 718,96 kn, 04. kolovoza 2008. 93,85 kn / 707,15 kn, 09. veljače 2009. 95,28 eur / 717,91 kn, 09. veljače 2009. 97,28 eur / 732,92 kn, 09. veljače 2009. 102,01 eur / 768,61 kn, 09. veljače 2009. 100,35 eur / 756,11 kn, 09. veljače 2009. 115,15 eur / 867,63 kn, 09. veljače 2009. 115,16 eur / 867,70 kn, 06. travnja 2009. 116,18 eur / 875,33 kn, 05. svibnja 2009. 113,72 eur / 856,83 kn, 05. lipnja 2009. 114,25 eur / 860,84 kn, 05. lipnja 2009. 112,60 eur / 848,40 kn, 06. srpnja 2009. 111,39 eur / 839,30 kn, 04. kolovoza 2009. 111,93 eur / 843,30 kn, 04. rujna 2009. 112,50 eur / 847,66 kn, 05. listopada 2009. 111,49 eur / 840,05 kn, 05. studenog 2009. 111,37 eur / 839,15 kn, 04. prosinca 2009. 112,44 eur / 847,17 kn, 05. siječnja 2010. 113,85 eur / 857,83 kn, 05. veljače 2010. 115,50 eur / 870,27 kn, 05. ožujka 2010. 115,05 eur / 866,87 kn, 06. travnja 2010. 117,43 eur / 884,75 kn, 05. svibnja 2010. 117,21 eur / 883,12 kn, 04. lipnja 2010. 118,78 eur / 894,92 kn, 04. kolovoza 2010. 124,92 eur / 941,19 kn, 05. listopada 2010. 122,64 eur / 924,06 kn, 06. prosinca 2010. 128,44 eur / 967,70 kn, 04. ožujka 2011. 128,26 eur / 966,38 kn, 05. travnja 2011. 125,01 eur / 941,91 kn, 20. travnja 2011. 130,78 eur / 985,34 kn, 20. travnja 2011. 120,70 eur / 909,40 kn, 20. travnja 2011. 118,45 eur / 892,49 kn, 20. travnja 2011. 119,29 eur / 898,79 kn, 20. travnja 2011. 116,65 eur / 878,92 kn, 05. srpnja 2011. 119,54 eur / 900,66 kn, 29. srpnja 2011. 127,99 eur / 964,35 kn, 29. srpnja 2011. 126,01 eur / 949,40 kn, 19. rujna 2011. 136,16 eur / 1.025,91 kn, 19. rujna 2011. 135,50 eur / 1.020,94 kn, 05. travnja 2012. 99,65 eur / 750,83 kn, 21. lipnja 2012. 99,92 eur / 752,88 kn, 21. lipnja 2012. 100,47 eur / 756,97 kn, 17. kolovoza 2012. 99,56 eur / 750,17 kn, 28. kolovoza 2012. 99,60 eur / 750,45 kn, 21. rujna 2012. 98,89 eur / 745,08 kn, 09. listopada 2012. 98,05 eur / 738,75 kn, 21. studenog 2012. 99,29 eur / 748,09 kn, 24. prosinca 2012. 98,77 eur / 744,21 kn, 25. siječnja 2013. 99,19 eur / 747,36 kn, 13. ožujka 2013. 97,63 eur / 735,63 kn, 13. ožujka 2013. 97,65 eur / 735,73 kn, 06. svibnja 2013. 99,04 eur / 746,21 kn, 11. srpnja 2013. 97,67 eur / 735,88 kn, 06. kolovoza 2013. 96,32 eur / 725,76 kn, 05. rujna 2013. 96,04 eur / 723,65 kn, 05. rujna 2013. 96,22 eur / 724,94 kn, 05. rujna 2013. 97,01 eur / 730,93 kn, 04. listopada 2013. 98,06 eur / 738,87 kn, 08. studenog 2013. 97,50 eur / 734,62 kn, 06. prosinca 2013. 98,14 eur / 739,44 kn, 08. siječnja 2014. 97,25 eur / 732,75 kn. Istim vještačenjem, kojim je izvršen i izračun preplate po predmetnom kreditu uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan isplate kredita, je utvrđeno da preplata po kreditu do 30. rujna 2015. iznosi ukupno 4.985,18 eur / 37.560,90 kn. Preplata po mjesecima je iznosila: 09. veljače 2009. 8,81 eur / 66,37 kn, 09. veljače 2009. 4,80 eur / 36,18 kn, 09. veljače 2009. 15,77 eur / 118,85 kn, 09. veljače 2009. 15,84 eur / 119,34 kn, 06. travnja 2009. 18,44 eur / 136,69 kn, 05. svibnja 2009. 12,77 eur / 96,18 kn, 05. lipnja 2009. 14,02 eur / 105,61 kn, 05. lipnja 2009. 10,42 eur / 78,49 kn, 06. srpnja 2009. 7,81 eur / 58,87 kn, 04. kolovoza 2009. 9,06 eur / 68,29 kn, 04. rujna 2009. 10,40 eur / 78,38 kn, 05. listopada 2009. 8,23 eur / 62,04 kn, 05. studenog 2009. 8,04 eur / 60,58 kn, 04. prosinca 2009. 10,49 eur / 79,05 kn, 05. siječnja 2010. 13,72 eur / 103,41 kn, 05. veljače 2010. 17,47 eur / 131,63 kn, 05. ožujka 2010. 16,54 eur / 124,65 kn, 06. travnja 2010. 21,90 eur / 165,00 kn, 05. svibnja 2010. 21,51 eur / 162,07 kn, 04. lipnja 2010. 25,11 eur / 189,18 kn, 04. kolovoza 2010. 38,89 eur / 293,05 kn, 05. listopada 2010. 33,93 eur / 255,62 kn, 06. prosinca 2010. 46,97 eur / 353,87 kn, 04. ožujka 2011. 46,68 eur / 351,72 kn, 05. travnja 2011. 39,55 eur / 298,00 kn, 20. travnja 2011. 52,55 eur / 395,96 kn, 20. travnja 2011. 62,27 eur / 469,19 kn, 20. travnja 2011. 56,75 eur / 427,57 kn, 20. travnja 2011. 59,01 eur / 444,59 kn, 20. travnja 2011. 52,48 eur / 395,40 kn, 05. srpnja 2011. 59,93 eur / 451,54 kn, 29. srpnja 2011. 81,52 eur / 614,22 kn, 29. srpnja 2011. 76,67 eur / 577,70 kn, 19. rujna 2011. 102,60 eur / 773,07 kn, 19. rujna 2011. 101,13 eur / 761,94 kn, 05. travnja 2012. 86,90 eur / 654,76 kn, 21. lipnja 2012. 88,11 eur / 663,84 kn, 21. lipnja 2012. 90,22 eur / 679,73 kn, 17. kolovoza 2012. 87,36 eur / 658,22 kn, 28. kolovoza 2012. 87,74 eur / 661,06 kn, 21. rujna 2012. 85,56 eur / 644,63 kn, 09. listopada 2012. 82,94 eur / 624,88 kn, 21. studenog 2012. 87,48 eur / 659,13 kn, 24. prosinca 2012. 85,95 eur / 647,60 kn, 25. siječnja 2013. 87,70 eur / 660,80 kn, 13. ožujka 2013. 82,59 eur / 622,28 kn, 13. ožujka 2013. 82,91 eur / 624,71 kn, 06. svibnja 2013. 88,01 eur / 663,10 kn, 17. srpnja 2013. 83,56 eur / 629,55 kn, 06. kolovoza 2013. 79,16 eur / 596,46 kn, 05. rujna 2013. 78,46 eur / 591,15 kn, 05. rujna 2013. 79,35 eur / 597,90 kn, 05. rujna 2013. 82,43 eur / 621,05 kn, 04. listopada 2013. 86,44 eur / 651,29 kn, 08. studenog 2013. 84,78 eur / 638,76 kn, 06. prosinca 2013. 87,36 eur / 658,18 kn, 08. siječnja 2014. 84,56 eur / 637,11 kn, 07. veljače 2014. 92,61 eur / 697,74 kn, 07. ožujka 2014. 94,57 eur / 712,51 kn, 07. travnja 2014. 91,95 eur / 692,78 kn, 07. svibnja 2014. 91,60 eur / 690,18 kn, 06. lipnja 2014. 90,22 eur / 679,78 kn, 07. srpnja 2014. 91,19 eur / 687,04 kn, 07. kolovoza 2014. 94,05 eur / 708,60 kn, 10. rujna 2014. 96,63 eur / 728,04 kn, 07. listopada 2014. 94,95 eur / 715,42 kn, 11. studenog 2014. 98,85 eur / 744,79 kn, 10. prosinca 2014. 99,08 eur / 753,27 kn, 09. siječnja 2015. 99,55 eur / 750,06 kn, 09. veljače 2015. 99,71 eur / 751,28 kn, 09. ožujka 2015. 99,71 eur / 751,27 kn, 09. travnja 2015. 99,71 eur / 751,28 kn, 08. svibnja 2015. 99,71 eur / 751,27 kn, 31. svibnja 2015. 99,71 eur / 751,28 kn, 30. lipnja 2015. 99,71 eur / 751,27 kn, 31. srpnja 2015. 99,71 eur / 751,27 kn, 08. rujna 2015. 99,71 eur / 751,28 kn.

Zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik bi, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO/05) bio dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio zbog povećanja kamatne stope i promjene tečaja.

Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te bi na stečeni novčani iznos, u smislu čl. 1115. ZOO-a/05 bio dužan platiti i zatezne kamate tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta, po stopi iz čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 i dr., dalje: ZOO/91) i čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.

Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu broj 356-122/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 16. veljače 2016. utvrđeno je da su pravni prednik tuženika, kao banka, tužitelj, kao korisnik kredita i založni dužnik i GB, kao sudužnik, navedenog dana sklopili aneks uz ugovor o kreditu (dalje: aneks), koji se odnosi na ugovor o kreditu, tzv. konverziju. Aneksom se regulira konverzija kredita denominiranog u kn s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kn s valutnom klauzulom EUR. Aneks je potvrđen dana 17. veljače 2016. kod Željka Krajine, javnog bilježnika u Umagu-Umago, pod brojem: OV-1553/16.

Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur sklapanjem aneksa izvršena je temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno sklopljenih dodataka, i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c t. 6. ZIDZOPK-a na način kako to nalaže zakon. Tzv. konverzija, odnosno, potpisivanje aneksa između stranaka nije od značaja za postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev, budući da se, niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti aneksom, izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, te ugovarale valutnu klauzulu.

Glavni motiv i ratio legis ZIDZOPK-a bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti eur. Dodatkom se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanje istog, odnosno, njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF / utuženi period, kao ni preplate zbog promjene tečaja, a do kojih preplata je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZOPK-a ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama. Kao što je rečeno, čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

Stoga, činjenica da su stranke sklopile aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u eur i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na utvrđenje da je tužitelju vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamatne stope, te razliku nastalu zbog promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Zato je valjalo utvrditi da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, te razlika između tečaja švicarskog franka na dan plaćanja anuiteta i na dan isplate kredita, te ukoliko postoji visinu istih, kao i da li je utvrđenom preplatom iz sklopljenog aneksa izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično.

Financijskim vještačenjem je utvrđeno sljedeće: 1. pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamate stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije više uplatio 7.468,95 eur, 2. pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatio 4.985,18 eur, 3. nepriznati iznos umanjene glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. iznosi 3.269,04 eur, pa je tuženik za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije, 4. tužitelj je sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom euro kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 534,22 eur na dan 30. rujna 2015. Rekapitulacijom, nakon uzetih iznosa iz t. 1. i 2. u obračun, obračuna zateznih kamata na svako pojedino potraživanje pod t. 1. i 2. do konverzije, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući i t. 3. i 4.), preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 21.095,91 eur, i to: 15.723,17 eur glavnice – preplate po kamati, valuti i razlici glavnice, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. do isplate, te 5.372,74 eur preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015. Konverzija je provedena sukladno odredbama ZIODZPK-a, te je na taj način matematički tužitelj izjednačen s jednakim kreditom podignutim s valutnom klauzulom u eur. U obzir su uzete sve uplate tužitelja, pa tako i oni iznosi koji su iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule, ali samo ako se gleda usporedba sa kreditom podignutim s valutnom klauzulom eur, ali ne i sa CHF kreditom s ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom. Posljedično, tuženik na ime obeštećenja, duguje tužitelju još iznose sukladno rekapitulaciji.

Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik, pak, u bitnom, navodi da je nalaz i mišljenje vještaka neodređeno i nejasno, obzirom da vještak ne obrazlaže način izračuna u istom. Tužitelj da eventualno ima pravo samo na onaj iznos preplate koji je umanjen za tzv. negativne razlike. Zadatak vještaka da je isključivo temeljen na prijedlogu tužitelja, odnosno izračun da je izvršen po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, čime da tužitelj ostvaruje dvostruku korist na štetu tuženika. Vještačenje da je trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa, koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj stopi ugovora o kreditu. Dakle, vještak da je pogriješio prilikom obračuna kamatne stope, te tečaja, posebno iz razloga jer da obračun nema osnovu u činjenicama iznesenim tijekom postupka, niti uporište u sudskoj praksi, niti u kakvom materijalnom propisu. Vještak da je izradio nalaz i mišljenje na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, te fiksnim tečajem, iako da su stranke sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te valutnom klauzulom u CHF. Tuženik zaključno navodi da ne osporava matematički izračun iz nalaza i mišljenja vještaka, ali da osporava zadatak koji je vještaku dan.

Vještaku je naloženo vještačenje sukladno ranije izraženom stavu o tome što predstavlja preplatu po redovnom kreditu zbog promjene kamatne stope i tečajnih razlika. Metoda izračuna koju je vještak primijenio je upravo metoda koja je bila potrebna za utvrđenje da li postoji razlika između plaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorene kamate, razlika između tečaja CHF na dan plaćanja anuiteta i na dan isplate kredita, kolika je visina istih, kao i je li utvrđenom preplatom iz sklopljenog aneksa izvršena restitucija u cijelosti ili samo djelomično, te je u skladu s naloženim mu vještačenjem, kao i čl. 171. i 172. ZOO-a. Nema osnove za umanjenje preplate za tzv. negativne razlike, iz razloga o kojima će biti govora u daljnjem tekstu, u dijelu u kojem će biti riječi o tuženikovom prigovoru radi prebijanja.

Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje jasnim, određenim, nepristranim, temeljitim i stručnim. Tužitelj prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, a tuženik ne osporava sam matematički izračun vještaka, već tek metodu koju je koristio, a koju sud, iz navedenih razloga prihvaća. Zbog navedenih razloga, sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.

Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

Kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora ili pojedine njegove odredbe zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedine njegove odredbe.

Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno okončan, u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu donošenjem odluke VTS-a posl. br. Pž-7124/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu donošenjem odluke istog suda posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od 5 godina. Shodno tome, nije nastupila zastara potraživanja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Kraj izloženog, novčani (kondemnatorni) tužbeni zahtjevi tužitelja su osnovani, s tim da, s obzirom da je bila provedena konverzija, zatezne kamate na utužene iznose teku od provedbe konverzije. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. II, IV i V dispozitiva presude.

Vezano za tuženikov prigovor radi prebijanja, eventualnim plaćanjem anuiteta po manjoj kamatnoj stopi od početne, odnosno, po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove, pa ne postoji niti njegova obveza vraćanja, shodno čemu, ni tražbina tuženika prema tužitelju koja bi se mogla prebijati u ovom postupku. Osim toga, za potraživanje tuženika zbog tzv. negativnih razlika ne postoji pravna osnova, jer je čl. 323. st. 2. ZOO-a/05 je propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog nišetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može imati tražbinu prema tužitelju. Zbog toga je odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

8. Obje su strane zatražile naknadu parničnih troškova.

Prema čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Prema st. 5. istog članka sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

Tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa mu je tuženik dužan naknaditi parnične troškove.

Tužitelju su, od zatraženih, priznati slijedeći parnični troškovi: za sastav odgovora na tužbu 200,00 eur (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na ročištu 15. travnja 2025. 200,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za sastav žalbe podnesene 30. travnja 2025. 250,00 eur (Tbr. 10. t. 1.), za sastav podneska od 04. prosinca 2025. 500,00 eur (Tbr. 8. t. 1.), za zastupanje na ročištu 13. siječnja 2026. 500,00 eur (Tbr. 9. t. 1.), za PDV na ove radnje 412,50 eur (Tbr. 46.), za sudsku pristojbu na tužbu 162,85 eur i za vještačenje 693,56 eur, ili ukupno 2.918,91 eur.

Nisu mu priznati troškovi sastava podneska od 14. studenog 2022., jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje ove parnice, budući da je sadržaj ovog podneska trebao iznijeti već u tužbi, za sastav koje su mu priznati troškovi. Shodno tome, nisu mu priznati ni troškovi PDV-a na ovu radnju.

Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripadaju i zatražene zatezne kamate na priznate troškove, tekuće od dana donošenja odluke do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a/05.

Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u t. VI dispozitiva presude.

Tuženik je uspio u ovoj parnici samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa mu tužitelj nije dužan naknaditi parnične troškove. Zato je odlučeno kao u t. VII dispozitiva presude.

U Poreču-Parenzo, 06. veljače 2026.

S u d a c:

Alen Barbić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud, kao drugostupanjski sud.

DNA:

1. tužitelju p.p.,

2. tuženiku p.p.

S u d a c: v.r.