Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-1902/2019-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicama Olgi Perović i dr., odvjetnicama u Umagu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima OD A Maceljski, Ć, Stanić & Partneri, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 12. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 06. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, da tužitelju ĆĐ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplati iznos u visini 17.692,03 EUR (slovima: sedamnaesttisućašestodevedesetdvaeuraitri centa), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 6.089,95 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje ZOO), u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu iznad dosuđenog zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška odbija.

III. Odbija se zahtjev tuženice da joj tužitelj naknadi parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je 18. travnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9012420080 (u nastavku: Ugovor) između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, koji je 26. travnja 2007. solemniziran kod javnog bilježnika Snježane Nazarević iz Buja, pod posl.br. OV-2915/07, a kojim Ugovorom je tuženica odobrila tužitelju potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.000,00 CHF, pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim Ugovorom. Odredbom članka 4. Ugovora da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,70% godišnje, koja kamatna stopa je sukladno odredbi istog članka predmetnog Ugovora bila ugovorena kao promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, pa je tom (internom i jednostranom) Odlukom, banka bila ovlaštena mijenjati ugovornu kamatnu stopu neovisno o ugovornoj volji i interesima tužitelja kao Korisnika kredita. Dakle, u vrijeme zaključenja Ugovora, tužitelj i tuženica nisu posebno i pojedinačno pregovarali o uvjetima i okolnostima koje mogu utjecati na promjenu kamatne stope, te Ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje, kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih otplatnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovornu kamatnu stopu, da je utvrđeno da je tuženica (banka) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (građanina), zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Tom odlukom da je dakle, pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista ugovorena kao promjenjiva jednostranom odlukom banke. Nadalje, odredba o redovnoj kamatnoj stopi da je temeljna ugovorna odredba ugovora o kreditu, jer je kamata cijena koju korisnik kredita plaća kreditoru za korištenja novčanog iznosa pozajmljenog od kreditora, dakle njome se određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika, te da stoga predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu (čl. 1065 ZOO/91; čl. 1021 ZOO/05). Zbog navedenog, odredba o kamati mora biti određena, odnosno odrediva u smislu čl. 46 i čl. 50 ZOO (čl. 269. st. 2. i 272 ZOO/05). Odredbom čl. 46. ZOO/91 (čl. 270. ZOO/05) da je propisano da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor da je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 50. st. ZOO/91 (čl. 272. st. 1. ZOO/05) da je dana definicija odredivog predmeta obveze (činidbe): Predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Iz navedenog da proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, ako on nije odrediv niti prema elementima sadržanima u ugovoru, niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane - vjerovnika (tužene banke). Ukazuje na odluku VSRH posl.br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. Ukazuje i na presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C- 26/13, prema kojoj članak 4. st. 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički već i suštinski razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da mora na transparentan način potrošaču biti objašnjeno «...funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze...”. Slijedom navedenog, ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženice, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, da uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema na raspolaganju nikakvih egzaktnih kriterija da bi to učinio. Tvrdi da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka i to na štetu potrošača, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženica da je u potpunosti izbjegla utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što da je suprotno odredbi članka 26 ZOO/91 odnosno članka 247. ZOO/05, koje propisuju da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, pri čemu su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, a kamate su cijena. Kao dodatnu okolnost od presudnog značaja za ocjenu da li odredba iz ugovora uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je potrebno uzeti činjenicu da je navedena odredba u Ugovor ušla na inicijativu banke, i to kao sadržaj standardnog/tipskog ugovora tuženice, na koju tužitelj nije mogao odnosno ne može utjecati, pri čemu nije sporno da niti u Ugovoru, a niti u općim uvjetima ugovaranja kredita, banke nisu utvrdile egzaktne parametre za promjenu kamatne stope, a niti metodu izračuna tih parametara. S obzirom da je s učinkom ex tune ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke, koja je sadržana u čl. 4. Ugovora, to da su bez pravnog učinka i sve nastavne odluke banke, ovdje tuženice, o promjeni kamatne stope, donesene tijekom trajanja kredita, sa istim pravnim učinkom. Odredbom čl. 1. predmetnog Ugovora, da je ugovoreno da banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti od 95.000,00 CHF-a prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene banke važećem na dan korištenja kredita, za namjenu - adaptacija stambenog objekta. Odredbom čl. 7. Ugovora da je ugovoreno trajanje kredita 18 (osamnaest) godina, a koji se otplaćuje u 216 (dvjestošesnaest) jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od po 652,59 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene banke na dan plaćanja, te 1. anuitetu od 30.04.2007. u kunskoj protuvrijednosti od 148,83 CHF, kao i zadnjem 216. anuitetu u iznosu kunske protuvrijednosti od 653,21 CHF kojim se kredit konačno otplaćuje 30. travnja 2025. Iz ranije spomenute presude Suda EU u predmetu C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2 Direktive 93/13, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički, već i suštinski razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a na temelju koje se prodajni tečaj za tu valutu primjenjuje na obračun rata otplate kredita ako se utvrdi da ta odredba predstavlja bitnu činidbu tog ugovora koja ga kao takva bitno određuje, tuženica je propustila tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora, utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj u vrijeme kada je ugovarao kredit da nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženica morala informirati tužitelja da su rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF, te moguće pojave tijekom otplate, koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tuženica da je osoba koja se profesionalno bavi djelatnošću plasiranja kredita, pa je kao ovlaštena bankarska ustanova raspolagala i posebnim informacijama o riziku kreditnih plasmana u stranoj valuti, o kojim informacijama je bila dužna upoznati i upozoriti drugu stranu - potencijalnog korisnika kreditne usluge koju nudi na tržištu. Međutim, tužitelj od strane tuženice, kao osobe koja je u obveznom odnosu dužna u ispunjavanju svoje obveze postupati s posebnom pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO/05), nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF, i to posebno: tužitelj nije bio upozoren da je daleko rizičnije ugovoriti valutnu klauzulu u CHF, nego valutnu klauzulu EUR, a to stoga što Hrvatska narodna banka štiti tečaj HRK u odnosu na tečaj EUR, dok ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF, nije bio upozoren da je CHF valuta koja se u hrvatskom monetarnom sustavu nalazi tek neznatno zastupljena (samo u tragovima), pa je utoliko veći i rizik ugovaranja kredita u valuti koja nije temelj domaćega monetarnog sustava, jer su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Tužitelj da se tek u vrijeme donošenja odluke o podnošenju ove tužbe upoznao s okolnošću kako je tuženica, kao i sve ostale poslovne banke u Hrvatskoj, bio upoznat s time da je Međunarodni monetarni fond (MMF) višekratno upozoravao sve EU banke, pa dakle i tuženicu, na realnu mogućnost ubrzanog rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO nakon uvođenja EURO-zone, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. O tome se detaljno govori i u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12. MMF da je upozoravao banke na trostruki rizik i to posebno na a) rizik aprecijacije CHF u odnosu na EUR, pa time posljedično i na HRK čiji tečaj HNB, u svrhu zaštite domaće valute, veže za tečaj EUR, b) rizik pasivnosti države koja ne čini dovoljno da spriječi ugovaranje takvih kredita, te konačno i na c) rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta u HRK. Time što je tuženica uz povećani tečaj naplaćivala i povećanu kamatnu stopu, dvostruko da je opteretila tužitelja izuzetno visokim iznosima anuiteta. Na dan iskorištenja kredita (18. travnja 2007.) da je srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tužene banke iznosio 1,00 CHF=4,513 HRK. Od početka otplate kredita pa nadalje, tečaj CHF da se stalno mijenjao na gore tj. povećavao, na datum 30. rujna 2015. da je dosegao odnos 1,00 CHF=6,99 HRK (povećanje od preko 50% u odnosu na početno ugovoreni), što da je imalo za posljedicu ubrzano i neočekivano povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja u kunama. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, jer banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te posl.br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja je obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke da je utvrđena: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Prema čl. 502.c ZPP-a ZZP, utvrđenja suda u odluci koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa, da obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke, te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, da ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj (4,513 HRK) i kamatnu stopu (4,70%), jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. S obzirom da su ništetne ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, te način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit do dana podnošenja tužbe preplatio za iznos koji će se utvrditi knjigovodstveno financijskim vještačenjem. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK), 14. prosinca 2015. da je sklopljen «Dodatak Ugovoru o kreditu br. 9012420080», kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita sa valutnom klauzulom u EUR. Istim aneksom da je na dan 30. rujna 2015. utvrđena preostala nedospjela glavnica kredita u iznosu od =38.650,64 EUR, te preplata u visini 6.947,68 EUR (=53.062,91 HRK), odnosno nedospjela glavnica kredita u iznosu od =38.150,67 EUR te preplata u visini 7.297,36 EUR (=55.733,59 HRK) na dan sklapanja Dodatka, a uslijed vršene otplate kredita u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja Dodatka 15. prosinca 2015. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što: sklapanjem Dodatka od 14. prosinca 2015. tužitelju nije u cijelosti podmiren dug, ništetnost nastupa po samom zakonu .i djeluje od samog trenutka sklapanja pravnog posla (ex tune), uz zakonom propisane posljedice utvrđenja ništetnosti, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti tada, kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (osim pod uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni). Tuženica da je ponudom konverzije formalno ispunila obvezu iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015, a kojim je propisano načelo konverzije kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Međutim, opisanim postupanjem, u postupu konvertiranja da nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je ista dodatno produbljena. Sud Europske unije je u presudi SĐ protiv Erste bank Hungary Zrt (C- 118/17 od 14. ožujka 2019), dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, da je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, da ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača (par. 41. i 43. Presude). Uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije, da je za zaključiti kako u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetnim Dodatkom ne samo da nije otklonjena posljedica nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli, već je utvrđen daleko veći iznos nedospjele glavnice na dan konverzije, nego što bi ista iznosila u slučaju kada bi se u obzir uzeo otplatni plan temeljem isplate kredita u iznosu od 428.735,00 HRK sa početnim anuitetom prema početnom otplatnom planu u kojem su tečaj i kamata ostali jednaki ugovorenima u Ugovoru broj 9012420080. Tužitelj je, kao osoba koja se ne bavi, niti u dovoljnoj mjeri poznaje problematiku izračunavanja strukture kreditnih parametara, kao i s njim povezanih iznosa anuiteta, u kojima su ukalkulirane veličine otplatnih iznosa glavnice kredita, dugovanih kamata i obračunatih naknada tuženici, u dobroj vjeri, smatrajući kako je tuženica postupila u potpunosti sukladno odredbama ZID ZPK, kao i svim drugim propisima u Republici Hrvatskoj koji se odnose na profesionalno korektno ugovaranje plasmana kredita, pristupio sklapanju «Dodatka Ugovoru o kreditu br. 9012420080» od 14. prosinca 2015., u kojem Dodatku je sukladno konverzijskom obračunu tuženice bilo izraženo (čl. 3) stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015., u visini od 38.650,64 EUR, odnosno 38.150,67 EUR na dan sklapanja Dodatka (čl. 6), koju se tužitelj obvezao podmiriti u 113 (stotrinaest) mjesečnih anuiteta, prema novom otplatnom planu denomlniranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, u roku do zaključno 30. travnja 2025. Međutim, kako je u tužbi već ranije obrazloženo, u sudskim postupcima koji su vođeni pred nadležnim sudovima RH, pravomoćno je utvrđeno i potvrđeno, a to nakon sklapanja i solemnizacije prethodno spomenuta dva aneksa između tužitelja i tuženice, kako je tuženica, jednako kao i većina drugih banaka u RH, u postupku ugovaranja kredita sa ugovorenom valutnom klauzulom u CHF i jednostrano promjenjivom kamatnom stopom tijekom anuitetske otplate tih kredita, postupala suprotno propisima, pa je slijedom toga utvrđena ništetnost ugovornih odredaba koje su se odnosile na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, kao i jednostrano promjenjive kamatne stope. Posljedično, niti konverzijski obračun koji je tuženica izrazila kao ponudu tužitelju, a nakon toga niti sadržaj ponuđena dva aneksa osnovnog ugovora o kreditu, da nisu predstavljali odraz pošteno i profesionalno korektno ugovorenog kreditnog odnosa između tužitelja i tuženice, jer su te isprave bile utemeljene na izračunu koji je protivan sudskom utvrđenju ništetnosti osnovne dvije ugovorne klauzule - one o ugovaranju kredita uz valutnu klauzulu u CHF, kao i one o ugovaranju kredita uz jednostrano pravo tuženice na promjenu ugovorne kamatne stope tijekom anuitetne otplate kredita, pa da se može reći da je donošenjem pravomoćnih presuda nadležnih hrvatskih sudova, silom obvezujuće sudske prakse došlo do bitno izmijenjenih okolnosti u odnosu na sadržaj ugovornog odnosa koji je uspostavljen između tužitelja i tuženice, sukladno prihvaćenoj ponudi na sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012420080, koji je uobličen, potpisan i solemniziran kao konačna ugovorna obveza tužitelja prema tuženici. U takvoj situaciji da se ima primijeniti čl. 369 i dr. Zakona o obveznim odnosima, te uskladiti sadržaj ugovornog odnosa između tužitelja i tuženice na način kojim se uvažava obvezujuća sudska praksa u odnosu na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih klauzula iz osnovnog ugovornog odnosa. Tužitelj tvrdi kako je prilikom sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012420080, uslijed nezakonitog postupanja tuženice, koja nezakonitost je naknadno potvrđena obvezujućom sudskom praksom, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na sljedeće okolnosti: nezakonitim postupanjem tuženice, tužitelj je tijekom trajanja kreditnog ugovornog odnosa zaduživan kod tuženice godišnjom kamatnom stopom koja se tijekom otplate predmetnog kredita neosnovano povećavala jednostranom odlukom tuženice, sa ugovorene visine od 4,70%, što je dodatno opteretilo dug tužitelja prema tuženici za iznos razlike u primjeni kreditne kamatne stope za cijeli period od početka otplate kredita pa do zakonom propisane konverzije, a opterećuje ga i nadalje; nezakonitom primjenom valutne klauzule ugovorene u CHF, uslijed koje primjene je od početka otplate kredita pa do izvršene prisilne konverzije 30. rujna 2015. obveza tužitelja povišena za svakodobnu promjenu odnosno povećanje službenog tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu HRK, uslijed čega je tužitelj bio zadužen i plaćao bitno veće iznose u kunskoj protuvrijednosti mjesečnih anuiteta utvrđenih u valuti CHF; nezakonito izvršenim obračunom zakonom propisane konverzije kredita u kune sa ugovorenom valutnom klauzulom u EUR (umjesto one u CHF), pri čemu je tuženica izračun duga tužitelja na dan konverzije 30. rujna 2015. učinila uz puno uračunavanje kamatnih obveza sukladno nezakonito povećanim kamatnim stopama tijekom otplate kredita, u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu od 4,70% godišnje; nezakonito izvršenim obračunom zakonom propisane konverzije kredita u kune sa ugovorenom valutnom klauzulom u EUR, pri čemu je tuženica otplaćeni dio kreditnih obveza svakodobno preračunavala uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF, te na taj način bitno umanjila dio već podmirenih obveza tužitelja iz osnove povrata kredita. Sve opisane povrede poštenog postupanja i korektnog profesionalnog odnosa prema tužitelju, tuženica da je svjesno počinila na način da je tužitelju ponudila konverziju kredita uz sklapanje i solemnizaciju Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012420080, sa sadržajem u kojem su sve posljedice nezakonitih obračuna iz točaka a) do d) u prethodnom stavku inkorporirane u utvrđenu obvezu tužitelja prema tuženici, pa je time tužitelj neosnovano zadužen novom kreditnom partijom sa stanjem kredita na dan 14. prosinca 2015. u iznosu od =38.150,67 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja, iako je njegova obveza prema tuženici trebala biti umanjena za: 1) razliku više obračunatih kamata tijekom povrata kredita u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatnu stopu u visini od 4,70% godišnje, 2) razliku više obračunatih i naplaćenih kunskih iznosa anuiteta, preračunatih na dan svakodobne uplate prema važećem srednjem tečaju tužene za CHF, u odnosu na tečaj koji je na dan sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu broj 9012420080 iznosio 1 CHF = 4,513 HRK. Spomenuti Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012420080 od 14. prosinca 2015. sadržajno dakle, da ne odgovara očekivanjima obje ugovorne stranke, kao niti naknadno nastalim okolnostima u vezi sa sudskim tumačenjem (ne)zakonitog postupanja tuženice u postupku odobrenja i realizacije kredita, što je potrebno ispraviti u ovom postupku, a nakon što sud službenim putem pribavi svu potrebnu dokumentaciju od tuženice, te naloži i provede relevantno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku. Nakon toga da će i tužitelj objektivno biti u mogućnosti precizirati svoj tužbeni zahtjev upravljen k izmjeni ugovornog odnosa između njega i tuženice, koji je u primjeni temeljem sklopljenog i solemniziranog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012420080, jer tužitelj trpi objektivnu štetu zbog nezakonitog postupanja tuženice tijekom trajanja cijelog predmetnog kreditnog odnosa, a koja šteta nije sanirana sklapanjem spomenutog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012420080, već je naprotiv još i produbljena u postupku neosnovanog i nezakonitog izračunavanja visine kreditne obveze tužitelja na dan 30. rujna 2015., odnosno nastavno na dan 14. prosinca 2015. Također navodi da se prije pokretanja parničnog postupka tužitelj obratio tuženici radi pribave dokumentacije koja je potrebna za utvrđenje visine tužbenog zahtjeva, ali da istu do dana podnošenja tužbe nije zaprimio, pa sukladno odredbama čl. 186.b ZPP-a predlaže donošenje rješenja kojim će se tuženici naložiti da dostavi dokumentaciju koju tužitelj navodi u tužbi. Nakon dostave zatražene dokumentacije predlaže donošenje presude kojom će se naložiti tuženici da tužitelju isplati na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini 4,70% godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. neutvrđeni novčani iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća (pri čemu će visinu novčane obveze tuženice tužitelj odrediti po dostavi potrebnih podataka za potpuno utvrđenje novčane tražbine – glavnice i tijeka zateznih kamata) (toč. I. tužbenog zahtjeva); kojom će se naložiti tuženici da tužitelju isplati na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF za cijeli period od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. neutvrđeni novčani iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća (pri čemu će visinu novčane obveze tuženice tužitelj odrediti po dostavi potrebnih podataka za potpuno utvrđenje novčane tražbine – glavnice i tijeka zateznih kamata) (toč. II. tužbenog zahtjeva); kojom će se izmijeniti članak treći "Dodatka Ugovora o kreditu broj 9012420080" od 14. prosinca 2015., na način da se u njezinom sadržaju umjesto iznosa 38.650,64 eura utvrđuje neutvrđeni novčani iznos u eurima, te se posljedično tome nastavno usklađuju svi iznosi koji su sadržani u odredbama članka trećeg do članka šestog "Dodatka Ugovora o kreditu broj 9012420080" od 14. prosinca 2015. (a koji iznos će tužitelj precizirati po provedenom financijskom vještačenju) (toč. III. tužbenog zahtjeva); kojom će se naložiti tuženici da sukladno izmjeni "Dodatka Ugovora o kreditu broj 9012420080" od 14. prosinca 2015., opisanoj u toč. III. tužbenog zahtjeva izradi i dostavi tužitelju novi Anuitetni plan otplate, kao sastavni dio kreditnog iznosa s utvrđenom visinom anuiteta kao i rokovima dospijeća, kojima se u punoj mjeri uvažava izmjena visine novčanog iznosa ukupnog zaduženja Korisnika kredita, utvrđena u toč. III. tužbenog zahtjeva, sve u roku 15 dana (toč. IV. tužbenog zahtjeva, te potražuje i parnični trošak (toč. V. tužbenog zahtjeva).

2. Ovosudnim rješenjem posl. br. 30 P-1902/19-16 od 12. travnja 2023. naloženo je tuženici da dostavi sudu isprave kako to tužitelj predlaže u tužbi, nakon čega je, a po dostavi zatraženih isprava uz podnesak tuženice od 21. travnja 2023. tužitelj ovosudnim rješenjem posl. br. P-1902/2019-18 od 08. rujna 2023. pozvan da u roku 30 dana određeno postavi tužbeni zahtjev iz tužbe, uz upozorenje da će se u protivnom smatrati da je tužba povučena.

3. Podneskom od 24. listopada 2023. (str. 440-444) tužitelj je određeno postavio tužbeni zahtjev, pa tako potražuje na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 4,70 % godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita pa do dana 31. prosinca 2013., te na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do dana 30. rujna 2015., iznos od ukupno 15.132,02 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana dospijeća do isplate (toč. I. tužbenog zahtjeva); izmjenu odredbe članka trećeg "Dodatka Ugovora o kreditu broj 9012420080" od 14. prosinca 2015., na način da se u njezinom sadržaju umjesto iznosa 38.650,64 eura utvrđuje iznos u visini 37.874,35 eura, te se posljedično tome nastavno usklađuju svi iznosi koji su sadržani u odredbama članka trećeg do članka šestog "Dodatka Ugovora o kreditu broj 9012420080" od 14. prosinca 2015. (toč. II. tužbenog zahtjeva); kojom će se naložiti tuženici da sukladno izmjeni "Dodatka Ugovora o kreditu broj 9012420080" od 14. prosinca 2015., opisanoj u toč. III. tužbenog zahtjeva izradi i dostavi tužitelju novi Anuitetni plan otplate, kao sastavni dio kreditnog iznosa s utvrđenom visinom anuiteta kao i rokovima dospijeća, kojima se u punoj mjeri uvažava izmjena visine novčanog iznosa ukupnog zaduženja Korisnika kredita, utvrđena u toč. III. tužbenog zahtjeva, sve u roku 15 dana (toč. III. tužbenog zahtjeva, te potražuje i parnični trošak (toč. IV. tužbenog zahtjeva).

4. U podnesku od 19. studenog 2024. (str. 452-454) tužitelj je vezano za toč. I. tužbenog zahtjeva isti ispravio na način da je naveo tijek zakonskih zateznih kamata na pojedine novčane iznose naznačivši iznose od kada teku kamate (dan dospijeća).

5. U svom odgovoru na tužbu tuženica je navela kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe, budući je s tuženicom sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: ZID ZPK). Podredno, u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva te ističe da je tužba i tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti. Navedeni stav tuženice da je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) u svojem rješenju poslovni broj Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024., a kojim zauzima stav kako potrošač koji je sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, ovdje tužitelj, po osnovi ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više nema pravo na povrat navodno više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu odredbe čl. 19.c ZID ZPK. Pored navedenog, VSRH u navedenom rješenju da pojašnjava kako je ZID ZPK lex specialis u odnosu na opće odredbe Zakona o obveznim odnosima, kao i odredbe o utvrđenju ništetnosti propisane Zakonom o zaštiti potrošača, stoga pred takvim odredbama ZID ZPK da ima prednost u primjeni. Slijedom navedenog, a obzirom je u konkretnom slučaju konverzija kredita provedena sukladno ZID ZPK, što tužitelj niti ne spori, da je jasno da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan. Tužitelj tužbenim zahtjevom da traži isplatu iznosa 15.132,02 EUR, a koji iznos, prema stavu tužitelja, predstavlja iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu u CHF uslijed promjena tečaja te promjena kamatne stope koje su se događale za vrijeme otplate kredit, kao i isplatu nedospjele glavnice kredita. Što se tiče načina izračuna utuženog iznosa odnosno navodne preplate, tužitelj smatra da bi se preplata trebala izračunati po inicijalnom tečaju. Osim navedenog, tužitelj u toč. II i III da predlaže izmjenu odredaba Dodatka Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) te izradu novog anuitetnog plana otplate. Međutim, tužitelj u tužbi ničime ne obrazlaže iz kojeg razloga i na čemu temelji tako postavljeni tužbeni zahtjev. Upravno suprotno stajalištu tužitelja o osnovanosti zahtjeva za izmjenu Dodatka, tuženica ističe kako je VSRH na sjednici vijeća održanoj 04. ožujka 2020. u rješenju posl. br. Gos 1/2019-36, zauzeo stav da je sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Obzirom je predmetni Dodatak sklopljen sukladno ZID ZPK, isti da predstavlja valjanu pravnu osnovu stoga da nema mjesta izmjenama predmetnog Dodatka kako to predlaže tužitelj. U razdoblju između 2004. i 2008. godine banke da u Republici Hrvatskoj odobravale su kredite denominirane u CHF i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te su takvi krediti u vrijeme sklapanja ugovora bili povoljni za korisnike kredita. No, zbog porasta tečaja i kamatne stope na CHF da je intervenirao zakonodavac donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. s ciljem uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana. Svrha navedenog zakona je izjednačiti položaj dužnika iz kredita u CHF s položajem u kojem bi bili da su njihovi krediti od početka bili denominirani u eurima (ili denominirani u HRK s valutnom klauzulom u eurima). Odražavajući ovu osnovnu svrhu, zakon da predviđa detaljan mehanizam konverzije. Člankom 19. c. ZID ZPK-a da je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: i. Iznos početne glavnice kredita u CHF se konvertira u eure ili kredite denominirane u HRK s valutnom klauzulom u eurima, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita dužnicima. Ovaj tečaj je jednak tečaju koji su vjerovnici primjenjivali na taj datum na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima ili vezane uz eure. ii. Umjesto početno ugovorene kamatne stope za kredite u CHF, kamatna stopa za konvertirane kredite jednaka je kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite denominirane ili vezane uz euro na datum sklapanja ugovora o kreditu; iii. Početno utvrđen otplatni plan kredita se mijenja novim planom izračunatim u skladu s načelima gore navedenim u (i) i (ii). Novi otplatni plan je osnovica za obračun novih obroka u eurima (ili vezanih uz eure), uzimajući u obzir sve potrebne izmjene uvjeta (npr. promjene kamatnih stopa) kako bi se to odrazilo u kreditima denominiranim u eurima ili vezanim uz euro; iv. Iznosi koje je dužnik već uplatio prema starom otplatnom planu se konvertiraju u eure (ili u HRK s valutnom klauzulom vezanom uz eure) po tečaju primjenjivom na datum uplate svakog obroka, koji je vjerovnik primijenio na taj datum na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima ili vezane uz euro; v. Ako je ukupan konvertirani iznos koji je dužnik uplatio (tj. iznos naveden u točki iv.) veći od ukupnog iznosa konvertiranih obroka obračunatog temeljem novog otplatnog plana navedenog gore pod (iii), ovaj iznos će se smatrati “preplatom”. Ovisno o iznosu ove preplate, s istom se postupa kako slijedi: - Ako iznos preplate ne prelazi zbroj konvertiranih obroka preostalih na dan 30. rujna 2015. prema novom otplatnom planu, preplata se koristi za namirenje takvih budućih obroka, s time da se samo 50% svakog budućeg obroka može namiriti korištenjem preplate dok se preplata u cijelosti ne iskoristi; ako iznos preplate prelazi 50% ukupnog zbroja ovih budućih konvertiranih obroka, vjerovnik i dužnik sporazumom utvrđuju način korištenja ovog iznosa koji prelazi 50%; - Ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj konvertiranih obroka preostalih na dan 30. rujna 2015. prema novom otplatnom planu, vjerovnik vraća takvu preplatu dužniku u roku od 60 dana od datuma na koji je dužnik prihvatio konverziju; vi. Ako je ukupan iznos koji je platio dužnik (obračunat u skladu s gore navedenim pod točkom iv.) manji od ukupnog iznosa obroka iz novog otplatnog plana, razliku će dužnik namiriti sukladno sporazumu između vjerovnika i dužnika, a dužnik će nastaviti plaćati obroke prema novom otplatnom planu; vii. Iznos nove preostale glavnice je razlika između novog otplatnog plana i već plaćenih iznosa obračunatih kako je navedeno pod točkom iv.; iznos preplate se ne može koristiti za umanjenje preostale neotplaćene glavnice, a razlika navedena gore pod točkom vi. se namiruje sukladno sporazumu vjerovnika i dužnika. viii. Učinak konverzije utvrdi kao razlika stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona te iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka. Nakon stupanja na snagu ZID ZPK te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ovdje tužitelja, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila. U ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno Dodatkom sklopljenim u skladu s tim Zakonom. Slijedom navedenog, tuženica ističe kako je bitna činjenica za odlučivanje u ovom sporu činjenica da je tužitelj prihvatio konverziju kredita izvršenu od strane tuženice sukladno prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu. Dalje ukazuje na relevantne odredbe predmetnog Dodatka iz kojih jasno proizlazi da je tužitelj već restituiran te da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti. U članku 1. navedeno je da Ugovorne strane suglasno konstatiraju da se Dodatak sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015). Člankom 2. navedeno je da Ugovorne strane suglasno utvrđuju da je Korisnik kredita prihvatio Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine izračunatim sukladno članku 19.c. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i Izvod otvorenih stavaka po kreditu koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. godine. U članku 3. Ugovorne strane suglasno su utvrdile koliko, nakon učinjene konverzije, iznosi preostala neotplaćena (nedospjela) glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. godine, a koji iznos je iskazan u eurima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke. Člankom 5. Ugovorne strane suglasno su utvrdile ukupni iznos preplate, te da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća Korisnik kredita. U članku 6. Dodatka utvrđeno je u koliko mjesečnih anuiteta je Korisnik kredita obvezan isplatiti preostali iznos neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita uvećano za kamatu, a prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom i klauzulom u EUR, koji je Banka, pri sklapanju Dodatka uručila Korisniku kredita. Također je utvrđen iznos mjesečnog anuiteta iskazanog u EUR plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Iznos anuiteta iz prethodnog stavka obračunat je primjenom kamatne stope važeće na dan sklapanja Dodatka. U slučaju promjene kamatne stope sukladno uvjetima promjenjivosti iz članka sedmog ovog Dodatka, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. U članku 7. kroz čak ukupno 10 odredbi je na detaljan način opisan način promjene kamatne stope. (stavci 7.1. do 7.10.), te je u odredbi 7.11. tužitelj izjavio da je upoznat 6 s rizicima moguće promjene kamatne stope odnosno parametrima promjenjivosti kamatne stope. Tuženica naglašava kako je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije. Sklapanjem i izvršavanjem navedenog Dodatka, tužitelj da je izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u navedenom Dodatku. Nadalje, ističe kako je u potpunosti informirala tužitelja o svim parametrima konverzije. Naime, za potrebe provjere izračuna konverzije tuženica da je sukladno čl. 19d ZID ZPK izradila kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji kalkulator uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije sukladno članku 19.c ZID ZPK, te ga je učinila dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, pa tako i tužitelju, a kojem kalkulatoru je svaki potrošač mogao pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja. Za potrebe provjere izračuna konverzije tuženica da je svim potrošačima omogućila pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, povijesnom pregledu odluka o kamatnim stopama, povijesnom pregledu dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici da je sukladno zakonskoj obvezi pribavila mišljenje ovlaštenog revizora da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona, te je takvo mišljenje objavila na svojim mrežnim stranicama u zakonom propisanom roku. Ponovno ističe kako je tužitelj već restituiran nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit u CHF konvertiran u kredit u EUR sukladno odredbama ZID ZPK. Dakle, u odnos između tužitelja i tuženice da je intervenirao zakonodavac upravo u svrhu restitucije tužitelja kao potrošača. Intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama čl. 19.b, 19.c ZIDZPK. Tužitelj da nije bio obvezan prihvatiti konverziju i sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, nego je imao izbora da li će prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka koji se odnosio na konverziju. Primijenjena metodologija koju je koristila tuženica pri konverziji kredita da je određena odredbama čl. 19.b i 19.c. ZIDZPK, tako da kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak prihvatio je promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na valutu EUR. Tužitelj je dakle prihvatio promjene kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile, dakle nije bilo neizvjesnosti za period koji je već prošao. Stoga da je posve jasno kako su iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom već obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak. Tuženica da je sve uplate tužitelja evidentirala i preračunala u valutu EUR. Dakle, zatraženi iznosi obuhvaćeni su u novim obračunima i novim otplatnim planovima. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj izgubila bi se svrha intervencije zakonodavca, a kojoj intervenciji je cilj upravo zaštita potrošača. Ispalo bi da se ZID ZPK zaobilazi odnosno da se uopće ne primjenjuje. Ukoliko je navedenim zakonom decidirano propisana metodologija po kojoj se potrošači koji su imali kredite u CHF trebaju obeštetiti i ukoliko je tuženica primijenila taj zakon i ukoliko je tužitelj prihvatio metodologiju utvrđenu tim zakonom, nejasno je zašto sada tužitelj ustaje sa tužbenim zahtjevom sa potpuno drugačijom metodologijom koja uopće nije propisana, a u trenutku podnošenja tužbe postoji zakon koji propisuje metodologiju izračuna preplate i način korištenja preplate. Dakle, tužitelj je kroz konverziju restituiran na jedan način i to na zakonom propisan način, a sada tužbom traži restituciju na potpuno drugi način. Jednako tako, ističe kako je iz samog obrazloženja konačnog prijedloga ZID ZPK da je jasno da zbog znatne aprecijacije tečaja CHF i porasta kamatnih stopa na CHF te značajno manje aprecijacije tečaja EUR, kao i pada kamatnih stopa na kredite EUR, donesena odluka o zakonskom rješenju kako bi se korisnici kredita u CHF izjednačili s korisnicima kredita u EUR. Sukladno tome, prihvaćanje tužbenog zahtjeva na način kako ga je postavio tužitelj bi zapravo predstavljalo dvostruku naplatu. Povrat učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF u slučaju kada se radi o konvertiranom kreditu da bi bio moguć samo u slučaju ništetnosti konverzije, npr. u slučaju ugovaranja korištenja učinjenih plaćanja suprotno prisilnim odredbama ZID ZPK o konverziji. Ništetnost konverzije učinjene u skladu sa zakonom da je teško zamisliti imajući u vidu jasna pravila o konverziji i cilj koji se tim pravilima postiže, a to je - sprečavanje dvostrukog obeštećenja na teret jedne od ugovornih strana i uspostava ravnopravnosti između ugovornih strana. Kako se u predmetnom slučaju tužitelj odlučio na konverziju, da je potrebno ocijeniti je li ugovorena konverzija izvršena u skladu sa strogim zakonskim pravilima o konverziji. Pri tome da je jedino potrebno utvrditi je li izračun konverzije izvršen upravo primjenom tečaja koji je ZID ZPK naložio. Slijedom navedenog, protivi se financijskom vještačenju predloženom od strane tužitelja i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj u postupku obeštećen provedenom konverzijom pa nema niti osnova za postavljanje tužbenog zahtjeva. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) da je u obrazloženju rješenja posl.br. Gos 1/2019. od 04. ožujka 2019. zauzeo jasan stav da korisnici konvertiranih kredita, odnosno oni korisnici konvertiranih kredita čija je konverzija izvršena sukladno ZID ZPK nemaju pravna interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredaba o valuti, stoga ponavlja kako je nepotrebno i neekonomično provoditi financijsko vještačenje. Međutim u slučaju da sud ipak dodijeli zadatak vještaku, predlaže da vještak uzme u obzir preplatu utvrđenu Dodatkom ugovora o kreditu, kao i eventualno utvrđene negativne vrijednosti, odnosno razdobalja primjene manjeg tečaja za CHF od tečaja koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Dodatno ukazuje na pravno shvaćanje VSRH izraženo u rješenju broj: Rev 1277/2022 od 08. ožujka 2023. Isto tako, da treba imati na umu da je prema ZID ZPK korisnicima kredita (potrošačima) pa tako i tužitelju, ostavljeno na volju da u roku od 30 dana prihvate ili ne prihvate izračun konverzije i ponudu za sklapanje novog ugovora o kreditu pa su se odlučili na otplatu anuiteta (u koje je uračunana i kamata) prema postojećim ugovorenim uvjetima. Stoga da se ne može reći da o tome nije pregovaralo, odnosno da im je nametnuto nešto s čim nisu bili upoznati. S obzirom na sve naprijed navedeno, budući se pravomoćne presude VTS RH (43 Pž7129/13 od 13. lipnja 2014. i 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.) odnose isključivo na ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, proizlazi da te presude nemaju nikakav učinak na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF nego uz EUR. Prema tome, tužitelj evidentno da nema pravni interes za podnošenje ove tužbe jer je ravnoteža ugovornih stranaka uspostavljena sklapanjem navedenog Dodatka koji predstavlja novu pravnu osnovu. Svako suprotno tumačenje predstavljalo bi dvostruku naplatu istog duga. Nadalje, odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava podnesenog od Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019. u sjednici vijeća održanoj 04. ožujka 2020. CSRH da je donio rješenje posl. br. Gos 1/2019-36 u kojem je iznio stav da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Osime toga VSRH, kako jasno proizlazi iz obrazloženju rješenja posl. br. Gos 1/2019 od 04. ožujka 2020. da je dodatno pojasnio svoj stav iznesen u ranijoj odluci posl. br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.. Dakle, prema iznesenom stavu VSRH, pravni interes za utvrđivanje ništetnosti imali bi samo oni korisnici konvertiranih kredita: a) kod kojih konverzija nije bila provedena u skladu s obvezujućim odredbama ZID ZPK, odnosno ako Dodatak ugovora o kreditu nije sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, te b) kod kojih razlog eventualne nevaljanosti ugovora izvire iz općeg obveznog uređenja, odnosno iz općih pravila obveznog prava, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost). Argumentum a contrario, iz navedenog stava VSRH proizlazi da ostali korisnici konvertiranih kredita, odnosno oni korisnici konvertiranih kredita kod kojih je konverzija provedena sukladno prisilnim propisima ZID ZPK te oni kod kojih razlog eventualne nevaljanosti ne izvire iz općih odredaba obveznog prava, nemaju pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF. S navedenim u vezi tuženica se poziva i na Zaključak Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu o zauzetom pravnom shvaćanju na sjednici održanoj 07. lipnja 2023. godine u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu u kojima je ugovorena glavnica kredita vezana za valutu švicarski franak. Dalje, čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača da je propisano kako je, u smislu tog zakona,“1. Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.“ Međutim, tužitelj da nije dokazao ima li isti uopće svojstvo potrošača sukladno navedenoj zakonskoj odredbi slijedom čega da se ne može pozivati na propise o zaštiti potrošača, kao niti na presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa budući se iste presude odnose isključivo na potrošačke sporove, a tužitelj upravo na istima temelji svoj tužbeni zahtjev. Pri ocjeni imali li tužitelj svojstvo potrošača da je mjerodavan kriterij svrhe za koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (Županijski sud u Zagrebu, 14. srpnja 2021. posl. br. Gž-1840/2021). Jednako tako, tužitelj u tužbi da nije dokazao da je upravo on taj koji je vršio uplate, odnosno sva plaćanja po ugovoru o kreditu, odnosno da je dio njegove imovine prešao u imovinu tuženice te da bi tuženica upravo tužitelju bila dužna vratiti stečeno bez osnove. Kako je sukladno članku 111. Zakona o obveznim odnosnima tuženica stečeno bez osnove dužna vratiti samo onoj osobi od koje je to stekla to da nije dokazano da bi to bio upravo tužitelj. U odnosu na valutnu klauzulu ističe kako u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke, 80% ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kako je postavljen u ovoj parnici zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje u tekstu: ZOO) nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna - kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80% svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju. Nesporno da je da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženice u cijelosti da su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke, ovdje tuženice i korisnika kredita (tužitelja). Osim toga, u ugovoru o kreditu da se ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama. Naime, u ugovoru da jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica da je uvezana uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada da nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. ZOO-a, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisano odredbom čl. 21. ZOO-a. Naime, budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Također, ukazuje na odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009., te odluku VSRH Rev 1990/91. Nadalje, da je nesporno da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala, niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka, budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Jednako tako, ističe kako su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, da se o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste odredbe nisu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Isto potvrđuje i činjenica da je ugovor o kreditu u CHF solemniziran od strane javnog bilježnika, a koji javni bilježnik je postupio sukladno odredbama članaka 57. – 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine br. 78/1993, 29/1994, 162/1998) te je iz istog razloga jasno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama te kako je na iste pristao budući je u cijelosti razumio sadržaj i posljedice odredaba ugovora, a bez obzira na navedeno, tužitelj iste te odredbe sada smatra spornima. Stoga još jednom naglašava kako je predočio tužitelju sve relevantne informacije prilikom sklapanja ugovora o kreditu pa tako i informirao tužitelja o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF u onoj mjeri u kojoj je to i samoj tuženici u tom trenutku bilo poznato te kako je tužitelj u konačnici donio odluku da želi sklopiti ugovor o kreditu sa svim njegovim odredbama. Dakle, nedvojbeno je kako je tužitelj bio upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći ugovaranjem valutne klauzule. U prilog svemu navedenom govori i činjenica kako se radilo o ugovoru o kreditu sklopljenom na dulji vremenski period, konkretno na vremenski period od 18 godina te kako nije ni životno ni logično ni uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja. Slijedom navedenog, da je jasno kako nema osnove da se tužitelju pruži zaštita na način kako to isti predmetnom tužbom zahtijeva to se tužbeni zahtjev očituje neosnovanim u cijelosti. Završno, ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje. Ukazuje na odluku VSRH u predmetu Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., te na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. S obzirom da su se u praksi pojavljivale dvojbe u vezi s odlukom Rev- 2245/2017-2 te zauzetim pravnim shvaćanjem, VSRH da je donio objedinjeno pravno shvaćanje na prvoj sjednici Građanskog odjela VSRH (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. (dalje u tekstu: objedinjeno pravno shvaćanje), o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, kojim objedinjenim pravnim shvaćanjem je zauzeo stajalište kako shvaćanje VSRH izraženo u odluci Rev-2245/2017-2 i zauzeto pravno shvaćanje VSRH br. Su- IV47/2020-2 od dana 30. siječnja 2020. godine, nisu uzajamno proturječna, već naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju. Tako zaključak objedinjenog pravnog shvaćanja VSRH u toč. 4. glasi cit.: “Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite” Nastavno na objedinjeno pravno shvaćanje VSRH, tuženica naglašava kako je odredbom čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, dalje u tekstu: ZOO) određeno kad zastara počinje teći: „Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, …“ , dok je odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a određeno kada se duguju zatezne kamate: „Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.“. Dakle, opće pravilo je da zastara počinje teći prvi dan poslije dana kada je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje, odnosno prvi dan nakon dospijeća. Prema tome, budući je VSRH objedinjenim pravnim shvaćanjem odredio kao dan početka tijeka zastare dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, nedvojbeno da je da je time ujedno odredio kako je u tom trenutku nastupilo i dospijeće. Dodatno, obzirom na protek više od tri godine od njihova dospijeća, u skladu s odredbom čl. 226. ZOO-a, tuženica ističe kako je nastupila zastara potraživanja zakonskih kamata na preplaćene iznose koji su posljedica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli. Slijedom svega navedenog, predlaže se odbaciti tužbu, podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženici nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.

6. U podnesku od 12. veljače 2025. (str. 477-571) tužitelj tvrdi da se tuženica neosnovano poziva na rješenje VSRH Rev-1359/2019-3 od 17. rujna 2024., jer tim rješenjem da nije riješeno pitanje prava potrošača koji su proveli konverziju kredita zahtijevati povrat iznosa koje su banci isplatili na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Ukazuje na odluku VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 08. studenog 2022., te na izdvojeno mišljenje sutkinje Viktorije Lovrić u odluci Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. Ukazuje i na odluke Županijskih sudova koje slijede te odluke, te ukazuje da Provedenom konverzijom tužitelj nije doveden u takvu činjeničnu i pravnu situaciju u kojoj bi bio da osnovnim ugovorom o kreditu nisu bile ugovorene ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli CHF. Tužitelj kao potrošač da se sklopljenom konverzoijom nije odrekao prava zahtijevati obeštećenje niti je svrha konverzije bila obeštetiti potrošače. U vrijeme konverzije valutna klauzula CHF da nije bila utvrđena ništetnom, dapače, u navedenom razdoblju taj dio kolektivne tužbe da je bio odbijen. Stoga, da je tužitelj pristao na konverziju samo i jedno iz razloga što je istekao rok na koji je bio fiksiran tečaj CHF-a, što je značilo da će tečaj CHF ponovno početi nekontrolirano rasti i time utjecati na visini njegovih anuiteta. Tužitelju da nije dana mogućnost da konverziju prihvati samo u odnosu na promjenu valute u EUR, a da kamate ostanu one koje je ugovorio osnovnim ugovorom o kreditu u dijelu u kojem nisu utvrđene ništetnima. Dapače, tužitelj je da je morao pristati na primjenu kamatnih stopa koje je banka primjenjivala na EUR kredite a koje su bile i do 3 postotna poena više od onih koje je tužitelj ugovorio, a uslijed koje visine kamatnih stopa tužitelj, kao uostalom svi potrošači u istom položaju, nije niti bio kreditno sposoban uzeti kredit u valuti EUR, već onaj u valuti CHF. Pri tome, kamatne stope koje je banka primijenila u postupku konverzije, a koje da je primjenjivala u EUR kreditima, da su se mijenjale na istovjetan način na koji su se mijenjale kamatne stope u CHF kreditima – jednosranim odlukama banke. Dakle jedna ništena odredba o načinu promjene kamatne stope, zamijenjena je drugom ništetnom odredbom, a da je pri tome potrošaču oduzeta mogućnost isticati takvu ništetnost jer je potpisom konverzije znao koje kamate će se primjenjivati, no s jedne strane na njihovu visinu nije mogao nikako utjecati, a s druge strane morao ih je prihvatiti kako bi se zaštitio od budućeg ''divljanja'' tečaja CHF-a. Tvrditi sada, da je u vrijeme konverzije tužitelj dao informirani, pa čak i prešutni (kako do navodi VSRH u odluci na koju se tuženica poziva) pristanak kojim odustaje od svojeg potraživanja na ime ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer da konverzijom uspostavljena stvarna ravnoteža između prava i obveza potrošača i banaka - da nema veze sa pravnom i životnom logikom, a napose da nema veze s moralom i poštenjem. Konverzijom da je potrošač gurnut u kreditni odnos po puno nepovoljnijim uvjetima od onih na koje je pristao sklapanjem osnovnog ugovora kreditu, a koji konvertirani ugovor o kreditu apsolutno nikada ne bi sklopio da je znao: da će valutna klauzula CHF biti utvrđena ništetnom; da će sudovi interpretirati zakon o konverziji na način koji će ih dovesti u (ponovo) nepovoljniji položaj od onoga u kojem bi bili da konverziju nisu proveli. Potrošač da je time dvostruko prevaren, prvi puta od strane banaka prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a potom od strane sudova interpretacijom zakona o konverziji na način da je on odustao od svih prava koje bi imao na osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, iako je taj zakon i sama konverzija bila prezentirana potrošačima kao mjera za zaštitu njihovih interesa. Nisu konverzijom zaštićeni interesi potrošača, već isključivo banaka jer su krediti u CHF pretvoreni u kredite u valuti EUR, a tečaj EUR je bio gotovo jednak najvišem tečaju CHF, a to još i uz primjenu kamata koje su za svo vrijeme trajanje kredita bile znatno više od najviših kamata koje su banke jednostranom odlukom mijenjale u CHF kreditima. Da je svrha konverzije bila obeštetiti potrošače, tada potrošači koji su sklopili konverziju ne bi bili u nejednakom položaju u odnosu na potrošače koji nisu sklopili konverziju, a koji ostvaruju puno pravo na povrat svih preplaćenih iznosa na ime ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Drugim riječima, da je svrha konverzije bila obeštećenje potrošača, tada bi sklapanje konverzije imalo značenje udovoljenju tužbenog zahtjeva potrošača kojim zahtjeva isplatu preplaćenih iznosa na ime ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. No, u jednoj od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu S protiv Republike Hrvatske od 01. rujna 2022. Europski sud za ljudska prava da je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu" . Dakle, Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Da bi bilo govora da je potrošač, konkretno tužitelj, sklopljenom konverzijom u cijelosti obeštećen (jer da je to bio smisao konverzije), tada bi između iznosa koji potražuje od tužene banke na ime ništetnih odredbi osnovnog ugovora i iznosa koji mu je tužena banka priznala kao preplatu u konverziji, odnosno iznosa za koji mu je konverzijom smanjen dug prema tuženoj banci, morao biti znak jednakosti. S obzirom na izrazito neujednačnu praksu svih redovnih sudova o pitanju prava potrošača zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa temeljem osnovnog ugovora o kreditu, te kontinuiranu izmjenu stajališta o tom pitanju na istim sudovima, za slučaj da se sud unatoč prednje navedenom, prikloni shvaćanju iznijetom u odluci posl.br. Rev 1359/2019-8, a kojim je priznato pravo potrošača samo na zatezne kamate na svaki pojedini iznos preplate, to tužitelj uz glavni tužbeni zahtjev postavlja sljedeći podredni tužbeni zahtjev kojim na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi zahtjeva isplatu ukupnog iznosa zateznih kamata koje teku na svaki pojedini iznos preplate anuiteta od dana plaćanja, pa do dana 30. rujna 2015.: ''I. Nalaže se tuženici PRIVREDNA BANKA ZAGREB D.D. OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, da tužiteljiu ĆĐ OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od ukupno 6.369,00 EUR (Slovima: šesttisućatristošezdesetdevet eura), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 01. listopada 2015., pa do isplate obračunate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena do 31. prosinca .2022., od 01. siječnja 2023, pa do 29. prosinca 2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.", sve uz nadoknadu parničnog troška tužitelju.

7. U podnesku od 05. studenog 2025. (str. 622-627) tužitelj je po provedenom financijskom vještačenju uskladio svoj tužbeni zahtjev, odnosno svoj eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, pa tako potražuje od tuženice isplatu novčanog iznosa u visini ukupno 17.692,03 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01. listopada 2015. do isplate, odnosno iznos u visini 6.306,03 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. lipnja 2019. do isplate (eventualno kumulirani tužbeni zahtjev), potražuje i parnični trošak.

8. Na ročištu koje je održano dana 12. studenog 2025. tužitelj je pojasnio da se iznos u visini 17.692,03 eura odnosi na preplatu kamata do konverzije u iznosu 5.380,20 eura, na preplatu na ime tečajnih razlika u iznosu 9.445,07 eura, te na nepriznati iznos umanjenja glavnice u iznosu 3.603,39 eura, te zakonske zatezne kamate na sve navedene iznose od 01. listopada 2015. do isplate, a navedeno stoga što je prema izračunu vještaka preplatom priznatom u konverziji u iznosu 7.042,66 eura tužitelju namiren iznos zakonskih zateznih kamata na iznose preplate po kamati i po tečaju koji su tekli do 30. rujna 2015. Eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje isplatu vezanu na ukupan iznos zateznih kamata koje su tekle na više plaćene iznose temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i preplaćene iznose na ime tečajnih razlika do zaključno 30. rujna 2015. Istaknuo je također da je kredit koji je predmetom ovog postupka po tužitelju otplaćen u cijelosti.

9. U dokaznom postupku pročitano je: ugovor o kreditu od 18. travnja 2007. (str. 14-24), tečajna lista (str. 25-26), dodatak ugovoru o kreditu broj 9012420080 od 14. prosinca 2015. (str. 27-32, 331-337), pregled kreditnog kalkulatora u konverziji kredita denominiranih u CHF, od nosno denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Zakonom o kreditnim institucijama (str. 58-60), Opći uvjeti poslovanja s građanima (str. 61-69), dopis HNB od 07. lipnja 2013. (str. 118-120), priopćenje HNB od 21. siječnja 2015. (str. 121-131), plan otplate (str. 338-339), knjigovodstvena kartica (str. 341-399), otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope (str. 400-404), konverzija kredita po ugovoru o kreditu broj 9012420080 (str. 405-407), izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. (str. 409-418), izvadak otvorenih stavka na dan 30. rujna 2015. (str. 419), prijedlog dodatka ugovoru o kreditu (str. 421-426), obavijest korisnika kredita o prihvatu izračuna konverzije (str. 427), pregled uplata po kreditu na dan 18. travnja 2013. (str. 429-437), nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića od 24. svibnja 2025. (str. 584-606), te je saslušan tužitelj sukladno odredbi čl. 265. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP).

10. Tijekom postupka dopuštena je preinaka tužbe, a nastavno na podnesak tužitelja od 05. studenog 2025., jer je stajalište suda da je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

11. Među strankama nije sporno da su iste sklopile ugovor o kreditu broj 9012420080 dana 18. travnja 2007., između tuženice kao kreditora/banke, te tužitelja kao korisnika kredita u pogledu novčanog iznosa 95.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, kao i to da se tim ugovorom korisnik kredita obvezao platiti tuženici kamatu 4,70% koja kamata je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (čl. 4.1.), te da visinu kamatne stope tuženica može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda ili ovisno o korištenju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita, i to na dan 01.01., a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. do 30.06. tekuće godine, i na dan

01.07., a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. do 31.12. tekuće godine, s time da kamatna stopa iz točke 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane Odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata da se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), a sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima (čl. 4.2.), te uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF kako je ugovoreno u čl. 7. predmetnog ugovora – kredit u iznosu 95.000,00 CHF i kamata iz toč. 4. da se otplaćuje u 216 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ugovora korisnik kredita da pristaje da banka povisi ili snizi iznose anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

11.1. Isto tako nije sporno, da su sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012420080 dana 14. prosinca 2015.

12. Među strankama je sporno zapravo:

- je li sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 9012420080 dana 14. prosinca 2015. prestala obveza tuženice da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku,

- jesu li ništetni dijelovi osnovnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;

- ima li tužitelj pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka;

- odnosno ima li tužitelj pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu s obzirom da je između stranaka zaključen Dodatka ugovoru o kreditu broj 9012420080 dana 14. prosinca 2015., a imajući u vidu i prigovore istaknute po tuženici.

13. Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012, te je u tom postupku donesena presuda posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke), odnosno presudom VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a u kojoj je utvrđeno da je tuženica - banka u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. studenog 2004. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je tuženica time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženice protiv presude VTS RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu posl. br. Rev-221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženice protiv presude VTS RH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu, između ostalog i na ovdje tuženice, glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

14. Sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 JĐ i HĐ od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Tuženica na ove okolnosti nije predlagala provođenje dokaza, pa sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu) nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu, kako to tužitelj i tvrdi u tužbi, u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga su po mišljenju suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Zato je sud kao prethodno pitanje ocijenio osnovanim ove tvrdnje tužitelja koje se odnose na ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 13. rujna 2019., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Naime, tužitelj u svom iskazu tvrdi da je tuženica (Banka) sastavila tekst ugovora o kreditu i on (tužitelj) da je tekst ugovora pročitao i potpisao, ali da mu ništa posebno nije rastumačeno, nego da mu je rečeno od strane banke da je najboljke da se osloni na CHF, jer da kuna nije stabilna i on da joj je vjerovao, iz čega proizlazi da ni o kakvoj odredbi nije pregovarao, pa tako ni o ovim spornim odredbama. Budući da iskaz tužitelja drugim u postupku provedenim dokazima nije doveden u pitanje, a pred sudom je iskazivao decidirano i okolnosno, pa stoga sudu uvjerljivo, njegov je iskaz cijenjen istinitim i vjerodostojnim.

15. Navodi tuženice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao i da je zato tužbeni zahtjev neosnovan nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi, koje u ovom konkretnom slučaju predstavljaju prethodno pitanje, te tako posljedično i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C- 118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu SĐ protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tuženice u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača nije osnovan.

16. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanje aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome trebalo voditi računa je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža i je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije. Nadalje, navedenim aneksom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog aneksa ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju. Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž- 942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u Puli, te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022. Dakle, potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom.

16.1. Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze. Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašava važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

17. Nedvojbeno je da tužitelj ima status potrošača. Naime, sredstvima dobivenim iz predmetnog ugovora o kreditu kupljen je stan tužitelja u kojem stanuje sa svojom obitelji, a vezano za isto tuženica, na kojoj je teret toga dokaza, nije u postupku dokazala drugačije.

18. U postupku je provedeno je financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću, dipl. oecc. koja je u svom nalazu i mišljenju (str. 584-606) utvrdio da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena stopa u visini kamate koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora, da je tužitelj na ime kamata do konverzije kredita više uplatio iznos u visini 5.380,20 eura; pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj da je na ime tečajnih razlika više uplatio iznos u visini 9.445,07 eura; nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji na dan 30. rujna 2015. da iznosi 3.603,39 eura, pa da je dakle tuženica za navedeni iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije. Tužitelj da je svojim realiziranim uplatama premašio iznos potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom EUR kreditu i to u iznosu 7.042,66 eura na dan 30. rujna 2015. Nakon uzetih iznosa u visini 5.380,20 eura i 9.445,07 eura, a koji iznosi preplata su ranije navedeni – u obračun, te obračuna zateznih kamata na te iznose do konverzije, te efekata konverzije (utvrđene preplate i razlike glavnice), da je preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. koje iznosi ukupno 17.692,03 eura preplate po kamati, valuti i razlici glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada do isplate. Nadalje, tuženica da je provela konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30. rujna 2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), pa da je na taj način matematički izjednačila tužitelja s jednakim kreditom podignutim s valutnom klauzulom u EUR.

18.1. Tužitelj potražuje isplatu iznosa upravo kako je navedeno u rekapitulaciji nalaza i mišljenja vještaka.

18.2. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke, a na koji nalaz i mišljenje tuženica je imala primjedbe koje su se odnosile na to da je zahtjev tužitelja neosnovan, jer je neosnovana pravna osnova.

19. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

20. U konkretnom slučaju tuženica je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvarila korist u vidu većih novčanih iznosa nego što bi ostvarila da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i nego što bi ostvarila da je na snazi ostao tečaj za CHF koji je bio aktualan u trenutku sklapanja ugovora. Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženice i u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženica je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužna vratiti tužitelju sve iznose koje je primila na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi, a koji su iznosi utvrđeno financijskim vještačenjem kako je ranije navedeno. Sukladno čl. 1115. ZOO- a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tuženica treba vratiti tužitelju iznos kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana 01. listopada 2015. pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.

21. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

22. Ovdje se još ističe, nastavno na tuženičin prigovor zastare - da je objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare VSRH 01. ožujka 2022. u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zaključio: "Ako je ništetnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." – pa da zahtjev tužitelja za naknadu više plaćenog po osnovi ništene ugovorne odredbe vezane za "valutnu klauzulu", sukladno odluci posl. br. P-1401/2012, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. - nije u zastari, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok (tužba je u predmetu podnesena 11. lipnja 2019., dakle prije proteka petogodišnjeg roka zastare). Niti za dio tužbenog zahtjeva u odnosu na ništetnu odredbu ugovora vezano za promjenjivu kamatnu stopu nije nastupila zastara jer je odluka u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl. br. P- 1401/2012, donesena 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (dakle, vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke) jer je tužba u ovom predmetu bila podnesena kako je rečeno prije petogodišnjeg roka zastare.

23. Odluka o parničnom trošku (točke II. i III. izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

23.1. Tužitelju su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe 500,00 eura (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 24. listopada 2023., 19. studenog 2024., 11. veljače 2025. i 05. studenog 2025. u iznosu ukupno 2.000,00 eura (tbr. 8/1 Tarife), zastupanja na ročištima 11. travnja 2023., 19. veljače 2025., 03. lipnja 2025. i 12. studenog 2025. u iznosu ukupno 1.600,00 eura (tbr. 9/1 i 9/5 Tarife), što ukupno za zastupanje iznosi 4.100,00 eura, sve uvećano za PDV u iznosu 1.025,00 eura, predujam utrošen na financijsko vještačenje u iznosu 772,50 eura, te sudsku pristojbu na tužbu u iznosu 192,45 eura, što sveukupno iznosi 6.089,95 eura.

23.2. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosima koji premašuju one predviđene Tarifom, te trošak sudske pristojbe na presudu, jer takav trošak tužitelj nije imao, obzirom da je sukladno odredbi čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/2018, 51/2023) oslobođen od plaćanja te pristojbe. Ostatak uplaćenog predujma bit će vraćen tužitelju.

U Poreču, 06. veljače 2026.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužitelj p.p.,

2. tuženica p.p.