Poslovni broj P-491/2020-11

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja trgovačkog društva Čistoća Pag d.o.o., čiji OIB glasi 13973013461, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Bićaniću, odvjetniku u Ogulinu, protiv tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Maćešić & partneri iz Rijeke, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 29. siječnja 2026. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženice, 06. veljače 2026. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju trgovačkom društvu Čistoća Pag d.o.o. isplati iznos od 234,79 eura (slovima: dvjesto trideset četiri eura i sedamdeset devet centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 16. prosinca 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine teku po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 6,83 eura od 16. prosinca 2017. do isplate

- na iznos od 7,32 eura od 16. siječnja 2018. do isplate

- na iznos od 7,32 eura od 16. veljače 2018. do isplate

- na iznos od 7,32 eura od 16. ožujka 2018. do isplate

- na iznos od 7,32 eura od 16. travnja 2018. do isplate

- na iznos od 7,32 eura od 16. svibnja 2018. do isplate

- na iznos od 7,32 eura od 16. lipnja 2018. do isplate

- na iznos od 38,87 eura od 19. srpnja 2018. do isplate

- na iznos od 35,28 eura od 22. kolovoza 2018. do isplate

- na iznos od 56,12 eura od 20. rujna 2018. do isplate

- na iznos od 14,28 eura od 18. listopada 2018. do isplate

- na iznos od 14,28 eura od 16. studenog 2018. do isplate

- na iznos od 14,28 eura od 16. prosinca 2018. do isplate te

- na iznos od 10,95 eura od 16. siječnja 2019. do isplate,

u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju trgovačkom društvu Čistoća Pag d.o.o. Pag naknadi troškove postupka, u iznosu 218,03 eura (slovima: dvjesto osamnaest eura), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 06. veljače 2026. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. II., a do zatraženog iznosa od 311,78 eura, s kamatama koje su zahtijevane od dana donošenja presude do isplate, zahtjev tužitelja trgovačkog društva Čistoća Pag d.o.o. za naknadu troškova postupka odbija se.

IV. Odbija se zahtjev tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 194,14 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate.

r i j e š i o  j e

Dokaz koji je tužitelj trgovačko društvo Čistoća Pag d.o.o. predložio na pripremnom ročištu, održanom 29. siječnja 2026., a koji se odnosi na saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja trgovačkog društva Čistoća Pag d.o.o. – CE, neće se uzeti u obzir.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 10. travnja 2020. godine, tvrdi se da, po osnovi usluge odvoza komunalnog otpada za nekretninu – kuću i dvorište na k. č. br. [katastarska čestica] iz z. k. ul. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], u periodu od studenog 2017. godine do prosinca 2018. godine, tuženica čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) duguje tužitelju trgovačkom društvu Čistoća Pag d.o.o. (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 234,79 eura (1.769,05 HRK), s kamatama i s troškovima postupka. Tužbenim zahtjevom traži se da se tuženicu obveže da te tražbine namiri tužitelju.

2. U odgovoru na tužbu osporena je u cijelosti utužena tražbina, uz isticanje prigovora nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije te prigovora zastare, kao i uz upiranje na to da tužitelj nije dokazao da je predmetnoj nekretnini dodijeljen spremnik od 80 litara, a time niti visinu tražbine prema tuženici.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave u sudskom spisu.

4. Tužitelj je na pripremnom ročištu, održanom 29. siječnja 2026. godine, predložio da se sasluša njegov zakonski zastupnik CE, no taj dokaz sud nije uzeo u obzir jer je bio predložen protivno pravilu iz odredbe čl. 461.a st. 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP), točnije tužitelj je taj dokaz po prvi puta predložio na spomenutom pripremnom ročištu, a nije dokazao da se radi o okolnostima iz citirane procesne odredbe, dakle da taj dokaz nije mogao, bez svoje krivnje, predložiti u tužbi. O potonjem svjedoči i sadržaj raspravnog zapisnika od 29. siječnja 2026. godine. Naime, kada je predložio saslušanje imenovanog zakonskog zastupnika, tužitelj je izjavio da se radi o novom dokazu, ali da se ne može izjasniti o tome iz kojeg razloga ovaj dokazni prijedlog nije iznio prije održavanja pripremnog ročišta.

5. Budući da u postupku u sporu male vrijednosti stranke mogu na pripremnom ročištu predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle predložiti u tužbi (tužitelj), odnosno u odgovoru na tužbu (tuženik), a uzimajući u obzir da tužitelj niti s najnižim stupnjem izvjesnosti nije dokazao da dokaz saslušanjem svog zakonskog zastupnika nije mogao, bez svoje krivnje, predložiti u tužbi, radi se o novom dokazu koji je na pripremnom ročištu tužitelj predložio svojom krivnjom.

6. Zato takav dokaz sud prvog stupnja nije mogao uzeti u obzir.

7. O tome je doneseno najprije procesno rješenje na ročištu od 29. siječnja 2026. godine (poleđina lista 187. sudskog spisa), a potom i odluka sadržana u dispozitivu rješenja ove odluke.

8. Pritom je za pojasniti da predmetna parnica predstavlja spor male vrijednosti jer se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 1.320,00 eura (čl. 458. st. 1. ZPP-a).

9. No, čak i da je dokaz saslušanjem svog zakonskog zastupnika tužitelj predložio uz postojanje okolnosti iz odredbe čl. 461.a st. 6. ZPP-a (na pripremnom ročištu, ali bez svoje krivnje), taj dokaz sud ne bi proveo jer ga ne smatra važnim za odlučivanje o sadržaju istaknutog tužbenog zahtjeva.

10. Iako je tužena banka, uz osnovu, osporila i visinu tražbine u konkretnom sporu, i to najprije u odgovoru na tužbu, a potom i na ročištu od 29. siječnja 2026. godine, te iako je, rukovodeći se ovom okolnošću, tužitelj predložio da se provede financijsko vještačenje, taj je dokazni prijedlog sud odbio ne nalazeći ga bitnim za presuđivanje pored onih okolnosti koje je utvrdio čitanjem isprava koje su mu podastrle stanke. Stoga je taj dokazni prijedlog odbijen, iz razloga suvišnosti.

11. Uz izvedene dokaze, onaj koji nije uzeo u obzir jer je bio protivan pravilu iz odredbe čl. 461.a st. 6. ZPP-a (saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja CE) te onaj čije je provođenje odbio iz razloga suvišnosti (financijsko vještačenje), niti jedna od stranaka nije predlagala izvođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to u ovom sporu bila u mogućnosti učiniti na temelju regulacije iz odredaba čl. 461.a st. 2. i st. 6. ZPP-a.

12. Važno je, pritom, istaknuti da je na pripremnom ročištu od 29. siječnja 2026. godine sud zaključio prethodni postupak i da je na istom ročištu održao i glavnu raspravu. Time je, pak, u potpunosti poštivano pravilo iz odredbe čl. 461.a st. 8. ZPP-a, i to, k tome, prema sadržaju ove odredbe prije njezine izmjene iz Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22; u daljnjem tekstu: ZID ZPP/22), a pozivom na odredbu čl. 107. st. 1., u svezi s čl. 111. ZID ZPP-a/22.

13. Naime, postupak u konkretnom sporu pokrenut je tužbom od 10. travnja 2020. godine, a to je bilo prije no što je ZID ZPP/22 stupio na snagu po njegovoj odredbi čl. 111. pa to onda znači da se, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 107. st. 1. ZID ZPP-a/22, na taj postupak primjenjuju odredbe ZPP-a prije njegove Novele od 11. srpnja 2022. godine.

14. Zato je i kod donošenja odluke o izostanku uzimanja u obzir dokaza iz izreke rješenja sud primijenio odredbu čl. 461.a ZPP-a prije ZID ZPP-a/22.

15. Kod donošenja odluke iz dispozitiva rješenja sud je upotrijebio sintagmu iz odredbe čl. 461.a st. 7. ZPP-a ("/…/ neće uzeti u obzir.").

16. Osim toga, upravo zbog primjene pravila iz ZPP-a prije stupanja na snagu ZID ZPP-a/22, ovaj je postupak proveden kao usmeni postupak, a ne kao pisani postupak.

17. U hrvatsko procesno pravo pisani je postupak, naime, uveden tek nakon što je stupila na snagu odredba čl. 81. ZID ZPP-a/22 i ta se odredba primjenjuje samo na one postupke koji su pokrenuti nakon stupanja na snagu ZID ZPP-a/22, dakle nakon 19. srpnja 2022. godine (čl. 107. st. 1. i čl. 111. ZID ZPP-a). Ponavlja se da to nije slučaj u odnosu na konkretan postupak jer je on pokrenut tužbom od 10. travnja 2020. godine.

18. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a), ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim.

19. Među strankama su sporne sve činjenice relevantne za presuđivanje, a posebno su dvojbene sljedeće okolnosti:

- aktivna legitimacija

- pasivna legitimacija

- prestanak prava tužitelja da od tuženice zahtijeva ispunjenje obveze (zastara) te

- visina utužene tražbine.

20. Prilikom razrješenja navedenih spornih pitanja sud se rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da na ispravama koje su mu predočile stranke može utemeljiti odluku o sadržaju istaknutog tužbenog zahtjeva jer su sve te isprave u međusobnom skladu pa djeluju uvjerljivo.

21. Osporavajući aktivnu legitimaciju tužitelja tuženica je tvrdila da tužitelj nije dokazao da je on davatelj javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada u utuženom razdoblju, smatrajući da je teret dokaza o ovoj okolnosti na tužitelju.

22. Točno je motrište tuženice da je teret dokaza o tome da je tužitelj davatelj javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada na tužitelju, jer je to u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, no ujedno tuženica nije u pravu kada osporava aktivnu legitimaciju tužitelja.

23. Iz odredbe čl. 4. Odluke o javnoj usluzi prikupljanja miješanog komunalnog otpada, biorazgradivog komunalnog otpada i odvojenog prikupljanja otpadnog papira, metala, stakla, plastike i tekstila te krupnog (glomaznog) komunalnog otpada u Gradu Pagu ("Službeni glasnik Grada Paga", broj 2/2016; u daljnjem tekstu: Odluka, a nju je, unatoč tome što se radi o propisu koji je objavljen u službenom glasniku, tužitelj dostavio i ovom sudu te se nalazi na listovima 47. do 53. sudskog spisa) jasno i nedvojbeno proizlazi da djelatnost javne usluge prikupljanja komunalnog otpada, biorazgradivog komunalnog otpada i odvojenog prikupljanja otpadnog papira, metala, stakla, plastike i tekstila te krupnog (glomaznog) komunalnog otpada na području Grada Paga obavlja upravo tužitelj.

24. Budući da iz povijesnog dijela tužbe, ali i iz svih dokaza koje je tužitelj dostavio sudu (iz financijske kartice, iz računa, iz naloga za nacionalna plaćanja, iz izvatka iz zemljišne knjige te iz posjedovnog lista), proizlazi da se predmetna tražbina odnosi na nekretninu koja se nalazi u [adresa] u [adresa], osnovano je spoznati da se ta nekretnina nalazi na području Grada Paga, a time i da je upravo tužitelj aktivno legitimirana strana u ovom sporu.

25. U kontekstu prigovora promašene pasivne legitimacije tuženica je upirala na to da su računi izdani na ime VE (a ne na ime tuženice) i da tužitelj nije dokazao da je usluga pružena za odvoz komunalnog otpada s nekretnine u vlasništvu tuženice (navodi tuženice iz odgovora na tužbu).

26. Unatoč tome što je tuženica ispravno primijetila da su računi izdani na ime VE, ujedno je ona ispustila iz vida da je tužitelj uz tužbu sudu predočio izvadak iz zemljišne knjige (list 34. do 36. sudskog spisa) iz kojega je bilo razvidno da je na osnovi zaključka Općinskog suda u Zadru, poslovnog broja Ovr-1087/15, od 05. listopada 2017. godine, uknjižen prijenos prava vlasništva nekretnine s imena VE (i ŽE) na tuženicu te da je do takve uknjižbe došlo 03. studenog 2017. godine.

27. Kada se ima u vidu da je, po odredbi čl. 3. Odluke, korisnik usluge vlasnik nekretnine, a da se, na temelju odredbe čl. 120. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 81/15 – pročišćeni tekst, 94/17 – Ispravak te 52/25; u daljnjem tekstu: ZV), vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, tada je opravdano spoznati da je počevši od 03. studenog 2017. godine tuženica vlasnica nekretnine na koju se odnosi tražbina koja je prethodno teretila VE (na kojega, zaista, glase izdani računi) te da je, posljedično, kao vlasnica te nekretnine tuženica u obvezi platiti sva dugovanja koja su za tu nekretninu nastala nakon 03. studenog 2017. godine.

28. Iz isprava koje je tužitelj predočio sudu vidljivo je da se utužene obveze odnose na period od studenog 2017. godine do prosinca 2018. godine, dakle za onaj period od kojega je upravo tuženica postala vlasnica nekretnine na koju su te obveze upravljene, a time i da je tuženica pasivno legitimirana u odnosu na tražbinu koju tužitelj od nje zahtijeva u ovom sporu.

29. Utoliko je prigovor promašene pasivne legitimacije pravno neutemeljen pa ga je, kao takvog, ovaj sud prvog stupnja otklonio.

30. U odnosu na pitanje prestanka prava tužitelja da od tuženice zahtijeva ispunjenje obveze (zastaru), kao prigovor kojim se tuženica, također, suprotstavljala obvezi isplate utužene novčane obveze, za pojasniti je sljedeće.

31. Kao što je prethodno već pisano, tužba je sudu podnesena 10. travnja 2020. godine, dok se utuženo dugovanje tuženice odnosi na razdoblje od studenog 2017. godine (s dospijećem na dan 15. prosinac 2017. godine) do prosinca 2018. godine (s dospijećem na dan 15. siječanj 2019. godine) i to se dugovanje tiče usluge odvoza komunalnog otpada.

32. Tuženica je smatrala da takvo dugovanje zastarijeva u 1-godišnjem roku zastare iz odredbe čl. 232. st. 1. t. 1. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO).

33. No, u takvom svom stavu tuženica nije u pravu.

34. Činjenica je da tražbine naknade za održavanje čistoće zastarijevaju za jednu godinu, no taj rok zastare se primjenjuje isključivo onda kada je usluga obavljena za potrebe kućanstva.

35. Tuženica evidentno i notorno ne predstavlja "kućanstvo", koje ima na umu odredba čl. 232. st. 1. t. 1. ZOO-a, već se radi o pravnoj osobi koja je vlasnik nekretnine na koju se odnosi usluga održavanja čistoće, a to onda znači da se na nju ne primjenjuje niti 1-godišnji rok zastare iz netom citirane odredbe materijalnog prava.

36. Upravo suprotno, cijeneći da tražbina koja se tiče usluge odvoza komunalnog otpada u okolnostima konkretnog slučaja dospijeva mjesečno, na tu se tražbinu primjenjuje rok zastare za povremene tražbine iz odredbe čl. 226. st. 1. ZOO-a, a taj rok iznosi tri (3) godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

37. Najstarije od utuženih davanja dospjelo je 15. prosinca 2017. godine, a sva druga davanja nakon ovog datuma, dok je, u kontekstu utanačenja iz odredbe čl. 241. ZOO-a, podnošenjem tužbe od 10. travnja 2020. godine došlo do prekida zastare.

38. Između 15. prosinca 2017. godine (kao trenutka dospjelosti najstarijeg davanja koje je tužitelj utužio u ovom sporu) i dana podnošenja tužbe sudu (10. travnja 2020. godine) nije protekao 3-godišnji rok zastare iz odredbe čl. 226. st. 1. ZOO-a, a ovaj rok posebno nije protekao za ostala davanja koja su dospjela nakon najstarijeg utuženog davanja, pa se (i) prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje neosnovanim.

39. Posljednji prigovor kojim se tuženica suprotstavljala tražbini tužitelja u ovom sporu odnosi se na visinu dugovanja. U okviru tog prigovora tuženica je isticala da tužitelj nije dokazao da je predmetnoj nekretnini dodijeljen spremnik od 80 litara.

40. Međutim, ne samo da iz izdanih računa proizlazi suprotna okolnost (jer je vidljivo da je nekretnini u vlasništvu tuženice dodijeljen upravo spremnik od 80 litara), već i dovođenjem u vezu podatka o vlasništvu te nekretnine, pri čemu posebno s njezinom površinom od ukupno 456 m2, s onim podacima koji proizlaze iz Cjenika javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada na području Grada Paga (s listova 39. do 42. sudskog spisa; u daljnjem tekstu: Cjenik) slijedi da bi tuženici za nekretninu površine 456 m2 trebalo izdati spremnik čiji je volumen 360,00 litara, a tada bi cijena jedne primopredaje spremnika bila više od četiri puta veća od one cijene za koju u konkretnom slučaju tužitelj tereti tuženicu (jer je cijena jedne primopredaje spremnika od 80 litara 4,00 HRK, a cijena jedne primopredaje spremnika od 360 litara 18,00 HRK).

41. Zbog upravo navedenog sud i visinu tužbenog zahtjeva u ovoj parnici nalazi dokazanom jer tužitelj od tuženice traži isplatu iznosa manjeg od onoga koji mu je tuženica dužna plaćati na temelju Cjenika.

42. Dakle, sumarno, tužitelj je aktivno legitimiran po odredbi čl. 4. Odluke, tuženica je pasivno legitimirana u skladu s odredbom čl. 3. Odluke u svezi s čl. 120. st. 1. ZV-a, utužena tražbina nije u zastari (jer se primjenjuje 3-godišnji rok zastare iz odredbe čl. 226. st. 1. ZOO-a, a ne 1-godišnji rok zastare iz odredbe čl. 232. st. 1. t. 1. ZOO-a), s tim da je tužitelj dokazao i visinu tražbine prema tuženici (Cjenikom).

43. Zbog svega toga tužbeni zahtjev je osnovan pa ga je, kao takvog, trebalo prihvatiti i odlučiti kao u t. I. izreke presude.

44. Na dosuđeni iznos glavnice tužitelju su priznate zakonske zatezne kamate, i to glede njihova tijeka u potpunosti na način na koji je on sâm to zatražio. Ovo zato jer iz prethodno spomenutih računa i naloga za nacionalna plaćanja (tužitelj ih je priložio uz tužbu) proizlaze datumi dospijeća utuženih mjesečnih obveza, zbog čega je već prvih narednih dana tuženica u odnosu na tužitelja pala u zakašnjenje s ispunjenjem dužnih novčanih obveza pa mu, pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. ZOO-a, od tih dana, pored glavnice, duguje i zatezne kamate.

45. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u t. I. izreke presude, za naglasiti je da je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO-a, koja stopu zakonskih zateznih kamata čini ovisnom o eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke (HNB), tj. konkretno o uvećanju eskontne stope HNB za pet postotnih poena kada se radi o odnosima izvan trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

46. Odredbom čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (Narodne novine broj 78/15; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/15), kao i odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (Narodne novine broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te Uredbom o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (Narodne novine broj 156/22; u daljnjem tekstu Uredba) izmijenjena je odredba čl. 29. st. 2. ZOO-a.

47. Stoga je sud respektirao ovu okolnost, s tim da je odluku o visini kamatne stope donio na temelju izmjene odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a iz ZID ZOO-a/15, odnosno iz ZID ZOO-a/22 te iz Uredbe.

48. U sadržaj t. I. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. srpnja 2026. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

49. Unatoč tome što nije krucijalno, nije zgorega napisati da je nakon 01. siječnja 2024. godine prestala obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze, koja je prethodno postojala po odredbama čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) i po čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22; u daljnjem tekstu: Odluka), a to je onda značilo da je i u ovoj odluci, koja se donosi 06. veljače 2026. godine, sud novčane obveze bio u obvezi izraziti samo u onoj valuti koja je Odlukom i Zakonom uvedena kao službena valuta u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima.

50. Kako je tužbeni zahtjev bio postavljen u kunama, tako je sve iznose sud preračunao u eure, i to po fiksnom tečaju konverzije prema kojemu 1 euro iznosi 7,54350 HRK.

51. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke II. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

52. Troškovi tužitelja sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 50,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje jednog podneska, od 26. ožujka 2025. godine, koji je bio obrazložen pa nagrada za njega iznosi 50,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23.

53. Tužitelju je dosuđena i nagrada za zastupanje na jednom ročištu, od 29. siječnja 2026. godine, na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za to ročište iznosi 50,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

54. Na naznačene radnje tužitelju je priznat zatraženi trošak PDV-a, u iznosu od 37,50 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

55. Tužitelju je dosuđen i trošak sudskih pristojbi; za tužbu i za presudu, u ukupnom iznosu od 26,50 eura, te za pribavljeni vlasnički list, u iznosu od 3,98 eura (30,00 HRK).

56. U pogledu troškova postupka tužitelj je zatražio zakonske zatezne kamate, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude, s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da mu takvo pravo pripada, i to pozivom na odredbu čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17 i 131/20), kao i pozivom na odredbu čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. ZID ZPP-a/22.

57. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. II. dispozitiva presude.

58. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnih presude i rješenja, točnije 06. veljače 2026. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

59. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužitelja, pa tako niti u zatraženoj visini od 194,14 eura, s kamatama koje su zahtijevane od presuđivanja do isplate, zbog čega je odlučeno kao u t. IV. dispozitiva presude.

60. Tužitelju nije dosuđen trošak pristupa ročištu za objavu presude, u zatraženom iznosu od 31,25 eura, jer takav trošak sud ne nalazi potrebnim radi vođenja parnice, u smislu pravila iz odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

61. Pri tome je sud imao na umu Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, međutim u prilici u kojoj se odredba Tarife/23, kao podzakonskog akta, te zakona (ZPP-a, i to čl. 155. st. 1. tog procesnog propisa) razlikuju i u kojoj stranci pravo na troškove postupka pripada samo onda kada se radi o troškovima koji su potrebni za vođenje parnice, sud je dužan primijeniti zakon (a ne podzakonski akt).

62. Konačno, tužitelju nije priznat trošak koji je opisao kao pribavljanje vlasničkog lista i za koji je zatražio iznos od 62,50 eura budući da nastanak takvog troška nije dokazao niti po osnovi niti po visini.

63. Vlasnički list je tužitelj zatražio elektroničkim putem i on mu je izdan iz digitalne zemljišne knjige, kako je to naznačeno na samom vlasničkom listu (list 36. sudskog spisa), pa, stoga, nema mjesta zaključku da je vezano uz izdavanje vlasničkog lista za tužitelja uopće nastao kakav trošak, izuzevši onog troška koji se tiče sudske pristojbe od 3,98 eura (30,00 HRK), koji mu je sud u ovoj parnici priznao.

U Rijeci 06. veljače 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka njezinog ovjerenog prijepisa.

Žalba se podnosi pisano putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje drugostupanjski sud.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP-a.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženice

na način određen u zapisniku o objavi presude

PRISTOJBE:

- za naplatu pristojbe nadležan je ovlašteni službenik u sudu, određen godišnjim rasporedom poslova, u skladu s odredbom čl. 28. st. 6. Zakona o sudskim pristojbama od 27. prosinca 2018. godine (Narodne novine broj 118/18 i 51/23)

U Rijeci 06. veljače 2026.

S u t k i nj a