Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-335/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužiteljice ČF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Krešimiru Golubiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Golubić i Šikić iz Čakovca, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 23. prosinca 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, 6. veljače 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 10.697,36 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od

67,37 EUR od 10. rujan 2009.

63,06 EUR od 10. listopad 2009.

67,13 EUR od 10. studeni 2009.

65,26 EUR od 10. prosinac 2009.

89,49 EUR od 10. siječanj 2010.

77,60 EUR od 10. veljača 2010.

68,80 EUR od 10. ožujak 2010.

100,74 EUR od 10. travanj 2010.

97,93 EUR od 10. svibanj 2010.

165,62 EUR od 10. lipanj 2010.

87,59 EUR od 10. srpanj 2010.

122,33 EUR od 10. kolovoz 2010.

101,79 EUR od 10. rujan 2010.

205,51 EUR od 10. listopad 2010.

144,61 EUR od 10. studeni 2010.

152,14 EUR od 10. prosinac 2010.

148,42 EUR od 10. siječanj 2011.

143,99 EUR od 10. veljača 2011.

142,98 EUR od 10. ožujak 2011.

133,07 EUR od 10. travanj 2011.

149,13 EUR od 10. svibanj 2011.

153,82 EUR od 10. lipanj 2011.

135,00 EUR od 10. srpanj 2011.

167,42 EUR od 10. kolovoz 2011.

134,17 EUR od 10. rujan 2011.

133,70 EUR od 10. listopad 2011.

173,04 EUR od 10. studeni 2011.

173,22 EUR od 10. prosinac 2011.

173,35 EUR od 10. siječanj 2012.

173,17 EUR od 10. veljača 2012.

186,57 EUR od 10. ožujak 2012.

186,77 EUR od 10. travanj 2012.

186,52 EUR od 10. svibanj 2012.

186,74 EUR od 10. lipanj 2012.

193,60 EUR od 10. srpanj 2012.

173,39 EUR od 10. kolovoz 2012.

173,47 EUR od 10. rujan 2012.

200,09 EUR od 10. listopad 2012.

187,09 EUR od 10. studeni 2012.

187,19 EUR od 10. prosinac 2012.

187,16 EUR od 10. siječanj 2013.

134,41 EUR od 10. veljača 2013.

133,94 EUR od 10. ožujak 2013.

133,52 EUR od 10. travanj 2013.

165,24 EUR od 10. svibanj 2013.

178,67 EUR od 10. lipanj 2013.

178,78 EUR od 10. srpanj 2013.

178,71 EUR od 10. kolovoz 2013.

179,13 EUR od 10. rujan 2013.

185,56 EUR od 10. listopad 2013.

179,32 EUR od 10. studeni 2013.

179,26 EUR od 10. prosinac 2013.

202,86 EUR od 10. siječanj 2014.

162,74 EUR od 10. veljača 2014.

119,49 EUR od 10. ožujak 2014.

101,90 EUR od 10. travanj 2014.

101,47 EUR od 10. svibanj 2014.

114,89 EUR od 10. lipanj 2014.

114,64 EUR od 10. srpanj 2014.

114,70 EUR od 10. kolovoz 2014.

114,90 EUR od 10. rujan 2014.

114,88 EUR od 10. listopad 2014.

114,73 EUR od 10. studeni 2014.

114,85 EUR od 10. prosinac 2014.

114,80 EUR od 10. siječanj 2015.

114,80 EUR od 10. veljača 2015.

238,36 EUR od 10. ožujak 2015.

236,42 EUR od 10. travanj 2015.

172,93 EUR od 10. svibanj 2015.

168,19 EUR od 10. lipanj 2015.

172,33 EUR od 10. srpanj 2015.

152,75 EUR od 10. kolovoz 2015.

148,15 EUR od 10. rujan 2015.

do isplate po stopi kako slijedi

- za razdoblje od 10. ožujka 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,

- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2024. 31. pčrosinca 2024. pod stopi od 7,25% godišnje,

- za razdoblje od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 6,15% godišnje,

- za razdoblje od 1. srpnja 2025. do isplate pod stopi od 5,15% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od petnaest dana.

II. Sa ostatkom tužbenog zahtjeva, a za isplatu iznosa od 2.231,21 EUR, sa traženim zakonskim zateznim kamatama iznad prednje dosuđenih, tužiteljica se odbija.

III. Utvrđuje se da tražbina tuženika prema tužiteljici, istaknuta radi prebijanja u iznosu od 323,87 EUR, sa traženim zakonskim zateznim kamatama, ne postoji.

IV. Utvrđuje se da tražbina tuženika prema tužiteljici, istaknuta radi prebijanja u iznosu od 1.784,74 EUR (13.447,14 kn), sa traženim zakonskim zateznim kamatama, ne postoji.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.692,23 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana 6. veljače 2026. do isplate po stopi od 5,15 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 12. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika, radi isplate, u kojoj se navodi:

- da dana **.**.2006. ĆF kao korisnik kredita, tužiteljica kao sudužnik po kreditu i Societe Generale – Splitska banka d.d., koje banke je pravni slijednik OTP banka Hrvatska d.d., sklopili su Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva kojim je prednik tuženika (dalje: banka) korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 87.060,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju tuženika vrijedećem na dan korištenja kredita, kredit se otplaćuje u 300 mjesečnih anuiteta, i to u 299 jednakih mjesečnih anuiteta od 472,19 CHF i jednog preostalog u iznosu od 472,69 CHF, a mjesečni anuiteti dospijevaju u pravilu desetog dana u mjesecu; da kredit je iskorišten dana 10. listopada 2006.; da u članku 5. i 11. predmetnog Ugovora o kreditu stoji da je kamatna stopa promjenjiva temeljem jednostrane odluke banke, ugovorena je početna kamatna stopa od 4,20 % godišnje; da u članku 2. i 10. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom tečaju banke (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF) vrijedeći na dan plaćanja, te stoji da korisnik kredita samostalno i isključivo odgovara za izbor valute Ugovora, da je upoznat s mogućom promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru, te da pristaje na moguće posljedice izbora valute, neovisno o veličini promjena u odnosu na HRK; da odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinka promjenjivosti kamatne stope; te da odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu;

- da Rješenjem o nasljeđivanju broj O-1010/18-15, UPP-OS-Čakovec-106/18 javnog bilježnika Mirjane Zvonarek iz Čakovca od dana 23. kolovoza 2018. iza pok. ĆF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (korisnika kredita) njegovom je nasljednicom temeljem Zakona o nasljeđivanju i ustupa ostavinske imovine od strane nasljednika NF, GF, AF i DF, proglašena ČF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], supruga ostavitelja, ovdje tužiteljica; da nasljednici korisnika kredita NF, GF, AF i DF Ugovorom su ustupili sva svoja potraživanja s osnova cjelokupne naslijeđene imovine po pok. ĆF ovdje tužiteljici ČF;

- da tužiteljica se poziva na presude donesene u postupku za zaštitu kolektinih interesa; presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 04.07.2013., te presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. kojom je navedeni sud potvrdio dio prednje navedene prvostupanjske presude kojim je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. kojom je navedeni sud potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu koja se odnosi na povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezanu uz ugovaranja valutne klauzule, te su ugovorne odredbe kojima se promjena ugovorne kamate veže za odluku banke, te kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, utvrđene ništetnima;

- da učinak ništetnosti navedenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke, te ugovornih odredbi kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, pretpostavlja pravo tužiteljice na povrat preplaćenih iznosa; te tužiteljica u odnosu na navedenu preplatu pod točkom 1. postavljenog tužbenog zahtjeva s osnove preplaćene kamate potražuje isplatu iznosa od 40.593,98 kn, te pod točkom 2. postavljenog tužbenog zahtjeva s osnove preplaćenog tečaja potražuje isplatu iznosa od 56.816,31 kn; te budući da je Banka nesavjesni stjecatelj jer je temeljem ništetnih – nepoštenih ugovornih odredbi naplaćivala iznose koji joj nisu pripadali, to tužiteljica potražuje od tuženika isplatu iznosa od ukupno 97.410,29 kn, koliko je banka bez osnove naplatila, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od svake pojedine uplate do povrata; a potražuje i naknadu troška parničnog postupka.

2. U danom odgovoru na tužbu tuženik:

- prije svega osporava aktivnu legitimaciju tužitelja na pokretanje ovog postupka jer u spisu ne postoji u tužbi navedeno Rješenje o nasljeđivanu, a na temelju kojeg bi bilo moguće utvrditi postojanje pravnog interesa i aktivne legitimacije za podizanje tužbe;

- nadalje, budući da u spisu ne prileži niti druga dokumentacija na koju se tužitelj poziva u tužbi, tuženik osporava osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, te predlaže da ih sud odbije u cijelosti kao neosnovane;

- također, tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev iz slijedećih razloga: a. Tužitelj je prihvatio ponudu izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (dalje u tekstu: ZID ZPK/15), da među strankama nije sporno da je tužitelj prihvatom izračuna konverzije sukladno ZID ZPK/15 i sklapanjem Dodatka Ugovora pristao da se sve njegove uplate koje je po CHF ugovoru o kreditu vršio od početka otplate pa do 30.09.2015. koriste za namirenje uplate po EUR kreditu, te da stoga, tužitelj nema pravo potraživati iznose koje je koristio za zatvaranje obveza po novom EUR kreditu; b. Potraživanje tužitelja je zastarjelo, te tuženik napominje da tužitelj nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuo zastaru, da podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru, da zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom; c. Odredbe ugovora o valutnoj obvezi i promjenjivosti kamatne stope nisu ništetne, već da iste su dopuštene temeljem čl. 22. i 26. Zakona o obveznim odnosima, da u skladu sa čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive, te da tužitelj je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten; d. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati; e. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 (dalje: Presuda) ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove, jer da na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove; f. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne obvezuje Sud u ovom postupku u kojem je izvršena konverzija ugovora o kreditu sukladno ZID ZPK/15;

- tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, a prije svega, obzirom na konverziju izvršenu sukladno ZID ZPK/15, smatra kako se u ovom postupku radi o pravnom pitanju, te se protivi izvođenju dokaza financijskim vještačenjem, a da ako sud i odredi provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tuženik se protivi provođenju takvog dokaza kojim bi se eventualna preplata koju tužitelj potražuje utvrđivala fiksiranjem početne kamatne stope i fiksiranjem CHF tečaja na dan isplate kredita;

- te slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnični trošak tuženiku

3. U očitovanju na odgovor na tužbu tužiteljica dostavlja dokaze na kojima temelji tužbu, te pritom ističe da je riječ o ispravama tuženika zbog čega je tuženik s istima nedvojbeno upoznat. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije dostavlja rješenje o nasljeđivanju kojim dokazuje da je zakonski nasljednik, navodeći da zakonski nasljednici su i NF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], GF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], AF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], DF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koji su sva svoja prava temelje predmetnog ugovora prenijeli tužitelju, a da pored toga, tužitelj je i sudužnik po predmetnom kreditu koji je prihvatio iste obveze kao i korisnik kredita ĆF, te da stoga se sve tvrdnje u ovom podnesku vezane za sklapanje predmetnog ugovora odnose na jednak način na ĆF kao korisnika kredita, tužitelja kao njegovog slijednika, ali i tužitelja kao sudužnika po kreditu. Dalje navodi da prigovor zastare je neosnovan, te da u cijelosti osporava sve navode kojima tuženik pokušava racionalizirati i opravdati ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi čija se kasnija visina mijenja se sukladno odluci tuženika i vraćanju kredita u CHF, a koje su ništetne i nepoštene. Nadalje navodi da Konverzijom je uređen odnos za ubuduće, dakle ĆF i tužitelj se ne mogu otpočetka smatrati EUR korisnikom kredita, kada oni to nisu bili, te da EUR simulirani otplatni plan banci je poslužio samo za izračun nedospjele glavnice, a nipošto ne može značiti da se ĆF ima smatrati korisnikom EUR kredita otpočetka, kada to nije, nego je plaćao, i preplaćivao kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima; da ĆF i tužitelj su formalno imali izbora prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju, no suštinski, izbor nije postojao, da s obzirom na značajno povećanje i tečaja i kamatne stope, a sve nezakonito ugovoreno, tužitelj takav kredit više nije bio u mogućnosti plaćati pa je logično zaključiti da se nalazio u situaciji u kojoj zapravo nema izbora nego prihvatiti konverziju, da konverzija je dakle svim potrošačima bila faktično nametnuta, te da ne treba zanemariti činjenicu da u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom, a potrošači su imali rok od 30 dana za prihvat izračuna konverzije te su se nalazili u situaciji ekonomske prinude i nisu mogli čekati pravomoćnost odluke o ništetnosti valutne klauzule; da ništetne odredbe ne mogu konvalidirati, odnosno konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu, da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), da ništetnost može biti otklonjena jedino i isključivo ako je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova, a da ZID ZPK niti jednom svojom odredbom ne propisuje da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne ugovorne odredbe tih ugovora tim zakonom postale valjane. Navodi i da treba ukazati i na odredbu čl. 41. st. 1. ZZP kojom je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP-a ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača, da dakle, potrošači se ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi; te da tuženik navodi kako je konverziju izvršio u skladu s odredbama ZID ZPK, međutim navedeni zakon nije primjenjiv u konkretnom slučaju, da naime, odredbe po kojima je izvršena konverzija odnose se isključivo na kredite sa CHF valutnom klauzulom, a kako je CHF valutna klauzula ništetna, tako nema primjene ovog zakona, jer u predmetnom kreditu nema CHF valutne klauzule, da ugovorne strane su u trenutku sklapanja aneksa o konverziji vjerovale da konvertiraju kredit sa CHF valutnom klauzulom u kredit sa EUR valutnom klauzulom, međutim kako CHF valutna klauzula u biti nije postojala, tako aneks nije niti nastao, sukladno čl. 282. ZOO-a, jer su ugovorne strane bile u nesporazumu, te da osim toga, tuženik nije ponudio ĆF i tužitelju sklapanje dodatka ugovora u skladu sa zakonom, da utvrđenja u dodatku ugovora su pogrešna, a istim ne prestaju u ne mogu prestati obveze po osnovnom ugovoru, te da ĆF i tužitelj se potpisivanjem dodatka ugovora ničeg nisu odrekli, da dodatak ugovoru nije nagodba, te da dodatak ugovoru ne predstavlja novu pravnu osnovu koja onemogućuje potrošača u ostvarivanju restitucijskog zahtjeva budući se tužitelj ničeg nije odrekao i da tražbina temeljem stjecanja bez osnove nije prestala sklapanjem dodatka ugovoru.

4. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu i svih iznesenih prigovora, te ustraje na osporavanju tužbenog zahtjeva; da kako je to navedeno u odgovoru na tužbu tuženik smatra da je tužiteljev tužbeni zahtjev u potpunosti neosnovan, no ako bi sud usprkos provedenoj konverziji, tužbeni zahtjev našao osnovanim, tuženik u podnesku od 4. siječnja 2021. ističe prigovor radi prebijanja u minimalnom iznosu od 13.447,14 kn koji iznos odgovara iznosu preplate utvrđenom u Sporazumu od 24. veljače 2016. godine, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na pojedine mjesečne iznose preplate teku kako slijedi: na iznos od 775,28 kn od 11.03.2016.g. pa do isplate; na iznos od 1.431,29 kn od 12.04.2016.g. pa do isplate; na iznos od 1.428,06 kn od 11.05.2016.g. pa do isplate; na iznos od 1.441,72 kn od 11.06.2016.g. pa do isplate; na iznos od 1.432,81 kn od 12.07.2016.g. pa do isplate; na iznos od 1.417,22 kn od 11.08.2016.g. pa do isplate; na iznos od 1.419,66 kn od 13.09.2016.g. pa do isplate; na iznos od 1.423,80 kn od 11.10.2016.g. pa do isplate; na iznos od 1.422,86 kn od 11.11.2016.g. pa do isplate; na iznos od 1.254,44 kn od 13.12.2016.g. pa do isplate, a da ujedno, obzirom da je tužitelj predložio izvođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tuženik, isto kao i tužitelj, pridržava pravo specificirati visinu navedenog iznosa.

5. Tužiteljica ostajući kod tužbe i tužbenog zahtjeva, osporava navode i prigovore tuženika, te navodi kako nije obeštećena konverzijom, te da se sklapanjem ugovora o konverziji nije ostvario u cijelosti povrat onoga što je bilo nezakonito naplaćeno na temelju ništetnih klauzula osnovanog ugovora. Tužiteljica navodi da prigovor prijeboja je neosnovan, da naime, tuženik nema osnove potraživati naznačene iznose od tužiteljice pa ni tražiti prebijanje.

6. U podnesku od 1. rujna 2025. tuženik ističe kako je potrebno uzeti u obzir sve iznose koji su uplaćivani na ime dospjelih obveza po predmetnom Ugovoru o kreditu, dakle potrebno je uzeti u obzir i tzv. pozitivne i tzv. negativne tečajne razlike valute CHF prema HRK. Tuženik, stoga, ističe da ostaje kod svih navoda i prigovora, kao i prigovora radi prebijanja istaknutog podneskom 4.1.2021. te tuženik ovime ističe, uslijed manje plaćenih anuiteta zbog nižeg tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na početno ugovoreni tečaj CHF, dodatni prigovor prijeboja (materijalnopravni prigovor) u iznosu od 323,87 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku: na iznos od 15,79 EUR od dana 11.05.2007. do isplate; na iznos od 15,59 EUR od dana 11.06.2007. do isplate; na iznos od 18,82 EUR od dana 11.07.2007. do isplate; na iznos od 14,94 EUR od dana 11.08.2007. do isplate; na iznos od 15,18 EUR od dana 11.09.2007. do isplate; na iznos od 19,78 EUR od dana 11.10.2007. do isplate; na iznos od 15,74 EUR od dana 11.11.2007. do isplate; na iznos od 18,04 EUR od dana 11.12.2007. do isplate; na iznos od 11,93 EUR od dana 11.01.2008. do isplate; na iznos od 9,82 EUR od dana 11.02.2008. do isplate; na iznos od 1,14 EUR od dana 11.03.2008. do isplate; na iznos od 6,69 EUR od dana 11.04.2008. do isplate; na iznos od 14,07 EUR od dana 11.05.2008. do isplate; na iznos od 13,24 EUR od dana 11.06.2008. do isplate; na iznos od 12,48 EUR od dana 11.07.2008. do isplate; na iznos od 15,72 EUR od dana 11.08.2008. do isplate; na iznos od 28,55 EUR od dana 11.09.2008. do isplate; na iznos od 36,46 EUR od dana 11.10.2008. do isplate; na iznos od 36,46 EUR od dana 11.12.2008. do isplate; na iznos od 3,43 EUR od dana 11.12.2009. do isplate.

7. Tužiteljica je u podnesku od 24. rujna 2025., kojim se očitovala na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, navela da vještak je pravilno utvrdio da je zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu (od siječnja 2014.godine godine 3,23%) i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate do konverzije kredita u valutu EUR više je plaćeno 11.677,54 EUR (4.499,94 EUR zbog promjene kamatne stope i 7.177,60 EUR zbog promjene tečaja CHF); da vještak je pravilno utvrdio da je nakon konverzije neotplaćena glavnica na temelju početnog otplatnog plana manja od konvertirane glavnice za 4.439,77 EUR što dokazuje da tužitelj nije obeštećen konverzijom; te je s obzirom na sve navedeno tužitelj u skladu s provedenim vještačenjem precizirao tužbeni zahtjev te konačno sređenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 11.677,54 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 0,74 EUR od 10. ožujak 2007., 21,14 EUR od 10. travanj 2007. i nadalje kako je to navedeno u tom sređenom tužbenom zahtjevu.

8. Očitujući se na prednje navedeni podnesak tužiteljice od 24. rujna 2025., tuženik navodi da tužitelj je u tom podnesku djelomično povukao tužbeni zahtjev pod točkom I tako da isti sada iznosi 11.677,54 EUR, te da tuženik se protivi navedenom djelomičnom povlačenju. Zaključno tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te naloži tužitelju naknaditi parnične troškove tuženika.

9. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: sudsku praksu i stručnu literaturu (listovi br. 25-51 spisa); dokumentaciju dostavljenu od strane tužiteljice: Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 52421/06 od 04.10.2006., s prilozima (listovi br. 57-75 spisa), Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 52421/06 (listovi br. 76-82 spisa), Konto karticu (listovi br. 83-88 spisa), dokumentaciju naziva C1 - Internal /Interno (listovi br. 89-116 spisa), Otplatni plan od 10.04.2019. (listovi br. 117-122 spisa), Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Čakovcu po javnom bilježniku Mirjani Zvonarek iz Čakovca, kao povjerenika suda, broj:

O-1010/18-15; UPP-OS-Čakovec-106/18 od 23. kolovoza 2018. (listovi br. 123-126 spisa), Promet po kreditu (listovi br. 127-145 spisa) i Ugovor o cesiji od 15. svibnja 2019. (listovi br. 146-147 spisa); dokumentaciju dostavljenu od strane tuženika: Dopis od 09.11.2015. (listovi br. 161-162 spisa), Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 261650 (listovi br. 163-166 spisa), Otplatni plan (listovi br. 167-168 spisa), Pregled uplata (listovi br. 169-170 spisa), Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 52421/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 24.02.2016., s prilozima:

Izvatkom iz zemljišne knjige i Kretanjem vrijednosti EURIBOR-a (listovi br. 171-177 spisa), Dopis od 13. studenoga 2015. (listovi br. 178-180 spisa), Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 24.02.2016. (list br. 181 spisa), Pregled uplata (listovi br. 182-184 spisa) i sudsku praksu (listovi br. 185- 206 i br. 212-220 spisa).

9.1. Nadalje je provedeno saslušanje tužiteljice kao stranke u svrhu dokazivanja.

9.2. Provedeno je i financijsko vještačenje, po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije, računovodstvo i bankarstvo, Nataliji Jambrečić, mag.oec. iz Čakovca, te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 14.08.2025. (listovi br. 235-257 spisa).

10. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje u tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev tužiteljice utvrđeni je djelomično osnovanim.

11. Nesporno je da su pravni prednik tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. kao banka kreditor i ĆF kao korisnik kredita dana 4. listopada 2006. zaključili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 52421/06 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), po kojem je Ugovoru o kreditu ovdje tužiteljica ČF bila sudužnik.

11.1. Po predmetnom Ugovoru o kreditu ĆF je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 87.060,00 CHF po prodajnom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, i to sa namjenom za zatvaranje stambenog kredita i za adaptaciju, sa rokom otplate 300 mjeseci, sa ugovorenom kamatnom stopom od 4,20% , promjenjivom sukladno odluci kreditora, te uz obvezu podmirenja svih obveza iz Ugovora u izabranoj stranoj valuti (CHF - kao valuta ugovora), u kunskoj protuvrijednosti izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaju kune u odnosu na CHF) vrijedećeg na dan plaćanja.

12. Nesporno je da je između pravnog prednika tuženika i ĆF dana 24. veljače 2016. zaključen Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu br. 52421/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/1015 – dalje u tekstu: ZID ZPK/15).

13. Iz Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Čakovcu po javnom bilježniku Mirjani Zvonarek iz Čakovca, kao povjerenika suda, broj: O-1010/18-15; UPP-OS- Čakovec-106/18 od 23. kolovoza 2018., razvidno je da je korisnik kredita ĆF umro dana **.**.2018., bez oporuke, te da su na nasljedstvo iza istog kao zakonski nasljednici prvog nasljednog reda pozvani njegova supruga ČF te djeca NF, GF, AF i DF, koji su se prihvatili nasljedstva koje im pripada temeljem Zakona o nasljeđivanju, s time da su NF, GF, AF i DF svoj nasljedni dio u cijelosti ustupili svojoj majci ČF, te da je ČF proglašena nasljednicom pokojnog ĆF i istoj uručena sva njegova ostavinska imovina u cijelosti; a koje je Rješenje o nasljeđivanju postalo pravomoćno dana 23. kolovoza 2018. (obzirom su se sve stranke odrekle prava na prigovor).

13.1. Navedenim Rješenjem o nasljeđivanju nije izričito obuhvaćena ovdje utužena tražbina, no obuhvaćeno je pravo povrata vlasništva nekretnine prenesenog s ĆF na pravnog prednika tuženika radi osiguranja novčane tražbine po predmetnom Ugovoru o kreditu (u iznosu od 87.060,00 CHF s kamatama i rokovima dospijeća u skladu s ugovorom), a nasljednicom kojeg je prava, kako je prednje navedeno, utvrđena supruga tužitelja ČF, ovdje tužiteljica, dok je pitanje ovdje utužene novčane tražbine između nasljednika pokojnog ĆF regulirano priloženim Ugovorom o cesiji od 15. svibnja 2019., kojim su Ugovorom o cesiji Sandra NF, GF, AF i DF cjelokupno potraživanje temeljem preplaćenih iznosa anuiteta kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu prema ovdje tuženiku ustupili svojoj majci ČF, ovdje tužiteljici.

13.2. Stoga je po tuženiku istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.

14. Nedvojbeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu od 4. listopada 2006. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, i to u skladu s odlukama Banke kreditora, znači temeljem jednostranih odluka pravnog prednika tuženika odnosno tuženika (dalje u tekstu: tuženik), kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.

15. Prema odredbama članka 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.

15.1. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

15.2. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15.3. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

15.4. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

17. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

18. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

19. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

20. Tužiteljica je saslušana u svojstvu stranke iskazala da 2006. godine je njen pokojni suprug uzeo kredit u Splitskoj banci s kojim su zatvarali postojeći kredit u Varaždinskoj banci i za renovaciju kuće, da tu, Splitsku banku je suprug odabrao zato, zajedno u dogovoru sa njom, jer su im nudili najnižu ratu, a kredit je bio u švicarskim francima; da znači on je bio nosioc kredita, a ona je bila sudužnik; da taj kredit su oni njima objasnili, da je u to vrijeme bio najpovoljniji, uz tu najnižu ratu koja je njima odgovarala; da kuću koriste za stanovanje još i dan danas, znači ona i kćer koja je ostala sa njom, u kojoj nemaju nikakvu poslovnu, znači ništa, kuća je samo za stanovanje. Na pitanje svojeg punomoćnika da li je bilo nju, bilo njenog supruga, banka upozorila da je rizično uzeti kredit u švicarskim francima, tužiteljica je odgovorila da banka ih nije upozorila na rizik kredita u švicarcima. Na pitanje da li ih je banka upozorila da je rizičnije uzeti kredit u švicarskom franku, nego kredit u eurima, odgovorila je da nije ih upozorila na to da je kredit rizičniji. Na pitanje da li su ih u banci upozorili na bilo kakve druge rizike, odgovorila je da nisu ih upozorili. Na pitanje da li su ih u banci upozorili na temelju kojih kriterija će se mijenjati kamatna stopa, odgovorila je da nisu ih upozorili, ali su im ponudili tu najnižu ratu i bilo je ili uzmi ili ostavi. Na pitanje da li su zajedno s bankom sastavljali ugovor o kreditu, ili je banka unaprijed napisala ugovor na svom obrascu, odgovorila je da nisu to radili zajedno sa bankom, kad su došli u banku sve je bilo pripremljeno. Na pitanje tko je plaćao rate kredita, odgovorila je da rate kredita je plaćao suprug, koje su mu skidali direktno s mirovine, jer je on bio u mirovini. Na pitanje da li su kad prigovarali banci zbog povećanja rate, odgovorila je da da, suprug je svaki mjesec prilikom dolaska u banku i podizanja mirovine uvijek imao problem, jer su uvijek rekli da ono kaj su skinuli na mirovinskom nije dosta, da opet od one mirovine koja mu je ostala treba platiti doplatu kredita da ne bi bilo opet nekih problema sa nedostatnom ratom, te iako se bunio, nije si mogao ništa pomoći, jer po njihovom uvijek je postojao dug, koje su uredno skinuli s mirovine i isplatili mu ono kaj mu je ostalo. Na pitanje je li im banka 2015. godine ponudila konverziju kredita, odgovorila je da da, banka im je ponudila konverziju kredita. Na pitanje da li su mogli utjecati na obračun konverzije, sadržaj konverzije ili na pojedine odredbe ponuđenog dodatka kojim se provodila konverzija, odgovorila je da nisu mogli utjecati na to, znači kak su oni sastavili taj ugovor i sve te svoje prijedloge, bilo je da prihvate, ili ne prihvate i ostanu u švicarskom franku i dalje se muče s tim ogromnim visinama rata. Na pitanje da li ih je u banci netko upozorio da bi se nečeg odrekli ako potpišu konverziju, odgovorila je da nisu ih upozorili. Na pitanje, koje godine je suprug umro, odgovorila je da 2018. Na pitanje koji su nasljednici njegovi, odgovorila je da nasljednici su bili ona i njihove tri kćeri i sin, koji su se, kak se to veli, sve su dali njoj, znači koji su se odrekli sve u njenu korist, znači i dugove i koristi, sve je pripalo njoj. Na pitanje nakon što joj je predočen ugovor o cesiji uložen na listovima broj 146

– 147 spisa, da li je to njen potpis, i da li su to potpisi njezine djece, odgovorila je da da, jesu. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika je su li suprug i ona pročitali ugovor o kreditu prilikom sklapanja, odgovorila je da jesu. Na pitanje je li im bilo sve jasno što piše u ugovoru, odgovorila je da mislili su da im je jasno, nisu razumjeli da rata može porasti za 50 % od same početne rate i da je švicarski franak tak rizična valuta. Na pitanje što je njoj i suprugu predstavljao pojam valutna klauzula, odgovorila je da u onom trenutku su mislili da razumiju kaj znači, ali nisu znali da bu to tak rizično, ne zna kako bi to objasnila, taj pojam valutna klauzula. Na pitanje je su li pokušali dići kredit u nekoj drugoj valuti, euro ili kune, odgovorila je da pošto je suprug bio nosioc kredita on se više o svemu informirao, ali je franak u tom trenutku bio najpovoljniji a nitko ih nije upozorio da je to vrlo rizično i da će rate porasti 50 %. Na pitanje jesu li se raspitali o kretanju tečaja švicarca prilikom dizanja kredita, odgovorila je pa jesu se raspitali i u tom trenutku, koju ratu je nama nudila, Splitska banka je bila najpovoljnija. Na pitanje a kako su rekli da je dio sredstava išao u adaptaciju kuće, jesu li u toj kući imali OPG ili obrt, odgovorila je da ne, ništa takvoga nisu imali, kuća je isključivo služila za obitelj, za život. Na pitanje zbog čega je njen suprug prihvatio konverziju koju mu je banka ponudila, odgovorila je da prilikom konverzije im je opet bilo kakti objašnjeno da bude manja rata, znači tu je trebala biti i nekakva financijska isplata koju na kraju nisu dobili, nego su oni opet sebi u korist, sad se ne sjeća točno koliko je to bilo mjeseci, da ne bi rekla neku laž, čini joj se 8 ili 10 mjeseci, im je bila umanjena rata za tu kakti, kaj su oni njima po konverziji obračunali, da bi oni trebali dobiti, i opet se tu suprug jako ljutio na to, jer ih nisu obavijestili da budu to tak napravili, i opet nije bilo koristi jer su oni napravili to tak kak su oni zamislili. Na pitanje svog punomoćnika da li su znali da rata kredita može porasti ako poraste tečaj švicarskog franka, odgovorila je pa da nisu znali, nisu se nadali da bude tečaj porasel, jer im to nije bilo na taj način prezentirano.

21. Nesporno je da je pravni prednik tužiteljice ĆF, kao korisnik kredita potpisao predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis korisniku kredita, te i tužiteljici kao sudužniku po tom Ugovoru o kreditu, dao upravo tuženik, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da korisnik kredita ĆF i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi korisnik kredita imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu korisniku kredita dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi isti bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu.

22. Nije sporno da banke kreditori mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali moraju takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.

23. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu potrošač kao dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

24. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, u konkretnom slučaju korisnika kredita ĆF, i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da korisnik kredita kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njezine obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

25. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.

26. Nedvojbeno je da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između ugovornih strana nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije korisnika kredita ĆF kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu korisnika kredita kao potrošača.

27. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

28. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

29. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.

30. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.

31. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

32. I prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

33. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica, kao pravna slijednica korisnika kredita ĆF, poziva u ovom postupku.

34. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

35. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

36. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

37. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, tvrdnje tuženika da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF korisniku kredita bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika korisniku kredita objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale su nedokazane.

38. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZZP/00 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

39 . Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, ovdje tuženika, te kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju CHF važećem na dan dospijeća, nepoštene i time ništetne.

40. Zahtjev tužiteljice, kao pravne slijednice korisnika kredita ĆF, za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju korisniku kredita je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranim odlukama tuženika i tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

41. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

42. U presudi ČFH i ČFHM protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

43. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. To u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu ugovorne kamate ne znači da se navedena kamatna stopa smatra fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je utvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna.

44. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s početno ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore navedenim odlukama donesenim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju.

45. Zaključenjem dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu tj. Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu br. 52421/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 24. veljače 2016., nisu otklonjene posljedice ništetnosti, te se samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

46. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pitanje na način da sporazum o konverziji koji je zaključen na osnovu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no također je zauzet stav da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ih pripadaju a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

47. Prije svega valja navesti da ZID ZPK/15 nije propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog Dodatka uz osnovni Ugovor o kreditu sklopljenog između stranaka u konkretnom slučaju nigdje ne proizlazi da bi se pravni prednik tužiteljice - korisnik kredita ĆF, provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15 je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, te su sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

48. Vrhovni sud Republike Hrvatske je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

49. U odluci Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno je da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Iz navedene presude Suda Europske unije jasno proizlazi da ne može postojati apstraktni pravni interes, a koji je, kao što je navedeno u odluci ovoga suda broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potpuno određeno i jasno naveden za koje zahtjeve takav pravni interes postoji.

50. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da nakon zaključenja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke a koji se odnose na ispunjenje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

51. U presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK/15 potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. U predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. donesena je odluka iz koje slijedi da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom, odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste, samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se tim pristankom odriče.

52. Po ocjeni ovog suda pravni prednik tužiteljice – korisnik kredita ĆF se sklapanjem dodatka ugovora nije odrekao tog prava niti je mogao dati slobodan i informiran pristanak te se nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku s obzirom da u vrijeme sklapanja dodatka o konverziji, valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom.

53. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovoru o kreditu između ugovornih strana predmetnog Ugovora o kreditu nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari. Naime, razlog donošenja navedenog ZID ZPK/15 bio je da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit vezan uz EUR, dok činjenica da su ugovorne strane zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sama za sebe ne upućuje na zaključak da je korisniku kredita doista u potpunosti vraćen iznos koji predstavlja razliku s osnova preplaćenih anuiteta uslijed nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

54. Naime, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. dan je slijedeći odgovor na predmetno pravno pitanje: "Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji." U toj je odluci dalje izneseno da naime, korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, a što se utvrđuje financijskim vještačenjem. Nadalje se u toj odluci navodi da obzirom na izraženo pravno shvaćanje u ovoj odluci dolazi do izjednačenja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak Ugovoru o kreditu i proveli konverziju u odnosu na one korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak ili isti nisu mogli sklopiti, jer u razdoblju od sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu pa do dana konverzije takvi potrošači imali su jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

55. Financijskim vještačenjem provedenim po imenovanom sudskom vještaku

Nataliji Jambrečić, mag.oec., utvrđeno je:

- da zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu (od siječnja 2014.godine godine 3,23%) i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate do konverzije kredita u valutu EUR više je plaćeno 11.677,54 EUR (4.499,94 EUR zbog promjene kamatne stope i 7.177,60 EUR zbog promjene tečaja CHF);

- da negativne tečajne razlike, kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, uključene su u izračun;

- da prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik je korisniku kredita priznao preplatu u iznosu od 1.784,74 EUR;

- da preplatom utvrđenom u konverziji kredita iz valute CHF u valutu HRK u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 804,56 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 980,18 EUR;

- te da preostala razlika više plaćenog iznosi 10.697,36 EUR (11.677,54 -980,18), sa Specifikacijom pojedinačnih mjesečnih iznosa navedenih u Zaključku Nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

56. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje imenovanog stalnog sudskog vještaka, jer je dan stručno i objektivno, te u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja.

57. Naime, primjedbe tuženika pravne prirode već su prethodno raspravljene, dok prigovor tuženika kojim danom nalazu i mišljenju sudskog vještaka prigovora navodeći kako je potrebno uzeti u obzir sve iznose koji su uplaćivani na ime dospjelih obveza po predmetnom Ugovoru o kreditu, da dakle potrebno je uzeti u obzir i tzv. pozitivne i tzv. negativne tečajne razlike valute CHF prema HRK, je neosnovan i bespotreban, a budući je sudski vještak u izračun uključio kako pozitivne tako i sve negativne tečajne razlike, kako je to i navedeno u samom Nalazu i mišljenju vještaka i više nego jasno prikazano u Tabeli 4 u kojoj je dan Izračun razlike anuiteta. Stoga tuženik po ovoj osnovi ne može isticati nikakvu svoju tražbinu radi prebijanja.

58. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a na identičan način ustanovljeno je i u tijeku ovog postupka a imajući u vidu činjenicu da tuženik ne osporava da ne bi bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je potrošaču nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

59. Obzirom da je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ništetan, to tužiteljici, kao pravnoj sljednici potrošača – korisnika kredita ĆF, pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepoštenoj klauzuli promjene ugovorne kamatne stope bez unaprijed određenih kriterija, te nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.

60. Na temelju svega iznesenoga sud utvrđuje da osnovan je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 10.697,36 EUR.

61. Tužiteljici na navedeni iznos glavnice od 10.697,36 pripada pravo na isplatu zatezne kamate, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa navedenih u Zaključku sudskog vještaka – na stranicama 21-22 Nalaza i mišljenja sudskog vještaka, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i st. 8. ZOO-a.

62. U odnosu na prigovor zastare sud ističe kako se prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (članak 327. st. 1. ZOO-a).

62.1. Nadalje, zastara novčane tražbine tužitelja nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).

62.2. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

63. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

64. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHV pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede promjenjive kamatne stope danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

65. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 12. lipnja 2019., po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.

66. Na temelju svega iznesenoga, usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 10.697,36 EUR, sa pripadajućim zateznim kamatama kako je to navedeno u točci 61. ovog obrazloženja, te je odlučeno kao točci I. izreke presude.

67. Konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom je dijelu, a za isplatu iznosa od 980,18 EUR (11.677,54 EUR - 10.697,36 EUR), neosnovan.

68. Nadalje, kako je tužiteljica prvobitnim tužbenim zahtjevom, postavljenim u tužbi, tražila isplatu iznosa od 97.410,29 kuna / 12.928,57 EUR, a konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iznos od 11.677,54 EUR, u odnosu na preostali dio prvotno utuženog novčanog iznosa, 1.251,03 EUR (12.928,57 EUR - 11.677,54 EUR), koji tužiteljica više ne potražuje, sud utvrđuje da se radi o djelomičnom povlačenju tužbe, no kako se tuženik tom djelomičnom povlačenju tužbe usprotivio, tužiteljicu valja sa navedenim iznosom odbiti.

69. Stoga je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu ukupnog iznosa od 2.231,21 (980,18 EUR + 1.251,03 EUR; odnosno 12.928,57 EUR - 10.697,36 EUR), zajedno sa zateznim kamatama iznad dosuđenih u točci I. izreke presude, odbijen kao neosnovan, kako je to odlučeno u točci II. Izreke.

70. U odnosu na tuženikove prigovore radi prebijanja sud utvrđuje da tražbine tuženika istaknute radi prebijanja ne postoje.

71. Naime, nedvojbeno je da su danim Nalazom i mišljenjem sudskog vještaka u izračun uključene i tzv. negativne razlike, kako je to izneseno u točkama 55. i 57. ovog obrazloženja, te je shodno tome ukupni iznos preplate obračunom sudskog vještaka već umanjen za tzv. negativne razlike.

71.1. Shodno tome, tražbina tuženika prema tužiteljici, a po osnovi tzv. negativnih razlika, istaknuta radi prebijanja u iznosu od 323,87 EUR, sa traženim zakonskim zateznim kamatama, ne postoji.

72. Nadalje, glede tražbine istaknute radi prebijanja u iznosu od 13.447,14 kn / 1.784,74 EUR, s osnove korisniku kredita ĆF priznatog iznosa preplate prilikom konverzije kredita, sud utvrđuje kako je nedvojbeno da je navedeni iznos od strane tuženika korisniku kredita priznat prilikom provedene konverzije, no da navedeni je iznos od 1.784,74 EUR također obuhvaćen obračunom sudskog vještaka u danom Nalazu i mišljenju sudskog vještaka.

72.1. Danim Nalazom i mišljenjem sudskog vještaka, a kako je to izneseno u točci 55. ovog obrazloženja, utvrđeno je da zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate do konverzije kredita u valutu EUR više je plaćeno 11.677,54 EUR; da prilikom provođenja konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik je korisniku kredita priznao preplatu u iznosu od 1.784,74 EUR, a da tom preplatom utvrđenom u konverziji kredita u nalazu je zatvorena obračunata zatezna kamata u iznosu od 804,56 EUR i nalazom utvrđene razlike u iznosu od 980,18 EUR; ta da nakon toga preostala razlika više plaćenog iznosi 10.697,36 EUR (11.677,54 EUR - 980,18 EUR).

72.2. Obzirom da je sud u ovom postupku tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF utvrdio osnovanim i usvojio upravo u gore navedenom iznosu od 10.697,36 EUR, kao iznos već umanjen za iznos preplate priznat u konverziji, nikakva tražbina tuženika prema tužiteljici s osnova iznosa preplate priznatog u konverziji, pa tako niti tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja u iznosu od 1.784,74 EUR (13.447,14 kn), sa traženim zakonskim zateznim kamatama, ne postoji.

73. Slijedom prednje izloženog, odlučeno je kao u točkama III. i IV. Izreke presude.

74. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 2. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).

74.1. Uspjeh tužiteljice u ovom sporu iznosi 82,74 %, a uspjeh tuženika 17,26 %, te shodno postotku koji preostaje nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, tužiteljici pripada pravo na naknadu 65,48 % troškova ovog postupka.

74.2. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe od 12.6.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 8.11.2019. (zaprimljenog 11.11.2019.) u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 11.11.2019. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 15.1.2021. (zaprimljenog 18.1.2021.) u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 25.1.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 3.2.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 24.9.2025. (zaprimljenog 25.9.2025.) u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 23.12.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 6.2.2026. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.700,00 EUR, po stopi od 25 %, u iznosu od 425,00 EUR (Tbr. 42. Tarife / Tbr. 46. Tarife/23), trošak vještačenja u iznosu od 337,50 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u traženom iznosu od 121,84 EUR, ukupno 2.584,34 EUR.

74.3. Tužiteljici nije priznat traženi trošak sudske pristojbe na presudu, obzirom da je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama objavljenim u NN 51/23 dana 12.5.2023., koji je stupio na snagu dana 20.05.2023., izmijenjen članak 11. st. 1. točka 20. prema kojem su plaćanja sudske pristojbe oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a slijedom čega tužiteljica nije u obvezi plaćanja sudske pristojbe na presudu u ovom predmetu.

74.4. Osnovom iznesenog naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.692,23 EUR (2.584,34 EUR x 65,48 %), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

Čakovec, 6. veljače 2026.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužiteljica po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku