Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-246/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Tamari Turek, u pravnoj stvari tužiteljice ĐJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne glavne rasprave 27. siječnja 2026. u prisutnosti tužiteljice osobno, te zamjenika punomoćnika stranaka, 6. veljače 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu broj 9012475977 sklopljenog dana 4. svibnja 2007. između tužiteljice ĐJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, sljedećeg sadržaja:

„11. ZAVRŠNE ODREDBE:

11.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% (slovima: dva cijelih deset posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, tužiteljici ĐJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 324,44 eur (tristo dvadeset četiri eura i četrdeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. svibnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati troškove ovog postupka u iznosu od 1.132,72 eur (tisuću sto trideset dva eura i sedamdeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova odbija, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor naznačene vrijednosti predmeta spora, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovome sudu podnijela tužbu u kojoj u bitnome navodi da je kao korisnik kredita dana 4. svibnja 2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9012475977, javnobilježnički solemniziran od strane javne bilježnice Melanije Duić iz Varaždina, pod brojem OV-8959/07 dana 4. svibnja 2007., da joj je predmetnim ugovorom odobren i isplaćen kredit u iznosu od 13.627,80 CHF protuvrijednost u kunama, obračunato po srednjem tečaju na dan korištenja kredita, da je ugovorena obročna otplata kroz 72 mjeseca i u jednakim mjesečnim anuitetima, a kredit da je vraćen u cijelosti, da je tuženik tužiteljici dana 4. svibnja 2007. naplatio jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 204,42 CHF, kao i naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 343,42 CHF, a što je obračunato po srednjem tečaju za CHF HNB-a na dan isplate iznosilo 912,13 i 1.532,38 KN, odnosno, prema fiksnom tečaju konverzije 121,06 i 203,38 EUR, odnosno, ukupno iznos od 324,44 EUR, sve u skladu s čl. 11. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te je kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazio zbog nesporne činjenice da je financijska institucija te profesionalno trgovačko dioničko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita na koji način je tužiteljica dovedena u neravnopravan položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog tipskog ugovora, da tuženik prije i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o odredbama iz čl. 11. Ugovora, već je tužiteljica bila stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi“, da tuženik tužiteljici nije prezentirao koje ona to točno troškove ima u vezi postupka odobravanja i osiguranja kredita pa da bi tužiteljica iste morala nadoknaditi, niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto bi iznos te naknade bio u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se odobrava, da u ugovoru nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporna naknada, a nije precizirano ni da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili u neki treći dan , da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranja kredita bile sastavni dio standardiziranog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, a o kojim odredbama se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala bilo kakav utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, da takve ugovorne odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne, slabije ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao druge, jače ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, između ostalog, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zloupotrebe prava , da tzv. naknada za obradu i osiguranje kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima i to je čini nepoštenom , kao i da nema opravdanih razloga za naplatom ovakvih naknada jer je tuženik financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju ona pruža u okviru svog temeljnog poslovanja te se ista naplaćuje upravo kroz cijenu kredita, odnosno kamatu, pa se stoga ovakve odredbe ukazuju samo kao alat za ostvarenje nepripadnog ekstraprofita

2. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome navodi da prigovara naznačenoj vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.651,66 EUR kao suviše visoko naznačenoj u odnosu na stvarni predmet spora, da je glavni (kondemnatorni) zahtjev tužbe tužitelj postavio na povrat iznosa od ukupno 324,44 EUR, što predstavlja stva rni imovinski interes tužitelja, da deklaratorni dio tužbenog zahtjeva služi kao pravna osnova za kondemnatorni zahtjev, da predlaže vrijednost predmeta spora utvrditi u iznosu od 324,44 EUR, da ističe prigovor zastare,a s obzirom da se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja, da razdoblje od 18 godina znatno premašuje neki razuman period u kojemu je potrošač odnosno tužitelj mogao steći svijest tj. saznanje o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, odnosno odredbi o ulaznim i izlaznim naknadama, da su ulazne naknade plaćene neposredno po sklapanju ugovora o kreditu, a na što je tužitelj bio upozoren kroz umanjenu isplatu glavnice zbog d jelomične kompenzacije za iznos ulazne naknade, da ne spori da je dana 4. svibnja 2007. s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 9012475977 te da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kredita u iznosu naznačenom u tužbi, da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, iz kojeg razloga sporna odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu ne podliježe testu nepoštenosti iz čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača , da predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe, da je tuženik predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge, da tuženik prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, da troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita), da činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom, da je tuženikova djelatnost puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti, da se tuženik financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva, da je nesporno da se u predmetnom slučaju radi o tipskom ugovoru, no da se pregovaračka moć potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu, da ugovaranjem sporne naknade nije došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, da je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti, da Zakon o zaštiti potrošača propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti, dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže, pri čemu je ugovorom odobren i isplaćen iznos od 13.627,80 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 1,50 %, tako da predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu, da u vrijeme sklapanja Ugovora, niti danas, ne postoji obveza za kreditne institucije da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita sadrži strukturu troškova , da u odnosu na obvezu korisnika na plaćanje premije osiguranja ističe prigovor promašene pasivne legitimacije jer je premija osiguranja isplaćena osiguravajućem društvu, da tuženik temeljem predmetne ugovorne odredbe nije od tužitelja išta stekao pa da nema govora o stjecanju bez osnove i obveze na vraćanje, da osporava visinu i datum naplate premije osiguranja, da se radi o naknadi za osiguranje kredita, što u stvari predstavlja osiguranje naplate, da se radi o tzv. kolateralima, koji predstavljaju fundamentalno pravo davatelja kredita da osigura svoje potraživanje, da je tužiteljica platila predmetnu naknadu, što znači da je bila upoznata s njom i pristala na istu , kao i da prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana navedenih u tužbi pa do isplate.

3. U podnesku od 2. listopada 2025. tuženik navodi da ne spori visinu i datum naplate naknade za obradu kredita i premije osiguranja.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu (list 6-13 spisa), otplatnu tablicu (list 14-15 spisa), plan otplate (list 16-17 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 18-26 spisa), te je saslušao tužiteljicu.

5. Valja napomenuti da je sud na ročištu održanom dana 9. listopada 2025. odbio prijedlog za provođenjem knjigovodstveno-financijskog vještačenja kao nevažan, temeljem članka 292. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01.,117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 25/13., 89./14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25.; u daljnjem tekstu: ZPP), a s obzirom da tuženik ne spori visinu naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita.

6. Temeljem čl. 8. ZPP nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

7. U odnosu na tuženikov prigovor naznačenoj vrijednosti predmeta spora valja uputiti na čl. 37. st. 1. ZPP sukladno kojem ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora određuje se prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva, a slijedom čega valja zbrojiti vrijednost zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti u iznosu od 1.327,22 EUR (čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama, Narodne novine broj 118/2018, 51/2023) i zahtjeva radi isplate u iznosu od 324,44 EUR, a što čini ukupni iznos vrijednosti predmeta spora od 1.651,66 EUR. Slijedom navedenog, valjalo je prigovor naznačene vrijednosti predmeta spora odbiti kao neosnovan, te odlučiti kao izreci gornjeg rješenja.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu broj 9012475977 od 4. svibnja 2007., sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a kojom je ugovorena obveza tužiteljice platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,5% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10%, kao i zahtjev radi isplate iznosa od 324,44 eur, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koji je novčani iznos prešao u imovinu tuženika ispunjenjem odredbe čl. 11. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, a koju odredbu tužiteljica ocjenjuje nepoštenom u smislu čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.; dalje: ZZP), a posljedično tome i ništetnom sukladno čl. 87. st. 1. ZZP.

9. Između stranaka nije sporno, te isto proizlazi i iz dokumentacije u spisu, i to :

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 4. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012475977 (dalje: Ugovor o kreditu),

- da je čl. 2. Ugovora o kreditu kao namjena kredita naznačena kupnja vozila,

- da je čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužiteljice platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,5% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10%,

- da je tužiteljica isplatila tuženiku dana 4. svibnja 2007. naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 121,06 EUR i naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 203,38 EUR, odnosno ukupno 324,44 EUR.

10. Tuženik osporava da bi odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu bila nepoštena i ništetna u smislu čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP, osporava tijek zateznih kamata, pri čemu ističe prigovor zastare i prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na naknadu za osiguranje kredita.

11. Sukladno čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.; dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

12. Sukladno čl. 81. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Sukladno čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava, pri čemu ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14. Sud je prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu, te u iskaz tužiteljice, utvrdio da je tužiteljica isti sklopila u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a da je tuženik predmetni Ugovor sklopio u svojstvu trgovca u smislu čl. 3. st. 1. ZZP sklapajući predmetni Ugovor u okviru svoje poslovne djelatnosti.

15. Nadalje, sud ističe da iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o tipskom ugovoru, odnosno o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a što tuženik ne osporava u ovom postupku.

16. U odnosu na isticanu ništetnost čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena obveza tužiteljice platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,5% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10%, sud relevantnim, uz činjenicu da Ugovor o kreditu predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca, ocjenjuje i iskaz tužiteljice u dijelu u kojem ista navodi da se nije mogla osloboditi obveze plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita, da s djelatnicima tuženika nije komunicirala vezano uz predmetni kredit, da su joj djelatnici auto-kuće isključivo uručili gotov tekst ugovora koji je odnijela bilježniku i solemnizirala, da joj djelatnici auto-kuće nisu obrazložili svrhu ugovaranja njezine obveze za plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita, nit su joj obrazložili koji troškovi bi se tim naknadama podmirivali, a koji iskaz u cijelosti sud prihvaća, a s obzirom da nije ničim osporen od strane tuženika, te nije proturječan pročitanoj dokumentaciji.

17. Također, valja istaknuti da tuženik ne osporava da bi mu tužiteljica dana 4. svibnja 2007. temeljem čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu isplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 121,06 EUR i naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 203,38 EUR, odnosno ukupno 324,44 EUR.

18. Polazeći od gornjih činjeničnih utvrđenja, sud je temeljem čl. 81. ZZP u svezi čl. 87. ZZP ocijenio da odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu, a posljedično tome i ništetnu odredbu ugovora, a s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, to imajući u vidu da tuženik nije u smislu čl. 81. st. 4. ZZP dokazao da bi se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, uz činjenicu da iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj nije bilo niti obrazloženo na što je konkretno odnose naknade na koje se odnosi sporna ugovorna odredba, pri čemu sporna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a s obzirom da je temeljem iste tužiteljica bila u obvezi, te je i isplatila na ime naknade za obradu kredita iznos od 121,06 EUR, te na ime naknade za osiguranje kredita iznos od 203,38 EUR, dok s druge strane tuženik temeljem iste ugovorne odredbe nije imao nikakvu obvezu prema tužiteljici, odnosno nije obrazložio niti dokazao koji mu je i u kojem iznosu trošak nastao, a koji je trebao biti eventualno namiren ugovorenom naknadom, odnosno nije obrazložio niti dokazao na koji način je naknadom za osiguranje kredita predmetni kredit osiguran, odnosno koji je konkretno instrument osiguranja navedenom naknadom podmiren, kao niti obrazložio potrebu ugovaranja dodatnog osiguranja iz čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu uz već ugovorene instrumente osiguranja iz čl. 7. Ugovora o kreditu (suglasnost o zapljeni plaće, zadužnica, fiducijarni pr ijenos vlasništva, klauzula exequendi, ovlaštenje za pljenidbu računa), a kojima je tuženik osigurao svoju tražbinu iz Ugovora o kreditu.

19. Imajući u vidu gornja utvrđenja, sud je ujedno ocijenio neosnovanim i tuženikom prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na naknadu za osiguranje kredita, a s obzirom da iz spisa nije razvidno, niti je tuženik ičime dokazao, koje je sredstvo osiguranja i kome podmireno navedenom naknadom, kao niti stvarnu potrebu ugovaranja dodatnog osiguranja uz ugovorene instrumente osiguranja iz čl. 7. Ugovora o kredita, odnosno nužnost i razmjernost nametanja takvog troška tužiteljici radi osiguranja tražbine tuženika, a čime je tuženik ostvario po ocjeni ovoga suda nerazmjernu korist.

20. Slijedom svega gore navedenog, a polazeći od utvrđenja iz toč. 18. ovog obrazloženja u odnosu na čl. 11. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, a kojima je ugovorena tužiteljičina obveza plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita, sud je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti sporne odredbe Ugovora o kreditu ocijenio osnovanim. Sud je ocijenio osnovanim i potraživanje tužitelja s osnova stjecanja bez osnove u odnosu na iznose plaćene temeljem ništetne odredbe čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu, a kojima je ugovorena tužiteljičina obveza plaćanja naknade za obradu i osiguranje kredita, a s obzirom da je tužiteljica sukladno čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. st. 1. ZOO stek la pravo na povrat neosnovano plaćenih iznosa tužitelju temeljem navedene ništetne odredbe od trenutka sklapanja predmetnog Ugovora.

21. Odluku o visini tužiteljičinog potraživanja sud temelji na navodima stranaka koje su isplaćene iznose naknade za obradu kredita od 121,06 EUR i naknade za osiguranje kredita od 203,38 EUR učinile nespornima.

22. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO, te na čl. 1115. ZOO, a slijedom čega je, s obzirom da se tuženik kao sastavljač ništetnih odredbi smatra nepoštenim stjecateljem, valjalo istome naložiti isplatu zakonske zatezne kamate na pojedine utužene iznose od dana njihove uplate, odnosno od 4. svibnja 2007., a koji datum su stranke učinile nespornim .

23. U odnosu na prigovor zastare valja uputiti na odredbu čl. 225. ZOO sukladno kojoj tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, te na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a slijedom čega se prigovor zastare tuženika ukazuje neosnovanim u cijelosti, to imajući u vidu bi zastara u konkretnom slučaju počela teći tek pravomoćnošću ove presude kojom je utvrđena ništetnost čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu.

24. Odluku o troškovima parničnog postupka sud temelji na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a sukladno kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

25. Sud je potrebnim za vođenje parničnog postupka tužiteljici priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eur po tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023; dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima održanima dana 9. listopada 2025. i 27. siječnja 2026. u iznosu od 200,00 eur za svako ročište po tbr. 9. toč. 1. Tarife, te trošak sastava podneska od 22. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 eur po tbr. 8. toč. 1. Tarife, a koje iznose valja uvećati porez na dodanu vrijednost u iznosu od 200,00 eur, za trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 eur i pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eur, a što sveukupno predstavlja priznati trošak parničnog postupka u iznosu od 1.132,72 eur.

26. Sud tužiteljici kao potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP nije priznao trošak sastava podneska od 2. listopada 2025., a s obzirom da je sadržaj navedenog podneska tužiteljica mogla iznijeti na ročištima u odnosu na koja joj je priznat trošak zastupanja po punomoćnicima, kao ni trošak zastupanja po punomoćnici na ročištu za objavu, a s obzirom da navedeni trošak nije potreban za vođenje ovog parničnog postupka u smislu čl. 155. st. 1. ZPP, to imajući u vidu da se ročište za objavu presude sukladno čl. 335. st. 6. ZPP održava neovisno o tome jesu li stranke na njega uredno pozvane, odnosno jesu li pristupile, a na istom stranke ne poduzimanju nikakve procesne radnje, već im se isključivo uručuje ovjereni prijepis presude.

27. Odluka o zateznim kamatama na troškove parničnog postupka temelji se na čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17.) sukladno kojem će sud ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u ovršnoj ispravi, na prijedlog ovrhovoditelja, u rješenju o ovrsi odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke odnosno sklapanja nagodbe do naplate, slijedom čega je valjalo naložiti tuženiku da tužiteljici isplati zatezne kamate na troškove ovog parničnog postupka od dana donošenja ove presude do isplate

28. Iz iznesenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja.

U Varaždinu 6. veljače 2026.

Sutkinja

Tamara Turek

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1/ tužitelj, po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku iz Koprivnice

2/ tuženik, po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba