REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj P-255/2022-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sucu Mariji Sušanj Tepša, u parničnom predmetu tužitelja BROLO d.o.o., Buje, Brolo 28, OIB: 32204973122, zastupanog po punomoćniku Ivici Didaku, odvjetniku iz Zagreba, Fallerovo šetalište 22, protiv tuženice RI, vl. [obrt], obrt za ugostiteljstvo, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Borisu Marohniću, odvjetniku iz Rijeke, Janeza Trdine 1, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženice, 6. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Davorke Flego iz Kostrene poslovni broj Ovrv-8/2020 od 17. veljače 2021. u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 7.439,48 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 6.430,27 EUR od 16. listopada 2020. do isplate, a na iznos od 1.009,21 EUR od 12. prosinca 2020. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Djelomično se ukida citirani platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 210,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, te u dijelu u kojem je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 327,21 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.775,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Davorke Flego iz Kostrene poslovni broj Ovrv-8/2020 od 17. veljače 2021. naloženo je tuženici (ovršeniku) isplatiti tužitelju (ovrhovoditelju) iznos od 57.639,56 kuna/7.650,08 EUR[1] sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.465,37 kuna/327,21 EUR. Podneskom od 5. travnja 2023. tužitelj je, s obzirom na uvođenje valute EUR, uredio tužbeni zahtjev, te predložio da se citirani platni nalog održi na snazi za iznos od 7.650,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 6.430,27 EUR od 16. listopada 2020. do isplate, a na iznos od 1.219,80 EUR od 12. prosinca 2020. do isplate, kao i da se naloži tuženici da mu naknadi trošak parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.

2. Protiv citiranog rješenja o ovrsi ovršenica (tuženica) je podnijela prigovor u kojem je istaknula prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, prigovor promašene pasivne legitimacije, te prigovor zastare. Istaknula je i da ne zna na što se odnosi utužena tražbina jer da nikada nije poslovno surađivala sa tužiteljem, te da stoga osporava osnovu i visinu utužene tražbine.

3. Rješenjem Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj Povrv-142/2021-3 od 26. siječnja 2022. stavljeno je izvan snage ranije citirano rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprve u dijelu u kojem je određena ovrha i ukinute su provedene radnje, te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga. Istim rješenjem Općinski sud u Crikvenici oglasio se stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te je predmet ustupio ovome sudu kao stvarno i mjesno nadležnom.

4. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je naveo da je sa tuženicom bio u dugogodišnjem poslovnom odnosu na način da je komisijski dostavljao robu tuženici, koju robu je ista po prodaji odjavljivala, nakon čega bi tu odjavljenu robu fakturirao obrtu tuženice. Istaknuo je da je tuženica bila vlasnica obrta [obrt]“, vl. RI, prestanak kojeg obrta je u obrtni registar upisan s 1. siječnja 2020., nakon čega je 8. lipnja 2020. osnovala i upisala u obrtni registar svoj novi obrt naziva [obrt], obrt za ugostiteljstvo, vl. RI, i to na istoj adresi sjedišta i s istom djelatnošću kao i raniji ugašeni obrt. S tim u vezi da je suglasnom voljom stranaka roba koja je tijekom 2018. i 2019. komisijski dostavljena RI unesena u novoosnovani obrt, vrijednost koje robe je bio upravo ovdje utuženi iznos. Također, ističe da se komunikacija između stranaka nakon otvaranja novog obrta odvijala kao i ranije, odnosno na način da je radnica tužitelja MI komunicirala putem e- maila, telefona i poruka sa sinovima tuženice ĐI i RIG, koji su stvarno vodili poslovanje obrta tuženice. Navedeno da proizlazi i iz e-mail poruke od 24. rujna 2020., u kojem mu je dostavljena specifikacija vina za koje je zamoljen da se ostave u komisiji do sljedeće godine, a da za ostala vina ispostavi račun, kao i e-mail poruke od 1. listopada 2020. u kojoj je navedeno da tuženica radi na izradi sporazuma o otplati svog duga u tri rate, iako mu takav prijedlog sporazuma nikada nije dostavljen. Istaknuo je i neosnovanost navoda tuženice da bi neke treće osobe mimo tuženice naručivale robu jer je iz e-mail korespondencije stranka razvidno da je komunikacija vršena na memorandumu obrta tuženice i s e- mail adresa [adresa elektroničke pošte]. S obzirom na navedeno, a budući da tuženica primljenu robu nije vratila, te je odbila bilo kakvu daljnju komunikaciju, da je izdao ovdje utužene račune, te pokrenuo postupak.

5. Tuženica je u daljnjem tijeku postupka ustrajala kod istaknutog prigovora promašene pasivne legitimacije jer da nije naručivala robu, a niti zahtijevala izdavanje računa od tužitelja, već su to činile treće osobe. Istaknula je i da osporava da je potpisala bilo kakav primitak robe, te zaprimila račune tužitelja. U konačnici, osporila je i vjerodostojnost sve priložene dokumentacije tužitelja, budući da su dostavljene preslike, a ne izvornici iste, kao i dostavljenu e-mail korespondencije, u odnosu na koju je osporila da su e-mailovi uopće slani.

6. Sud je u tijeku postupka izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu, iskaz zastupnika po zakonu tužitelja NI, iskaze svjedoka RIG, ĐI i MI, te nalaz i mišljenje vještaka Ingrid Žudih- Koroman, dipl. oec.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07,84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.650,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom temeljem računa-otpremnice R-1 br.: 679/7/2 od 30. rujna 2020. s dospijećem 15. listopada 2020. i računa-otpremnice R-1 br.: 771/7/2 od 26. studenoga 2020. s dospijećem 11. prosinca 2020., izdanih od strane tužitelja tuženici za isporučenu i iskorištenu robu, odnosno za isporučenu, a nevraćenu robu (alkohola pića).

9. Nije sporno da stranke nisu zaključile pisani ugovor na kojem se temelji njihov poslovni odnos. Sporno je, a s obzirom na navode tuženice, postojanje poslovnog odnosa između stranaka, aktivna legitimacija tužitelja, pasivna legitimacija tuženice, kao i je li tražbina po utuženim računima u zastari. Također, sporna je i visina tražbine.

10. Sukladno navedenom, a s obzirom na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i prigovor promašene pasivne legitimacije tuženice, kao i uopće postojanje poslovnog odnosa među strankama, prvenstveno je valjalo odlučiti o navedenim prigovorima.

11. Tuženica je tijekom postupka istaknula da nije naručivala robu od tužitelja, već su to činile treće osobe. Međutim, iz provedenih dokaza proizlazi da su stranke bile u poslovnom odnosu na način da je sin tuženice ĐI započeo poslovnu suradnju s tužiteljem u ime sada odjavljenog obrta tuženice [obrt]“, kao i da je po odjavi navedenog obrta poslovnu suradnju nastavio sa tuženicom kao vlasnicom [obrt], obrt za ugostiteljstvo. Tako je svjedok ĐI, sin tuženice, u svom iskazu (list 95-96 spisa) iskazao da je postojao poslovni odnos između tužitelja i tuženice, da je tužitelj dostavljao robu za potrebe restorana tuženice, te da je uobičajena praksa bila da on bio zadužen za naručivanje robe u ime tuženice od tužitelja. Suglasno s navedenim svjedokom iskazivao je i svjedok RIG, sin tuženice, koji je u svom iskazu (list 106-107 spisa) naveo da je postojao poslovni odnos između stranaka koji je funkcionirao na način da je tuženica, za potrebe svog restorana naručivala robu od tužitelja, koje poslove je vodio njegov brat ĐI. Navedeno, osim iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi i iz iskaza zastupnika po zakonu tužitelja NI (list 77-78 spisa), koji je iskazao da je djelatnica tužitelja MI operativno vodila posao sa tuženicom, na način da je posao dogovarala sa ĐI i RIG, te iskaza svjedoka MI (list 47-48 spisa) koja je navela da je poslovni odnos s tuženicom započeo još 2016., na način da ju je kontaktirao ĐI.

12. Sukladno navedenom, a s obzirom da su o postojanju poslovnog odnosa svi saslušani svjedoci, kao i zastupnik po zakonu tužitelja suglasno iskazivali, zaključak je ovoga suda da je između stranaka postojao poslovni odnos, i to najprije između tužitelja i obrta [obrt]“, vl. RI, koji obrt je odjavljen, nakon čega je isti nastavljen sa [obrt], obrt za ugostiteljstvo, vl. RI.

13. S tim u vezi, neosnovani su i prigovori nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije. Kako je ranije navedeno, svjedoci ĐI i RIG, sinovi tuženice, koji su predloženi kao svjedoci od strane tuženice, suglasno su iskazali da su u poslovnom odnosu sa tužiteljem nastupali u ime tuženice, kao vlasnice obrta, i to kako u vrijeme kada je ista bila vlasnica obrta [obrt] „ [obrt]“, vl. RI, tako i nakon odjave tog obrta, odnosno nakon osnivanja [obrt], obrt za ugostiteljstvo, vl. RI. Činjenica da je poslovni odnos nastavljen nakon odjave ranijeg obrta, odnosno osnivanja novog obrta tuženice, razvidna je i iz e-mail korespondencije svjedoka RIG i djelatnice tužitelja MI od 24. rujna 2020. (list 34-37 spisa). Naime, navedene e-mail poruke, a koje se odnose na poslovni odnos ovdje stranaka, upućivane su sa adrese [adresa elektroničke pošte], za koju adresu je svjedok RIG u svom iskazu potvrdio da je to njegova adresa za komunikaciju. Stoga je, osim navedenih prigovora, neosnovan i prigovor tuženice kojom je osporila vjerodostojnost navedene e-mail komunikacije.

14. Nadalje, a u odnosu na sadržaj poslovnog odnosa među strankama, tužitelj je naveo da se radilo o ugovoru o komisiji, i to na način da je zbog udaljenosti sjedišta tužitelja u Bujama i sjedišta obrta tuženice u [adresa], komisijski dostavljao robu tuženici, koju robu je tuženica po prodaji odjavljivala, nakon čega bi odjavljenu robu fakturirao obrtu tuženice. Da se radi upravo o takvom načinu poslovne suradnje između strankama proizlazi i iz provedenih dokaza, i to iskaza zastupnika po zakonu tužitelja NI (list 77-78 spisa) koji je iskazao da je u konkretnom slučaju, kao i inače u slučajevima udaljenosti kupaca, roba išla u komisiju na način da se roba otpremila putem otpremnica i dovezla do prostora tuženice, koja ju je zatim skladištila i koristila po potrebi, a na kraju sezone iskorištenu robu odjavljivala, temeljem koje odjave bi tužitelj izdao fakturu tuženici. Suglasno s navedenim iskazom zastupnika po zakonu tužitelja, iskazivala je i djelatnica tužitelja MI (list 97-98 spisa), koja je dogovorila i vodila predmetni posao, a koja je navela da se tuženici veća količina robe isporučivala na početku sezone, nakon čega bi tužitelj, po odjavi robe od strane tuženice, istu fakturirao. Isto tako, u prilog navedenom govori i dio iskaza svjedoka RIG (list 106-107 spisa) koji je iskazao da je, nakon što je ĐI prestao raditi u restoranu, preuzeo komunikaciju s tužiteljem jer je trebalo izvršiti povrat nekog vina, te ranije spomenutog e-maila upućenog tužitelju sa adrese [adresa elektroničke pošte] 24. rujna 2020., u kojem je naveden popis vina za koja se moli da ostanu u komisiji do sljedeće godine.

15. Iz svega navedenog proizlazi da se poslovni odnos između stranaka odvijao na način da je tužitelj komisijski dostavljao robu tuženici, koja je po prodaji robe krajnjem potrošaču vršila odjavu te robe, nakon čega bi, temeljem te odjave, tužitelj tuženici ispostavljao fakturu, odnosno da je između stranaka postojao poslovni odnos iz odredbe članka 785. u vezi sa člankom 789. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO).

16. Na navedeni zaključak suda nije od utjecaja navod iz nalaza i mišljenja vještaka dipl. oec. Ingrid Žudih-Koroman sa lista 219 spisa, da poslovni odnos stranaka sa porezno računovodstvenog aspekta nema obilježja komisijskog ugovora već bi se radilo o klasičnom odnosu dobavljača i kupca, budući da predmet ovoga spora nije porezno računovodstveni aspekt poslovnog odnosa stranaka, odnosno pravilnost vođenja poslovnih knjiga tužitelja s poreznog aspekta, te isto nije od odlučnog značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari.

17. Također, neosnovan je i istaknuti prigovor zastare. Odredbom članka 228. stavka 1. ZOO-a propisano je da međusobne tražbine iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga, odnosno ugovora koje sklope trgovac i osoba javnog prava o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine, dok je stavkom 2. propisano da zastara teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Stoga, s obzirom na sadržaj poslovnog odnosa stranaka, odnosno da je obveza plaćanja robe od strane tuženica nastala u trenutku odjave iste, odnosno po dospijeću fakture izdane od strane tužitelja za odjavljenu robu, koje utužene fakture su u konkretnom slučaju dospjele 15. listopada 2020., odnosno 11. prosinca 2020., a da je prijedlog za ovrhu podnesen 17. prosinca 2020., prigovor zastare ukazuje se neosnovanim.

18. Iz računa-otpremnice R-1 br.: 679/7/2 od 30. rujna 2020. (list 4-7 spisa) proizlazi da je isti izdan od strane tužitelja tuženici, kao vlasnici [obrt], obrt za ugostiteljstvo u iznosu od 48.448,91 kuna, dok je kao način narudžbe navedena „odjava“.

19. Iz računa-otpremnice R-1 br.: 771/7/2 od 26. studenoga 2020. (list 8-9 spisa) proizlazi da je isti izdan od strane tužitelja tuženici, kao vlasnici obrta [obrt], obrt za ugostiteljstvo u iznosu od 9.190,65 kuna, dok je kao način narudžbe navedena „odjava“.

20. U svom iskazu svjedokinja MI (list 97-98 spisa) iskazala je da je račun-otpremnica R-1 br.: 679/7/2 od 30. rujna 2020. napravljen temeljem odjave, a da se račun - otpremnica R-1 br.: 771/7/2 od 26. studenoga 2020. odnosi na robu koju tuženica po pozivu nije vratila.

21. Tuženica je tijekom postupka osporila visinu tražbine. Svjedok ĐI, koji je u predmetnom poslovnom odnosu nastupao u ime tuženice, u odnosu na visinu utužene tražbine je naveo da je sva naručena roba i plaćena, dok je s druge strane iskazao da se sjeća da je bila neka razlika u stanju robe, odnosno da je u knjigama tužitelja bila naznačena veća količina robe nego što je to bilo naznačeno kod tuženice. Suprotno navodu svjedoka ĐI da je sva naručena roba plaćena, svjedok RIG, koji u predmetnom poslovnom vršio plaćanja tužitelju u ime tuženice, a nakon prestanka radnog odnosa svjedoka ĐI, u odnosu prema tužitelju nastupao u ime tuženice, u svom je iskazu naveo da je razgovarao s gospođom MI vezano za obročnu otplatu duga, što zasigurno ne bi činio da je sva roba plaćena. Navedena komunikacija vezana za obročnu otplatu duga proizlazi i iz e-mail korespondencije MI i RIG (list 36- 37 spisa). Stoga ovaj sud nije poklonio vjeru navodima da je sva naručena roba i plaćena, pri čemu je za napomenuti da u odnosu na navode kojima osporava visinu tražbine tužitelja, tuženica tijekom postupka nije dostavila, niti predložila izvođenje dokaza.

22. Međutim, s obzirom na osporavanje visine duga od strane tuženice, neovisno o kontradiktornosti iskaza navedenih svjedoka, a budući da je teret dokaza visine tražbine na tužitelju, sud je, na navedenu okolnost proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke Ingrid Žudih-Koroman, dipl. oec. Zadatak vještaka je bio, temeljem dokumentacije u spisu i dokumentacije koje će vještaku na njegov zahtjev dostaviti stranke utvrditi visinu duga.

23. Iz nalaza i mišljenja vještaka Ingrid Žudih-Koroman, dipl. oec. (list 216-227 spisa) proizlazi da je ista za potrebe vještačenja od punomoćnika stranaka putem e- maila zatražila dostavu dokumentacije, te da je tužitelj dostavio u nalazu nabrojanu dokumentaciju, dok tuženica do datuma sastavljanja nalaza i mišljenja na njezin zahtjev za dostavom dokumentacije nije odgovorila. U odnosu na visinu duga, vještak u nalazu i mišljenju utvrđuje da je do 1. siječnja 2018. tužitelj isporučio robe tuženici u vrijednosti 26.238,08 kuna za koju robu nisu izdani računi, koji iznos da predstavlja početni saldo na dan 1. siječnja 2018. Tijekom 2018. tužitelj da je isporučio različitu robu tuženici u vrijednosti od 84.477,48 kuna (početni saldo + otpremice), a da je zaključno na 31. prosinca 2018. kod tuženice bilo robe u vrijednosti 55.388,43 kuna, za koju tužitelj nije izdao račun. Tužitelj da je u poslovnim knjigama imao evidentirano stanje komisije na dan 31. prosinca 2018. u iznosu 55.371,23 kuna, odnosno za 17,20 kuna manje u odnosu na stanje iz citirane dokumentacije. Navedeni iznos od 55.388,43 kuna da predstavlja početno stanje na dan 1. siječnja 2019., a da je zaključno na dan 31. prosinca 2019. kod tuženice bilo robe u vrijednosti od 44.927,98 kuna, dok je tužitelj u poslovnim knjigama imao evidentirano stanje komisije na 31. prosinca 2019. u iznosu od 45.700,54 kuna, odnosno za 772,56 kuna više u odnosu na stanje iz citirane dokumentacije. Tijekom 2020. da nije bilo otpreme robe (u „komisiju“) tužitelja prema tuženici, te da su u tom razdoblju izdana dva računa ( račun broj 679/7/2 od 30. rujna 2020. i račun broj 771/7/2 od 26. studenoga 2020.) za koje nije moguće utvrditi da li se istima regulira status ranije isporučene robe ili se radi o izdavanju računa istovremeno sa otpremom robe. Stoga, zaključuje da s obzirom na raniji način, odnosno vrijeme izdavanja računa, da u 2020. nije bilo otpreme robe nego se predmetni računi odnose na isporuku koja je ranije obavljena, te da su računi izdani kada je došlo do prekida suradnje između stranaka za potrebe pokretanja ovoga postupka. Nadalje, a analizirajući dokumentaciju tužitelja, vještak nadalje utvrđuje da je na dan 31. prosinca 2020. u poslovnim knjigama tužitelja evidentirana tražbina prema tuženici u iznosu od 87.454,47 kuna, ali s obzirom da knjiženje u poslovnim knjigama tužitelja nije moguće sa sigurnošću prihvatiti kao vjerodostojno, a da o plaćanjima nisu priloženi nikakvi dokazi, da tražbina tužitelja prema tuženici (stanje konta 1200898) u iznosu 87.454,47 kuna (osnovica 69.963,58 kuna + PDV 17.490,89 kuna) nije izgledna, a s obzirom da tužitelj navedeni iznos niti ne potražuje u ovom postupku, da to možebitno ukazuje na gotovinska plaćanja koja nisu evidentirana u poslovnim knjigama. Stoga, u konačnici zaključuje da tužitelj ima pravo potraživati od tuženice iznos od 44.927,98 kuna/5.962,97 EUR, uvećano za PDV u iznosu od 11.124,80 kuna/1.476,51 EUR, odnosno ukupno 56.052,78 kuna/7.439,48 EUR.

24. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještaka nije imao primjedbi, dok je tuženica na ročištu iznijela primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, te navela da nalazu i mišljenju ne prileži dokaz da je ista kontaktirala punomoćnika tuženika vezano za dostavu dokumentacije, te da je vještak izašla izvan okvira zadane zadaće, kao i da u nalazu i mišljenju uopće na navodi utužene račune, odnosno da je ista analizirala navodni poslovni odnos između stranaka, ali da govori o svemu osim o utuženim računima.

25. S obzirom na iznesene primjedbe tuženice, vještak je na ročištu 18. prosinca 2025. na kojem je pozvana radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja, detaljno odgovorila i otklonila primjedbe tuženice. Tako je ista navela da je od punomoćnika tuženice zatražila dostavu dokumentacije putem e-maila navedenog na memorandumu punomoćnika tuženice, u prilog čemu je u spis dostavila ispis navedenih e-mailova (list 309 spisa), kao i da kao vještak nije imala mogućnost sa punomoćnikom tuženice komunicirati putem e-Komunikacije. Neovisno o tome, da je u nalazu i mišljenu navela da će u slučaju naknadnog zaprimanja dokumentacije pristupiti izradi dopunskog nalaza. Nadalje, vještak je istaknula da joj je tužitelj dokumentaciju dostavio putem e-maila, kao i da se radi o knjigovodstvenoj dokumentaciji, odnosno ispisima i dokumentaciji iz poslovnih knjiga, koja je vjerodostojna bez potpisa i pečata. Također je istaknula i da za računovodstveno priznanje nastale isporuke i porezni tretman nije od utjecaja dokaz da je ta roba zaista i negdje zaprimljena, odnosno uskladištena, već da je dovoljna činjenica da je izdavatelj izdao račun, a da niti u spisu, a niti njoj naknadno nije dostavljen dokument koji bi osporio isporuku. U konačnici je navela da njezin zadatak nije bio utvrditi je li roba naručena, a onda i zaprimljena od strane tuženice, pa da je zato i vještačila šire razdoblje kako bi se utvrdilo kakav je poslovni odnos stranaka.

26. Sud je nalaz i mišljenje sudskog vještaka u dijelu izračuna visine duga prihvatio jer je isti sačinjen prema pravilima struke, te je sudski vještak isti stručno, logično i objektivno obrazložila i detaljno odgovorila na primjedbe tuženice. Naime, tuženica nije osporila sam izračun duga vještaka, već je ista osporila stručnost vještaka i način izrade nalaza i mišljenja, te vjerodostojnost same dokumentacije temeljem koje je nalaz i mišljenje izrađen, a koje primjedbe je vještak prilikom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja otklonila. Tuženica je imala priliku na nesporni poziv vještaka, pa čak i nakon izrade nalaz i mišljenja, dostaviti dokumentaciju kojom bi osporila kako navode, tako i vjerodostojnost dokumentacije tužitelja, a što ista nije učinila.

27. Također, ukoliko je tuženica imala primjedbe na izbor osobe vještaka, kako je to navela na ročištu 2. listopada 2025., takve primjedbe trebala je iznijeti odmah po imenovanju navedenog vještaka, te eventualno iskoristiti mogućnost postavljanja zahtjeva za izuzeće vještaka sukladno članku 254. ZPP-a, a što nesporno nije učinila.

28. Isto tako, iako je svjedok RIG u svom iskazu, a u odnosu visinu duga, naveo, bez navođenja količina i detalja, da je povrat robe izvršen 2019., tuženica tijekom postupka nije dostavila, a niti predložila izvođenje dokaza na okolnost izvršenog povrata robe tužitelju. Teret dokaza da je roba vraćena je na tuženici.

29. Na drukčiju odluku ovoga suda nije od utjecaja dopis Porezne uprave od 2. siječnja 2023. iz kojeg proizlazi da tuženica račun broj 679/7/2 od 30. rujna 2020. i račun broj 771/7/2 od 26. studenoga 2020., nije iskazala u U-RA obrascima, budući da navedeno nije od utjecaja na drukčiju odluku, jer je tužitelj provedenim dokazima dokazao osnovu i visinu utužene tražbine kako je to odlučeno u izreci ove presude.

30. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženice za provođenjem grafološkog vještačenja, budući da je sam svjedok ĐI potvrdio da je potpisao račune- otpremnice sa lista 44-51 spisa, osim onoga sa lista 49 spisa, a navedeni računi niti nisu predmet ovog postupka. Sud je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem tuženice RI, budući da ista u dva navrata neopravdano nije pristupila ročištu radi davanja iskaza, a i iz iskaza svjedoka ĐI i RIG proizlazi da ista nije sudjelovala u poslovnom odnosu sa tužiteljem, već da su isti sa strane tuženice oni vodili, pa bi zakazivanje novog ročišta za glavnu raspravu radi provođenja dokaza saslušanjem tuženice kao stranke predstavljalo nepotrebno odugovlačenje postupka. Isto tako, sud nije proveo dokazni prijedlog tuženice da se izvrši uvid u spis Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj Povrv-144/2021, budući da okolnosti na koje je predloženo izvođenje navedenog dokaza nisu odlučne za odluku u ovoj pravnoj stvari.

31. Stoga je zaključak ovoga suda da je tuženica, kao vlasnica [obrt], obrta za ugostiteljstvo bila u ugovornom odnosu sa tužiteljem, da je tužitelj tuženici isporučio veću količinu robu, a da je tuženica u konačnici isporučenu robu zadržala, a istu nije u potpunosti platila, slijedom čega je, u pretežnom dijelu, a sukladno izračunu iz nalaza i mišljenja vještaka, primjenom odredbe članka 451. stavka 3. ZPP-a, odlučeno kao u točki I. i II. izreke ove presude.

32. Odluka o zakonskim zateznim kamatama donesena je primjenom odredbe članka 29. stavka 1. i 2. ZOO-a, i to od dospijeća svakog utuženog računa.

33. Nadalje, na sastanku Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskog odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017. usvojen je zaključak da se presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava se na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, već se o tom trošku odlučuje presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom dijelu parničnog postupka, a zatezna kamata na dosuđeni trošak teče od donošenja prvostupanjske presude. Stoga je, sukladno navedenom zaključku, odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

34. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe članka 154. stavka 5. i članka 155. ZPP-a, budući da tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva.

35. Tužitelj ima pravo na naknadu troškova ovršnog postupka na ime troška javnobilježničke nagrade u iznosu od 122,95 EUR i sastava prijedloga za ovrhu u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 11. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje Tarifa). Nadalje, tužitelju pripada i zatražena nagrada za sastav podnesaka od 25. kolovoza 2021., 5. travnja 2023., 13. rujna 2024., sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife u iznosu od 200,00 EUR za svaki podnesak, zastupanja na ročištima 21. studenoga 2022., 9. veljače 2023., 12. travnja 2023., 22. studenoga 2023., 2. listopada 2025. i 18. prosinca 2025., sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife u iznosu od 200,00 EUR za svako ročište, sve sa pripadajućim PDV-om u iznosu od 530,74 EUR. Također, tužitelj ima pravo i na naknadu troška plaćenog financijskog vještačenja u iznosu od 999,00 EUR, te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 122,95 EUR, koji iznos je tužitelj u troškovniku i zatražio. Stoga, tužitelju na ime troška parničnog postupka pripada iznos od 3.775,64 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

36. U preostalom dijelu, zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka nije osnovan. Naime, tužitelju ne pripada naknada troška za sastav podneska od 23. studenoga 2023., budući da isti nije bio potreban za postupak, jer je u tom podnesku tužitelj iznio na ročištu dane iskaze svjedoka u prilog svojih navoda istaknutih u postupku.

37. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude.

U Rijeci, 6. veljače 2026.

Sudac

Marija Sušanj Tepša

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude.

Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.