REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
PR-603/2024-159
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, u pravnoj stvari tužitelja VD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Sanji Radolović Kuprešak, odvjetnici iz Zagreba, Trnjanska cesta 63, protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupan po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Zagreb, Slavonska avenija 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. prosinca 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Sanje Radolović Kuprešak, odvjetnice te punomoćnice tuženika FD, zamjenice OGDO u Zagrebu, sukladno odredbi čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), dana 6. veljače 2026. objavio je i
p r e s u d i o je
I/ Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj Ministarstvu obrane, OIB: 52634238587 da tužitelju VD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime neisplaćenih dnevnica i rada na terenu, razlike naknade za dežurstvo unutarnje službe, naknade za neiskorišteni slobodni dan nakon dežurstva, naknade za više odrađenih sati rada od 40 tjedno i naknade za 8 neiskorištenih slobodnih dana u utuženom razdoblju od 12. 11. 2011. g. do 12.11. 2016. g. isplati iznos od 9.128,55 EUR bruto uvećan za iznos zakonskih zateznih kamata osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, a od 01. kolovoza 2015. g. do 31.12.2022. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koje kamate teku: na iznos od 16,95 EUR od 16.02.2012. g. pa do isplate,
na iznos od 33,90 EUR od 16.06.2012. g. pa do isplate,
na iznos od 10,17 EUR od 16.10.2012. g. pa do isplate,
na iznos od 10,17 EUR od 16.11.2012. g. pa do isplate,
na iznos od 67,69 EUR od 16.12.2011. g. pa do isplate,
na iznos od 45,13 EUR od 16.01.2012. g. pa do isplate,
na iznos od 157,94 EUR od 16.04.2012. g. pa do isplate,
na iznos od 22,56 EUR od 16.05.2012. g. pa do isplate,
na iznos od 78,97 EUR od 16.06.2012. g. pa do isplate,
na iznos od 11,28 EUR od 16.07.2012. g. pa do isplate,
na iznos od 112,81 EUR od 16.10.2012. g. pa do isplate,
na iznos od 169,22 EUR od 16.11.2012. g. pa do isplate
na iznos od 22,56 EUR od 16.12.2012. g. pa do isplate,
na iznos od 315,88 EUR od 16.03.2013 g. pa do isplate,
na iznos od 90,25 EUR od 16.07.2013. g. pa do isplate,
na iznos od 11,28 EUR od 16.08.2013. g. pa do isplate
na iznos od 135,38 EUR od 16.09.2013. g. pa do isplate,
na iznos od 90,25 EUR od 16.12.2013. g. pa do isplate,
na iznos od 67,69 EUR od 16.01.2014. g. pa do isplate
na iznos od 124,10 EUR od 16.03.2014. g. pa do isplate,
na iznos od 214,35 EUR od 16.04.2014. g. pa do isplate,
na iznos od 394,85 EUR od 16.05.2014. g. pa do isplate,
na iznos od 22,56 EUR od 16.06.2014. g. pa do isplate,
na iznos od 236,91 EUR od 16.10.2014. g. pa do isplate,
na iznos od 259,47 EUR od 16.11.2014. g. pa do isplate,
na iznos od 146,66 EUR od 16.12.2014. g. pa do isplate,
na iznos od 191,78 EUR od 16.01.2015. g. pa do isplate,
na iznos od 180,50 EUR od 16.02.2015. g. pa do isplate
na iznos od 22,56 EUR od 16.10.2015. g. pa do isplate,
na iznos od 22,56 EUR od 16.11.2015. g. pa do isplate
na iznos od 45,13 EUR od 16.12.2015. g. pa do isplate,
na iznos od 45,13 EUR od 16.03.2016. g. pa do isplate,
na iznos od 22,56 EUR od 16.05.2016. g. pa do isplate,
na iznos od 90,25 EUR od 16.04.2012 g. pa do isplate,
na iznos od 23,23 EUR od 16.12.2012. g. pa do isplate,
na iznos od 264,78 EUR od 16.04.2013 g. pa do isplate,
na iznos od 264,78 EUR od 16.05.2013. g. pa do isplate,
na iznos od 131,40 EUR od 16.06.2013. g. pa do isplate,
na iznos od 46,64 EUR od 16.02.2012. g. pa do isplate,
na iznos od 45,35 EUR od 16.03.2012. g. pa do isplate,
na iznos od 43,37 EUR od 16.10.2012. g. pa do isplate,
na iznos od 45,35 EUR od 16.11.2012. g. pa do isplate,
na iznos od 88,36 EUR od 16.08.2013. g. pa do isplate
na iznos od 45,20 EUR od 16.04.2014. g. pa do isplate,
na iznos od 90,40 EUR od 16.05.2014. g. pa do isplate,
na iznos od 90,82 EUR od 16.03.2015. g. pa do isplate,
na iznos od 47,58 EUR od 16.05.2015. g. pa do isplate,
na iznos od 45,41 EUR od 16.06.2015. g. pa do isplate,
na iznos od 45,41 EUR od 16.09.2015. g. pa do isplate,
na iznos od 45,41 EUR od 16.10.2015. g. pa do isplate,
na iznos od 47,58 EUR od 16.11.2015. g. pa do isplate
na iznos od 47,79 EUR od 16.01.2016. g. pa do isplate,
na iznos od 47,79 EUR od 16.02.2016 g. pa do isplate,
na iznos od 48,64 EUR od 16.07.2016. g. pa do isplate,
na iznos od 97,28 EUR od 16.10.2016. g. pa do isplate
na iznos od 440,10 EUR od 16.05.2015. g. pa do isplate
na iznos od 215,71 EUR od 16.06.2015. g. pa do isplate,
na iznos od 195,47 EUR od 16.07.2015. g. pa do isplate,
na iznos od 351,95 EUR od 16.09.2015. g. pa do isplate,
na iznos od 221,39 EUR od 16.10.2015. g. pa do isplate,
na iznos od 118,95 EUR od 16.11.2015. g. pa do isplate,
na iznos od 137,40 EUR od 16.01.2016. g. pa do isplate
na iznos od 343,50 EUR od 16.02.2016. g. pa do isplate,
na iznos od 147,28 EUR od 16.03.2016. g. pa do isplate,
na iznos od 82,70 EUR od 16.05.2016. g. pa do isplate,
na iznos od 121,88 EUR od 16.06.2016. g. pa do isplate,
na iznos od 483,36 EUR od 16.07.2016. g. pa do isplate,
na iznos od 77,73 EUR od 16.08.2016. g. pa do isplate,
na iznos od 471,20 EUR od 16.10.2016. g. pa do isplate,
na iznos od 211,85 EUR od 16.11.2016. g. pa do isplate,
na iznos od 89,04 EUR od 16.12.2011. g. pa do isplate,
na iznos od 143,18 EUR od 16.12.2012. g. pa do isplate,
na iznos od 90,40 EUR od 16.12.2013. g. pa do isplate,
na iznos od 43,44 EUR od 16.12.2014. g. pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.354,53 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. veljače 2026. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III/ Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.860,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6. veljače 2026. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. Tužitelj VD (dalje u tekstu: tužitelj) u tužbi od 21. veljače 2017. navodi da zaposlen kod tuženika Republika Hrvatska (dalje u tekstu: tuženik) u Ministarstvu obrane, Zapovjedništvu za potporu, Bojni za opću logističku potporu, Satniji za transport, na radnom mjestu vozača. Redovno radno vrijeme tužitelja u pravilu traje od 8,00 do 16,00 sati kroz pet radnih dana u tjednu. Tužitelj je u utuženom razdoblju pored radnog vremena od 40 sati tjedno odradio velik broj sati rada na terenu u vremenu duljem od 40 sati tjedno kao i subotom, nedjeljom, noću, blagdanom i neradnim danom. Budući da je tuženik rad tužitelja koji je dulji od 40 sati tjedno vodio kao preraspodjelu radnog vremena, iako preraspodjele nije bilo, tužitelj potražuje plaćanje više odrađenih sati rada od 40 sati tjedno. Isto tako tuženik nije tužitelju redovno isplaćivao dnevnice i terenski dodatak, a tužitelj je boravio i po 15 dana na terenskom radu koji je trajao od 12 do 14 sati. Tužitelj potražuje isplatu dnevnica i terenskog dodatka za utuženo razdoblje za rad na terenu. Tužitelj je kao vozač obavljao poslove na terenu 12 do 14 sati dnevno, pa i više, za vrijeme kojeg rada nije bio u mogućnosti koristiti dnevni odmor od 30 odnosno 60 minuta te stoga tužitelj potražuje naknadu plaće s naslova neiskorištenog dnevnog odmora. Nadalje, tužitelj je više puta mjesečno bio dežuran, koje dežurstvo je trajalo 24 sata, a nakon kojeg dežurstva tužitelj ima pravo na jedan slobodan dan, međutim tuženik je tužitelju kao slobodan dan evidentirao subotu ili nedjelju, dane u koje tužitelj ne radi, te stoga tužitelj potražuje i razliku plaće za slobodni dan na koji je tužitelj imao pravo, a nije ga iskoristio. Također je tužitelj u utuženom razdoblju koje se odnosi na period od 16. studenoga 2011. do 31. prosinca 2014. obavljao sedam dana straže neprekidno za koji period je imao pravo na slobodne dane u omjeru 3:1, što mu tuženik nije omogućio, odnosno u slobodne dane ubrajao je dane tjednog odmora. Tužitelj se prije pokretanja postupka obratio tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, na koji tuženik nije odgovorio, te stoga tužitelj ustaje s tužbom u kojoj traži isplatu naknade s naslova dežurstva unutarnje službe, neisplaćenih dnevnica, neisplaćenog terenskog dodatka, neiskorištene dnevne stanke, neiskorištenog slobodnog dana te naknada za više odrađenih sati od 40 sati tjedno.
2. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev u podnesku od 2. listopada 2025., u kojem zahtjevu više ne potražuje uvećanje plaće s naslova više odrađenih sati od 40 sati tjedno u dane kada je tužitelj bio na višednevnoj vojnoj vježbi i to u mjesecu travnju 2015. i travnju 2016. Tužitelj je stoga povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na to potraživanje u ukupnom iznosu od 430,92 eura, a sve kako je to navedeno u podnesku od 2. listopada 2025. Slijedom navedenog tužitelj potražuje isplatu iznosa prema tužbenom zahtjevu iz podneska od 2. listopada 2025. u ukupnom iznosu od 9.128,55 eura, sve uvećano za zakonske zatezne kamate.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. U svojim daljnjim očitovanjima tuženik ističe da je potraživanje tužitelja plaćeno, navodi da se prema odluci o terenskom dodatku dnevnice i terenski dodatak isključuju, te da stoga tužitelj nema pravo na isplatu s tog naslova. Tuženik dalje navodi da nije životno i logično da tužitelj nije mogao iskoristiti dnevnu stanku u razdoblju od kada je radio duže od 8 sati, a tuženik kao poslodavac nije dužan voditi evidenciju o iskorištenoj dnevnoj stanci, te stoga osporava potraživanje tužitelja s tog naslova. Tuženik ističe da je vršena preraspodjela radnog vremena te da su tužitelju svi prekovremeni sati plaćeni. Tuženik navodi da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad sukladno odredbi čl. 155. Zakona o službi u oružanim snagama RH, već da djelatne vojne osobe ostvaruju pravo na posebne dodatke na plaću propisane Pravilnikom o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.
4. Tijekom postupka sud je izveo sljedeće dokaze: izvršen je uvid u odluku o rasporedu (str. 4 spisa), u Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (str. 5-6 spisa), u Odluku o rasporedu radnog vremena (str. 7-9 spisa), u zahtjev za mirno rješenje spora (str. 10-11 spisa), u očitovanje Ministarstva obrane RH (str. 26-27 spisa), u karticu djelatnika (str. 28-46 spisa), u evidenciju radnog vremena, radne liste vozila te nalog za vozača (str. 62-461 spisa), u isplatne liste - kartice djelatnika (str. 477- 495, 598-601 spisa), u odluku o dodatku za rad na terenu (terenskom dodatku) (str. 602 spisa), izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Vještak Tkalec d.o.o. o čemu u spisu prileži pisani nalaz i mišljenje (str. 505-586 spisa), pisano očitovanje (str. 623-624 spisa), dopunski nalaz i mišljenje (str. 641-645 spisa), pisano očitovanje i dopunski nalaz vještaka (str. 668-673 spisa), pisano očitovanje vještaka (str. 693-694 spisa) te je saslušan tužitelj VD kao parnična stranka (str. 618-619 spisa), izvršen je uvid u presudu ovog suda poslovni broj Pr-371/2017 od 23. siječnja 2023. (str. 712-727 spisa), u presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž R-32/2023 od 18. svibnja 2023. (str. 739-744 spisa), u rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-328/2024 od 10. travnja 2024. (str. 780-786 spisa) te u pisano očitovanje vještaka (str. 795-796 spisa).
5. Na temelju svih izvedenih dokaza sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan iz sljedećih razloga.
6. U ovom predmetu donesena je presuda ovog suda poslovni broj Pr-371/2017 od 23. siječnja 2023. prema kojoj je tužitelju dosuđeno potraživanje u ukupnom iznosu od 9.559,49 eura, a koje se odnosi na neisplaćene dnevnice i rad na terenu, razlike naknade za dežurstvo unutarnje službe, naknade za neiskorišteni slobodni dan nakon dežurstva, naknade za više odrađenih sati rada od 40 sati tjedno i naknade za osam neiskorištenih slobodnih dana. Povodom žalbe tuženika navedena presuda u ožaljenom dijelu potvrđena je presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž R-32/2023 od 18. svibnja 2023. Nadalje, povodom revizije tuženika rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-328/2024 od 10. travnja 2024. ukinuta je presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi kao i presuda ovog suda te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka došlo do pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu potraživanja tužitelja koje se odnosi na rad koji prelazi 40 sati tjedno redovnog rada u periodu kada je tužitelj obavljao višednevna dežurstva. Vrhovni sud RH u svom rješenju ukazuje na ustaljenu praksu iz koje proizlazi da u slučaju kada djelatnik obavlja višednevna dežurstva, unatoč obveznoj prisutnosti na radnom mjestu 24 sata dnevno, ne može se uzeti navedeno vrijeme kao stvarno odrađene sate rada, već je životno i logično da se u tom periodu 8 sati dnevno izuzima za odmor. Tako provedeno vrijeme (8 sati dnevno u kojem se tužitelj odmarao), unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom tužitelja, niti radom tužitelja, jer nije životno i logično prihvatiti da bi ijedan djelatnik rad obavljao kroz neprekidno trajanje od 24 sata dnevno u kontinuitetu 7 dana uzastopno. Stoga je Vrhovni sud RH ukinuo presude suda prvog i drugog stupnja te je predmet vratio na ponovno suđenje.
7. U ponovljenom postupku sud je na prijedlog tužitelja zatražio od sudskog vještaka očitovanje o tome je li vještak pri obračunu sati rada preko 40 sati tjedno uzeo u obzir i sate dok je tužitelj bio na višednevnoj straži. U odnosu na navedeno očitovao se sudski vještak podneskom od 12. studenoga 2024. u kojem je naveo da je za mjesec travanj 2015. i travanj 2016. utvrdio da je tužitelj bio na višednevnoj vojnoj vježbi u terenskim uvjetima te da su i sati koji su provedeni u tom periodu uzeti u obzir u izračun sati odrađenih preko 40 sati tjedno.
8. U odnosu na očitovanje vještaka tužitelj je u svom podnesku od 2. listopada 2025. naveo da je vještak sačinio izračun tog potraživanja tužitelja, iako mu navedeno nije dano u prvotni zadatak. Neovisno o tome, s obzirom da je taj izračun uključen u prvotno potraživanje tužitelja, tužitelj je u svom podnesku od 2. listopada 2025. povukao dio potraživanja koji se odnosi na period kada je tužitelj bio na višednevnoj vojnoj vježbi u terenskim uvjetima u ukupnom iznosu od 430,92 eura, te stoga navedeno potraživanje više nije predmet ovog postupka. Tuženik se u podnesku od 20. listopada 2025. suglasio s povlačenjem dijela potraživanja. S obzirom na navedeno, u ponovljenom postupku više nije relevantno pravno shvaćanje Vrhovnog suda vezano uz rad tužitelja u višednevnim vojnim dežurstvima, jer za taj period tužitelj više ne potražuje razliku plaće.
9. Također, u postupku poslovni broj Pr-371/2017 predmetom postupka bio je i zahtjev tužitelja na ime naknade za neiskorištenu dnevnu stanku u ukupnom iznosu od 1.978,71 eura, koji zahtjev je pravomoćno odbijen prema toj presudi, te više ne predstavlja predmet postupka.
10. U odnosu na potraživanje koje je predmetom ovog postupka sud je utvrdio kako slijedi.
11. Izvršen je uvid u zahtjev za mirno rješenje spora od 16. studenoga 2016. iz kojeg proizlazi da je tužitelj prethodno podnošenju tužbe sudu podnio tuženiku zahtjev za mirno rješenje spora čime su ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari, sukladno odredbi čl. 186.a Zakona o parničnom postupku.
12. Među strankama nije sporna činjenica da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao djelatna vojna osoba na ustrojbenom mjestu vozača u Zapovjedništvu za potporu, Bojne za opću logističku potporu, Satnije za transport, a navedeno ujedno proizlazi iz odluke o rasporedu koja prileži spisu.
13. Predmet spora je zahtjev tužitelja s naslova neisplaćene naknade za rad dulji od 40 sati tjedno prema satnici redovnog rada, zatim naknada s naslova neisplaćenih dnevnica i terenskog dodatka, kao i naknada za neiskorištene slobodne dane nakon službe unutarnjeg dežurstva i stražarske službe u trajanju od 7 dana.
14. U utuženom razdoblju na potraživanje tužitelja primjenjuje se Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Narodne novine broj 118/09, 118/12) kao i Odluka o rasporedu radnog vremena (Narodne novine broj 73/13). Također za period nakon 1. lipnja 2014. u primjeni je Odluka o rasporedu radnog vremena (Narodne novine broj 66/14, 23/15, 84/15) kao i Pravilnik o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (Narodne novine broj 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15).
15. Sukladno odredbi čl. II Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Narodne novine broj 118/09 i 118/12, dalje u tekstu: Odluka/09) tjedno radno vrijeme u trajanju od 40 sati redovno se raspoređuje po 8 sati na pet radnih dana od ponedjeljka do petka. Redovno dnevno radno vrijeme u pravilu traje od 8,00 do 16,00 sati. Prema odredbi čl. III iste odluke predviđena je mogućnost preraspodjele radnog vremena u kojem slučaju radno vrijeme može trajati do 60 sati tjedno. Tuženik se poziva na činjenicu da je u utuženom razdoblju došlo do preraspodjele radnog vremena te da je radno vrijeme trajalo duže od 40 sati tjedno, međutim tuženik do zaključenja glavne rasprave nije dostavio u spis odluku o tome da je radno vrijeme bilo preraspodijeljeno niti ima dokaza da je takva odluka donesena. Naime, prema odredbi čl. III odluke o preraspodjeli radnog vremena donosi se pisana zapovijed, koja u ovom slučaju nije donesena. Istom odredbom je propisano da pripadnik oružanih snaga RH kojem je dnevno radno vrijeme dulje od 8 sati ima pravo na dnevni odmor u trajanju od ukupno 60 minuta, a može se ovisno o procesu rada koristiti u više dijelova.
16. Prema odredbi čl. VII Odluke/09 dežurstvo u funkciji unutarnje službe traje 24 sata te pripadnik koji je dežuran u unutarnjoj službi ostvaruje pravo na jedan slobodan radni dan za koji ostvaruje pravo na naknadu plaće. Dežurstvo u funkciji unutarnje službe ne smatra se prekovremenim radom, a dodatak za dežurstvo uredit će se posebnim propisom. Nadalje, prema odredbi čl. VIII iste Odluke/09 stražarska služba je poseban oblik rada koji se ne smatra prekovremenim radom, u kojem djelatna vojna osoba provodi u službi 24 sata dnevno, od kojih može raditi najviše 12 sati. U slučaju višednevnog obavljanja stražarske službe djelatna vojna osoba ostvaruje pravo na proporcionalni višednevni odmor u omjeru 3:1, a za vrijeme obavljanja stražarske službe djelatnoj vojnoj osobi ne pripada uvećanje plaće iz točke XIII Odluke/09 (između ostalog uvećanje za prekovremeni rad).
17. Tuženik se tijekom postupka poziva na odredbu čl. 155. Zakona o službi u oružanim snagama RH (Narodne novine broj 73/13, 75/15, dalje u tekstu: Zakon) prema kojoj je propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, nego ostvaruje posebne dodatke na plaću propisane Pravilnikom o dodacima na plaću.
18. Iz sadržaja konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja proizlazi da tužitelj u ovom predmetu ne potražuje razliku plaće s naslova prekovremenog rada, tako da za rješenje ovog spora nije relevantna odredba čl. 155. Zakona, kao niti odredba čl. XIII Odluke/09 koja propisuje dodatke na plaću. Naime, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelj potražuje naknadu za više odrađenih sati rada od 40 sati tjedno po redovnoj cijeni sata rada. Naime, tužitelj tijekom postupka tvrdi da je njegovo redovno radno vrijeme iznosilo 40 sati tjedno sukladno važećim Odlukama o rasporedu radnog vremena, a da u utuženom razdoblju nije donesena pisana zapovijed o preraspodjeli radnog vremena niti ista prileži spisu. Obzirom na navedeno tužitelj potražuje plaću za sav odrađeni rad, pa tako i onaj koji prelazi 40 sati tjedno prema satnici redovnog rada.
19. Na potraživanje tužitelja se od 1. lipnja 2014. primjenjuje Odluka o rasporedu radnog vremena (Narodne novine broj 66/14, 23/15, 84/15, dalje u tekstu: Odluka/14) prema kojoj je propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba. Tuženik tijekom postupka upire na činjenicu da je tužitelju počevši od 1. lipnja 2014. redovito isplaćivan dodatak za vojnu službu u visini od 5%, te da stoga nema pravo na potraživanje koje je predmetom ovog spora, a koje se odnosi na naknadu za više odrađenih sati rada od 40 sati tjedno.
20. Uvidom u Odluku/14 je vidljivo da je u čl. V iste Odluke propisano da je redovno radno vrijeme utvrđeno u trajanju od 40 sati tjedno, raspoređeno na pet dana, u pravilu od ponedjeljka do petka. Upravo iz navedene odredbe proizlazi da se tužitelju treba platiti svaki rad kojeg je faktički obavio, a koji prelazi satnicu od 40 sati tjedno redovnog rada, kojeg je tužitelj dužan odraditi sukladno odredbi čl. V Odluke/14.
21. Isto tako sukladno odredbi čl. XVIII Odluke/14 dežurstvo djelatnih vojnih osoba odvija se neprekidno u trajanju od 24 sata, a djelatna vojna osoba koja je obnašala službu dežurstva oslobađa se svih obveza u pravilu prvi sljedeći radni dan. Svaki dan proveden u službi dežurstva i slobodan dan nakon dežurstva u smislu redovitoga mjesečnog fonda radnih sati, smatraju se danima redovnoga radnog vremena (čl. XVIII st. 2. Odluke/14). Prema odredbi čl. XVIII st. 3. Odluke/14 za vrijeme dežurstva djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće, nego za to ostvaruju pravo na dodatak za vojnu službu u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.
22. Isto tako prema odredbi čl. XX Odluke/14 za stražarsku službu djelatne vojne osobe ostvaruju pravo na slobodne dane na način da za svakih pet radnih dana straže ostvaruju pravo na jedan slobodan dan, a za svaki neradni dan straže jedan slobodan dan. Svaki dan straže i slobodni dani u smislu redovitoga mjesečnog fonda radnih sati smatraju se danima redovnoga radnog vremena. Također je propisano da za stražarsku službu djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće nego za to ostvaruju pravo na dodatak za vojnu službu.
23. U pogledu zahtjeva tužitelja koji se odnosi na dodatak za dežurstvo unutarnje službe valja navesti da taj zahtjev tužitelj potražuje samo za period do 1. lipnja 2014. te se na navedeno potraživanje primjenjuje odredba čl. 17.c Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (Narodne novine broj 118/09) prema kojoj je propisano da se dodatak za dežurstvo unutarnje službe određuje u koeficijentu od osnovice, i to 0,025 za dežurstvo radnim danom te 0,050 za dežurstvo vikendom i blagdanom. Za period od 1. rujna 2012. do 31. svibnja 2014. ti koeficijenti iznose 0,015 za dežurstvo radnim danom te 0,030 za dežurstvo vikendom i blagdanom, a sve prema odredbama Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (Narodne novine broj 99/12). Stoga, nisu osnovani navodi tuženika koji se odnose na dodatke za dežurstvo unutarnje službe, budući tužitelj te dodatke ne potražuje za period nakon 1. lipnja 2014., kada tužitelj ostvaruje pravo na dodatak za vojnu službu i više nema pravo na dodatke za dežurstvo unutarnje službe.
24. U odnosu na način rada tužitelja i korištenje slobodnih dana iskazivao je tužitelj na ročištu od 15. ožujka 2021. koji u svom iskazu navodi da je u utuženom razdoblju radio kao vozač u okviru oružanih snaga RH. Kao vozač obavljao je i specijalne prijevoze pa može reći da pauze nisu imali jer ne postoji mogućnost da se na bilo kojem mjestu i u bilo koje vrijeme zaustavi takav specijalni prijevoz. Znalo se dogoditi da rade 15, 16 pa do 20 sati bez prestanka, a pisalo se da su radili 8 sati. Tužitelj navodi da kada se obavljala straža tjedan dana u vojnom objektu da su tamo bili neprekidno, spavali su, jeli su tamo i dva sata su bili na straži, dva sata odmora i dva sata priprave, i tako 24 sata dnevno tjedan dana. Kada su odlazili na put obavljajući prijevoz tužitelj ističe da prehrana nije bila osigurana niti plaćena, hranu su kupovali iz vlastitih sredstava. U okviru 24-satnih dežurstava po tjedan dana nije bilo perioda da nisu bili na straži, odnosno u odmoru nakon straže, odnosno u stanju pripravnosti. Nekada su imali slobodan dan nakon dežurstva unutarnje službe, ali ako je to bila subota ili nedjelja onda se to brojalo kao slobodan dan. Dobili bi slobodan dan nakon 7-dnevne straže, dan ili dva, a onda opet na posao, primjerice četvrtak i petak bi bio slobodan, a onda u ponedjeljak opet na posao. Tužitelj navodi da nije iskoristio sve slobodne dane, osobito u vrijeme kada se slavi dan Oluje ili neki slični događaj, kada su obavljali prijevoz za čitavu Hrvatsku, tada ih se dizalo sa slobodnih dana i na taj način nisu iskoristili sve slobodne dane. Subote i nedjelje su ubrajane u slobodne dane. Kada su vozili specijalni teret tužitelj nije imao pravo na stanku od 60 minuta nakon 8 sati neprekidnog rada. Eventualno su vozilo mogli zaustaviti za slučaj nužde na zaustavnoj traci. Bilo je dana kada su radili 8-satno radno vrijeme, ali bilo je više dana kada su obavljali prijevoz, vozili ralice po zimi, obavljali 7-dnevna dežurstva, košnja trave, kada su radili i više od 8 sati dnevno. Za vrijeme straže može reći da nema spavanja 8 sati u komadu, budući se stalno izmjenjuju ciklusi 2 sata straže, 2 sata odmora i 2 sata pripravnosti i tako 24 sata tjedan dana. Na unutarnjem dežurstvu koje je obavljao u periodu od 24 sata u vojarni, radi se o jednodnevnom dežurstvu, pravilo je da isto obavljaju dva djelatnika, međutim tužitelj je to obavljao sam. Tada je 24 sata prisutan u objektu, ako je dežuran za auto park, trebao je biti budan 24 sata, neprekidno mora biti prisutan u objektu. Straža se obavlja neprekidno u ciklusima, i nju obavljaju tri djelatnika. Nisu dobivali putne naloge koji su temelj za isplatu dnevnica, ali je tužitelj imao nalog za vozača, taj se odnosi za vozilo i prijevoz. Terenski dodatak mu nije u cijelosti plaćen. Kada je radio u periodu od 8 sati u redovnom radnom vremenu, tužitelj je imao pravo na pauzu od 30 minuta koju je iskoristio i koja je ulazila u radno vrijeme. Zbog prirode posla nisu mogli i uspjeli iskoristiti stanku od 60 minuta u situaciji kada su radili duže od 8 sati, odnosno kada su obavljali prijevoze koji su kad kada trajali i duže od 12 sati. Znalo se dogoditi da nemaju niti onu minimalnu pauzu, a to je 12 sati slobodno između prijevoza, jer bi završili s prijevozom u 4,00 ujutro, a ponovno bi u 8,00 ujutro bili na poslu. Nitko im nije zabranio korištenje dnevne stanke od 60 minuta, međutim zbog prirode posla to nisu uspjeli iskoristiti jer su se obavljali poslovi prijevoza. Postojala je mogućnost da slobodni dan iz nekog ranijeg razdoblja iskoriste u narednim mjesecima, ali bilo je i situacija kada su ih dizali sa slobodnih dana, tako da tužitelj tvrdi da nije u cijelosti iskoristio sve slobodne dane, slobodne dane su trebali iskoristiti do kraja godine, ali zbog prirode posla nisu sve iskoristili, a onda je rečeno u narednoj godini da to više ne vrijedi, odnosno da ne mogu koristiti slobodne dane iz prethodne godine. Tužitelj potvrđuje činjenicu da je primao dodatak za vojnu službu u minimalnom iznosu od 5%, ostale dodatke nije primao. Za otežane uvjete rada nije primao dodatke.
25. Sud je ocijenio iskaz tužitelja istinitim i vjerodostojnim, budući je tužitelj iskazivao životno i logično, njegov iskaz nije u suprotnosti sa dokumentacijom u spisu niti je ičim doveden u pitanje. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je tužitelj prilikom obavljanja straže, odnosno višednevnih dežurstava imao obvezu biti prisutan u objektu u kojem se obavlja straža, odnosno dežurstvo neprekidno 24 sata dnevno, a budući se tijekom straže izmjenjuju periodi straže, odmora i pripravnosti, tužitelj nije imao na raspolaganju 8 sati dnevno za odmor. Stoga iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj u takvom obliku rada 24 sata dnevno 7 dana u tjednu obavljao rad za tuženika, jer kod neprekidne izmjene perioda rada, pripravnosti i odmora nije postojao period od 8 sati dnevno za odmor tužitelja. Isto tako iz iskaza tužitelja proizlazi da je on obavljao jednodnevno dežurstvo u trajanju od 24 sata neprekidno te da također nije imao na raspolaganju 8 sati za korištenje dnevnog odmora, budući je dežurstvo obavljao sam, a ne u paru sa drugom djelatnom vojnom osobom. Iz iskaza tužitelja dalje proizlazi da tužitelj u utuženom periodu nije iskoristio sve slobodne dane koji bi mu pripali s obzirom na obavljeno dežurstvo i to u omjeru koji se primjenjuje prema Odluci/09, odnosno Odluci/14. Tužitelj nadalje tvrdi da za vrijeme službenih putovanja i odlaska na teren tuženik nije osigurao prehranu, a ujedno tuženik nije dostavio u spis dokaz koji bi govorio drugačije. Isto tako iz iskaza proizlazi da tužitelju nije isplaćen cjelokupni terenski dodatak i dnevnica.
26. Visina potraživanja tužitelja utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka Vještak Tkalec d.o.o. iz kojeg proizlazi da tužitelju nije obračunat cjelokupni dodatak za dežurstvo unutarnje službe za period od 16. studenoga 2011. do 31. svibnja 2014. te da razlika plaće za navedeno iznosi ukupno 536,43 kn bruto. Nadalje, sudski vještak je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da tužitelju nisu isplaćeni svi slobodni dani na koje je imao pravo jer mu nije omogućen slobodni dan nakon odrađenog dežurstva, te da potraživanje tužitelja s tog naslova iznosi ukupno 7.296,40 kn bruto. Isto tako tužitelju pripada pravo na 8 slobodnih dana nakon odrađene straže, koji tužitelju nisu isplaćeni, te razlika plaće s tog naslova iznosi ukupno 2.758,08 kn. Nadalje, sudski vještak je utvrdio visinu potraživanja tužitelja s naslova dnevnica i terenskog dodatka i to u dvije varijante, ukoliko je tužitelju bila osigurana prehrana potraživanje tužitelja iznosi 15.130,00 kn za čitavo utuženo razdoblje. Ukoliko se uzme u obzir da tužitelju nije bila osigurana prehrana potraživanje tužitelja s naslova dnevnice i terenskog dodatka iznosi ukupno 37.825,00 kn. Sudski vještak je također utvrdio visinu potraživanja na ime neobračunate plaće za prekovremeni rad za čitavo utuženo razdoblje te je utvrdio da razlika plaće iznosi ukupno 30.525,04 kn bruto ako je sate prekovremenog rada trebalo računati po cijeni sata redovnog rada, odnosno 45.787,59 kn bruto ako je sate prekovremenog rada trebalo obračunati po cijeni sata prekovremenog rada.
27. Nalazu i mišljenju vještaka prigovorio je tuženik navodeći da je neprihvatljivo da vještak obračunava naknadu plaće za svih 24 sata dežurstva iz razloga jer dežurstvo obavljaju dvije osobe koje se izmjenjuju te od tih 24 sata koje provedu na radnom mjestu 8 sati predstavlja redovni rad, 16 sati su na dužnosti, od čega se 8 sati odmaraju, a preostalih 8 sati se kompenzira slobodnim danom. Tuženik stoga tvrdi da tužitelj kod obavljanja službe dežurstva ima vrijeme u kojem se odmara, dok je na dežurstvu njegov pomoćnik. Tuženik također tvrdi da je vršena preraspodjela radnog vremena te da su svi eventualni prekovremeni sati kompenzirani slobodnim danima. Tuženik dalje ističe da je pravo na isplatu terenskog dodatka regulirano odredbom čl. 12. st. 1. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji (Narodne novine broj 141/04, 22/05) koji propisuje pravo na dodatak za rad na terenu (terenski dodatak) djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme rada koji po zapovijedi odnosno nalogu ovlaštene osobe obavlja u terenskim uvjetima izvan stalnog mjesta službe. Navedeni Pravilnik prestao je važiti 7. studenoga 2013. kada je stupio Pravilnik o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza (Narodne novine broj 131/13). Ministar obrane RH donio je Odluku o dodatku za rad na terenu (terenskom dodatku) koja je stupila na snagu 7. studenoga 2013. Prema čl. II navedene Odluke terenski dodatak u punoj visini pripada djelatnoj vojnoj osobi kojoj nije osigurana prehrana za vrijeme rada na terenu. Prema st. 2. istog članka propisano je da djelatnoj vojnoj osobi kojoj je osigurana dnevna prehrana isplatit će se 50% iznosa terenskog dodatka.
28. Sudski vještak se očitovao na prigovore tuženika u dopisu od 22. ožujka 2021. navodeći da je dodatak za dežurstvo unutarnje službe obračunao samo za period od 1. lipnja 2014., a s obzirom na stupanje na snagu Odluke/14 prema kojoj tužitelj više nema pravo na dodatak za dežurstvo unutarnje službe. Vještak ističe da je navedeni dodatak obračunavao na isti način kao i tuženik i to za 8 sati. Vještak dalje ističe da nije imao uvid u karticu iz koje proizlazi da je tužitelju isplaćivan terenski dodatak, te je utvrdio da je navedena kartica dostavljena u spis nakon izrade nalaza i mišljenja te ju stoga vještak nije uzeo u obzir.
29. Dopunskim nalazom i mišljenjem sudskog vještaka od 24. kolovoza 2021. sudski vještak je uzeo u obzir podatke o plaćenim iznosima terenskih dodataka i dnevnica, iz kojih proizlazi da je isto utvrđeno u omjeru od 100% i 40% iznosa, iako prema odluci Ministra je isplaćivan terenski dodatak u visini od 50%. Stoga je sudski vještak izračun razlike terenskog dodatka i dnevnica sačinio prema više inačica na način da potraživanje iznosi ukupno 18.905,00 kn ako je terenski dodatak i dnevnicu trebalo obračunati u visini od 100% iznosa, odnosno 5.810,00 kn ako je terenski dodatak i dnevnicu trebalo obračunati u visini od 50% iznosa te 3.979,00 kn ako je terenski dodatak i dnevnicu trebalo obračunati u visini od 40% iznosa.
30. Dopunskom nalazu i mišljenju sudskog vještaka prigovorio je tužitelj navodeći da iz nalaza i mišljenja nije razvidno koliki iznos i za koji mjesec i godinu pripada tužitelju po osnovu dnevnica, a koji iznos po osnovu terenskog dodatka. Isto tako nije vidljivo u kojem razdoblju tužitelj ostvaruje pravo na 100% dnevnica, odnosno 50%, odnosno 40% dnevnica. Isto tako navedeno nije vidljivo za obračun terenskog dodatka. Stoga tužitelj predlaže da vještak posebno iskaže potraživanje po osnovi dnevnica, a posebno po osnovi terenskog dodatka.
31. Sudski vještak se očitovao na podnesak tužitelja navodeći da u spisu nema dokumentacije iz koje bi bilo vidljivo je li tužitelju i kada bila osigurana prehrana ili ne, pa su stoga iskazane obje varijante izračuna. Vještak je također sačinio korekciju dopunskog nalaza budući ranije nije uzeo u obzir uplatu za veljaču 2012., te je ujedno posebno iskazao potraživanje koje se odnosi na terenski dodatak, a posebno koje se odnosi na dnevnice. Iz dopunskog izračuna sudskog vještaka proizlazi da potraživanje tužitelja ako istom nije bila osigurana prehrana ukupno iznos 18.225,00 kn s osnova terenskog dodatka i dnevnica, odnosno 4.008,00 kn ako je tužitelju bila osigurana prehrana. Nadalje, ako je isplaćenu naknadu za rad na terenu potrebno oduzeti samo od potencijalnog terenskog dodatka (ne i dnevnica), tada potraživanje tužitelja ukupno iznosi 25.075,00 kn s osnove dnevnica te 5.835,00 kn s osnove terenskog dodatka u situaciji da tužitelju nije bila osigurana prehrana, odnosno 10.030,00 kn na ime dnevnica te 420,00 kn na ime terenskog dodatka ako je tužitelju bila osigurana prehrana.
32. Tuženik je prigovorio izračunu sudskog vještaka navodeći da nije jasno kako je sudski vještak došao do tako velikih razlika između prve i druge varijante izračuna, ukoliko je vještak koristio iste parametre. Tuženik ističe da je nejasno na koji način je vještak razdvajanjem potraživanja po navedenim osnovama dobio razliku od čak 25.075,00 kn.
33. Sudski vještak se očitovao na prigovore tuženika u svom dopisu od 15. lipnja 2022. navodeći da je prema prvoj varijanti sudski vještak pošao od pretpostavke da se naknada za rad na terenu koja je tužitelju isplaćena oduzima od ukupnog iznosa i dnevnica i terenskog dodatka, dok se prema drugoj varijanti isplaćenom naknadom za rad na terenu podmiruje samo terenski dodatak, a ne i dnevnica. Dakle, razlika nije nastala zato što su odvojeno iskazani terenski dodatak i dnevnice, već zato što je u drugoj varijanti izračuna naknadom za rad na terenu podmiren isključivo terenski dodatak.
34. U svom očitovanju na dopis vještaka tuženik ističe da se isplata terenskog dodatka i dnevnica međusobno isključuju sukladno odredbi čl. IV Odluke o dodatku za rad na terenu (terenskom dodatku) Ministra obrane RH od 7. studenoga 2013., te da stoga tužitelj nema pravo na jedno i drugo potraživanje istovremeno.
35. Tuženik je također na ročištu predložio izvođenje dokaza novim financijskim vještačenjem, budući je ovo protivno pravilima struke i nelogično. Sud je rješenjem odbio prijedlog tuženika da se odredi novo financijsko vještačenje budući je izvedeno vještačenje ocijenio stručnim i objektivnim te utvrdio da je vještak svojim pisanim očitovanjima odgovorio na sve primjedbe tuženika te otklonio sve sumnje u ispravnost nalaza i mišljenja. Stoga je sud mišljenja da nije potrebno izvoditi novo financijsko vještačenje, budući se primjedbe tuženika svode na pravna pitanja o kojima odlučuje sud.
36. Točni su navodi tuženika da se prema odredbi čl. IV Odluke o dodatku za rad na terenu (terenskom dodatku) Ministra obrane RH od 7. studenoga 2013. potraživanja s naslova terenskog dodatka i dnevnica međusobno isključuju, međutim uvidom u nalaz i mišljenje sudskog vještaka od 3. srpnja 2020. je jasno vidljivo da za razdoblja za koja je utvrđen terenski dodatak nije utvrđeno potraživanje s naslova dnevnica. Iz nalaza i mišljenja stoga proizlazi da tužitelj istodobno ne potražuje i terenski dodatak i dnevnicu za jedan odlazak na teren, odnosno službeno putovanje. Kada se pregledavaju datumi za koje je sudski vještak utvrdio da je tužitelj radio na terenu kao i datumi za koje je vještak utvrdio da je tužitelj bio na službenom putovanju, vidljivo je da se niti u jednom slučaju ta razdoblja ne preklapaju. Stoga za potraživanje tužitelja s naslova terenskog dodatka i dnevnica nije relevantna odredba čl. IV Odluke o dodatku za rad na terenu (terenskom dodatku), budući tužitelj ne potražuje isplatu po te dvije osnove za isti dan, odnosno za isto putovanje.
37. Slijedom svega iznesenog sud je utvrdio da je potraživanje tužitelja s naslova dodatka za dežurstvo unutarnje službe osnovano u zatraženom iznosu od 536,43 kn, budući je sudski vještak utvrdio da tužitelju za period od 16. studenoga 2011. do 31. svibnja 2014. nije isplaćen cjelokupni dodatak za svih 24 sata dežurstva, a vještak je isti dodatak obračunao prema metodologiji koju je tuženik primjenjivao prilikom isplate plaće tužitelja u drugom periodu, a u visini koja je određena Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće.
38. Također je sud utvrdio osnovanim potraživanje tužitelja s naslova neplaćenih dnevnica i terenskog dodatka u ukupnom iznosu od 30.910,00 kn, prema izračunu sudskog vještaka, budući je utvrđeno da je sudski vještak pregledom evidencija radnog vremena utvrdio opseg boravka tužitelja na terenu, odnosno na službenom putovanju, te je prema navedenom parametru utvrdio visinu potraživanja tužitelja, pri čemu tuženik ničim nije dokazao da je tužitelju za vrijeme boravka na terenu osigurao prehranu. Stoga je tužitelju priznato pravo na isplatu terenskog dodatka u 100%-tnom iznosu, obzirom da nema dokaza o tome da je tužitelju osigurana prehrana. Ranije je utvrđeno da tužitelj nije zatražio isplatu dnevnice, odnosno terenskog dodatka za isto službeno putovanje, odnosno odlazak na teren, te stoga na odluku suda nema utjecaja odredba o tome da se terenski dodatak i dnevnica međusobno isključuju.
39. Također je sud utvrdio osnovanim potraživanje tužitelja koje se odnosi na isplatu s naslova naknade za neiskorištene slobodne dane u ukupnom iznosu od 10.054,48 kn, i to za jedan slobodan dan nakon odrađenog dežurstva, te za slobodne dane nakon odrađene stražarske službe, budući je sudski vještak izvršio uvid u evidenciju radnog vremena tužitelja, isplatne liste i zapovijedi za dežurstva, odnosno naloge, te je utvrdio ukupan broj slobodnih dana koji bi tužitelju pripali na temelju Odluke/09, odnosno Odluke/14 kao i podatak o iskorištenim slobodnim danima, te je potom za razliku neiskorištenih slobodnih dana izvršio izračun naknade. Tuženik nije s uspjehom dokazao navode da je tužitelj iskoristio sve slobodne dane, budući drugačije proizlazi iz dokumentacije koja prileži spisu.
40. Isto tako sud smatra osnovanim potraživanje tužitelja koje se odnosi na naknadu za više odrađenih sati od 40 sati tjedno po redovnoj cijeni sata rada u ukupnom iznosu od 3.620,47 eura (27.278,43 kn), a sukladno traženju tužitelja iz podneska od 2. listopada 2025., budući iz iskaza tužitelja proizlazi da je za vrijeme stražarske službe obavljao neprekidno rad za tuženika, na način da su se izmjenjivali periodi straže, odmora i pripravnosti, pri čemu tužitelj nije imao period od 8 sati radi korištenja dnevnog odmora. Stoga je sud utvrdio da tužitelju pripada pravo na razliku plaće za sve sate koje je odradio preko satnice od 40 sati tjedno redovnog rada, a sve prema redovnoj cijeni sata rada kako to tužitelj tužbom potražuje.
41. Slijedom svega iznesenog sud je utvrdio osnovnim konačno potraživanje tužitelja u ukupnom iznosu od 9.128,55 eura, te je donio presudu kao pod točkom
I/ izrijeke.
42. Valja navesti da je sud prihvatio kondemnatorni tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu (prema inačici I. iz podneska tužitelja od 2. listopada 2025.), neovisno o činjenici što je potraživanje tužitelju već isplaćeno, s obzirom da je presuda prema kojoj je izvršena isplata u međuvremenu ukinuta, te je otpala osnova za obavljenu isplatu, čime su ispunjeni uvjeti za zahtjev tuženika prema tužitelju s naslova stjecaja bez osnove.
43. Odluka o isplati zatezne kamate donesena je sukladno odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21) koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, a stopa zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja je propisana za ostale odnose.
44. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154. stavak 2. ZPP-a koja propisuje da ako su stranke djelomično uspjele u parnici sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja i u pogledu osnove zahtjeva. Visina troška tužitelja utvrđena je sukladno odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), budući da je tužitelj zastupan po odvjetniku.
45. S obzirom na visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i dijela u kojem tužitelj prema pravomoćnoj presudi Pr-371/2017 nije uspio u sporu, tužitelj je uspio u sporu u omjeru od 78%, a tuženik u omjeru od 22%, te stoga tužitelju pripada pravo na naknadu troška u omjeru od 56%, sve primjenjujući metodologiju iz odredbe čl. 154 st. 2 ZPP-a. S obzirom na činjenicu da se predmet vodi radi zahtjeva tužitelja za isplatu, a osnovanost potraživanja vezana je uz primjenu i tumačenje materijalnog prava, tužitelju nije pridodan omjer koji bi se odnosio na omjer uspjeha u pogledu osnove potraživanja, budući da u pogledu osnove nisu izvođeni posebni dokazi, već se radi o pravnim pitanjima. Stoga je sud tužitelju priznao trošak u omjeru od 56%, pri čemu je trošak za izvedeno financijsko vještačenje uzet u omjeru od 100%.
46. Trošak tužitelja odnosi se na trošak za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 32), za sastav tužbe iznos od 200,00 eura (Tbr. 7/1), za sastav četiri obrazložena podneska od 15. siječnja 2020., 4. kolovoza 2020., 26. ožujka 2021. i 26. travnja 2022. iznos od 200,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8/1), za sastav podneska od 2. listopada 2025. iznos od 50,00 eura (Tbr. 8/4), za zastupanje na sedam ročišta iznos od 200,00 eura za svako ročište (Tbr. 9/1), za zastupanje na ročištu od 31. siječnja 2018. iznos od 50,00 eura (Tbr. 9/5), što ukupno iznosi 2.700,00 eura, kojem iznosu valja pridodati iznos od 675,00 eura na ime 25% PDV-a (Tbr. 46) te iznos od 464,53 eura za financijsko vještačenje. Obzirom na omjer uspjeha tužitelja u sporu, tužitelju pripada pravo na trošak u ukupnom iznosu od 2.354,53 eura, pri čemu je trošak za izvedeno financijsko vještačenje uzet u omjeru od 100%.
47. Nije osnovan zahtjev tužitelja koji se odnosi na trošak pristupa ročištu od 31. siječnja 2018. u iznosu od 150,00 eura uvećano za PDV, budući da je uvidom u zapisnik utvrđeno da tužitelju za navedeno ročište pripada pravo na nagradu prema Tbr. 9/5 Tarife, a ne prema Tbr. 9/1. Tarife kako to tužitelj potražuje. Nadalje, nije osnovan zahtjev za sastav podneska od 2. listopada 2025. u iznosu od 150,00 eura uvećano za PDV, budući da nije riječ o obrazloženom podnesku iz Tbr. 8/1 Tarife prema kojem bi tužitelju pripalo pravo na nagradu u visini od 100 bodova. Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za sav trošak koji prelazi omjer uspjeha u sporu.
48. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.
U Zagrebu 6. veljače 2026.
Sutkinja:
Ida Vrančić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude. Žalba se podnosi pisano u 4 primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.
DNA:
1. tužitelju po punomoćniku
2. tuženiku po OGDO u Zagrebu
