REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27, Split
P 3644/25-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A B E Z O D R Ž A V A N J A R A S P R A V E
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja BT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po pun. iz odvj. društva Rački i kolege u Zagrebu protiv tuženika OTP BANKE d.d. SPLIT, OIB: 52508873833, Domovinskog rata 51, zastupanog po pun. iz odvj. društva Anić & Anić u Splitu, radi utvrđenja i isplate, izvanraspravno, dana 6. veljače 2026. g.,
p r e s u d i o j e :
I.Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba čl. 5. st. 3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 12314/06 od 30. siječnja 2006. g. sklopljenog između HVB Splitska banka d.d. Split, kao prednika tuženika OTP banke d.d. Split, OIB: 52508873833, kao kreditora, i tužitelja BT, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi: ''Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno iz kredita, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o iskorištenom iznosu kredita.''.
II.Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 337,67 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 15. veljače 2006. g. do isplate i to po stopi:
-od 15% godišnje u periodu od 15. veljače 2006. g. do 31. prosinca 2007. g.,
-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,
-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,
-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do 31. prosinca 2022. g. izračunava prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te
-koja se u periodu od 1. siječnja 2023. g. do isplate određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 138,28 EUR sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 6. veljače 2026. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
Tužitelj je ustao tužbom pred ovim sudom dana 26. rujna 2025. g. u kojoj je naveo da su tužitelj i prednik tuženika, HVB Splitska banka d.d. Split, dana 30. siječnja 2006. g. sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 12314/06 prema kojem je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 107.440,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju da se radi o tipskom ugovoru u kojem je u čl. 5. st. 3. ugovoreno da je tužitelj u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 0,50 % iznosa kredita, koja je tužitelju naplaćena prije korištenja kredita, koja odredba da je nepoštena i ništetna. Tužitelj se pozvao na presude Suda EU u predmetima C-84/19 i C-244/19 te je naveo što je u tim predmetima utvrđeno, a vezano za naplatu naknade za obradu kredita. Tuženik da nije iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita niti je tužitelju objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u Ugovoru o kreditu da nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada. Tužitelj je citirao odredbu čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. O predmetnoj naknadi da se nije pojedinačno pregovaralo radi čega tu odredbu treba smatrati nepoštenom, suprotnoj načelu savjesnosti i poštenja odnosno odredbom koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Prema odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Temeljem ništetne odredbe tužitelju da je zaračunata naknada za kredit u visini 0,50 % iznosa kredita što je iznosilo 537,20 CHF koja je naplaćena 14. veljače 2006. u iznosu od 2.544,18 kn što da iznosi 337,67 EUR. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna i nepoštena odredba čl. 5. st. 3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 12314/06 od 30. siječnja 2006. g. sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika te tuženik obvezati na isplatu iznosa od 337,67 EUR s pripadajućim kamatama.
U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, osporio je osnovu, priznao je odlučne činjenice ne osporavajući visinu tužbenog zahtjeva te je istaknut prigovor zastare. Navedeno je da se tužitelju ne osporava status potrošača. Predloženo je donošenje presude bez održavanja rasprave.
Stranke su popisale parnični trošak.
Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.
Prema odredbi čl. 332. a. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje ZPP) ako tuženik u odgovoru na tužbu prizna odlučne činjenice, neovisno o tome što je osporio tužbeni zahtjev, sud može, bez zakazivanja ročišta, donijeti presudu (čl. 325. i 329.) ako ne postoje druge smetnje za njeno donošenje.
Upravo takav je sadržaj odgovora na tužbu: tuženik je priznao sve odlučne činjenice navodeći da tužitelju ne osporava status potrošača i da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali se usprotivio osnovi potraživanja.
Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. st. 3. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 12314/06 od 30. siječnja 2006. g. kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u visini od 0,50% od iznosa kredita, koja, prema mišljenju tužitelja, predstavlja nedopuštenu i nepoštenu ugovornu odredbu kao i zahtjev za isplatu iznosa od 337,67 EUR s pripadajućim kamatama koji se odnosi na vraćanje neosnovano stečene naknade za obradu kredita.
U odredbi čl. 5. st. 3. Ugovora ugovoreno je i da se ova naknada plaća iz iznosa odobrenog kredita i to jednokratno prije korištenja kredita te da se korisnik obvezuje platiti naknadu neovisno o iskorištenom iznosu kredita.
U vrijeme zaključenja Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP), koji je u odredbi čl. 81. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. ove odredbe smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
Sud je zaključio da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz čl. 5. st. 3. Ugovora o kreditu od 30. siječnja 2006. g. kojom je propisano da se plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u visini od 0,50% od iznosa odobrenog kredita.
Nadalje, po mišljenju ovog suda, sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništava, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.
Naime, tuženik uz odgovor na tužbu nije priložio niti jedan dokaz na okolnost na što se ta naknada odnosila ili, drugim riječima, da li je imao bilo kakve, primjerice, administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, niti je objašnjeno koja je korelacija između te naknade i visine odobrenih kreditnih sredstava odnosno zašto se za veći odobreni iznos plaća veća naknada koja nema nikakvu gornju granicu visine.
Ugovaranje naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.
Konkretno, a s obzirom da se, po ocjeni ovog suda, o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, a kako proizlazi iz navoda tužbe u odnosu na koje tuženik nije imao prigovora, te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o naknadi za koju nije uopće objašnjeno o čemu se radi, a posebno zašto njena visina ovisi o odobrenom iznosu kredita, stoga nerazumljivoj, ovaj sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a uvažavajući pri tome i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (Narodne novine broj 123/16), odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. g. Drugim riječima, trebalo je ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj, kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
Prema ocjeni ovog suda tuženik nije ukazao koji su to objektivni troškovi vezani za obradu nastali niti je dostavio transparentan i razumljiv obračun naknade koji je bio dostupan tužitelju kao ugovornoj strani prije i tijekom sklapanja Ugovora. U spornoj odredbi čl. 5. st. 3. Ugovora samo je naveden iznos naknade (koji se obračunava u postotku od iznosa kredita), bez da se priložio bilo kakav obračun iz kojeg bi se moglo zaključiti na što se odnosi visina eventualnih troškova kojima je bio izložen tuženik.
Međutim, i neovisno o činjenici da li je davatelj kredita bio izložen troškovima koje nije obrazložio, sporna ugovorna odredba (čl. 5. Ugovora) je nepoštena jer se o toj odredbi nije posebno pregovaralo te tužitelj, kao korisnik kredita, nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je ništava u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a.
Stoga je Ugovor o kreditu u dijelu kojim se ugovara isplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom u odredbi čl. 5. st. 3. Ugovora trebalo utvrditi ništetnim te i u tom dijelu prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.
Tužitelj je zatražio i vraćanje iznosa naknade koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, a prema odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u čl. 5. st. 3. utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju primljenu naknadu, jer je ta naknada naplaćena na temelju odredbe Ugovora o kreditu koju je sud utvrdio ništetnom. Radi se o iznosu od 337,67 EUR koji je iznos tužitelj morao platiti prije isplate kredita odnosno 15. veljače 2006. g. Tuženik, treba ponoviti, nije prigovorio visini tužbenog zahtjeva što znači iznosu i datumu naplaćene naknade.
U odnosu na istaknuti prigovor zastare, treba navesti da, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. donesenog povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
To znači da je tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja u odnosu na vraćanje naknade koju je tužitelj isplatio temeljem odredbe Ugovora o kreditu koju je sud u ovoj presudi utvrdio ništetnom u cijelosti neosnovan jer zastarni rok nije ni počeo teći.
Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju tuženik je dužan kamatu platiti od dana kad je primio iznos naknade, s obzirom da je upravo ništetnost i nastala zbog ponašanja tuženika.
S obzirom da je u ništetnoj odredbi čl. 5. st. 3. Ugovora bilo predviđeno da se sporna naknada ima platiti prije korištenja kredita sud je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate koje teče od 15. veljače 2006. g. do isplate, a budući da je Ugovor zaključen 30. siječnja 2006. g.
Kamatu je sud odredio pozivom na odredbu čl. 29. st. 2. ZOO-a i u izreci naveo sve stope kamata.
Odluka o parničnom trošku donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je tužitelj u potpunosti uspio u parnici, te mu je trebalo priznati trošak sastava tužbe od 50 bodova koji je trebalo pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23). Iznos koji se dobije na opisani način (100,00 EUR) trebalo je uvećati za zatraženi PDV i zatraženu pristojbu tužbe i presude (po 6,64 EUR) te tako dobiti iznos od 138,28 EUR, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki III. izreke presude.
Tužitelj je zatražio i isplatu zatezne kamate na dosuđeni parnični trošak, koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelju pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.
U Splitu, 6. veljače 2026. g.
S U D A C:
SANDI PETRIČIĆ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.
DNA:
-pun. tužitelja
-pun. tuženika
