REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola 3

Poslovni broj: P Ob-291/2023-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Ani Vlainić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Kristina Mikuličić, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženice DKZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Damir Cibralić, odvjetnik u Puli, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 21. siječnja 2026. u nazočnosti tužitelja, tuženice te njihovih punomoćnika, 6. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da:

- dug po Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3234330972, kreditna partija: 7106277831 sklopljen dana 02.11.2013. godine kod Zagrebačke banke d.d. i

- dug po Ugovoru o kreditu na temelju oročenog depozita broj: [broj depozita], kreditna partija: 7106308219 sklopljen dana 27.11.2013. godine kod Zagrebačke banke d.d.

predstavljaju zajednički dug s osnova izvanbračne stečevine tužitelja i tuženice na jednake dijelove.

II. Nalaže se tuženici DKZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju DK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 6.687,23 EUR / 50.384,90 kuna (slovima: šesttisućaišeststotinaiosamdesetisedameuraidvadesetitricenta) zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se do 31. 12. 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. 11. 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom na svaki pojedini iznos od dana dospijeća do dana isplate kako slijedi:

na iznos od 331,81 EUR / 2.500,00 kn od 6.11.2018. do isplate,

na iznos od 73,01 EUR / 550,10 kn od 17.11.2018. do isplate,

na iznos od 13,76 EUR / 103,65 kn od 20.11.2018. do isplate,

na iznos od 11,61 EUR / 87,50 kn od 20.11.2018. do isplate,

na iznos od 171,61 EUR / 1.293,00 kn od 29.12.2018. do isplate, na iznos od 170,29 EUR / 1.283,06 kn od 23.01.2019. do isplate, na iznos od 0,59 EUR / 4,48 kn od 24.01.2019. do isplate,

na iznos od 24,89 EUR / 187,50 kn od 02.02.2019. do isplate,

na iznos od 31,89 EUR / 240,31 kn od 13.02.2019. do isplate,

na iznos od 45,42 EUR / 342,25 kn od 16.2.2019. do isplate,

na iznos od 67,28 EUR / 506,90 kn od 17.02.2019. do isplate,

na iznos od 6,88 EUR / 51,84 kn od 02.03.2019. do isplate,

na iznos od 162,10 EUR / 1.221,36 kn od 17.03.2019. do isplate, na iznos od 72,83 EUR / 548,77 kn od 02.04.2019. do isplate,

na iznos od 63,04 EUR / 475,00 kn od 06.04.2019. do isplate,

na iznos od 5,16 EUR / 38,86 kn od 14.04.2019. do isplate,

na iznos od 28,05 EUR / 211,38 kn od 17.04.2019. do isplate,

na iznos od 167,98 EUR / 1.265,68 kn od 17.05.2019. do isplate, na iznos od 4,97 EUR / 37,47 kn od 02.06.2019. do isplate,

na iznos od 162,51 EUR / 1.224,45 kn od 17.06.2019. do isplate, na iznos od 9,19 EUR / 69,25 kn od 02.07.2019. do isplate,

na iznos od 4,21 EUR / 31,71 kn od 04.07.2019. do isplate,

na iznos od 154,51 EUR / 1.164,18 kn od 31.07.2019. do isplate, na iznos od 115,89 EUR / 873,15 kn od 02.08.2019. do isplate,

na iznos od 50,36 EUR / 379,40 kn od 24.08.2019. do isplate,

na iznos od 165,76 EUR / 1.248,89 kn od 02.09.2019. do isplate, na iznos od 12,04 EUR / 90,75 kn od 02.10.2019. do isplate,

na iznos od 154,19 EUR / 1.161,76 kn od 23.10.2019. do isplate, na iznos od 164,79 EUR / 1.241,59 kn od 19.11.2019. do isplate, na iznos od 164,30 EUR / 1.237,94 kn od 21.12.2019. do isplate, na iznos od 0,09 EUR / 0,67 kn od 02.01.2020. do isplate,

na iznos od 165,27 EUR / 1.245,24 kn od 17.01.2020. do isplate, na iznos od 18,96 EUR / 142,86 kn od 02.02.2020. do isplate,

na iznos od 144,23 EUR / 1.086,69 kn od 27.02.2020. do isplate, na iznos od 29,07 EUR / 219,03 kn od 02.03.2020. do isplate,

na iznos od 2.294,27 EUR / 17.286,18 kn od 19.03.2020. do isplate, na iznos od 1.424,40 EUR / 10.732,12 kn od 19.03.2020. do isplate,

sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici DKZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju DK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 16.199,01 EUR / 122.051,44 kuna (slovima: šesnaesttisućaeuraistodevdesetideveteuraijedancent) zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se do 31.12.2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućom na svaki pojedini iznos od dana dospijeća do dana isplate kako slijedi:

na iznos od 277,56 EUR / 2.091,24 kn od 17.11.2018. do isplate, na iznos od 64,10 EUR / 482,96 kn od 2.12.2018. do isplate,

na iznos od 217,24 EUR / 1.636,79 kn od 29.12.2018. do isplate, na iznos od 1,50 EUR / 11,26 kn od 2.1.2019. do isplate,

na iznos od 276,00 EUR / 2.079,48 kn od 23.1.2019. do isplate,

na iznos od 0,77 EUR / 5,80 kn od 24.1.2019. do isplate,

na iznos od 51,81 EUR / 390,32 kn od 2.2.2019. do isplate,

na iznos od 23,99 EUR / 180,71 kn od 17.2.2019. do isplate,

na iznos od 201,77 EUR / 1.520,20 kn od 17.2.2019. do isplate,

na iznos od 277,56 EUR / 2.091,24 kn od 17.03.2019. do isplate, na iznos od 278,67 EUR / 2.099,64 kn od 2.4.2019. do isplate,

na iznos od 1,22 EUR / 9,19 kn od 2.5.2019. do isplate,

na iznos od 276,34 EUR / 2.082,05 kn od 17.5.2019. do isplate,

na iznos od 277,56 EUR / 2.091,24 kn od 17.6.2019. do isplate,

na iznos od 1,13 EUR / 8,51 kn od 2.7.2019. do isplate,

na iznos od 2,33 EUR / 17,56 kn od 11.7.2019. do isplate,

na iznos od 15,61 EUR / 117,61 kn od 17.7.2019. do isplate,

na iznos od 99,38 EUR / 748,74 kn od 17.7.2019. do isplate,

na iznos od 160,24 EUR / 1.207,33 kn od 31.7.2019. do isplate,

na iznos od 277,56 EUR / 2.091,24 kn od 24.8.2019. do isplate,

na iznos od 277,56 EUR / 2.091,24 kn od 2.9.2019. do isplate,

na iznos od 67,47 EUR / 508,35 kn od 10.10.2019. do isplate,

na iznos od 134,94 EUR / 1.016,71 kn od 10.10.2019. do isplate, na iznos od 76,89 EUR / 579,33 kn od 23.10.2019. do isplate,

na iznos od 3,75 EUR / 28,25 kn od 2.11.2019. do isplate,

na iznos od 273,81 EUR / 2.062,98 kn od 19.11.2019. do isplate, na iznos od 19,93 EUR / 150,12 kn od 2.12.2019. do isplate,

na iznos od 257,63 EUR / 1.941,11 kn od 21.12.2019. do isplate, na iznos od 22,28 EUR / 167,87 kn od 2.1.2020. do isplate,

na iznos od 256,91 EUR / 1.935,65 kn od 17.1.2020. do isplate,

na iznos od 277,56 EUR / 2.091,24 kn od 27.2.2020. do isplate,

na iznos od 277,56 EUR / 2.091,24 kn od 19.3.2020. do isplate,

na iznos od 11.470,47 EUR / 86.424,22 kn od 19.03.2020. do isplate,

sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženici DKZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi tužitelju DK, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu

3.285,40 EUR (slovima: tritisućeisvijestotineiosamdesetipeteuraičetrdesetcenta), u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja DK, OIB: [osobni identifikacijski broj], za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.075,16 EUR (slovima:tisućueuraisedamdesetipeteuraišesnaestcenta).

VI. Odbija se zahtjev tuženice DKZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] , za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 3.125,00 EUR (slovima: tritisućeistodvadesetipeteura).

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su on i tužena živjeli u izvanbračnoj zajednici od 2010. do 2018. godine (u kojoj je rođeno dvoje zajedničke djece), pri čemu je izvanbračna zajednica prestala 9. ožujka 2018. godine. Ističe da je kod Zagrebačke banke d.d. temeljem Ugovora o namjenskom kreditu broj 3234330972, kreditna partija: 7106277831 od 02.11.2013. podignut kredit u iznosu od 200.000,00 kuna (sa rokom otplate od 7 godina), koji je potrošen na kupnju k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na koju su danas on i tuženica upisani u ½ dijela. Nadalje, navodi da je kod Zagrebačke banke d.d. temeljem Ugovora o kreditu broj 3234697770, kreditna partija: 7106308219 od 27.11.2013. podignut kredit u iznosu od 50.000,00 EUR (sa rokom otplate od 10 godina), koji je potrošen na izgradnju i opremanje njihove obiteljske kuće koja je izgrađena na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Ističe da je nakon prestanka izvanbračne zajednice samostalno otplatio 32 rate (zadnju 21. ožujka 2020.) odnosno 69 rata (zadnju 21. ožujka 2020.), a zbog čega je tuženica dužna temeljem čl. 44. st. 2. Obiteljskog zakona ("Narodne Novine" 103/2015, 98/2019, 47/2020 i 156/2023 – ObZ) isplatiti mu pola od ukupnog iznosa spomenutih rata kredita koje je samostalno otplatio (utuženi iznos od 6.687,23 EUR odnosi se na kredit u iznosu od 200.000,00 kuna, dok se iznos od 16.199,01 EUR iznosi na kredit u iznosu od 50.000,00 EUR). Osim toga, postavlja i deklaratorni zahtjev da dug po prethodno spomenutim kreditima predstavlja dug s osnove izvanbračne stečevine.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Osporava da bi kredit u iznosu od 200.000,00 kuna (dalje: prvi kredit) bio potrošen za njihove potrebe budući stranke kao izvanbračni drugovi nisu kupili drugo zemljište. Navodi da za kreditu u iznosu od 50.000,00 EUR (dalje: drugi kredit) nije znala i da je navedeni kredit nenamjenski kredit.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u izvadak iz Zagrebačke banke (listovi 9 do 12 spisa), zk izvadak (list 13), potvrdu o zatvaranju i potvrdu o stanju duga (listovi 14 do 15), Ugovor o drugom kreditu (listovi 16 do 18), otplatni plan za drugi kredit (listovi 19 do 21), potvrdu o zatvaranju i potvrdu o stanju duga (listovi 22 do 23), Ugovor o prvom kreditu (listovi 24 do 30), otplatni plan za prvi kredit (listovi 31 do 32), Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 25. studenog 2013. (listovi 47 do 50 spisa), fotografije (listovi 51 do 54), izvadak iz Zagrebačke banke (list 55 do 62), potvrdu o prometu po računu (list 63), email (listovi 64 do 67), dokumentaciju koja dokazuje troškove pri izgradnji i uređenju obiteljske kuće na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (listovi 68 do 92 spisa), izvadak iz Zagrebačke banke (listovi 123 do 140), izvadak iz Erste banke (listovi 174 do 326), izvadak iz PBZ banke (329 do 331 spisa) te su saslušani tužitelj, tuženica i svjedoci UK i JK. Od dokaza priloženih spisu, sud je izveo one dokaze koji su bili potrebni radi utvrđivanja odlučnih činjenica u smislu članka 220. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/2023 – ZPP).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Odrebom članka 11. stavka 2. ObZ-a propisano je da izvanbračna zajednica stvara osobne i imovinske učinke kao bračna zajednica te se na nju na odgovarajući način primjenjuju odredbe ObZ-a o osobnim i imovinskim odnosima bračnih drugova, odnosno odredbe drugih zakona kojima se uređuju odnosi u poreznim stvarima, osobni, imovinski i drugi odnosi bračnih drugova. Nadalje, člankom 44. stavkom 2. ObZ-a propisano je da ako je radi namirenja zajedničkih obveza iz suvlasničkoga dijela bračne stečevine ili iz vlastite imovine jednoga bračnog druga naplaćeno više nego što iznosi njegov dio duga, taj bračni drug ima prema drugom bračnom drugu pravo na naknadu toga iznosa iz njegova dijela bračne stečevine, odnosno iz njegove vlastite imovine.

6. Iz stanja spisa proizlazi da je nesporno da su tužitelj i tuženica bili u izvanbračnoj zajednici, koja je prestala 9. ožujka 2018.

7. Iz Ugovora o prvom kreditu proizlazi da je namjena kredita kupnja zemljišta (čl. 6. Ugovora o prvom kreditu). Iz čl. 3. Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 25. studenoga 2013. proizlazi da je dio kupoprodajne cijene u iznosu od 200.000,00 kuna plaćen putem kredita Zagrebačke banke (prethodno spomenuti prvi kredit) i to direktno na račun prodavatelja ĐK u OTP banci. Da je navedeni iznos od 200.000,00 kuna doista isplaćen na račun prodavatelja ĐK u OTP banci nedvojbeno proizlazi iz bankovnog izvatka s lista 55 spisa (jer je upravo taj broj računa OTP banke naveden u Ugovor u o kupoprodaji od 25. studenoga 2013.). Navedeno predstavlja krucijalan i neoboriv dokaz o tome da je namjena prvog kredita bila kupnja k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i da je iznos kredita od 200.000,00 kuna zaista potrošen na kupnju spomenutog zemljišta, na kojoj su danas tužitelj i tuženica upisani kao suvlasnici u ½ dijela. Stoga ovaj sud utvrđuje da je namjena prvog kredita bila kupnja nekretnine koja predstavlja bračnu stečevinu tužitelja i tuženice.

7.1. Ako se ima u vidu da je tužitelj nakon prestanka bračne zajednice (9. ožujka 2018.) nastavio plaćati preostale 32 rate (što je vidljivo izvatka Zagrebačke banke s listova 9 do 10 spisa) iz vlastitih novčanih sredstava (stečena poslovanjem obrta nakon prestanka izvanbračne zajednice) te ih konačno otplatio 21. ožujka 2020. (potvrde s listova 22 do 23 spisa), to je tužitelj ovlašten temeljem članka 44. stavka 2. ObZ-a potraživati od tuženice polovicu od ukupnog iznosa otplaćenih rata nakon 9. ožujka 2018. do potpune otplate 21. ožujka 2020. (tako i ŽSST u odluci broj Gž Ob-109/2025- 3). Naime, neotplaćeni iznos kredita nakon prestanka bračne zajednice je teret bračne stečevine koji teret snose obje parnične stranke kao bivši bračni drugovi na jednake dijelove (tako i ŽSZG u odluci broj Gž Ob-399/2023-2).

7.2. Visina tužbenog zahtjeva koji se odnosi na prvi kredit je utvrđena na temelju vjerodostojnih izvadaka Zagrebačke banke s listova 9 do 10 spisa (stupac iznos prometa – priljev domval), a koja dokazuje vrijeme i visinu pojedinih uplata koje je tužitelj plaćao na ime povrata dugovanja kredita. Navedeno je dodatno potkrijepljeno potvrdama s listova 22 i 23 spisa (koje dokazuju da je prvi kredit u cijelosti vraćen). Samo se napominje da je s osnove prvog kredita tužitelj tražio rate prvog kredita počevši od one koja je plaćena od 5. studenoga 2018.

7.3. Kako je tuženica nepoštena jer je znala da tužitelj samostalno vraća kredit koji je iskorišten radi stjecanja nekretnine koja predstavlja njihovu izvanbračnu stečevinu (dakle znala je da ne sudjeluje u otplatama kredita nakon prestanka izvanbračne zajednice), to je ona u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023 – ZOO) dužna na plaćene rate kredita tužitelju platiti i zatezne kamate od dana koji slijedi danu svakog pojedinog plaćanja.

7.4. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

8. Iz Ugovora o drugom kreditu proizlazi da je on bio nenamjenski (čl. 4. Ugovora o drugom kreditu). Iz čl. 3. Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 25. studenoga 2013. proizlazi da je dio kupoprodajne cijene u iznosu od 17.200,00 EUR plaćen direktno na račun prodavatelja ĐK u OTP banci. Pritom tužitelj dostavlja izvadak iz Zagrebačke banke s lista 63 spisa, a iz kojeg proizlazi da je iznos od 17.200,00 EUR (tadašnjih 134.000,00 kuna na dan plaćanja 28. studenoga 2013.) uplaćeno na račun prodavatelja ĐK u OTP banci (oznaka zatvaranje kredita – koja se spominje i u čl. 3. Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 25. studenoga 2013.). Iz navedenog je razvidno da je iznos od 17.200,00 EUR plaćen s račun Zagrebačke banke 28. studenoga 2013. pri čemu je drugi kredit podignut dan ranije 27. studenoga 2013. Navedeno više nego jasno upućuje na zaključak da je uplata spomenutog iznosa od 17.200,00 EUR uslijedila dan nakon što je tužitelj dobio na raspolaganje ukupan iznos drugog kredita (50.000,00 EUR). Navedeno predstavlja krucijalan i neoboriv dokaz o tome da je dio drugog kredita u iznosu od 17.200,00 EUR bila kupnja k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i da je taj iznos zaista potrošen na kupnju spomenutog zemljišta, na kojoj su danas tužitelj i tuženica upisani kao suvlasnici u ½ dijela. Kako je tuženica bila stranka Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 25. studenoga 2013. , to je neosnovan njezin prigovor da nije znala za drugi kredit, obzirom da joj nije moglo ostati nepoznato da se iz drugog kredita plaća dio kupoprodajne cijene u iznosu od 17.200,00 EUR (takvo što je nelogično i neživotno, naročito ako se uzme u obzir da je bila izvanbračna supruga tužitelja). Tome treba dodati i da je tuženica u svom iskazu navela da joj je tužitelj rekao da će podignuti kredit za kupnju kuće i uređenje (list 150 spisa), a iz čega proizlazi da joj je bilo poznato da će se oba kredita koristiti za kupnju kuće te njeno uređenje pa ne može sad tvrditi da nije znala na što će se trošiti iznosi kredita.

8.1. Nasuprot prigovorima tuženice, sud utvrđuje da je preostali dio drugog kredita u iznosu od 32.800,00 EUR bio potrošen na uređenje obiteljske kuće na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i tekuće potrebe obiteljske zajednice jer je tužitelj to uspio dokazati do traženog stupnja izvjesnosti.

8.2. Tužitelj je u spis dostavio fotografije s listova 51 do 54 spisa, a iz kojih proizlazi da je kuća na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] zaista bila nedovršena i da je zahtijevala znatna ulaganja (navedeno je potvrdila i tuženica na ročištu od 13. veljače 2025 – list 149 spisa). Potom je dostavio i email s detaljnim popisom troškova ulaganja u obiteljsku kuću na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (listovi 64 do 67 spisa) te račune/ugovore (listovi 68 do 91 spisa). Nasuprot tome, iz izvoda prometa po računima tuženice (listovi 162 do 165, listovi 236 do 252 spisa) proizlazi da ona nije imala potrebnu visinu novčanih sredstava za financiranje uređenja obiteljske kuće (niti je radom stekla takva sredstva), ako se imaju u vidu brojni troškovi koje je naveo tužitelj (listovi 64 do 67 spisa), osim u dijelu u kojem je otac tuženice pozajmio tužitelju i tuženici iznos od 40.000,00 kuna koji je djelomično utrošen na uređenje kuće (uređenje kuhinje, što ne utječe na zaključak suda da je iznos od 32.800,00 EUR potrošen na uređenje predmetne obiteljske kuće). Pritom tuženica tijekom postupka ni ne tvrdi da je ona svojim vlastitim sredstvima sudjelovala u financiranju uređenja kuće.

8.2.1. Pritom i sama tuženica u iskazu navodi da je bila zaposlena u obrtu tužitelja s plaćom od 1.200,00 kuna (a što je nedovoljno za financiranje uređenja obiteljske kuće), kao i da je u uređenje predmetne obiteljske kuće uloženo između 40.000,00 i 50.000,00 EUR (čime ona ovaj iznos čini nespornim). Međutim, suprotno prethodnom spomenutom dijelu iskaza tuženice da je u uređenje kuće uloženo između 40.000,00 i 50.000,00 EUR, kada se zbroje troškovi uređenja kuće iz e-maila tužitelja (listovi 64 do 67 spisa) i računa/ugovora (listovi 68 do 91 spisa), proizlazi da su dokazani troškovi uređenja predmetne obiteljske kuće iznosili oko 65.000,00 EUR (ne računajući kuhinju koja je plaćena od pozajmice oca tuženice (ali i sama tuženica navodi da je tužitelj vratio iznos od 1.000,00 EUR) te iznose za koje je u e-mailu istaknuto da su plaćeni kompenzacijom). Pritom je većina troškova nastala tijekom 2014. i 2015. godine (kada je i plaćena jer se inače radovi ne bi obavili), a kada su tužitelj i tuženica mogli od iznajmljivanja zaraditi najviše 18.000,00 do 20.000,00 EUR (uz eventualno ušteđene iznose najamnina od prethodne dvije sezone, a koje su bile trošene i na tekuće životne troškove stranaka, kao i na povrat pozajmice sestri tuženice itd.), pri čemu treba imati u vidu i da su stranke imali tekuće životne troškove (tužitelj, tuženica i njihovo dvoje djece, do prosinca 2014. su živjeli u iznajmljenom stanu i plaćali rentu itd.), kao i činjenicu da je tužitelj vraćao čak 3 kredita (dva su predmet ovog postupka, tuženica priznaje da je njezinom ocu vratio 1.000,00 EUR pozajmice itd.).

8.2.2. Stoga su tužitelju i tuženici za plaćanje troškova uređenja kuće tijekom 2014. i 2015. svakako bila potrebna dodatna novčana sredstva jer čak i u slučaju da se uzme cjelokupna zarada od iznajmljivanja apartmana u razdoblju od 2012. do 2015. (između 36.000,00 i 40.000,00 EUR, a koju bi svakako trebalo umanjiti za životne troškove tužitelja i tuženice za 2012. i 2013. godinu, kao i iznos od 20.000,00 kuna za koji tuženica tvrdi da je vratila svojoj sestri iz ostvarene najamnine), za uređenje predmetne kuće nedostajao bi im iznos od 25.000,00 do 29.000,00 EUR, kao i određen iznos za financiranje tekućih životnih troškova za 2014. i 2015. godinu. Stoga je logično i životno da je iznosom od 32.800,00 EUR (kojeg je tužitelj dobio na raspolaganje u studenom 2013.) plaćano uređenje predmetne kuće, obzirom da je većina troškova uređenja kuće nastala u 2014. i 2015. godini, pri čemu iz stanja spisa proizlazi da tužitelj i tuženica nisu imali dodatnih novčanih sredstava za financiranje uređenja kuće (jer spisu ne prileže dokazi o tome) pa je valjalo zaključiti da je iznos od od 32.800,00 EUR korišten upravo za uređenje kuće (troškovi u vezi bračne stečevine) jer nedostatak dokaza o dodatnim novčanim sredstvima tužitelja/tuženice za financiranje uređenja kuće isključuje bilo kakav drugačiji zaključak (pri čemu je životno i logično da u slučaju nedostatka novčanih sredstava se podižu krediti – što je ovdje slučaj).

8.2.3. Pritom tuženica (na kojoj je teret dokaza činjenica koje joj idu u korist) nije dokazala da su u trenutku početka uređenja (siječanj/veljača 2014.) tužitelj ili ona imali novčana sredstva za financiranje uređenja kuće iz nekih drugih izvora (osim najamnina od apartmana, a koje su nedostatne za uređenje kuće – točke 8.2.1. i 8.2.2. obrazloženja), a što je i logično jer inače tužitelj ne bi dizao dva predmetna kredita. Tome treba dodati da tuženica u svom iskazu samo navodi da je mislila da se uređenje kuće plaća iz zarade obrta/firme tužitelja, a što nije popraćeno adekvatnim dokazom. Tuženica je u spis trebala dostaviti adekvatan dokaz radi utvrđenja činjenice da je tužitelj u trenutku početka gradnje kuće imao potrebna novčana sredstva za uređenje kuće, a kako to tuženica nije napravila, ovaj sud s dovoljnim stupnjem izvjesnosti zaključuje da iznos od 32.800,00 EUR morao biti potrošen na tekuće potrebe obiteljske zajednice/ troškove uređenja kuće koja predstavlja bračnu stečevinu (čl. 44. st. 1. ObZ- a). Tuženica je imala mogućnost dokazati i da se troškovi uređenja kuće plaćaju isključivo iz sredstava koja je tužitelj ostvario poslovanjem obrta. Međutim, ona je u svome iskazu (list 150 spisa) samo navela da su sigurno postojala određena novčana sredstva, ali da ne zna o kojem se iznosu radi jer je tužitelj imao gotovine s osnove rada na crno. Navedeni navod tuženice, sam po sebi (imajuću u vidu da tuženica priznaje da ne zna koliki je to iznos), nije dovoljan da se utvrdi da su poprilično veliki troškovi uređenja kuće plaćani isključivo iz sredstava koja je tužitelj ostvario poslovanjem obrta, naročito ako se ima u vidu da je tužitelj vraćao tri kredita, uz podmirenje tekućih životnih troškova obitelji (obzirom da je upravo on plaćao većinu tih troškova jer je tuženica imala primanja od samo 1.200,00 kuna mjesečno). Stoga je ovaj sud takve navode tuženice uzeo kao nedokazane jer pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) u osnovi obvezuju sud da uzme da nije istinita tvrdnja za istinitost koju stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila kadra pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava (VSRH u odluci broj Rev-664/07).

8.2.4. Sud prihvaća email s detaljnim popisom troškova ulaganja u obiteljsku kuću na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (listovi 64 do 67 spisa) te račune/ugovore (listovi 68 do 91 spisa) kao vjerodostojne dokaze (tuženica ih nije posebno osporila tijekom postupka, niti dovela u pitanje njihovu vjerodostojnost). E-mail datira iz vremena kada je uređenje kuće bilo u tijeku (siječnja 2015.) te predstavlja vjeran prikaz troškova uređenja predmetne kuće, obzirom da tužitelj u vrijeme od kada datira taj e-mail nije imao interesa prikazati da su troškovi uređenja kuće veći nego što oni zaista jesu (jer je tada bio u dobrim odnosima s tuženicom), dok je na računima kao kupac naveden upravo tužitelj. Upravo zbog toga su neosnovani prigovori tuženika da je tužitelj trebao dostaviti račune o kupnji građevinskog materijala, dok je račun za stolariju dostavljen u spis (list 82 spisa). Pritom je navedeno u skladu i s dijelom iskaza tuženice u kojem navodi da su u prizemlju i gornjoj etaži provedeni struja i voda, odnosno da su zidovi ofarbani, da je ona birala stolariju, da su bili majstori za uređenje kuće, da su postavljeni fasada i krov itd., kao i iskazom tužitelja u dijelu u kojem navodi koji su sve radovi izvedeni.

8.3. Slijedom navedenog, ovaj sud utvrđuje da je i iznos 32.800,00 EUR (pored iznosa od 17.200,00 EUR) bio potrošen na uređenje obiteljske kuće na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (i tekuće potrebe obiteljske zajednice), a iz čega proizlazi da je cjelokupan iznos drugog kredita (50.000,00 EUR) bio potrošen na uređenje obiteljske kuće na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (i tekuće potrebe obiteljske zajednice), odnosno da se i kod cjelokupnog drugog kredita ima primijeniti članka 44. stavka 1., 2. i 3. ObZ-a.

8.4. Visina tužbenog zahtjeva koji se odnosi na drugi kredit je utvrđena na temelju vjerodostojnih izvadaka Zagrebačke banke s listova 11 do 12 spisa (stupac iznos prometa), a koja dokazuje vrijeme i visinu pojedinih uplata koje je tužitelj plaćao na ime povrata dugovanja kredita. Navedeno je dodatno potkrijepljeno potvrdama s listova 14 i 15 spisa (koje dokazuju da je drugi kredit u cijelosti vraćen). Samo se napominje da je s osnove prvog kredita tužitelj tražio rate drugog kredita počevši od one koja je plaćena od 16. studenoga 2018. Osim toga, sve što je rečeno u točki 7.1. obrazloženja ove presude na odgovarajući način vrijedi i u odnosu na drugi kredit.

8.5. Kako je tuženica nepoštena jer je znala da tužitelj samostalno vraća kredit koji je iskorišten radi stjecanja nekretnine koja predstavlja njihovu izvanbračnu stečevinu (dakle znala je da ne sudjeluje u otplatama kredita nakon prestanka izvanbračne zajednice), to je ona u smislu članka 1115. ZOO-a dužna na plaćene rate kredita tužitelju platiti i zatezne kamate od dana koji slijedi danu svakog pojedinog plaćanja.

8.6. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

9. Kako je tužitelj postavio deklaratorni zahtjev da predmetni ugovori o kreditu predstavljaju zajednički dug s osnova izvanbračne stečevine tužitelja i tuženice na jednake dijelove, to je ovaj sud prihvatio i taj deklaratorni zahtjev jer su ispunjene pretpostavke za primjenu članka 44. stavka 1. u vezi stavka 3. ObZ-a. Naime, ovaj sud je utvrdio da su oba kredita bila potrošena za kupnju k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (cijeli prvi kredit i dio drugog kredita u iznosu od 17.200,00 EUR) te uređenje obiteljske kuće i tekuće troškove obiteljske zajednice (dio drugog kredita u iznosu od 32.800,00 EUR). Kako je tužitelj postavio i kondemnatorne zahtjeve za isplatom, to ima pravni interes za utvrđenjem sukladno članku 187. stavku 1. ZPP-a.

9.1. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

10. Neosnovan je prigovor tuženice da prvi kredit nije bio potrošen na kupnju nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] jer iz čl. 3. Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 25. studenoga 2013. proizlazi da je dio kupoprodajne cijene u iznosu od 200.000,00 kuna plaćen putem kredita Zagrebačke banke i to direktno na račun prodavatelja ĐK u OTP banci (o tome ovaj sud u točki 7. obrazloženja ove presude).

10.1. Nije od utjecaja navod tuženice da je njezina sestra pozajmila novac tužitelja jer i sama tuženica u iskazu navela da joj je vratila pozajmicu novcem od iznajmljivanja apartmana. Neodlučan je i prigovor da je otac tuženice pozajmio novac tužitelju jer je ovaj sud utvrdio da je dio iznosa pozajmice potrošen na uređenje kuhinje (koji nije uračunat u dokazane troškove uređenja kuće – točka 8.2.1. obrazloženja), odnosno da je dio tužitelj vratio ocu tuženika (priznala tuženica na listu 150 spisa). Osim toga, sama pozajmica je neodlučna u vezi primjene članka 44. stavka 2. ObZ-a (pri čemu je ovaj sud utvrđuje da je stvarno došlo do pozajmice), obzirom da je odlučno to je li tužitelj iznos od 32.800,00 EUR potrošio na tekuće potrebe bračne i obiteljske zajednice/ troškove uređenja kuće koja predstavlja bračnu stečevinu (članka 44. stavka 1. ObZ-a).

10.2. Neosnovan je i prigovor zastare. Kako tražbina temeljem članka 44. stavka 2. ObZ-a u biti predstavlja tražbinu koja se ravna po pravilima stjecanja bez osnove (članka 1111. ZOO-a jer je riječ o prelasku imovine bez pravne osnove, a na što upućuje dio članka 44. stavka 2. ObZ-a „naplaćeno više nego što iznosi njegov dio duga“ – tuženica je stekla korist neplaćanjem polovice rata kredita temeljem članka 44. stavka 1. u vezi sa stavkom 3. OBZ-a), za koju nije propisan posebni zastarni rok – to se u predmetnom slučaju ima primijeniti opći zastarni rok iz članka 225. ZOO-a. Kako je tužiteljeva najkasnija rata dospjela 5. studenoga 2018. (kada je i plaćena), a tužba je podnesena 3. studenoga 2023., nije protekao petogodišnji zastarni rok.

10.3. Navod tuženice da je znatan dio radova plaćen iz drugih izvora (poslovanje obrta, trgovačkog društva, pozajmice trećih osoba, kompenzacije) nije osnovan. Prije svega, ističe se da tuženica radi utvrđenja činjenice da je znatan dio radova plaćen poslovanjem obrta i trgovačkog društva nije predložila nijedan dokaz, dok iz stanja spisa proizlazi da je, među ostalim i zbog nedostatka dokaza tuženice, utvrđeno da nedostatak dokaza o dodatnim novčanim sredstvima tužitelja (ili pak tuženice) za financiranje uređenja kuće isključuje bilo kakav drugačiji zaključak (misli se da zaključak da je dio drugog kredita u iznosu od 32.800,00 EUR potrošen na uređenje kuće i tekuće potrebe obiteljske zajednice). U tom smislu, ponovno se navodi da je tuženica u iskazu (list 150 spisa) samo navela da su sigurno postojala određena novčana sredstva, ali da ne zna o kojem se iznosu radi (pa je nejasno kako se navedeno uopće može smatrati dokazanim), odnosno da je tužitelj imao gotovine jer radi na crno, a što nije popraćeno adekvatnim dokazima (tuženica nije adekvatnim dokazom potkrijepila tvrdnju da su postojala neka druga novčana sredstva tužitelja ili tuženica, a kojima je financirano uređenje kuće – osim najamnina ostvarenih apartmanima, a koja nisu bila dovoljna). Naime, osim navoda tuženice, u spisu nema dokaza temeljem kojeg se s određenim stupnjem izvjesnosti može utvrditi da su tužitelj i tuženica s nekim drugim novčanim sredstvima (a ne onim u iznosu od 32.800,00 EUR i sredstvima ostvarenih iznajmljivanjem apartmana) financirali uređenje njihove kuće.

10.4. U odnosu na kompenzacije koje spominje tuženica, ovaj sud ponavlja da u dokazane troškove uređenja predmetne obiteljske kuće (oko 65.000,00 EUR) nisu uračunati iznosi koji se u emailu s listova 64 do 67 spisa spominju s oznakom kompenzacija. Teret dokaza da su ostali troškovi uređenja kuće plaćeni kompenzacijom je na tuženici, a o čemu ona ne dostavlja dokaze.

10.5. Navod da je tužitelj imao uplate s drugih računa (pri čemu je spomenuto trgovačko društvo čiji udjeli predstavljaju zajedničku imovinu tužitelja i tuženice), a koje uplate su predstavljale zajednički novac tužitelja i tuženice, po prvi puta je iznesen nakon zaključenja prethodnog postupka (tek u podnesku od 20. siječnja 2026.), pri čemu tuženica nije uopće navela zbog čega ga nije mogla ranije istaknuti (a po stavu ovog suda tuženice je takav navod mogla istaknuti prije zaključenja prethodnog postupka jer su joj izvadci iz Zagrebačke banke s listova 9 do 12 spisa (iz kojih je vidljiv račun platitelja) bili dostavljeni još u odgovoru na tužbu, dok tuženica nije navela razlog zbog čega tu činjenicu nije mogla istaknuti ranije iznijela (uopće ne navodi argumente u prilog neskrivljenosti vlastitog propusta). Stoga je ovaj sud zanemario navedenu činjenicu temeljem članka 299. stavka 3. ZPP-a. Iz istog razloga je zanemaren i dokazni prijedlog za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, koji je istaknut tek u podnesku od 20. siječnja 2026., pri čemu tuženica ne navodi zašto ga ranije nije mogla istaknuti. Ukazuje se da je utvrđivanje namjene predmetnih kredita, kao jedna od odlučnih činjenica, u nadležnosti ovog suda (jer sud utvrđuje činjenice sukladno čl. 8. ZPP-a), a koji je o tome dao iscrpne razloge u točkama 7. do 8.6. obrazloženja ove presude. Stoga su neosnovani i navodi tuženice da brojke iz financijske dokumentacije nije moguće povezati s činjenicom da su novčana sredstva dobivena predmetnih kreditima potrošena u svrhe iz članka 44 stavka 1. OBZ-a.

10.5.1. S obzirom na prethodno navedeno, treba reći da je prema odredbi članka 219. stavka 1. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Prema odredbi članka 299. ZPP- a, stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke (stavak 1.). Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (stavak 2.). Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir (stavak 3.). U konkretnom slučaju tuženica tek nakon godinu i šest mjeseci od održanog pripremnog ročišta (i zaključenja prethodnog postupka) navodi da je tužitelj podmirivao rate kredita uplatama s drugih računa (pri čemu je spomenuto trgovačko društvo čiji udjeli prema tuženici predstavljaju zajedničku imovinu tužitelja i tuženice), a koje uplate su predstavljale zajednički novac tužitelja i tuženice. Kako je navedenu činjenicu tuženica mogla utvrditi uvidom u izvatke Zagrebačke banke s listova 9 do 12 spisa (koji su joj dostavljeni u prilogu kada joj je tužba dostavljena na odgovor), iz kojih je vidljiv račun platitelja (tuženica navodi da je dio uplata najvjerojatnije s računa trgovačkog društva koje predstavlja zajedničku imovinu tužitelja i tuženice, a što upućuje da je navedenu činjenicu znala pa ju je mogla i morala istaknuti do zaključenja prethodnog postupka). Osim toga, tuženica ne navodi razloge neskrivljenosti svog propusta u smislu članka 299. stavka 2. ZPP-a.

10.5.2. Pritom se ne radi o dokazu predloženom nakon što je određena činjenica osporena tek nakon zaključenja prethodnog postupka jer je riječ o situaciji u kojoj tuženik nakon više od godinu i pol od zaključenja prethodnog postupka iznosi novu činjenicu (te radi njezinog utvrđenja predlaže novi dokaz) iako je to mogao napraviti već u odgovoru na tužbu jer su mu uz tužbu dostavljen i izvaci iz Zagrebačke banke iz kojih su vidljivi računi s kojih je izvršno plaćanje rata kredita (pri čemu se naročito napominje da je tuženik već tada bio zastupan po kvalificiranom punomoćniku – odvjetniku). Osim toga, nije riječ ni o dokazu koji je usmjeren na utvrđivanje pomoćnih činjenica, odnosno koji bi služio za utvrđivanje posredno relevantnih činjenica, obzirom da je riječ o činjenici koja je odlučna jer bi se njezinim utvrđenjem eventualno mogli steći uvjeti za odbijanje tužbenog zahtjeva (ako bi se utvrdilo da su rate kredita plaćane sredstvima koja predstavljaju bračnu stečevinu).

10.5.3. Dakle, iznošenje novih činjenica i predlaganje novih dokaza na glavnoj raspravi trebalo bi se smatrati iznimkom, sve činjenice i dokaze trebalo bi iznijeti prije zaključena prethodnog postupka. Tako bi glavna rasprava u pravilu bila svedena na dokazni postupak. Ako bi stranka iznijela nove činjenice i predložila nove dokaze na glavnoj raspravi, morat će učiniti vjerojatnim da ih nije mogla bez svoje krivnje iznijeti odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Međutim, tuženik u podnesku od 20. siječnja 2026. uopće ne navodi zbog čega navedenu činjenicu i financijsko vještačenje nije mogao iznijeti ranije (u tom smislu odluke VSRH broj Rev-89/2022, donekle i Rev- 3136/2019-2; slično i VTSRH u Pž-7095/2019 i Pž-6691/2019; također i ŽSZG u Gž- 2757/2024, ŽSPU u Gž-743/2023), a niti predlaže provođenje dokaza kojima bi se kroz postupak utvrđivalo je li mogao ranije bez svoje krivnje iznijeti navedenu činjenicu te predložiti spomenuti dokaz, odnosno radi utvrđivanja postoji li njegova krivnja u smislu članka 299. stavka 2. ZPP-a (a ovaj sud nije ovlašten izvoditi dokaze po službenoj dužnosti – članak 7. stavak 1. i 2. ZPP-a). Pritom tuženica ne navodi da nije znala za spomenutu činjenicu jer je istu mogla jednostavno utvrditi uvidom u izvatke iz Zagrebačke banke (listovi 9 do 12 spisa), koji su joj dostavljeni uz tužbu (a odgovor na tužbu je podnijela preko kvalificiranog punomoćnika – odvjetnika). Dakle, iz navedenog proizlazi da je tuženica objektivno bila u mogućnosti pribaviti informacije za iznošenje činjenica, pri čemu u tijeku glavne rasprave nije došlo do promijenjene procesne situacije, u kojoj bi tuženica izvođenjem nekih od dokaza na glavnoj raspravi saznala za navedenu činjenicu (obzirom da joj je bila dostupna u prilozima koje je zaprimila uz tužbu, a tužitelj svojim ponašanjem nije ni na koji način onemogućio tuženicu u iznošenju navedene činjenice), imajući u vidu da ona u podnesku od 20. siječnja 2026., kao i na ročištu od 23. siječnja 2026., ne navodi razloge zašto to ranije nije mogla istaknuti/predložiti. Kada bi se navedena činjenica i predloženi dokaz morali uzeti u obzir, tada bi odredba članka 299. stavka 2. i 3. ZPP-a postala suvišna i bez pravog učinka, a što bi dovelo do povratka na uređenje prekluzija novota po uzoru na ZPP/2003 (što svakako nije intencija zakonodavca).

10.5.4. Ovaj sud smatra da prethodno spomenutim postupanjem tuženici nije povrijeđeno pravo na pristup sudu, niti navedeno shvaćanje predstavlja pretjeran pravni formalizam. Naime, pravo na pristup sudu nije apsolutno, nego može podlijegati ograničenjima budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva uređenje od strane države koja uživa određenu slobodu procjene (margin of appreciation) u tom pogledu. Pritom ograničenje iz članka 299. stavka 2. i 3. ZPP-a u ovom slučaju ne umanjuju pristup sudu na takav način da time bude narušena sama bit “prava na sud”. U predmetnom slučaju tuženica iznosi nove činjenice i predlaže nove dokaze nakon gotovo godinu dana i šest mjeseci od zaključenja prethodnog postupka, pri čemu i ne iznosi zbog čega to ranije nije mogla učiniti, a navedena činjenica joj je bila lako utvrdiva iz priloga tužbe (zbog čega u ovom slučaju postoji razuman odnos razmjernosti između sredstava i cilja koji se želi postići). Osim toga, ovaj sud smatra da je navedeni propust tuženice skrivljen jer su joj izvatci iz Zagrebačke banke (iz kojih je mogla utvrditi spomenutu činjenicu) dostavljeni već uz tužbu pa je navedenu činjenicu mogla istaknuti već u odgovoru na tužbu, pri čemu treba imati u vidu da je tijekom cijelog postupka bila zastupana po kvalificiranom punomoćniku. Ograničenje iz članka 299. stavka 2. i 3. ZPP-a kao legitiman cilj ima koncentraciju postupka (npr. članak 293. stavak 3. ZPP-a) te discipliniranje stranaka (i sprječavanje zloupotrebe koje stranke čine kako bi odugovlačile postupak), a što doprinosi i poštivanju članka 10. ZPP-a (da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova).

11. Kako je tužitelj uspio u sporu u cijelosti, valjalo mu je temeljem članka 154. stavka 1. ZPP-a dosuditi troškove koji su bili potrebni za vođenje parničnog postupka (članak 155. ZPP-a).

11.1. Tužitelju je valjalo priznati trošak sastava tužbe (500,00 EUR, Tbr 7/1 OT/23), podneska od 8. veljače 2024. (500,00 EUR Tbr 8/1 OT/23) jer u njima iznosi činjenice i dokaze koji su bitni radi donošenja odluke u ovom parničnom postupku. Također mu je trebalo priznati i troškove zastupanja na ročištima od 10. svibnja 2024., 13. veljače 2025. i 21. siječnja 2026. (svako po 500,00 EUR, Tbr 9/1 OT/23) jer se na njima raspravljalo o glavnoj stvari, uz izvođenje dokaza. Imajući u vidu navedeno, tužitelju je valjalo priznati iznos od 3.125,00 EUR (2.500,00 EUR uz obračunati PDV u iznosu od 625,00 EUR).

11.1.1. Osim toga, trebalo mu je priznati i materijalne troškove izdavanja preslike (dokaz o plaćanju u spisu) u iznosu od 22,75 EUR te trošak pristojbe u iznosu od 137,66 EUR.

11.1.2. Stoga tužitelju pripada pravo na troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 3.285,40 EUR (točka IV. izreke).

11.2. Ne priznaju se troškovi sastava podnesaka od 20. rujna 2024. (samo se navodi da je suglasan s odgodom ročišta), 26. rujna 2024. (moli se dostava dokumentacije), 17. listopada 2024. (traži se ponovna dostava dokumentacije, pri čemu bi Zagrebačka banka svakako obavijestila sud o neispravnosti OIB-a), 16. travnja 2024. (traži se preslika dokumentacije), 22. travnja 2024. (dostavlja se potvrda o uplati), 5. lipnja 2025. (požurnica) jer navedeni podnesci nisu potrebni za vođenje parničnog postupka u smislu članka 155. ZPP-a, te bi njihovo priznanje bilo protivno članku 10. ZPP-a. Također treba odbiti i zahtjev za naknadom troška pristojbe u iznosu od dodatnih 137,66 EUR jer je pristojba plaćena u iznosu od 137,66 EUR. Zaključno, u odnosu na sudske pristojbe na presudu nije postavljen određen zahtjev.

11.2.1. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.075,16 EUR (937,50 EUR podnesci uz obračunati PDV + 137,66 EUR više tražen iznos pristojbe). Stoga je odlučeno kao u točki V. izreke.

12. Kako je tuženik izgubio spor u cijelosti, valjalo je u točki VI. izreke odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka.

U Puli, 6. veljače 2026.

Sudac:

Ana Vlainić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana (15) od dana primitka presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana.(čl.335.st.9. ZPP-a). Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.