REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Erazma Barčića 5

Poslovni broj: Us I-478/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužitelja OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za proračun, financije i nabavu, Rijeka, Slogin kula 2, OIB: 32420472134, zastupanog po službenoj osobi OKR, radi poreza na kuće za odmor, 6. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za proračun, financije i nabavu, KLASA: UP/II-410-03/24-01/162, URBROJ: 2170-02-01/5-25-2 od 31. ožujka 2025. i rješenja Grada Krka, Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA: UP/I-410-05/24-01/243, URBROJ: 2170-9-03-05/4-24-2 od 29. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Krka, Jedinstvenog upravnog odjela, KLASA: UP/I-410-05/24-01/243, URBROJ: 2170-9-03-05/4-24-2 od 29. travnja 2024., kojim je tužitelju, za nekretninu koja se nalazi na adresi [adresa], utvrđena obveza plaćanja porez na kuću za odmor za 2024. u iznosu 158,20 €.

2. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela te u tužbi izlaže kako slijedi. U bitnom, smatra da mu je porezna obveza neosnovano utvrđena budući da se radi o nekretnini u kojoj se nije odmarao niti minute.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnome, ustraje kod svih navoda iznijetih u obrazloženja osporenog rješenja.

Ističe da je iz podataka o potrošnji vode za predmetnu nekretninu, koji prileže spisu prvostupanjskog tijela, razvidno da se predmetna nekretnina nije koristila za stalno stanovanje već povremeno odnosno sezonski. U 2023. godini potrošnja vode zabilježena od samo od svibnja do rujna, dok je u ostalim mjesecima potrošnja vode nepostojeća. Iz navedenog je razvidno da se nekretnina koristila povremeno ili sezonski.

Tuženik posebno napominje da je porez na kuće za odmor godišnji porez za čije se utvrđivanje koriste podaci o korištenju nekretnine iz prethodne godine, sukladno čl. 49. Zakona o lokalnim porezima (NN br. 115/16, 101/17, 114/22, 114/23; dalje: Zakon). Budući da je tužitelj i sam u žalbi protiv prvostupanjskog rješenja istaknuo da se nekretnina koristi isključivo za iznajmljivanje turistima što ga sukladno odredbama Zakona ne oslobađa obveze poreza na kuću za odmor te da je prema potrošnji vode u 2023. godini razvidno da se nekretnina koristila samo povremeno ili sezonski, postojala je osnova za utvrđivanje poreza na predmetnu kuću za odmor u vlasništvu žalitelja.

4. U sporu je održana rasprava na ročištu održanom 22. siječnja 2026. čime je strankama, u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 36/24; dalje: ZUS), omogućeno da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog spora.

5. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Među strankama ovog spora nije sporno: da tužitelj ima prebivalište u [adresa] na adresi [adresa], da je vlasnik nekretnine u [adresa] na adresi [adresa], površine 45,20 m[2] , da predmetu nekretninu tužitelj iznajmljuje turistima; da je prema podacima komunalnog društva Ponikve usluga d.o.o. za predmetnu nekretninu u 2023. evidentirana potrošnja vode samo u razdoblju od svibnja do rujna.

8. Sporno je da li predmetna nekretnina predstavlja kuću za odmor u smislu odredbe čl. 2. st. 1. Zakona oporezivu po čl. 25. istog zakona, a obzirom na navode tužitelja da istu ne koristi za odmor.

9. Sukladno odredbi čl. 2. tč. 12. Zakona kuća za odmor je svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski. Kućom za odmor ne smatraju se gospodarstvene zgrade koje služe za smještaj poljoprivrednih strojeva, oruđa i drugog pribora.

10. Prema čl. 25. st. 1. Zakona porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor, dok je u st. 2. istog. čl. propisano da obveza plaćanja poreza na dohodak s osnove obavljanja djelatnosti iznajmljivanja stanova, soba i postelja putnicima i turistima te organiziranja kampova prema odredbama posebnog propisa o porezu na dohodak nema utjecaja na utvrđivanje statusa kuće za odmor.

11. Prema odredbi čl. 3. Odluke o porezima Grada Grka (Službene novine Primorsko-goranske županije br. 47/23) porez na kuće za odmor plaća se u iznosu od 3,50 eura po jednom četvornom metru korisne površine kuće za odmor na cijelom području Grada Krka.

12. Kod određivanja statusa kuće za odmor odlučan je način korištenja same nekretnine bilo od vlasnika ili trećih osoba, odnosno treba utvrditi da li se nekretnina koristi za stalno stanovanje u kojem slučaju se ne radi o kući za odmor, za razliku od nekretnine koja se koristi samo povremeno ili sezonski koja kao takva ima status kuće za odmor u smislu odredbe čl. 2. st. 1. tč. 12. Zakona.

13. Sagledavajući ukupnost činjenica utvrđenih u provedenom upravnom postupku, kao i onih utvrđenih u ovom sporu, te cijeneći navode tužitelja iznesene tijekom ovog spora i prethodno provedenog upravnog postupka, ovaj Sud nalazi da je primjenom citiranih odredbi Zakona i Odluke u odnosu na predmetnu nekretninu tužitelju pravilno utvrđena obveza plaćanja poreza na kuće za odmor za 2024., budući da je u provedenom postupku pravilno utvrđena odlučna činjenica da se predmetna nekretnina u tom poreznom razdoblju koristila samo povremeno, odnosno sezonski, što istoj daje status kuće za odmor. Navedeno prvenstveno proizlazi s obzirom na zabilježenu potrošnju vode te sam navod tužitelju da predmetnu nekretninu koristi za iznajmljivanje turistima.

14. Slijedom ovako izloženog stanja stvari, Sud utvrđuje da osporavanim rješenjima nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga, na temelju odredbe čl.116. st. 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 6. veljače 2026.

Sudac

Vedran Juričić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).

DNA:

- tužitelju OK iz [adresa]

- tuženiku Primorsko-goranska županija, Upravni odjel za proračun, financije i nabavu,

Rijeka, Slogin kula 2