REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-837/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Tušak Miletić i Partneri j.t.d., Zagreb, Vlaška 84/4, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dana 19. siječnja 2026. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika ĐĆ, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, dana 6. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. i čl. 7. ugovora o namjenskom kreditu br. 32086843502 od 24. ožujka 2007., sklopljenog između tužitelja VĆ i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, koje se odnose na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan dospijeća i prema kojima je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama tuženika.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb isplatiti tužitelju VĆ iznos od 9.305,34 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate koja se do 31. prosinca 2022. određuje po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi: "Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.618,18 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015.g. do isplate i to do 31.12.2022.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana."

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu preostalog iznosa od 3.994,83 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama te zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos 9.305,34 EUR za razdoblje do 30. rujna 2015.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb naknaditi tužitelju VĆ troškove parničnog postupka u iznosu od 1.672,60 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 6. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja VĆ za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa iz točke V. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je s tuženikom dana 24. ožujka 2007. sklopio ugovor o namjenskom kreditu broj 3208684350, koji je solemniziran 5. travnja 2007. od strane javnog bilježnika Mladena Matoša pod br. OV-9868/2007. Temeljem navedenog ugovora tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 114.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika/kreditora na dan korištenja, sa rokom otplate od 17 godina. Člankom 7. ugovora određeno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća, a anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 1. dana u mjesecu te je početni anuitet iznosio kunsku protuvrijednost iznosa od 795,21 CHF.

1. 2. Nadalje, tužitelj je naveo da su dodatkom ugovoru o kreditu br. 3208684350 od 13. siječnja 2016. stranke, sukladno čl. 19.a – 19.i Zakona o potrošačkom kreditiranju, izvršile konverziju kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR na način da su izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostalog dijela neotplaćene glavnice, koja je na dan 30. rujna 2015. iznosila 45.055,69 EUR. Prilikom konverzije kredita sporazumom je utvrđeno da postoji tražbina tužitelja - preplata u iznosu od 64.264,00 kn, koji iznos se iskoristio za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu ½ svakog budućeg mjesečnog anuiteta do potpunog iskorištenja preplate.

1. 3. Tužitelj je naveo da je podnio tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom povrijeđena njegova prava kao potrošača jer je tuženik koristio nepoštene, pa samim time i ništetne ugovorne odredbe i to prvenstveno ugovornu odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Tužitelj smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i dodataka te tijekom trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu što je rezultiralo time da je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

1. 4. Tužitelj se pozvao na pravna utvrđenja sadržana u odlukama donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača i to na presudu Trgovačkog suda Zagrebu, br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. (koja se odnosi na ništetnost odredbe o jednostranom mijenjanju kamatne stope) , presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-575/16 od 3. listopada 2017. (koja se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli) i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. (koja se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli).

1. 5. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF tužitelj je naveo da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005 - u daljnjem tekstu: ZOO) i u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. ZOO-a, a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u Republici Hrvatskoj na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Nadalje, naveo je da se na sporni pravni posao primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) te se pozvao na odredbe čl. 81. – 87. toga zakona koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom čl. 83. toga zakona određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, a odredbom čl. 87. istoga zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tužitelj je tvrdio da su odredbe ugovora o kreditu kojima se ugovara isplata i vraćanje kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju HNB-a (valutna klauzula) na dan korištenja, odnosno plaćanja pojedinog anuiteta nepoštene ugovorne odredbe, budući da ga je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između stranaka, tuženik propustio u cijelosti informirati o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke o izboru valute uz koju će vezati kredit, odnosno o mogućim posljedicama i rizicima, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Tužitelj je naveo da Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih petnaest godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je bila neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u više-manje istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle, niti je imao mogućnosti o tome pregovarati, odnosno tuženik ga nije upozorio na sve moguće rizike. Naprotiv, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji, redovito nudeći niže kamatne stope od ostalih kreditnih proizvoda. Tužitelj je naglasio da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama. Tužitelj tvrdi da je dužnost tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila da mu kao potrošaču u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da mu prije sklapanja ugovora pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi mu omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na nju. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu (u skladu sa presudom Suda Europske Unije, br. C-26/13 od 30.04.2014.g., a temeljem Direktive 93/13/EEZ). Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Tužitelj tvrdi da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu i valjanu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu. Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Tužitelj je naveo da je bio obavezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na njegovu štetu stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita.

1. 6. Tužitelj je naveo da se na konkretan slučaj „primjenjuje nacionalno pravo u njegovom tumačenju u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja Suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet“ (VSRH, Revt-575/16) te je ukazao da se temeljem ustaljenog stajališta Suda Europske Unije potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (ovdje tuženika), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno bez ikakve mogućnosti utjecaja na sadržaj uvjeta/ugovora koje je poduzetnik prije sastavio.

1. 7. Konkretno, tužitelju je isplaćen iznos od 504.954,11 kn, a koji je predstavljao protuvrijednost odobrenog kredita od 114.000,00 CHF na dan isplate kredita 28. lipnja 2007. po tečaju koji je iznosio 1 CHF = 4,429422 kn. Tijekom otplate kredita tečaj švicarskog franka je stalno fluktuirao i do 40% te je svoj vrhunac imao u kolovozu 2011. godine, kada je iznosio cca 1 CHF = 6,512340 kn. Uslijed fluktuacije tečaja, a zbog ništetnih ugovornih odredbi, tužitelj tvrdi da je je preplatio većinu anuiteta.

1. 8. S obzirom da se učinci utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe primjenjuju ex tunc, a utvrđenje ništetnosti ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne situacije potrošača u kojoj bi se on nalazi da ništetne odredbe nije bilo, što u konkretnom slučaju znači da tužitelj ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika u trenu tku plaćanja pojedinog anuiteta i iznosa pojedinog anuiteta obračunatog prema tečaju CHF u trenutku isplate/korištenja kredita, sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a.

1. 9. Tužitelj tvrdi da je tuženik do 30. rujna 2015. na taj način stekao bez osnove iznos od 105.067,77 kn odnosno 13.944,89 eura (obračunato po fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK), a koje iznose tužitelj potražuje tužbom, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate.

1. 10. Budući da su naprijed navedenim presudama, primjenom testa transparentnosti i poštenosti, utvrđene kao nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke tuženika kao i o valutnoj klauzuli u CHF, koje odredbe predstavljaju bitne sastojke ugovora o kreditu, takvi bitni sastojci ugovora ne mogu se konvalidirati voljom stranaka. Da bi se određeni pravni posao ili pojedini članci mogli konvalidirati na temelju zakona, osnovni je preduvjet da je taj pravni posao (ili određeni članci) zakonom utvrđen ništetnim (presuda Suda Europske unije u predmetu C-51/17). Zakonom o potrošačkom kreditiranju niti jedna odredba ugovora o kreditu nije proglašena ništetnom, a sam zakon ne sadrži kogentne odredbe koje bi se automatski primjenjivale na ugovore i mijenjale nepoštene odredbe ugovora. Budući da je konverzija izvršena dodatkom ugovoru, on kao takav slijedi pravnu sudbinu osnovnog ugovora budući da između njih postoji pravni kontinuitet, pa čak niti zakonodavna intervencija nije od utjecaja na ocjenu valjanosti osnovnog ugovora. Tužitelj je ukazao i na odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a, prema kojima ništetan ugovor ili njegov dio ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane.

1. 11. U vezi ocjene dodatka ugovoru tužitelj se pozvao i na odredbu čl. 41. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/2014, 11/15 i 14/2019) iz kojeg proizlazi da se potrošači ne mogu odreći niti im se mogu ograničiti prava koja imaju na temelju tog zakona. Iz istoga proizlazi da se potrošači ne mogu odreći ni svojeg prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepoštenih odredbi ugovora jer je upravo ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi, sukladno čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. U slučaju kad bi se konverzija smatrala konvalidacijom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, to bi značilo da su se potrošači odrekli svog prava na utvrđivanje ništetnosti tih odredbi. Takav zaključak bi bio suprotan odredbama navedenog zakona te bi bio u suprotnosti sa ciljevima zaštite potrošača koji su pravom Europske Unije i Poveljom Europske Unije o temeljnim pravima podignuti na razinu pravnih pravila javnog poretka.

1. 12. Tužitelj se osvrnuo na događaje koji su prethodili donošenju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) te na cilj donošenja toga zakona. Naveo je da su kolektivni postupci u tom trenutku bili u stadiju da su tada odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. odbijene revizije tužitelja i tuženika te je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, br. Pž- 7129/13 od 13. travnja 2014., kojom je valutna klauzula denominirana u CHF pravomoćno proglašena zakonitom. Valutna klauzula je proglašena ništetnom tek nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i to presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Tužitelj to smatra bitnim kod sagledavanja učinaka i transparentnosti tzv. konverzije. U trenutku donošenja ZID ZPK/15, valutna klauzula denominirana u CHF je bila pravomoćno proglašena zakonitom te je do naknadne promjene došlo u postupku povodom izvanrednih pravnih lijekova, odnosno prosječni potrošač koji poštuje sudske odluke nije imao saznanja da bi ona bila ništetna. Nadalje, tužitelj je naveo da je u Prijedlogu Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, s konačnim prijedlogom Zakona iz rujna 2015. godine, kojeg je izradilo Ministarstvo financija, navedeno da je ratio donošenja toga zakona bila nepovoljna gospodarska situacija dužnika po kreditima denominiranim u CHF. Kasnije će se ispostaviti da ti dužnici nisu bili u toj situaciji zbog rizičnosti financijskog tržišta ili loših financijskih odluka, već zbog nepoštene prakse banaka i sklapanja ugovora koji sadrže ništetne odredbe. Tužitelj je naveo da namjera zakonodavca nije bila otklanjanje nepoštene prakse kreditnih institucija (naprotiv, tada je takva praksa u tom trenutku bila pravomoćno proglašena zakonitom), već je to samo predstavljalo socijalnu mjeru državne intervencije sa ciljem pomaganja gospodarske situacije velikog broja građana. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. navedeni zakon je ocijenjen ustavnim te je sud tom prilikom analizirao je li cilj koji se zakonom želi postići legitiman i je li konverzija kao mjera prikladna za postizanje toga cilja. U navedenoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske izričito navodi kako je Vlada Republike Hrvatske u prijedlogu naznačila i obrazložila cilj zakona, a koji nije onaj koji Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi u svojoj odluci u oglednom sporu, već isključivo otklanjanje ekonomskog rizika vezanog uz CHF kredite. Niti zakonodavac, niti Ustavni sud Republike Hrvatske nisu tumačili učinke konverzije na način koji bi onemogućavao potrošača da zahtijeva potpunu restituciju neosnovano preplaćenih anuiteta temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Navedeno je logično i očekivano jer su te ugovorne odredbe u cjelini (kamata i valuta) tek naknadno proglašene ništetnima, to uopće nije niti bio cilj donošenja zakona i takvo onemogućavanje potpune restitucije bi bilo izravno protivno Direktivi 93/13. Dodatkom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija stranke su, između ostalog, postigle sporazum o raspolaganju preplatom ili manjkom. Potrošači kojima je utvrđen manjak morali su isti nadoplatiti, pa je iz ove činjenice vidljivo da konverzijom nisu riješena međusobna pitanja po povratu iznosa preplaćenih temeljem ništetnih promjenjivih kamatnih stopa i valutne klauzule, što ukazuje da je i slobodna volja potrošača pri prihvaćanju konverzije bila upitna.

1. 13. Dodatkom ugovoru o kreditu provedena je konverzija CHF kredita u kredit s valutnom klauzulom EUR, čime su promijenjene odredbe o valuti obveze, kamatnoj stopi i iznosu preostale neotplaćene glavnice te postignut sporazum o raspolaganju preplatom što znači da tužitelj ima pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne kako bi na temelju te činjenice ostvario i pravo na povrat preplaćenog iznosa temeljem ništetnih odredbi ugovora, koji mu još uvijek nije u cijelosti namiren. Tužitelj stoga tvrdi da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno utvrditi je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj stoga tvrdi da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zaht ijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

1. 14. Tužitelj stoga tvrdi da u konkretnom slučaju iz dostavljene dokumentacije i izračuna proizlazi da konverzijom utvrđeni iznos preplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj tvrdi da i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je ovdje slučaj.

1. 15. Tužitelj je naveo da mu je dodatkom ugovoru o kreditu priznat iznos preplate od 64.264,00 kn, koji iznos se iskoristio za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu ½ svakog budućeg mjesečnog anuiteta do potpunog iskorištenja preplate. Također je naveo da je prilikom konverzije kredita tuženik konvertirao zatečenu glavnicu sa stanjem na dan 30. rujna 2015. bez uvažavanja ništetnosti valutne klauzule, međutim da je konverzija provedena uz uvažavanje iste, preostala neotplaćena glavnica bi na taj dan bila manja od one koja je iskazana u obračunu konverzije.

1. 16. Slijedom navedenog, tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi iz čl. 2. i čl. 7. ugovora o kreditu koje se odnose na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan dospijeća i prema kojima je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama tuženika. Tužitelj je istaknuo glavni kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa na ime preplaćenih anuiteta uslijed ništetnosti valutne klauzule u iznosu od 13.300,17 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinog anuiteta do isplate, te isplatu razlike glavnice u iznosu od 3.618,18 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate. Tužitelj je postavio eventualni kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.534,47 EUR s osnova zakonskih zateznih kamata na preplaćene anuitete do dana konverzije, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na taj iznos od dana podnošenja tužbe, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja uz obrazloženje da tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate koje su vršene po ovom kreditu iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi stoga tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što je tuženik osporio u cijelosti. Tuženik je naveo da je iz prometa po partiji kredita razvidno da su uplate na ime podmirenja predmetnog kredita, između ostalog, vršene od strane društva Adria gastro d.o.o.

2. 2. Tuženik je osporio tužiteljev status potrošača navodeći da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor zastare tužiteljevih tražbina, koje potražuje kondemnatornim tužbenim zahtjevima.

2. 3. Tuženik u ovom predmetu smatra odlučnom činjenicom da su stranke dana 13. siječnja 2016. godine dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZID ZPK/15. Naveo je da su tim dodatkom ugovorne strane izmijenile osnovni ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno da je time položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, dodatkom ugovoru je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je naveo da su cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisani odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Tuženik zaključuje da je zakonom bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Odredbom čl. 19. d propisano je da je banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15 te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c toga zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15. Tuženik je naveo da je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te da je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na svojim mrežnim stranicama. Nadalje, tuženik je je naveo da je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Stoga je potpisivanju Dodatka, sukladno zakonskoj obvezi, prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Istaknuo je da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu. Slijedom navedenog tuženik zaključuje da je konverzija kredita iz CHF u EUR, koja je odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tuženik tvrdi da iz odredbi ZIDZPK/15, pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženih u odlukama posl.br. Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda EU C-567/20, proizlaze sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj: da je dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je, da je dodatkom ugovoru o kreditu stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, da tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove , da je tužitelj prihvatom konverzije odnosno sklapanjem dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita i da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge . Temeljem navedenog tuženik zaključuje da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa. Tuženik je također naveo da sve i kad sud utvrdio osnovanim deklaratorni dio tužbenog zahtjeva, da iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi.

2. 4. U odnosu na eventualni tužbeni zahtjev tuženik je naveo da tužitelj neosnovano potražuje isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos kamata izraženih u apsolutnom iznosu, što smatra protivnim odredbi čl. 31. st. 1. ZOO-a.

2. 5. Tuženik je osporio i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, smatrajući da bi, u slučaju osnovanosti tužiteljeve glavne tražbine, tužitelj imao eventualno pravo na zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, a ne od ranije jer bi ga se u tom slučaju trebalo smatrati savjesnim, a ne nesavjesnim stjecateljem.

2. 6. U odnosu na tužiteljev zahtjev za isplatu razlike glavnice, tuženik je naveo da je iznos nedospjele glavnice utvrđen valjanim dodatkom ugovoru o kreditu, da su uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015., pa nadalje sporazumno utvrđeni dodatkom ugovoru, slijedom čega tužitelj nema pravo potraživati razliku glavnice. Također je istaknuo prigovor zastare i u odnosu na takvu tužiteljevu tražbinu. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 4. prosinca 2025. postavio glavni kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u iznosu od 13.300,17 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa mjesečnih anuiteta pa do isplate, čime je smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev iz tužbe. U pogledu zahtjeva za isplatu razlike glavnice tužitelj je tražio isplatu istog iznosa kao i u tužbi. Eventualni tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na preplaćene mjesečne anuitete uslijed ništetnosti valutne klauzule tužitelj je povećao na način da je zahtijevao isplatu iznosa od 4.534,47 EUR.

4. Tuženik se protivio preinaci tužbe te je istaknuo prigovor zastare u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva.

5. Sud je na glavnoj raspravi dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužitelja od 4. prosinca 2025. U odnosu na povišeni dio eventualnog tužbenog zahtjeva ističe se da se tužiteljeva tražbina temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i u tužbi, a tužitelj prije provođenja financijskog vještačenja bez svoje krivnje nije mogao znati za točan iznos tražbina da bi u trenutku podnošenja tužbe precizno mogao postaviti tužbeni zahtjev. Sud je stoga ocijenio da se radi o nepravoj preinaci tužbe kojoj se tuženik ne može osnovano protiviti, a osim toga navedena preinaka tužbe ocijenjena je svrsishodnom za konačno rješenje spora između stranaka.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju na stranicama br. 20-101 i 124-224 spisa, izvršio je uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. Zagreb na stranicama br. 501-515 spisa te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

7. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u.

8. 2. Sporno je bilo tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, postojanje aktivne legitimacije tužitelja za podnošenje tužbe, pravna valjanost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, može li tužitelj osnovano bilo što potraživati od tuženika nakon prihvaćene konverzije kredita, odnosno nakon sklapanja dodatka ugovoru o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK/15, sporan je bio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te općenito osnov i visina tužbenih zahtjeva.

9. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu (str. 40-49 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen 24. ožujka 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a solemniziran kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba 5. travnja 2007., pod brojem OV-9868/2007. Navedenim ugovorom tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 114.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a tužitelj se obvezao kredit vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Redovna kamata je ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje. Otplata kredita ugovorena je na rok od 17 godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 795,21 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Namjena kredita ugovorena je za kupnju stana u [adresa].

10. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu (22-37 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen 13. siječnja 2016. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem ZID ZPK/15 te je istim provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 71.478,26 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 498.973,44 kn. Također je utvrđeno da zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate je veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR, što predstavlja preplatu, koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 64.264,00 kn. Također je ugovoreno da će kreditor uzeti u obzir sve uplate izvršene od 1. listopada 2015. do dana sklapanja javnobilježnički potvrđenog dodatka ugovoru te će za njihov učinak povećati ili smanjiti iznos utvrđene razlike (u ovom slučaju preplate).

11. 1. Tužitelj je iskazao da su supruga i on živjeli u manjem stanu, a kako su u međuvremenu dobili dvoje djece, taj stan postao im je premalen za potrebe cijele obitelji te su odlučili kupiti novi veći stan. Sredstva od prodaje manjeg stana nisu bila dostatna za kupnju većeg stana te su odlučili podići kredit radi kupnje novog stana. Naveo je da je bio dugogodišnji klijent Zagrebačke banke te je otišao u tu banku kako bi se informirao o mogućnostima dobivanja kredita. Namjeravao je uzeti kredit s valutnom klauzulom u eurima, jer mu je ta valuta bila poznata i bliska u tom trenutku. Osobna bankarica mu je, međutim, preporučila da uzme kredit s valutnom klauzulom u CHF-u, iako je tužitelju ta valuta bila manje poznata, ali u to vrijeme su takvi krediti bili često nuđeni od strane banaka, a čak se i u medijima govorilo da se radi o popularnim i povoljnim kreditima. Osobna bankarica mu je također rekla da s obzirom na visinu primanja nije kreditno sposoban dobiti kredit s valutnom klauzulom u eurima, ali da je kreditno sposoban za dobivanje kredita s valutnom klauzulom u CHF-u. Prihvatio je stoga ponudu banke i odlučio je sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u. Prva rata kredita bila je prihvatljiva s obzirom na njegova primanja i primanja njegove supruge, ali su s vremenom zbog rasta tečaja CHF-a mjesečni anuiteti kontinuirano rasli te su se u jednom trenutku povećali za gotovo 100% u odnosu na iznos prvog anuiteta. Sve teže su otplaćivali kredit, a kako se ne bi doveli u situaciju da kredit ne mogu otplaćivati i relativno pristojno živjeti, supruga i on su povremeno radili po dva posla kako bi zaradili dovoljno za otplatu kredita i za normalan život. U stanu kojeg su kupili sredstvima kredita još uvijek stanuju i stan nikad nisu iznajmljivali, već je isti bio namijenjen isključivo za stanovanje članova obitelji. Tužitelj je izjavio da nije imao obrt niti trgovačko društvo, a bio je zaposlen u društvu Adria grupa. Napomenuo je da supruga i on nisu bili upoznati s bankarskim poslovanjem te da su u pogledu sklapanja ugovora o kreditu bili laici. U tom trenutku nije im bilo poznato da postoji neki izraziti valutni i tečajni rizik, nisu imali saznanja da bi s bankom o bilo čemu mogli progovarati, već su smatrali da banka nudi kredit kao svoj proizvod po standardnim uvjetima na koje oni ne mogu utjecati. Osobna bankarica preporučila im je predmetni ugovor o kreditu i oni su ga prihvatili jer su smatrali da će im otplata takvog kredita biti najmanji mogući financijski teret kroz razdoblje otplate od 17 godina. Tužitelj je izjavio da je odlučio prihvatiti konverziju kredita jer je tu mogućnost shvatio kao način da se izvuče iz problema rasta tečaja CHF-a i neizvjesnosti što će se s tom valutom događati ubuduće, odnosno hoće li tečaj te valute i dalje toliko rasti da mu se mjesečni anuiteti i dalje povećavaju. Zaključio je da je bolje konvertirati kredit u euro jer se pokazalo da je ta valuta ipak stabilnija i da tečaj eura neće toliko oscilirati u odnosu na kunu kao tečaj CHF-a.

11. 2. Odgovarajući na pitanja, tužitelj je izjavio da su prilikom sklapanja dodatka ugovora o kreditu došli u banku, prethodno su dobili izračun konverzije za kojeg nisu bili stručni da ga protumače i analiziraju kako bi utvrdi li je li isti ispravan te ide li u korist njemu kao potrošaču ili banci kao trgovcu. Konverziju kredita prihvatio je kako bi ustabilio svoju buduću kreditnu obvezu i kako više ne bi bio u neizvjesnosti oko iznosa budućih anuiteta. Ugovor o kreditu je pročitao, ali je naveo da isti sadrži stručne pojmove koje on kao prosječni potrošač ne može u potpunosti razumjeti. Na pitanje je li prije sklapanja ugovora pitao osobnu bankaricu o dijelovima ugovora koji su mu bili nejasni tužitelj je izjavio da u situaciji kad nije stručan za određene pojmove, ne može znati niti postaviti pitanje o tom pojmu na način da bi mu to moglo postati jasno. Kao dugogodišnji klijent Zagrebačke banke vjerovao je toj instituciji te je vjerovao da će prilikom sklapanja ugovora o kreditu banka prema njemu nastupiti korektno, a vjerovao je i da je banka obučila svoje djelatnike da prema klijentima postupaju stručno i korektno i u skladu s njihovim interesima i u skladu s dotadašnjim međusobnim povjerenjem. Kredit je otplaćivao putem ugovorenog trajnog naloga temeljem kojeg su se mjesečni anuiteti točno određenog dana u mjesecu skidali s njegovog računa u korist računa banke.

11. 3. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja jer je isti bio neposredno uvjerljiv i životno logičan u pogledu relevantnih činjenica (naročito u odnosu na informiranost tužitelja o spornim ugovornim odredbama, njegovog svojstva potrošača i potrošačke svrhe ugovora te o problemima u vezi otplate kredita nakon što je došlo do znatnog rasta tečaja CHF-a, a time i do rasta iznosa mjesečnih anuiteta). Tužitelj je postupak sklapanja ugovora o kreditu u bitnome opisao na jednak način kako je to opisano u kolektivnom sporu, a bitne činjenice iz tužiteljevog iskaza potvrđuje dokumentacija koja se nalazi u spisu.

12. Sud je ocijenio neosnovanim prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja za podnošenje tužbe. U sporu o potrošačkom ugovoru o kreditu za osnovanost tražbine korisnika kredita nije presudno tko je vršio uplate anuiteta, već status korisnika kredita i njegova prava iz ugovora jer je korisnik kredita ugovorna strana i obveznik otplate kredita te kao takav ima najveći interes ostvariti pravnu zaštitu u vezi s ugovorom o kreditu. Tužitelj je stoga aktivno legitimiran na podnošenje predmetne tužbe neovisno što je umjesto njega i za njegovo ime i račun neke anuitete kredita platilo društvo Adria Gastro d.o.o. za usluge (iz iskaza tužitelja proizlazi da je to bio njegov poslodavac), jer navedeno društvo nije ugovorna strana u predmetnom pravnom odnosu, a međusobna prava i obveze navedenog društva i tužitelja u vezi s plaćanjem pojedinih anuiteta kredita nisu predmet ovog postupka.

13. 1. Sud je potom utvrđivao je li tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., V,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

13. 2. Iz iskaza tužitelja te iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da on ugovor nije sklopio u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, već kao potrošač. Tužitelj nije bio vlasnik obrta, odnosno nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost i nije bio vlasnik, niti član uprave bilo kojeg trgovačkog društva. Svrha kredita bila potrošačka za kupnju stana u [adresa], što je izričito navedeno pod točkom 6. ugovora, a iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je taj stan služio i još uvijek služi za stanovanje njega i članova njegove obitelji. Pored toga, napominje se da je tuženik tužitelju ponudio konverziju kredita temeljem odredbama ZID ZPK/15, koji propis regulira upravo potrošačke ugovore i ne primjenjuje se na poslovne subjekte, iz čega proizlazi da je i tuženik tužitelja smatrao potrošačem prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu te u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru.

13. 3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te se također primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

14. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

14. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

14. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Presudom poslovni broj Pž -6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate sukladno jednostranoj odluci banke.

14. 5. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate prema jednostranoj odluci banke. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je tužitelj bio u obvezi otplaćivati kredit u kunama prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta i time što ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se tijekom otplate kredita mijenjala sukladno jednostranoj odluci banke, a bez naznačenih parametara i kriterija o kojima je ovisila promjena kamatne stope.

15. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

15. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.

– u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

15. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

15. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli u CHF-u, niti o promjenjivoj kamatnoj stopi, a navedena valutna klauzula nametnuta je tužitelju od strane tuženika kao jedina opcija dobivanja kredita u željenom iznosu, dok za dobivanje kredita s valutnom klauzulom u eurima tužitelj nije bio kreditno sposoban. Tuženik pri tome tužitelja nije informirao o riziku u vidu mogućeg znatnog tečaja CHF-a u odnosu na kunu i o činjenici da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, zbog čega nije imala mehanizme kontroliranja tečaja te valute kad je isti počeo značajno rasti. Promjenjivost stope redovne kamate ugovorena je u predmetnom ugovoru o kreditu bez jasnih parametara o kojima će ovisiti promjena iste tijekom otplate kredita, a promjena kamatne stope vršila se temeljem jednostrane odluke tuženika, o čemu tužitelj nije mogao pregovarati prije i prilikom sklapanja ugovora.

15. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 24. ožujka 2007., a solemniziran je kod javnog bilježnika 5. travnja 2007., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

15. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

15. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

16. 1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16. 2. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

16. 3. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su mu djelatnici tuženika predmetni ugovor o kreditu ponudili kao jedinu opciju kreditiranja, a da ga nisu informirali o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, koji je proizlazio iz toga što Hrvatska narodna banke nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na euro, a posljedično i u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik kao bankarska institucija nepotpuno informirao tužitelja kao potrošača o svim okolnostima koje bi u budućnosti mogle utjecati na rast tečaja CHF-a u odnosu na euro, a potom i na kunu te posljedično tome na izrazito velik rast mjesečnih anuiteta kredita tijekom razdoblja otplate istoga. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Kod ugovaranja promjenjive kamatne stope redovne kamate tuženik tužitelja nije informirao, niti je u ugovoru naveo parametre o kojima će ovisiti promjena kamatne stope, a ugovor o kreditu unaprijed je sastavljen od tuženika kao trgovca te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj istoga u odnosu na sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga znatno povećani u odnosu na prvotne iznose istih te da je sa suprugom bio primoran raditi više poslova kako bi mogao ispunjavati kreditnu obvezu i istovremeno imati sredstva za normalan život. Konverziju je prihvatio kako bi se izvukao iz problema zbog stalnog rasta tečaja CHF-a i neizvjesnosti o kretanju buduće kreditne obveze. Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u i ugovaranjem promjenjive stope redovne kamate prema jednostranoj odluci tuženika značajno narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na njega, a osim toga tuženik je jednostrano povisivao stopu redovne kamate, što je dodatno utjecalo na kontinuirani rast anuiteta. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.

17. Temeljem svega navedenog, sud je prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi predmetnog ugovora o kreditu, prema kojima je tužitelj bio dužan kredit otplaćivati uz valutnu klauzulu prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta i prema kojima je kamatna stopa bila određena kao promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika, a koje odredbe su sadržane u čl. 2. i 7. ugovora.

18. 1. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platio uslijed povećanja tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Kako je tijekom otplate kredita došlo do znatnog rasta tečaja CHF -a u odnosu na kunu, a odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj se kredi t otplaćivao prema tečaju CHF-a na dan dospijeća, je utvrđena ništetnom, tužitelj je bio valjano upozoren jedino na tečaj CHF-a u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, dok daljnji rast tečaja nije mogao predvidjeti jer nije bio upoznat s valutnim rizikom za CHF. Slijedom navedenog tuženik je bez osnove stekao iznose koje je tužitelj platio u anuitetima zbog rasta tečaja u odnosu na inicijalni tečaj na dan isplate kredita.

19. 1. U nalazu i mišljenju od 30. listopada 2025. financijski vještak društvo Darfin d.o.o. Zagreb naveo je da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 100.209,88 kn, odnosno 13.300,17 EUR, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 128,11 kn, odnosno 17,01 EUR.

19. 2. Vještak se očitovao i o načinu izračuna konverzije kredita. Naveo je da je prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta početno odobrena glavnica kredita u CHF po promijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF, čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste, važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR načelno su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF. Razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, iznosi 27.261,16 kn, odnosno 3.618,18 EUR.

19. 3. Nadalje, vještak je naveo da prema dodatku ugovoru o kreditu, izračunom konverzije je utvrđena preplata u iznosu od 64.264,00 kn, odnosno 8.529,30 EUR.

19. 4. Vještak je izračunao i zakonske zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja CHF-a te iste do 30. rujna 2015. iznose 4.534,47 EUR.

19. 5. U prikazanoj rekapitulaciji vještak je zbrojio tužiteljevu tražbinu s osnove zateznih kamata obračunatih na više plaćene razlike anuiteta uslijed promjene tečaja (4.534,47 EUR) s iznosom više plaćenih razlika anuiteta s osnove valutne klauzule (13.300,17 EUR), od zbroja tih iznosa oduzeo je preplatu priznatu prilikom konverzije kredita (8.529,30 EUR) te je na taj način dobio iznos tužiteljeve tražbine od 9.305,34 EUR, koji se u cijelosti odnosi na glavnicu. Razlika preostale glavnice u konverziji prikazana je u iznosu od 3.618,18 EUR.

19. 6. Stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, a kako su nalaz i mišljenje izrađeni temeljem sve relevantne dokumentacije i u skladu s nalogom suda, sud je iste u cijelosti prihvatio.

20. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Tužiteljev kondemnatorni zahtjev pod točkom II. petita tužbe odnosi se na tražbinu po osnovi preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe i to u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu 12. lipnja 2023., do dana podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina za tražbinu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Pravni stav o pitanju nastupanja zastare u konkretnom slučaju sadržan je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev -2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojemu u slučaju ustanovljenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sud je ocijenio neosnovanim i tuženikov prigovor zastare na preinačeni (povišeni) dio eventualnog tužbenog zahtjeva jer se isti temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i prvotni tužbeni zahtjev iz tužbe, a tužitelj bez svoje krivnje prije provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati za točan opseg i iznos svoje tražbine, da bi ju mogao precizno istaknuti u tužbi. Sud stoga smatra da je podnošenjem tužbe došlo do prekida tijeka roka zastare i u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva te da zastara niti u odnosu na taj dio zahtjeva nije nastupila.

21. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je plat io na temelju obračuna tuženika i iznosa koje bi platio prema tečaju CHF-a na dan isplate kredita. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti , a u ovom predmetu je sud o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi odlučio deklaratornim dijelom presude.

22. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u eurima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati utvrđenoj konverzijom te o daljnjoj otplati kredita s valutnom klauzulom u eurima.

22. 2. Nadalje, odredbe ZID ZPK/15 propisuju ugovorni odnos koji je između potrošača kao korisnika kredita i banke kao kreditora nastao temeljem ugovora o kreditu, a obveza restitucije nema pravnu osnovu u pravnom poslu, već u izvanugovornom obveznom odnosu prema pravnom institutu stjecanja bez osnove koji je nastao kao posljedica ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora. Ugovornim odredbama ne može se osnažiti ono što je od početka bilo ništetno i što nema pravni učinak, pa tuženik neosnovano tvrdi da je sklapanjem dodatka ugovoru tužitelj izgubio pravo na restituciju preplaćenih iznosa uslijed ništetnih ugovornih odredbi. Pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi je osnovno pravo potrošača u slučaju nepoštenosti odredbi u potrošačkim ugovorima, a ako bi se to pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim zakonskim odredbama, slijedom čega je zakonodavac, ako je smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju zbog nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi, to je trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15, a što nije učinio. U vrijeme sklapanja dodatka ugovora o kreditu, odnosno sporazuma o konverziji kredita, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2014., koji u odredbi čl. 41. st. 1. propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem tog zakona ili zakona kojima se štite prava potrošača, a odredbom čl. 41. st. 2. toga zakona propisano je da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. U smislu navedenih zakonskih odredbi, ne postoji pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način da se sklapanjem tog sporazuma potrošač, ovdje tužitelj, odrekao prava na potpunu restituciju. Predmet odredbi ZID ZPK/15 nisu niti bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, pa se niti u tom smislu ne može smatrati da se sklapanjem istoga potrošač bilo čega odrekao, a naročito novčane tražbine koja nije bila predmet konverzije i nije ulazila u izračun iste. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu promijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita te se nije radilo o sklapanju novog ugovora, a čak i kad bi se smatralo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo zapreke za utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

22. 3. Prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 (CĆErste Bank Hungary Zrt.) od 14. ožujka 2019., sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju nepoštene ugovorne odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Iz takve odluke proizlazi da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora, bez obzira na eventualnu zakonsku intervenciju u takvo njegovo pravo i neovisno o tome što je odredbama ZID ZPK/15 potrošaču kao korisniku CHF kredita dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

22. 4. U odnosu na tužiteljevu tražbinu u vidu preplaćenih anuiteta kredita uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jer je u ovom predmetu utvrđeno da je dodatak ugovoru o kreditu sklopljen temeljem odredbi navedenog zakona i da je pravno valjan. Međutim, po ocjeni ovog suda sklapanje dodatka tom ugovoru ne isključuje pravni interes tužitelja za utvrđenje ništetnima predmetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, niti za podnošenje zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetnih odredbi.

22. 5. Potrebno je stoga utvrditi je li dodatkom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev -2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.

23. 1. Iz dodatka ugovoru o kreditu te iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tužitelj konverzijom kredita djelomično obeštećen zbog preplaćenih iznosa temeljem predmetnih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i to u visini iznosa konverzijske preplate od 8.529,30 eura, za koji iznos su mu smanjeni budući anuiteti kredita. Iznos konverzijske preplate je potrebno uzeti u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine jer bi u protivnom tužitelj u visini tog iznosa bio dva puta namiren: prvi puta kroz uračunavanje konverzijske preplate u buduće anuitete kredita sukladno dodatku ugovoru o kreditu sve dok se iznos preplate ne iskoristi i drugi puta temeljem ove presude, kada se iznos konverzijske preplate ne bi uzeo u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine. Prema odredbi čl. 172. ZOO -a, sud je iznos konverzijske preplate uzeo u obzir na način da je utvrdio da su istim u cijelosti namirene zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose anuiteta do 30. rujna 2015. u iznosu od 4.534,47 eura, a s ostatkom konverzijske preplate (3.994,83 eura) je djelomično namirena glavna tražbina, nakon čega je preostala tužiteljeva glavna tražbina u iznosu od 9.305,34 eura, kako je to prikazano u rekapitulaciji nalaza i mišljenja financijskog vještaka i koja se u cijelosti odnosi na glavnicu. Kako su kamate izračunate do 30. rujna 2015. i prikazane u apsolutnom iznosu te su u cijelosti namirene dijelom konverzijske preplate, tužitelj na preostali dio glavnice koji nije namiren konverzijskom preplatom ima pravo na daljnje zakonske zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. Pri tome se ističe da je tuženik bio nepošten stjecatelj jer je preplaćene iznose anuiteta stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pa tužitelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO- a ima pravo na zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa anuiteta tuženiku pa do isplate, s time da su kamate do 30. rujna 2015. namirene dijelom konverzijske preplate, pa iste dalje teku na preostali dio glavnice od slijedećeg dana, odnosno od 1. listopada 2015.

22. 2. Točno je da je tužitelj u određenim razdobljima plaćao manje anuitete uslijed pada tečaja u odnosu na inicijalni tečaj CHF-a koji je važio na dan isplate kredita. Tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja, niti materijalno-pravni prigovor prijeboja, niti je istaknuo protutužbeni zahtjev po osnovi manje plaćenih iznosa anuiteta. Sud stoga nije dužan, a niti ovlašten uzimati u obzir manje plaćene iznose kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine. Nadalje, iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe čl. 1111., 1115. i čl. 323. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna djelatnost pružati usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF-a je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim navedenog, tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega. Kako tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove, na temelju kojih bi tužitelj bilo što tuženiku trebao vratiti, ili za koje bi iznose trebalo umanjiti njegovu tražbinu.

22. 3. Sud je stoga u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, odnosno do 30. rujna 2015., koji je preostao nakon uračunavanja konverzijske preplate u zakonske zatezne kamate izračunate do toga dana i u dio glavne tražbine, odnosno naložio je tuženiku da mu po toj osnovi isplati iznos od 9.305,34 EUR. Preostali dio tužbenog zahtjeva, kao i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata do 30. rujna 2015. sud je odbio kao neosnovan jer je u tom dijelu tužiteljeva tražbina namirena konverzijskom preplatom. Sud je odbio i tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata u cijelosti koje se odnose na odbijeni dio glavne tražbine od 3.994,83 EUR.

23. Sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.618,18 eura sa zatraženim zakonskim kamatama, koji se odnosi na razliku preostale glavnice po konverziji. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Prema dokumentaciji u spisu i prema rezultatima financijskog vještačenja, konverzija kredita u konkretnom je slučaju provedena u skladu s navedenim zakonom. Utvrđen iznos preostale glavnice posljedica je konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju, odnosno isti je posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazano da su odredbe tog dodatka ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i u ovom postupku utvrđenu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK/15. Odredbe dodatka ugovoru o kreditu nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne. Prihvaćanjem konverzije, tužitelj je preuzeo prava i obveze iz dodatka ugovoru, pa tako i utvrđeni iznos preostale glavnice te obvezu otplate iste u razdoblju nakon konverzije kredita. Tužitelj nije dokazao da mu je dodatak ugovoru o kreditu bio ponuđen netransparentno i da nije bio informiran o bitnim sastojcima tog ugovora, odnosno o ugovornim odredbama jer iz dokumentacije u spisu i iz rezultata financijskog vještačenja proizlazi da je tuženik prije sklapanja dodatka ugovoru postupao u cijelosti u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te da mu je dostavio informativni izračun konverzije, iz kojeg je mogao utvrditi pravne posljedice sklapanja tog ugovora u smislu je li za njega povoljnije prihvatiti konverziju kredita, ili pak ostati u ugovornom odnosu prema osnovnom CHF ugovoru o kreditu. Također je utvrđeno da je tuženik izračun kreditne obveze u cijelosti izvršio sukladno odredbama tog zakona. Činjenica što dodatkom ugovoru o kreditu nije riješeno pitanje restitucije tužitelja kao potrošača u pogledu posljedica ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu ne dovodi u pitanje pravnu valjanost dodatka ugovoru o kreditu, već utječe na osnovanost njegove tražbine u vidu preplaćenih anuiteta do konverzije. Kako se tužitelj valjanim dodatkom ugovoru o kreditu obvezao tuženiku platiti otplatiti utvrđen ostatak glavnice u ugovorenom razdoblju nakon konverzije, ne može više osnovano tražiti isplatu razlike glavnice u odnosu na glavnicu kakva bi bila da se izračun provodio prema inicijalnom tečaju CHF-a i inicijalnoj kamatnoj stopi jer osnova kojom je utvrđen ostatak glavnice te prava i obveze ugovornih strana u vezi s istim nije otpala, niti je utvrđena ništetnom. Sud je stoga odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.618,18 eura sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.

24. Nakon što je sud prihvatio glavni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli do konverzije te je odlučio o zakonskim zateznim kamatama na preplaćene anuitete po toj osnovi, uzimajući u obzir konverzijsku preplatu kod utvrđivanja visine glavne i sporedne tražbine, nije bilo osnova, niti potrebe odlučivati o eventualnom tužbenom zahtjevu za isplatu kamata u apsolutnom iznosu sa zatraženim procesnim kamatama.

25. 1. Odluka o parničnom trošku donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP- a, odnosno razmjerno uspjehu stranaka u postupku. Tužitelj je kondemnatornim tužbenim zahtjevom potraživao isplatu iznosa od ukupno 16.918,35 eura, a dosuđen mu je iznos od 9.305,34 eura, koji se odnosi na preplaćene iznose uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije, umanjen za iznos konverzijske preplate. Odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.994,83 eura, koji se odnosi na preplaćene iznose uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije, a koji su prema ocjeni ovoga suda namireni konverzijskom preplatom. Također je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.618,18 eura, koji se odnosi na razliku preostale glavnice nakon konverzije. Temeljem navedenog, kvantitativni uspjeh tužitelja u postupku iznosi 55%. Tuženik je u cijelosti osporavao osnovu svih tužbenih zahtjeva, pa tako i osnovu tužiteljeve tražbine utemeljene na ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije u iznosu od 13.300,17 EUR. U odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva tužitelj je u cijelosti uspio dokazati osnovu tražbine, dok osnovu tražbine koja se odnosi na razliku glavnice nakon konverzije, koju je potraživao u iznosu od 3.618,18 EUR , nije dokazao. Temeljem navedenog, uspjeh tužitelja u odnosu na osnovu ukupnog kondemnatornog tužbenog zahtjeva iznosi 78,61%% (13.300,17 EUR/16.918,35 EUR) . Prosječan uspjeh tužitelja u postupku dobiven je na način da su zbrojeni postoci tužiteljevog kvantitativnog i kvalitativnog uspjeha u parnici (55%+78,61%=133,61%), a taj je rezultat podijeljen s 2, čime je dobiven prosječni uspjeh tužitelja u parnici od 66,81%, dok tuženikov prosječni uspjeh u parnici iznosi 33,19%. Sud je tužitelju dosudio troškove parničnog postupka u visini razlike između postotaka uspjeha svake stranke, odnosno u visini od 33,62% (66,81% - 33,19% = 33,62%).

25. 2. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23.), kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7./1. u visini od 250 bodova,

- za sastav podnesaka od 31. listopada 2024., 4. prosinca 2025. i 15. siječnja 2026. po tbr. 8./1. u visini od 250 bodova za svaki podnesak,

- za zastupanje na ročištima 13. ožujka 2025., 20. svibnja 2025. i 19. siječnja 2026. po tbr. 9./1. u visini od 250 bodova za svako ročište,

- za zastupanje na 5. studenoga 2024. i 12. prosinca 2025., koja su odgođena prije raspravljanja, po tbr. 9./5. u visini od 50 bodova,

- što ukupno iznosi 1850 bodova ili 3.700,00 eura, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 925,00 eura, pa ukupni troškovi zastupanja tužitelja iznose 4.625,00 eura.

25. 3. Troškovima zastupanja tužitelja po punomoćniku dodani su troškovi s osnove uplaćenog predujma za troškove financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 eura, pa njegovi sveukupni parnični troškovi iznose 4.975,00 eura.

25. 4. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi s osnova sudskih pristojbi na tužbu i presudu jer je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi temeljem odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama.

25. 5. Od ukupno odmjerenih troškova postupka u iznosu od 4.975,00 eura, sud je tužitelju dosudio 33,62%, razmjerno gore utvrđenom uspjehu u parnici te je tuženiku naložio da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 1.672,60 eura. Preko dosuđenog iznosa troškova postupka sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu istih kao neosnovan.

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 6. veljače 2026.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje odluke, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Tušak Miletić i Partneri j.t.d., Zagreb, Vlaška 84/4

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6