Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-944/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja MČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Cvrkoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Cvrković i partneri d.o.o. Vukovar, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 16. prosinca 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i tužitelja, te uz javnu objavu presude, 6. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj: 41316/06 od 18. travnja 2006. zaključenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika kojom je određeno: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za odobravanje bankarskih usluga, trenutačno iznosi 0,75 % jednokratno, unaprijed, min. 900,00 kn na iznos kredita za usluge odobravanja i praćenja kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju MČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.453,51 EUR-a (tisućučetristopedesettrieura-pedesetjedancent) zajedno sa zateznom kamatom koje teku od 19. travnja 2006. pa do isplate, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju MČ, OIB [osobni identifikacijski broj], plati trošak postupka u iznosu od 750,00 EUR-a (sedamstopedesetura), u roku 15 dana.

IV/ U preostalom dijelu, odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka preko dosuđenog troška postupka.

V/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita sa kreditorom i pravnim prednikom Slavonska banka d.d., kao zaključio Ugovoru o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na nekretninama, broj 41316/06 od 18.04.2006.g., na iznos od 1.460.000,00 kn. Odredbom čl. 7. navedenog ugovora, određeno je: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu ,a prema Odluci o visini naknade za odobravanje bankarskih usluga, trenutačno iznosi 0,75 % jednokratno unaprijed, min. 900,00 kn za usluge odobravanja i praćenja kredita.“ Navedenu odredbu kredita, odnosno dio odredbe u kojoj se određuje naknadu za obradu kredita od 0,75 % iznosa kredita, tužitelj smatra nepoštenom i ništetnom. Naime, navedena naknada je određena tipski bez mogućnosti pregovaranja sa tužiteljem kao korisnikom kredita. Dakle, sporna odredba sastavni dio formularnog ugovora o kreditu o čijem sadržaju korisnik kredita nije mogao pregovarati niti je upoznat sa sadržajem Tarife banke na koji ta sporna ugovorna odredba upućuje čime je narušena pravična ravnoteža u međusobnim pravima i obvezama, te predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu ugovora u skladu sa odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U- III-3231/2022, U-III- 7491/2022, U-III-236/2023, U-III-369/2023, U-III-597/2023 od 13.07.2023.g. Troškove obrade kredita tuženik je naplatio tužitelju prilikom isplate kredita dana 19. travnja 2006. i to u iznosu od 0,75 % kredita odnosno 10.950,00 kn, odnosno 1.453,51 EUR-a.

1.1. Tijekom postupka tužitelj je naveo da je tuženik predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača, jer je tužitelj u vrijeme sklapanja navedenog ugovora bio umirovljenik a poljoprivredna djelatnost mu nije bila pretežiti izvor prihoda, te da se u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj se nije niti bavio poljoprivredom, iako je imao namjeru za isto. Naime, dio iznosa kredita namjeravao je iskoristiti za ulaganje u OPG, a dio na zatvaranje ranijih obveza, pa tužitelj nije bio trgovac. To proizlazi iz samog kredita, te da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu. Na koji način je tužitelj potrošio iznos kredita, formalno nije bitan. Čak i da se radi o korištenju sredstava kredita za investiciju, to ne znači da ugovorna odredba kredita koju tužitelj osporava nije ništetna. Nadalje, naveo je da tužitelj nije upoznat s pojedinim odredbama ugovora, poglavito dijela koji se odnosi na obradu kredita. Ugovorom o kreditu tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini postotka iznosa kredita, bez da mu prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u ovoj visini, a što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom te posljedično tome nepoštenom i ništetnom. Nadalje, tužitelj navodi da tužitelj nije bio informiran o bitnim sastojcima ugovora, a zbog svoje nestručnosti, pristao je na potpis i takvog ugovora, te da je ugovor sklopljen na obrascu kredita tuženika, o kojemu se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno o odredbama cjelokupnog ugovora se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa tužitelj nije niti moga utjecati na sadržaj ugovora o kreditu. Tužitelju nije dana mogućnost da pregovara o odredbama Ugovora o kreditu, pa mu tako nije dana niti mogućnost da pregovara o odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kredita.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da osporava tužbeni zahtjev, te da ističe prigovor zastare. Ugovor o kreditu otplaćen je u svibnju 2014., a sklopljen je 2006. Imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 1.460.000,00 HRK u EUR protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 1.453,51 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list NN 35/2005: dalje u tekstu: ZOO 05). Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik je osporio tužitelju status potrošača te predložio njegovo saslušanje na predmetnu okolnost. Naime, iz Ugovora o kreditu vidljivo je kako je Ugovor sklopio MČ i to isključivo kao nositelj ZČ – poljoprivredno obiteljsko gospodarstvo, MB OPG: 50075128, a što je dodatno vidljivo iz potpisa predmetnog Ugovora, kao i iz činjenice da su sredstva obrta ujedno bila i sredstva osiguranja tražbine koja proizlazi iz Ugovora. Nadalje, obzirom tuženik osporava status potrošača tužitelja ističe kako je bitna i svrha ovog Ugovora, odnosno namjena novčanih iznosa dobivenih predmetnim Ugovorom – svrha je opisana u članku 2. Ugovora te je jasno navedeno kako se milijun kuna odobrava za investicije – adaptacija pilićarnika i objekta za tov svinja. Stoga jasno je kako sukladno zakonu i sudskoj praksi, tužitelj nema status potrošača te kako je predmetni tužbeni zahtjev potrebno u cijelosti odbiti. Nadalje, tuženik je naveo da je odredna na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to samo ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a 05 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Uz navedeno, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Slijedom navedenog, članak 7. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/2014). Nadalje, tuženik je naveo da je odredba članka 7. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 7. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP 03). Nadalje, tuženik je naveo da su tužitelj i tuženik pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadalje, tuženik je naveo da prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Tuženik je naveo da iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04) održane 05. ožujka 2004., Su-IV-222/04 koji kaže da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“. Što znači da čak i u slučaju kada bi bio opravdan zahtjev za povrat plaćenog (što tuženik osporava), tužitelju ne bi pripadale zatezne kamate od dana naplaćene naknade. Imajući na umu sve navedeno, tuženik je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan i obveže tužitelja da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Zahtjev za isplatom (list spisa 5-6), Ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, zasnivanjem založnog prava na nekretninama i zasnivanjem založnog prava na pokretninama (list spisa 7-17), preslike Prijemne knjige (list spisa 18), Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (list spisa 35), Odluka Hypo-Alpe-Adria banke d.d. o naknadama za usluge banke (list spisa 37-61) te je saslušao tužitelja.

3.1. Sud je nije provodio dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem jer je tužitelj naveo da isto ne predlaže kao dokazni prijedlog iz razloga što visina nije sporna.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate koju je tužitelj učinio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovorena naknada za obradu kredita.

6. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li tužitelj potrošač, te je li nastupila zastara.

7. Među strankama nije sporno da je između tužitelja i Hypo Alpe-Adria bank d.d., odnosno, pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb sklopljen Ugovor o kreditu broj 41316/06. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama i pokretninama, kojim ugovorom je kreditor tužitelju stavio na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti iznos od 1.460.000,00 kn u protuvrijednosti eura, s rokom otplate u trajanju od 10,5 godina.

8. Iz Ugovora o kreditu broj 41316/06 od 18. travnja 2006. proizlazi da je sklopljen između Slavonske banke d.d. i MČ kao nositelja Beljan Slavko – poljoprivredno obiteljsko gospodarstvo, te da je ugovorom i to odredbom čl. 7. ugovoreno da :"Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za odobravanje bankarskih usluga, trenutačno iznosi 0,75 % jednokratno, unaprijed, min. 900,00 kn na iznos kredita za usluge odobravanja i praćenja kredita.“

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sastavila banka, te mu je dala na čitanje prilikom potpisivanja ugovora o kreditu. Prilikom čitanja nije vidio odredbu o ulaznoj naknadi, a nije mu niti djelatnik banke na istu ukazao niti mu je istu obrazložio. Djelatnik banke je sa njim prošao samo odredbe koje su se ticale visine anuiteta, iznosa kredita, roka otplate, a ostale odredbe nije mu obrazlagao. Nije tražio pojašnjenja odredbi jer odredbe o visini kredita, visini anuiteta i roku otplate su bile onakve kako su ranije pričali. Nisu mu ponudili mogućnost pregovaranja, odnosno nije znao može li tražiti da u ugovoru o kreditu ne bude sadržana odredba o naknadi za obradu kredita. Djelatnik banke mu nije obrazložio koja je svrha plaćanja naknade za obradu kredita, niti koje troškove plaća plaćajući navedenu naknadu. Nije znao niti iznos naknade za obradu kredita. Naknada za obradu kredita skinuta mu je od iznosa odobrenog kredita. Javni bilježnik mu nije obrazlagao odredbu o naknadi za obradu kredita. Namjena kredita je bila za njegovu farmu, obiteljsko gospodarstvo te je sredstva kredita iskoristio za farmu. Kada je dizao kredit 2006. bio je u mirovini, u mirovini je od 2003.

9.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv, životan, bez proturječnosti i nejasnoća.

10. Prije svega, potrebno je reći da iako je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d., iz Sudskog registra proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko banka d.d.

10.1. Slijedom navedenoga, budući da Slavonska banka d.d. ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je promijenila ime u Addiko banka d.d., Addiko banka d.d. – tuženik je pravni slijednik Slavonske banke d.d. i pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

11. Prije svega potrebno je reći da u konkretnom slučaju tužitelj nije potrošač u smislu čl. 3. st. 1. alineja 7. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014., u nastavku: ZZP) kojom odredbom je propisano da je »potrošač« fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da su sredstva kredita namijenjena za obavljanje djelatnosti obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, odnosno kako je to tužitelj u svom iskazu naveo da su sredstva namijenjena za njegovu farmu (iz Ugovora o kreditu proizlazi da su korištena za adaptaciju pilićarnika u objekt za tov svibnja). Osim toga, Ugovor o kreditu je sklopio MČ kao nositelj Beljan Slavko – obiteljsko poljoprivrednog gospodarstvo, te je kao takav bio i obveznik vraćanja kredita. Slijedom svega navedenoga, prema ocjeni ovoga suda predmetni ugovor o kreditu nije bio potrošački, pa se na ovu pravnu stvar ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

12. Međutim, iako se na konkretan slučaj ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud je utvrđivao je li predmetni ugovor o kreditu ništetan sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. 29/18., 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje ZOO), propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

13.1. Dakle, tom odredbom je određeno što je banka - tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, odnosno da je ovlaštena naplatiti glavnicu te ugovorene kamate, pa iz navedenoga ovaj sud zaključuje da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti naknadu za obradu kredita, neovisno o kojem se iznosu odnosno postotku radi.

14. Imajući na umu sadržaj odredbe čl. 1021. ZOO-a ovaj sud je utvrdio da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna odredbi članka 1021. ZOO –a.

15. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, prema odredbi članka 323. stavka 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

16. Ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj od strane djelatnika banke nije bio informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, kao niti o iznosu navedene naknade. Navedena odredba o obradi kredita nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Osim toga, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Prema mišljenju ovoga suda, tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu za obradu kredita, te mu dati parametre za njezin izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

16.1. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o interesima tužitelja, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Isto tako, budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da nije znao iznos naknade koji mora platiti, a koja naknada mu je naplaćena nakon što joj je odobren kredit i to iz sredstava kredita, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužitelja koji je otplaćivao predmetni kredit (navedeno tuženik nije niti osporavao tijekom postupka).

18. Imajući na umu sve prednje navedeno, ovaj sud je zaključio da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, potrebno je reći da tuženik nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio obradom zahtjeva za kredit, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova obrade kredita. Slijedom svega navedenoga, odredba čl. 7. st.1. Ugovora o kreditu koja glasi:“ „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za odobravanje bankarskih usluga, trenutačno iznosi 0,75 % jednokratno, unaprijed, min. 900,00 kn na iznos kredita za usluge odobravanja i praćenja kredita." je nepoštena i ništetna (tako i u odluci Visokog trgovačkog suda broj Pž-744/2025). Budući da je prednje navedena odluka ništetna, tuženik nije imao zakonsko uporište naplatiti naknadu za obradu kredita, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.

19. Budući da je prednje navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj platio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.453,51 EUR-a (visinu tužbenog zahtjeva tuženik izričito ne osporava), a koja je naplaćena prilikom odobravanja kredita, pa su stoga tužitelju na navedeni iznos i dosuđene zatezne kamate tekuće od 19. travnja 2006. pa do isplate.

20. Na iznos od 1.453,51 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), odnosno od 19. travnja 2006. pa do isplate, jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava tužitelja, jer je u ugovoru o kreditu koristilo nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao pod toč. II/ izreke.

21. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 5. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

22. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada naknada troška sastava tužbe u iznosu od u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 16. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te trošak sastava podneska od 4. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr.8. toč.1 Tarife, što sveukupno iznosi 600,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a iznosi 750,00 EUR-a. Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

22.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora i sastava podneska od 5. prosinca 2025. jer je navode iz tog podneska mogao iznijeti na ročištu, pa stoga navedeni zahtjev i podnesak nisu bili potrebni za parnicu sukladno čl. 155. st. 1. ZPP-a, pa je slijedom navedenoga, tužiteljev zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan, pa je odlučeno kao pod toč. IV. izreke.

23. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka, pa je odlučeno kao pod toč. V/ izreke.

Osijek, 6. veljače 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika