Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-640/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženice ERSTE&STEIERMARKISCHE BANKE d.d. Rijeka iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 18. prosinca 2025., u nazočnosti tužiteljice i zamjenice punomoćnika tužiteljice, te uz javnu objavu presude, 6. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:
- iz čl. 10. st.1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103821128, sklopljenog dana 05.02.2008. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:
“Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200 HRK, obračunate s datumom Ugovora.”.
II. Nalaže se tuženici ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320 da tužiteljici ZU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 191,64 EUR-a (stodevedesetjedaneuro- šezdesetčetiricenta) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 6. kolovoza 2008. pa do isplate računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženici ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK d.d., Rijeka, OIB: 23057039320 da tužiteljici ZU, OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 187,50 EUR-a (stoosamdesetsedameura-pedesetcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 6. veljače 2026. EUR-a pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
IV. Odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadu troška.
i
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovan tuženicin prigovor mjesne nenadležnosti.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženicom 6. prosinca 2004. sklopila Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102140893, a koji je potvrđen 9. prosinca 2004. od strane javnog bilježnika Zdenke Pavelić-Musa u Osijeku. Nadalje, navela je da joj je temeljem navedenog Ugovora tuženica, kao kreditor odobrila i stavila na raspolaganje kredit u iznosu od 59.300,00 CHF po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita. Predmetnim Ugovorom ugovoren je rok otplate na 25 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima, te je čl. 10. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita u iznosu jednokratno 1,00% od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom isplate kredita. Nadalje, navela je da joj je tuženica naplatila 23. prosinca 2024. naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 2.928,53 kn/388,68 EUR-a . O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“, istaknula je, nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane banke implementirana u tipskom ugovoru na koji nije imala utjecaja. Isto tako, navela je, nije joj bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba, istaknula je, nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu nje, kao potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženica temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatila i time stekla nepripadajuću imovinsku korist, navela je, ista je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takvu dužna vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom svega navedenoga, predložila je sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev, a potraživala je i naknadu troškova parničnog postupka.
1.1. Tijekom postupka tužiteljica je u podnesku od 11. lipnja 2025. navela da je prilikom pisanja omaškom naznačila pogrešne podatke o Ugovoru o kreditu te visini ulazne naknade, a što je vidljivo iz priloga dostavljenih uz tužbe, te da stoga ispravlja tužbene navode iz točaka I. I II., dok u preostalom dijelu historijata tužbe, točki III. I IV. ostaje neizmijenjen, navodeći da je 05. veljače 2008. s tuženicom sklopila Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5103821128, prema kojem joj je tuženica odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 32.303,00 CHF po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita. Predmetnim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 15 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima, te je u članku 10. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,00 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom isplate kredita. Isto tako, tuženica joj je prilikom isplate kredita dana 5. kolovoza 2008. naplatila naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1.443,88 kn/ 191,64 EUR-a. Slijedom navedenoga, tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način da isti u toč. I. glasi: "Utvrđuje se da je ništetna odredba: iz čl. 10. st.1. Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5103821128, sklopljenog dana 5.2.2008. godine između tužitelja i tuženika, u dijelu odredbe koji glasi: “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200 HRK, obračunate s datumom Ugovora.” , u toč. II.: "Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 191,64 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 06.08.2008., a toč. III. potražuje naknadu troškova parničnog postupka.
1.2. U podnesku od 8. srpnja 2025. tužiteljica je navela da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača. Nadalje, isticala je kako prije sklapanja ugovora nije imala pristup ni hipotetskim razlozima koji bi eventualno opravdavali tako naplaćene naknade niti je imala saznanja o tome na što se konkretno odnose ti troškovi pa je stoga takva ugovorna odredba o kojoj ujedno nije mogao niti pregovarati sa tuženikom i koja je proizvela znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana, a na štetu nje, kao potrošača, nepoštena i posljedično ništetna. Dakle, odredba ugovora o kreditu sklopljenom između financijske institucije i potrošača kojom se potonjem nalaže plaćanje tzv. ulazne naknade za otvaranje kredita, u situaciji u kojoj tuženica, kao strana koja je sastavljala predmetni ugovor nije dokazala da takva naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i eventualnim troškovima, već radi potpunog odsustva transparentnosti u pogledu protučinidbe koju je tobože pružila kao uslugu za naplaćenu naknadu, ima se smatrati nepoštenom, dok sama tužiteljica ujedno izražava i sumnju da joj je tuženica postupanjem na opisani način, suštinski, u dva navrata obračunala i naplatila jednu te istu “uslugu”, i to, prvo kroz naplatu ulazne naknade, a drugi puta, potom i kroz ugovorenu kamatu. U odnosu na nepoštenost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi tužiteljica je navela kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.4.1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Tužiteljica je ukazivala i na to da je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženice), potpisan i predan klijentu (njoj) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. Dakle, budući da joj je protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju nije mogla objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama iste, kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu), a što je suprotno općim načelima građanskog prava, kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepošteno i posljedično ništetnom. U odnosu na prigovor zastare navela je da se zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od utvrđenja. Slijedom svega navedenog predložila je sudu da usvoji tužbeni zahtjev.
2. U odgovoru na tužbu tuženica navela je da, s obzirom da tužiteljica tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu broj 5102140893 od dana 9. prosinca 2004. te isplatu s navedene osnove, a da Ugovor uopće ne dostavlja uz tužbu već drugi i to Ugovor o kreditu broj 5103821128, koji je sklopljen između tužiteljice i tuženice, ističe da se radi o neurednoj tužbi sukladno ZPP-u budući da tužiteljica ne dostavlja dokaz ni činjenice na kojem temelji svoj tužbeni zahtjev, te je predložio sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži istoj da ispravi tužbu, podredno da tužbu shodno odredbama zakona odbaci. Nadalje, tuženica je istaknula prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice, navodeći da ista nije aktivno legitimirana zahtijevati utvrđenje ništetnosti dijela Ugovora o kreditu broj 5102140893 od 6. prosinca 2004., kao ni isplatu s navedene osnove, iz razloga što predmetni Ugovor o kreditu uopće nije sklopljen između tužiteljice i tuženika, te da se opreza radi podnosi odgovor na tužbu. Isto tako, istaknula je da u cijelosti spori osnovanost tužbe i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te da ističe prigovor zastare na potraživanje tužiteljice.
2.1. Tijekom postupka, nakon što je tužiteljica ispravila tužbu i tužbeni zahtjev, u podnesku od 23. lipnja 2025. tuženica je navela da prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, skreće sudu pažnju da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5103821128 od 5. veljače 2008. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, te je istaknula prigovor zastare. Nadalje, tuženica je istaknula da u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, te je prigovarala vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačila tužiteljica u podnesku od 11. lipnja 2025. Nadalje, tuženica je navela da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta i to prvi: da se radi o fizičkoj osobi i drugi: da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe, ističući da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužiteljici, slijedom čega je tužiteljica dužna dokazati svoj status potrošača. Tuženica je u cijelosti osporavala navode tužiteljice da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom istaknuvši da je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kao i da ista propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika. Istaknula je kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, te je navela da Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe, osim toga, navela je, ukazuje i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje, istaknula je da je tužiteljicu u cijelosti informirala o njezinoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Osim toga, tuženica je napomenula da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Tuženica je istaknula i prigovor zastare navodeći da je naknada naplaćena dana 5. veljače 2008., te da se na zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje zakonske zatezne kamate od 5. veljače 2008., istaknula je da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Nadalje, navela je da je VSRH usvojio pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći tek u trenutku pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, te da isto vrijedi i za početak tijeka zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedica ništetnosti. Isto tako, istaknula je da tužiteljica nema pravo potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, pri tome ukazujući na odredbu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima, koja propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na navedeno, tuženica je predložila sudu da odbije tužbu i tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane te naloži tužiteljici da joj naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Potvrda banke (list spisa 4), Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103821128 (list spisa 5- 8), Obračun naknade za bankarske usluge (list spisa 30), Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe banke (list spisa 31- 36), Proces obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. u IBIS-u (list spisa 37-38), Ponuda stambenih kredita i adaptacijskih kredita Erste banke (list spisa 39-41), te je saslušao tužiteljicu.
3.1. Sud nije proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem iz razloga što je tužiteljica na ročištu 18. prosinca 2025. navela da odustaje od tog dokaza, s obzirom da tuženik ne osporava visinu.
4. Na raspravi koja je održana 18. prosinca 2025. sud je sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 191,64 EUR-a, odnosno u visini zbroja kondemnatornog zahtjeva. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I/ tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut je samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, pa se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu
5. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti potrebno je reći da se na konkretan slučaj treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („Narodne novine“ broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, u nastavku : ZZP) te odredbu članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP).
5.1. Odredbom članka 96. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 102. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).
5.2. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 14. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tuženice, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu u prema sjedištu tuženice (sjedište tuženice je u Rijeci) te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužiteljica pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bila niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Podružnici tuženice, a tužiteljica je osoba sa prebivalištem u [adresa] (nadležnost suda u Osijeku) pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta prebivališta tužiteljice za tužiteljicu izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužitelju.
5.3. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Tako iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka ovog postupka proizlazi da je sklopljen u Podružnici tuženice, pa je u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku. Budući da je tužitelj izabrao Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega se prigovor mjesne nenadležnosti tuženice ukazuje neosnovanim, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci rješenja.
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženice radi isplate iznosa od 191,64 EUR-a, a koji iznos je tužiteljica isplatila tuženici po osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.
8. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužiteljica status potrošača, te je li nastupila zastara utuženog iznosa.
9. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, kao niti to da je tužiteljica s tuženikom sklopila predmetni Ugovor o kreditu 5. veljače 2008.
10. Iz Potvrde banke od 12. kolovoza 2024. (list spisa 4) proizlazi tužiteljica po kreditu broj 5103821128 platila naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.443,88 HRK i to 5. kolovoza 2008.
11. Iz Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5103821128 (list spisa 5-8) proizlazi da je sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao banke, te da je navedenim ugovorom ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koju je korisnik kredita dužan platiti prije korištenja kredita i to 1,000%naknade na iznos kredita, minimalno 200,00 kn.
12. Iz Obračuna naknade za bankarske usluge (list spisa 30) proizlazi da je tužiteljici za predmetni ugovor o kreditu zaračunata naknada u iznosu od 1.443,88 kn.
13. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu banka sastavila i njoj dala, pregledala ga je i pročitala je visinu rate, takve odredbe, ali nije vidjela odredbu o naknadi za obradu kredita. Naknadu za obradu je morala platiti jer je bila sastavni dio Ugovora o kreditu. Nije pitala može li se Ugovor sklopiti bez te odredbe, jer nije znala da može pregovarati. Nisu joj djelatnici banke obrazložili odredbu o naknadi za obradu kredita, nisu joj rekli koja je svrha i zašto mora platiti tu naknadu, niti koje troškove plaća plaćajući naknadu. Ne sjeća se, misli da joj nisu rekli visinu naknade, misli da joj je ista naplaćena iz kredita. U to vrijeme, kao ni sada, nije imala OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Odredbu o naknadi za obradu kredita nije joj obrazložio niti javni bilježnik.
13.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv, životan i logičan, nema proturječnosti niti nejasnoća.
14. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica od strane djelatnika banke nije bila informirana o obvezi plaćanja naknade 01,000% (jedan posto) iznosa kredita. Nadalje, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. U vezi s navedenim potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužiteljice da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati.
15. Člankom 74. ZZP-a propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.
16. Odredbom čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.
17. Prema odredbi čl. 99. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
18. Nadalje, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stana. Slijedom navedenog, a budući da tuženica, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije niti dokazala, a niti je učinila vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica bila potrošač.
19. Isto tako, na tuženici je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženica to nije dokazala, dok iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije progovarala o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita.
20. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka- tuženica nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženica nije pregovarala s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerila da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženica prilikom ugovaranja sporne odredbe postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, ovaj sud je utvrdio da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.
21. Nadalje, sukladno odredbi čl. 98. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.
22. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg
1 0
takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.
23. Dakle, s obzirom na to da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno : “Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200 HRK, obračunate s datumom Ugovora.”, te je navedena odredba nepoštena sukladno odredbi čl. 96. st.1. i 2. ZZP-a, te ništetna sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.
24. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u prednje navedenom dijelu, ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženica nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženica je dužna tužiteljici vratiti ono što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 5. kolovoza 2008. u iznosu od 191,64 EUR-a.
25. Na iznos od 191,64 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115.ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženica bila nepoštena pa je obvezna platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženica je nepoštena jer je povrijedila interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena naplaćena 5. kolovoza 2008. u iznosu od 191,64 EUR-a, a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II/ izreke.
26. Nije osnovan tuženicin prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojom traži utvrđenje ništetnosti predmetnog dijela odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena
1 1
ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.
27. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 18. prosinca 2025. u iznosu o 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 8. srpnja 2025. sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi 150,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a, 187,50 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 6. veljače 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.
28. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 11. lipnja 2025., jer je tužiteljica tužbeni zahtjev mogla urediti i na ročištu, a tužiteljici nije niti priznat trošak sudskih pristojbi jer iste nije niti platila.
29. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.
Osijek, 6. veljače 2026.
Sutkinja
Helena Topić Vuković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DOSTAVITI:
1. Pun. tužiteljice
2. Pun. tuženice
