REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-2245/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sudcu Branku Malenici, u pravnoj stvari tužiteljice UC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Boris Majić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische S- Leasing d.o.o. iz Zagreba, Zelinska ulica 3, OIB 46550671661, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. prosinca 2025. u nazočnosti tužiteljice i zamjenice njezinog punomoćnika Martine Radić Šunjić, odvjetnice u Splitu i zamjenice punomoćnika tuženika JC, odvjetničke vježbenice, na ročištu radi objave dana 6. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna točka 4.5. Općih uvjeta koje čine sastavni dio predmetnog ugovora-ponude/kalkulacije broj 28114/08 od 2. rujna 2008. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i marža, koja se obračunava i usklađuje prema indexu LIBOR-3 mjesečni, a naplaćuje u kunama uz primjenu prodajnog tečaja Erste & Steiermarkische banke d.d. na dan plaćanja.

II Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, isplatiti tužiteljici na ime razlike uvećanja leasing obroka uslijed primjene nepoštene i ništetne promjenjive kamatne stope i marže ukupan iznos od 1.049,94 eur s kamatama na pojedine mjesečne iznose od:

- 15,74 € koja teče od dana 1. travnja 2009.

- 15,89 € koja teče od dana 4. svibnja 2009.

- 15,67 € koja teče od dana 1. lipnja 2009.

- 15,58 € koja teče od dana 1. srpnja 2009.

- 15,63 € koja teče od dana 3. kolovoza 2009.

- 15,83 € koja teče od dana 1. rujna 2009.

- 16,08 € koja teče od dana 1. listopada 2009.

- 16,06 € koja teče od dana 4. studenog 2009.

- 16,11 € koja teče od dana 1. prosinca 2009.

- 16,47 € koja teče od dana 4. siječnja 2010.

- 16,72 € koja teče od dana 1. veljače 2010.

- 16,66 € koja teče od dana 1. ožujka 2010.

- 17,23 € koja teče od dana 1. travnja 2010.

- 17,34 € koja teče od dana 3. svibnja 2010.

- 17,08 € koja teče od dana 1. lipnja 2010.

- 18,37 € koja teče od dana 1. srpnja 2010.

- 17,58 € koja teče od dana 2. kolovoza 2010.

- 18,88 € koja teče od dana 1. rujna 2010.

- 18,44 € koja teče od dana 1. listopada 2010.

- 18,62 € koja teče od dana 2. studenog 2010.

- 19,12 € koja teče od dana 1. prosinca 2010.

- 19,68 € koja teče od dana 3. siječnja 2011.

- 19,51 € koja teče od dana 1. veljače 2011.

- 19,42 € koja teče od dana 1. ožujka 2011.

- 19,34 € koja teče od dana 1. travnja 2011.

- 19,83 € koja teče od dana 2. svibnja 2011.

- 20,57 € koja teče od dana 1. lipnja 2011.

- 20,37 € koja teče od dana 1. srpnja 2011.

- 23,47 € koja teče od dana 1. kolovoza 2011.

- 22,93 € koja teče od dana 1. rujna 2011.

- 20,52 € koja teče od dana 3. listopada 2011.

- 20,54 € koja teče od dana 2. studenog 2011.

- 20,59 € koja teče od dana 1. prosinca 2011.

- 21,02 € koja teče od dana 2. siječnja 2012.

- 21,33 € koja teče od dana 1. veljače 2012.

- 21,69 € koja teče od dana 1. ožujka 2012.

- 21,49 € koja teče od dana 2. travnja 2012.

- 21,71 € koja teče od dana 2. svibnja 2012.

- 21,68 € koja teče od dana 1. lipnja 2012.

- 21,56 € koja teče od dana 2. srpnja 2012.

- 21,57 € koja teče od dana 1. kolovoza 2012.

- 21,15 € koja teče od dana 3. rujna 2012.

- 21,52 € koja teče od dana 1. listopada 2012.

- 21,49 € koja teče od dana 2. studenog 2012.

- 21,56 € koja teče od dana 3. prosinca 2012.

- 21,24 € koja teče od dana 2. siječnja 2013.

- 21,21 € koja teče od dana 1. veljače 2013.

- 21,20 € koja teče od dana 1. ožujka 2013.

- 21,51 € koja teče od dana 1. travnja 2013.

- 21,00 € koja teče od dana 2. svibnja 2013.

- 20,97 € koja teče od dana 3. lipnja 2013.

- 20,95 € koja teče od dana 1. srpnja 2013.

- 20,98 € koja teče od dana 1. kolovoza 2013.

- 21,24 € koja teče od dana 1. rujna 2013.

do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi obračunatoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za 3 (tri) postotna poena.

III Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 3.300,80 eur sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri (3) postotna poena.

Obrazloženje

1. Dana 13. lipnja 2019. zaprimljena je tužba kojom je tužiteljica ustala protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o operativnom leasingu broj 28114/08 od 2. rujna 2008. sklopljenog s tuženikom kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i marža te radi isplate iznosa koji je tuženik stekao na temelju te ništetne odredbe. Navodi kako joj je označenim ugovorom odobren leasing za kupnju vozila u iznosu od 35.656,68 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Erste & Steiermärkische Bank d.d. važećem na dan uplate leasinga. Otplata leasinga ugovorena je u 60 jednakih mjesečnih obroka, čiju visinu određuje tuženik, koji je ugovorom pridržao za sebe pravo za trajanja ugovora primijeniti promjenjivu kamatnu stopu i način obračuna i naplate u skladu s odlukom o kamatnim stopama odnosno drugom aktu tuženika. Tužiteljici su naknadno povećani obroci uslijed protupravnog povećanja kamate, koje je tuženik stekao bez pravne osnove, jer je u predmetni ugovor ugrađena nepoštena i ništetna odredba o jednostranoj promjeni visine mjesečnih leasing obroka, čime je, zbog nemogućnosti posebnog pregovaranja i ugovaranja, prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice, što znači da je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, kao temeljenom načelu obveznog prava te u suprotnosti zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u pozitivne propise Republike Hrvatske.

2. U svom odgovoru od 13. listopada 2021. tuženik je istaknuo prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti ovog suda, u cijelosti osporio osnovanost tužbenog zahtjeva, ističući pored toga prigovor zastare potraživanja. U bitnom navodi kako tužiteljica nema status potrošača te kako je dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, pa nije osnovan tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a slijedom toga ni tužbeni zahtjev radi isplate.

3. Podneskom od 2. lipnja 2023. tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja konačno postavila tužbeni zahtjev na način koji je sadržajno praktički istovjetan izreci presude.

4. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom predmetnog Ugovora o operativnom leasingu broj 28114/08 od 2. rujna 2008. i njegovih priloga, rješenja HANFA Klasa: UP/I-973-06/21-01/02 od 26. siječnja 2022. (list 155-159), tuženikove kartice s pregledom plaćanja po predmetnom ugovoru (list 230-240), pregledom nalaza stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i poreze PC od 16. svibnja 2023. te saslušanjem tužiteljice.

5. Presudom broj P-4118/2019 od 4. prosinca 2023. tužbeni zahtjev prihvaćen je u cijelosti, stoga je utvrđena ništetnost predmetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i marži i s tim u vezi tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 1.049,94 eur s kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine tražbine u vremenu od 1. travnja 2009. do 1. rujna 2013. pa do isplate te joj naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.728,28 eur.

6. Postupajući po žalbi, Županijski sud u Varaždinu rješenjem je broj Gž- 189/2024-2 od 8. svibnja 2025. ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovno suđenje.

7. U nastavku postupka ponovno su pregledane sve raspoložive isprave i pismena, uključujući i financijsko vještvo, a tužiteljica dodatno saslušana na okolnost uputa iz drugostupanjske odluke.

8. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

9. Tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi ima li tužiteljica status potrošača, je li ništetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i marži te posljedično ima li tužiteljica pravo na isplatu utuženog iznosa, čiju visinu tuženik nije posebno osporavao.

11. Odredbom iz čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP) propisano je kako su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju.

12. Pregledom Ugovora o operativnom leasingu broj 28114/08 od 2. rujna 2008., koji se sastoji od posebnih odredaba te Općih uvjeta uz ugovore o operativnom leasingu, razvidno je kako je tužiteljica, kao primateljica leasinga, ugovorila s tuženim Erste & Steiermärkische S-Leasing d.o.o., kao davateljem leasinga, operativni leasing automobila neto nabavne vrijednosti 35.656,68 CHF, uz ugovornu valutu CHF. Visina obroka obračunava se i usklađuje prema indeksu Libor 3-mjesečni, a sva plaćanja obavljaju u kunama prema prodajnom tečaju CHF Erste & Steiermärkische Bank d.d. važećem na dan uplate leasinga. Odredbom iz točke 4.5. Općih uvjeta uz ugovore o operativnom leasingu, koja čini sastavni dio Ugovora, propisano je kako davatelj leasinga ima također pravo kod promjena na tržištu novca u istoj mjeri prilagoditi iznos leasing obroka i drugih naknada za leasing, a predmetno usklađenje ne smatra se izmjenom niti dopunom Ugovora te se za isto ne traži suglasnost primatelja leasinga. Istom odredbom Općih uvjeta propisano je kako će davatelj leasinga prilagoditi leasing obrok ukoliko do trenutka isporuke objekta leasinga nastupe promjene i to ako bude izmijenjena nabavna vrijednost ili dodatni troškovi uslijed valutne klauzule ili bilo kojeg drugog razloga ili budu izmijenjeni iznosi carine, poreza, premija osiguranja i ostala davanja te uvedeni novi troškovi, administrativna, fiskalna ili druga davanja.

13. Pregledom rješenja HANFA Klasa: UP/I-973-06/21-01/02 od 26. siječnja 2022. razvidno je kako je HANFA rješenjem od 22. travnja 2021. radi otklanjanja utvrđenih nezakonitosti i nepravilnosti naložila tuženiku od dana zaprimanja tog rješenja sklapati s primateljima leasinga ugovore o leasingu na jasan i razumljiv način tako da u ugovorima o operativnom leasingu koji se sklapaju s promjenjivim leasing obrocima vezanima uz određeni promjenjivi parametar bude jasno određen način obračuna leasing obroka te način usklađivanja s ugovorenim promjenjivim parametrom.

14. U odnosu na tuženikov prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti, prije svega valja navesti kako je o njemu odlučeno rješenjem ovoga suda broj P-4118/2019 od 11. studenoga 2021., koje je potvrđeno rješenjem Županijskoga suda u Zagrebu broj 16 Gž-727/2022-2 od 11. travnja 2022.

15. Što se tiče prigovora tuženika kako u ugovoru ne postoji odredba na čiju ništetnost ukazuje tužiteljica, za navesti je kako tužiteljica jasno osporava odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i marža, sadržanu u točki 4.5. Općih uvjeta uz ugovore o operativnom leasingu. Ova odredba čini sastavni dio Ugovora o operativnom leasingu broj 28114/08 od 2. rujna 2008., koji je u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, dalje ZOO) sastavljen od posebnih odredaba i općih uvjeta.

16. Odredbama iz čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007 i 125/2007, dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o operativnom leasingu, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi iz st. 4., trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Prema odredbi iz čl. 97. ZZP/07, a u slučaju ispunjenje gore navedenih pretpostavki, nepoštenom bi se između ostalih mogla smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga. Prema odredbi iz čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nepoštena ugovorna odredba je ništetna, kako je propisano odredbom iz čl. 102. st. 1. ZZP/07.

17. U skladu s odredbama iz čl. 295. st. 1. i 2. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u unaprijed formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema odredbama iz čl. 296. st. 1. i 3. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela, osim ako se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj odnosno ako je riječ o odredbama o predmetu i cijeni ugovora koje su jasne, razumljive i lako uočljive.

18. U odnosu na tužiteljičin status, za navesti je kako je u predmetnom ugovoru primateljica leasinga označena kao odvjetnica, međutim ta činjenica sama po sebi nema značaja kada se uzme u obzir da Zakonom o odvjetništvu (Narodne novine broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09 i 18/11) nije propisano kako se odvjetnik smatra trgovcem ili pravnom osobom, već je taj status propisan za odvjetnička društva, odnosno za slučaj kada dva ili više odvjetnika koja su upisana u imenik odvjetnika Komore, osnivaju odvjetnički ured sa svojstvom pravne osobe, kako to propisuje odredba iz čl. 27. st. 1. tog zakona. Slijedom toga, tužiteljica u ovoj pravnoj stvari ima status fizičke, a ne pravne osobe, što znači da je u predmetni obvezni odnos s tuženikom stupila radi zadovoljavanja uobičajenih potreba potrošača, tako da nema značaja odvjetnički pečat koji je otisnula prilikom potpisivanja ugovora. Na tu okolnost valja dodati kako u slučaju stručnih usluga koje odvjetnici pružaju u okviru ugovora o pravnim uslugama, treba voditi računa o nejednakosti između njih i „stranaka potrošača“, osobito zbog neravnopravnosti koja postoji među tim subjektima, a odnosi se prije svega na stručna znanja i podatke kojima raspolažu. Međutim, ova činjenica ne isključuje mogućnost da se odvjetnika kvalificira kao „potrošača“, a posebno kada ugovara pravni posao koji se ne odnosi na profesionalnu djelatnost, već za potrebe koje su izvan okvira njegovog obrta, poduzeća i profesije. Naime, odvjetnik, koji s fizičkom ili pravnom osobom koja djeluje u okviru svoje profesionalne djelatnosti, sklopi ugovor koji nije u vezi s njegovim odvjetničkim uredom, odnosno nije u vezi s obavljanjem odvjetničke djelatnosti, stupa u odnos koji se može ocijeniti neravnopravnim, jer je podređen prema prodavatelju robe i pružatelju usluge, kako za pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja, tako i na razinu znanja i informacija. U takvim situacijama pristupa se sklapanju ugovora prema uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj, odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj, a i u slučaju da odvjetnik raspolaže visokom razinom tehničkih sposobnosti, ne bi se moglo pretpostaviti da je on ravnopravan sudionik, već slabija stranka u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga. Naime, kako je već istaknuto, podređeni položaj potrošača u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga, koji se nastoji ispraviti zakonskom zaštitom prema odredbama ZZP/07, odnosi se kako na razinu informacija potrošača tako i na njegovu mogućnost pregovaranja pod uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga, a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Odredbe ZZP/07 o nepoštenim ugovornim odredbama imaju za cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza stvarnom ravnotežom koja će ponovno uspostaviti jednakost između ugovornih strana. Istodobno valja podsjetiti da ista osoba svakako može praktički svakodnevno stupati u ugovorne odnose s različitih pozicija, tako da neke ugovore može sklapati kao potrošač, a neke u svojstvu proizvođača ili pružatelja usluga. Na kraju valja navesti kako je pojam „potrošač“ u smislu odredbe iz čl. 3. ZZP/07 objektivan i ne ovisi o eventualnim konkretnim saznanjima osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže.

19. Izneseno shvaćanje podudarno je onom Suda EU izraženom u presudi broj C-110/14 od **.**.2015. (U), vezano za tumačenje članka 2. točke (b) Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Kako je pojam "potrošača" na istovjetan način definirao i ZZP/07 u odredbi iz članka 3. alineje 9., koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora, to je izneseno shvaćanje primjenjivo i u konkretnom slučaju. Naime, iako se na pravne odnose i sporove proizišle iz njih, koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njezine sveopće pravne stečevine (što uz ostalo uključuje i praksu Suda Europske unije), jer se na to Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (čl. 74.) koji je stupio na snagu 1. veljače 2005.

20. Tužiteljica u iskazu tvrdi kako joj je novac trebao za kupnju osobnog automobila koji je prodavala auto-kuća Tomić, koja je imala partnerski odnos s ovdje tuženikom, stoga joj je predmetni ugovor sugeriran bez mogućnosti odabira druge financijske kuće, a njegovo sklapanje ponuđeno prema načelu „uzmi ili ostavi“, zbog čega nije imala mogućnosti pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama pa tako ni onoj koja je predviđala promjenjivu kamatnu stopu i maržu, pri čemu joj nitko od zaposlenika tuženika nije objasnio po kojim se kriterijima odnosno parametrima mijenjaju kamata i marža. Prilikom dodatnog saslušanja ustraje u iznesenim navodima i pojašnjava kako je odobrenim sredstvima tužene kupila osobno vozilo marke BMW 1 za privatne potrebe, a ne radi obavljanja odvjetničke djelatnosti i to u vrijeme dok je od 2003.-2011. radila u odvjetničkom uredu UCŠ u [adresa], koji već imao u vlasništvu vozilo za poslovne svrhe. Dodaje kako se tuženoj obratila radi kupnje vozila koje će koristiti isključivo u privatne, a ne u poslovne svrhe, a prilikom sklapanja ugovora označen je odvjetnički ured, jer je prihvatila prijedlog službenika banke koji su joj to predstavili kao povoljniju opciju. Na kraju navodi kako je kupljeno vozilo prodala par godina nakon što je ispunila obvezu leasinga. Njezini navodi na okolnost razloga kupnje drže se logičnim i uvjerljivim, a tuženik ih nije osporio ili doveo u sumnju, stoga se prihvaćaju u cijelosti, jer je životno i razumljivo da je tužiteljica trebala i kupila osobno vozilo za zadovoljenje privatnih potreba i da se ne radi o kupnji stvari koja bi se trebala koristiti u gospodarske svrhe. Također su prihvatljivi i navodi o okolnostima sklapanja pravnog posla, jer je opće poznato poslovanje prodavatelja vozila i način financiranja kupnje prilikom sklapanja ugovora o leasingu, a pored svega su u skladu sa stavom suda o statusu tužiteljice i podređenom položaju u odnosu na kreditora, detaljno izneseni u točki 18. obrazloženja. Nadalje, izvjesno je kako je unošenje u ugovor o operativnom leasingu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope i marže suprotno načelima obveznoga prava, jer je time od početka tog ugovornog odnosa primatelj leasinga kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na davatelja leasinga kao trgovca, budući da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i marži takva da se jedino znalo kako davatelj leasinga može izmijeniti visinu leasing obroka u ovisnosti o "promjenama na tržištu novca", dok se ni približno nije moglo ocijeniti zbog čega i na temelju kojih objektivnih parametara davatelj leasinga može mijenjati visinu leasing obroka. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim nerazumljive i neodređene formulacije poput one sadržane u predmetnom ugovoru, koja izmjene davatelju leasinga dopušta zbog "promjena na tržištu novca", buduća visina leasing obroka ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva, jer primatelj leasinga nije bio upoznat o parametrima koji utječu na te promjene niti je na njih imao kakvog utjecaja. Osim toga, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv. Zbog svega navedenog, sporna ugovorna odredba podliježe testu poštenosti te ju s obzirom na izložene razloge valja ocijeniti nepoštenom, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pritom je za napomenuti već ranija utvrđenja kako se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a teret dokaza o suprotnom bio je na tuženiku, u skladu s odredbom iz čl. 96. st. 4. ZZP/07.

21. Slijedom iznesenog, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i marži, sadržana u točki 4.5. tuženikovih općih uvjeta koji čine sastavni dio predmetnog ugovora o operativnom leasingu imala je za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužiteljice kao primateljice leasinga, odnosno potrošača, stoga je bila nepoštena, a pored toga, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/07 i ZOO sud smatra ništetnima, zbog čega je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

22. Na okolnost utvrđenja osnovanosti visine postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno utvrđenja razlike iznosa koju je tužiteljica platila tuženiku po osnovi ugovora o operativnom leasingu na temelju gore označenih ugovornih ništetnih odredbi, u odnosu na onu visinu leasing obroka koje bi bila platila da je tijekom razdoblja otplate promjena kamatne stope mogla biti samo posljedica promjene tromjesečnog Libora, proveden je dokaz vještačenjem po sudskoj vještakinji za financije, računovodstvo i poreze PC, koja je u tu svrhu imala na raspolaganju predmetni spis i njemu priloženu dokaznu građu. U svom nalazu i mišljenju od 16. svibnja 2023. vještakinja je zaključno navela kako pod pretpostavkom da bi ugovorena kamatna stopa odgovarala zbroju fiksne marže uvećano za tromjesečni Libor CHF, odnosno da je tijekom razdoblja otplate promjena kamatne stope mogla biti samo posljedica promjene kretanja tromjesečnog Libora, razlika u iznosima koje je tužiteljica platila primjenom jednostrane promjene kamatne stope iznosi 1.049,94 eur, što proizlazi i iz prikaza po mjesecima u tablici priloženoj uz vještakinjin nalaz i mišljenje. Tužiteljica je u skladu s tim nalazom i mišljenjem konačno postavila tužbeni zahtjev, a tuženik nije osporio matematički izračun vještakinje, stoga sud vještvo prihvaća u cijelosti, uz napomenu kako je vještakinja postupila upravo u skladu s potrebama predmetnog spisa i nalogu suda, odnosno u cilju utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari.

23. Što se tiče prigovora zastare potraživanja, valja navesti kako se on drži neutemeljenim i proizvoljnim. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. U konkretnom slučaju tek je ovom presudom utvrđena ništetnost, stoga zastarni rok još nije niti počeo teći, tako da se ovaj prigovor tuženika drži neutemeljenim i proizvoljnim.

24. Na kraju svega valja navesti kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, stoga predmetna tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, zbog čega je osnovan zahtjev tužiteljice za vraćanjem, odnosno isplatom gore utvrđenog preplaćenog novčanog iznosa od 1.049,94 eur sa zateznom kamatom koja joj pripada u skladu s odredbom iz čl. 1115. ZOO i to na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), zbog čega je i odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

25. Odluka o trošku temelji se na odredbama iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP. Uzimajući u obzir da je prema čl. 40. st. 5. ZPP vrijednost predmeta spora od podnošenja tužbe do konačno postavljenog tužbenog zahtjeva podneskom od 2. lipnja 2023. iznosila 6.636,14 eur (50.000,00 kn), tužiteljici je kao osnovan i neophodan priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to sastava tužbe te tri obrazložena podneska od 8. studenoga 2021., 22. rujna 2022. i 15. veljače 2023., kao i zastupanja na ročištima održanim 19. siječnja i 23. svibnja 2023. u visini od 100 bodova za svaku radnju, u skladu s Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. Toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje OT). Nadalje joj je priznat trošak zastupanja na ročištima 11. studenog 2021. i 22. rujna 2022. u visini od 50 bodova za svako (Tbr. 9. toč. 2. OT), jer se tim prilikama raspravljalo i odlučivalo samo o procesnim pitanjima, a pored toga i trošak sastava podneska od 17. siječnja 2022. u visini od 25 bodova (Tbr. 8. Toč. 3. OT), uz napomenu kako trošak za to pismeno nije bilo moguće priznati u punoj visini jer je kao četvrti obrazloženi podnesak priznat podnesak od 2. lipnja 2023. kojim je tužiteljica konačno postavila tužbeni zahtjev. Trošak sastava podneska od 7. veljače 2023. nije priznat jer nije bio neophodan pored činjenice da se njime ponavljaju navodi iz priznatog podneska od 22. rujna 2022., a tužbeni zahtjev konačno postavljen priznatim podneskom od 2. lipnja 2023. Pored svega, a uzimajući u obzir od tog trenutka vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.049,94 eur, tužiteljici je priznat sastav podneska od 2. lipnja 2023. te zastupanja na ročištima 11. listopada 2023., 14. listopada i 9. prosinca 2025. u visini od 75 bodova za svaku radnju (Tbr. 8. Toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. OT), kao i pristup ročištima radi objave presude 4. prosinca 2023. i 6. veljače 2026. u vrijednosti od 37.5 bodova za svako (Tbr. 9. toč. 3. OT). Dakle, priznato joj je ukupno 1100 bodova, odnosno iznos od 2.200,00 eur (Tbr. 54. OT), koji je uvećan za 25% PDV, trošak vještačenja u iznosu od 398,17 eur, trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 112,81 eur i pristojbe presude u iznosu od 39,82 eur.

26. U skladu s iznesenim, tuženiku je valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužiteljice u iznosu od 3.300,80 eur sa zateznom kamatom koja teče od donošenja ove odluke u skladu i na način propisan odredbom iz čl. 29. ZOO, kako je i odlučeno u točki III izreke presude.

Split, 6. veljače 2026.

S u d a c

Branko Malenica

PRAVNA POUKA Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka njezinog pisanog otpravka. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

DNA

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika