Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Bujama-Buie

Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1

Poslovni broj: P-1967/2019-56

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužiteljice: TM ranije T, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šuster, Kobaš, Buntić d.o.o. Zagreb, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šavorić i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 16. prosinca 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja BM i zamjenske punomoćnice tuženika TMP, temeljem čl.335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje. ZPP), dana 06. veljače 2026., objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.6. Ugovora o kreditu broj 356-125/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 11.10.2006.godine u dijelu koji glasi: « … sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.», pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.449,24 (tisućučetristočetrdesetdevet eura i dvadesetčetiri centa) eura zajedno sa zateznim kamatama, po stopi od 15% godišnje do 31.prosinca 2007. godine, te po stopi 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. godine te po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi 8,14% počev od 1. kolovoza 2015. godine, te u slučaju promjene zakonskih zateznih kamata po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a koje kamate teku:

-na iznos od 26,98 EURA počev od 23.04.2007. godine do isplate

-na iznos od 9,83 EURA počev od 31.07.2011. godine do isplate,

-na iznos od 9,81 EURA počev od 31.08.2011. godine do isplate,

-na iznos od 0,20 EURA počev od 30.09.2011. godine do isplate,

-na iznos od 9,61 EURA počev od 31.10.2011. godine do isplate,

-na iznos od 7,85 EURA počev od 30.11.2011. godine do isplate,

-na iznos od 10,17 EURA počev od 31.12.2011. godine do isplate,

-na iznos od 12,51 EURA počev od 31.01.2012. godine do isplate,

-na iznos od 12,41 EURA počev od 28.02.2012. godine do isplate,

-na iznos od 11,66 EURA počev od 31.03.2012. godine do isplate,

-na iznos od 12,19 EURA počev od 30.04.2012. godine do isplate,

-na iznos od 13,34 EURA počev od 31.05.2012. godine do isplate,

-na iznos od 12,49 EURA počev od 30.06.2012. godine do isplate,

-na iznos od 13,21 EURA počev od 31.07.2012. godine do isplate,

-na iznos od 39,93 EURA počev od 28.02.2013. godine do isplate,

-na iznos od 42,40 EURA počev od 31.03.2013. godine do isplate,

-na iznos od 41,21 EURA počev od 30.04.2013. godine do isplate,

-na iznos od 39,22 EURA počev od 31.05.2013. godine do isplate,

-na iznos od 39,09 EURA počev od 30.06.2013. godine do isplate,

-na iznos od 39,29 EURA počev od 31.07.2013. godine do isplate,

-na iznos od 40,89 EURA počev od 31.08.2013. godine do isplate,

-na iznos od 42,59 EURA počev od 30.09.2013. godine do isplate,

-na iznos od 41,80 EURA počev od 31.10.2013. godine do isplate,

-na iznos od 42,59 EURA počev od 30.11.2013. godine do isplate,

-na iznos od 43,51 EURA počev od 31.12.2013. godine do isplate,

-na iznos od 92,72 EURA počev od 31.01.2014. godine do isplate,

-na iznos od 93,97 EURA počev od 28.02.2014. godine do isplate,

-na iznos od 93,60 EURA počev od 31.03.2014. godine do isplate,

-na iznos od 92,83 EURA počev od 30.04.2014. godine do isplate,

-na iznos od 92,59 EURA počev od 31.05.2014. godine do isplate,

-na iznos od 93,09 EURA počev od 30.06.2014. godine do isplate,

-na iznos od 93,66 EURA počev od 31.07.2014. godine do isplate,

-na iznos od 96,02 EURA počev od 31.08.2014. godine do isplate,

-na iznos od 95,94 EURA počev od 30.09.2014. godine do isplate,

-na iznos od 404,98 EURA počev od 07.10.2014. godine do isplate,

-na iznos od 89,63 EURA počev od 30.10.2014. godine do isplate,

-na iznos od 104,41 EURA počev od 30.11.2014. godine do isplate,

-na iznos od 89,51 EURA počev od 31.12.2014. godine do isplate,

-na iznos od 104,82 EURA počev od 31.01.2015. godine do isplate,

-na iznos od 94,62 EURA počev od 28.02.2015. godine do isplate,

-na iznos od 88,67 EURA počev od 31.03.2015. godine do isplate,

-na iznos od 109,15 EURA počev od 30.04.2015. godine do isplate,

-na iznos od 96,19 EURA počev od 31.05.2015. godine do isplate,

-na iznos od 87,73 EURA počev od 30.06.2015. godine do isplate,

-na iznos od 111,35 EURA počev od 31.07.2015. godine do isplate,

-na iznos od 98,89 EURA počev od 31.08.2015. godine do isplate,

-na iznos od 95,86 EURA počev od 30.09.201. godine do isplate,

sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.

III Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 356-125/2006 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 11.10.2006.godine, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, u odredbi čl.4.t.3. koja glasi:

« u kunskoj protuvrijednosti …….obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja . »

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

» i to u odredbi čl.2. koja glasi:

„…prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. »,

u odredbi čl.3.t.2. u dijelu koji glasi:

« ... kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Ape-Adria Bank d.d. na dan plaćanja...“«.

V Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 9.076,75 (devettisućasedamdesetšest eura i sedamdesetpet centi) eura zajedno sa zateznim kamatama, po stopi od 15% godišnje do 31.prosinca 2007. godine, te po stopi 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. godine te po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, po stopi 8,14% počev od 1. kolovoza 2015. godine, te u slučaju promjene zakonskih zateznih kamata po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, a koje kamate teku

-na iznos od 14,62 EURA počev od 31.03.2007. godine do isplate

-na iznos od 31,57 EURA počev od 30.04.2007. godine do isplate

-na iznos od 29,30 EURA počev od 31.05.2007. godine do isplate

-na iznos od 27,58 EURA počev od 30.06.2007. godine do isplate

-na iznos od 27,75 EURA počev od 31.07.2007. godine do isplate,

-na iznos od 28,39 EURA počev od 31.08.2007. godine do isplate,

-na iznos od 46,80 EURA počev od 30.09.2007. godine do isplate

-na iznos od 46,55 EURA počev od 31.10.2007. godine do isplate

-na iznos od 49,38 EURA počev od 30.11.2007. godine do isplate

-na iznos od 50,59 EURA počev od 31.12.2007. godine do isplate

-na iznos od 53,88 EURA počev od 31.01.2008. godine do isplate,

-na iznos od 59,31 EURA počev od 29.02.2008. godine do isplate,

-na iznos od 112,65 EURA počev od 31.03.2008. godine do isplate,

-na iznos od 104,18 EURA počev od 30.04.2008. godine do isplate,

-na iznos od 105,50 EURA počev od 31.05.2008. godine do isplate,

-na iznos od 106,02 EURA počev od 30.06.2008. godine do isplate,

-na iznos od 101,44 EURA počev od 31.07.2008. godine do isplate,

-na iznos od 104,18 EURA počev od 31.08.2008. godine do isplate,

-na iznos od 108,84 EURA počev od 30.09.2008. godine do isplate,

-na iznos od 127,83 EURA počev od 31.10.2008. godine do isplate,

-na iznos od 120,43 EURA počev od 30.11.2008. godine do isplate,

-na iznos od 147,98 EURA počev od 31.12.2008. godine do isplate,

-na iznos od 147,65 EURA počev od 31.01.2009. godine do isplate,

-na iznos od 149,91 EURA počev od 28.02.2009. godine do isplate,

-na iznos od 141,47 EURA počev od 31.03.2009. godine do isplate,

-na iznos od 143,65 EURA počev od 30.04.2009. godine do isplate,

-na iznos od 140,51 EURA počev od 31.05.2009. godine do isplate,

-na iznos od 137,52 EURA počev od 30.06.2009. godine do isplate,

-na iznos od 138,00 EURA počev od 31.07.2009. godine do isplate,

-na iznos od 140,30 EURA počev od 31.08.2009. godine do isplate,

-na iznos od 138,31 EURA počev od 30.09.2009. godine do isplate,

-na iznos od 138,95 EURA počev od 31.10.2009. godine do isplate,

-na iznos od 140,33 EURA počev od 30.11.2009. godine do isplate,

-na iznos od 145,02 EURA počev od 31.12.2009. godine do isplate,

-na iznos od 149,89 EURA počev od 31.01.2010. godine do isplate,

-na iznos od 149,44 EURA počev od 28.02.2010. godine do isplate,

-na iznos od 157,06 EURA počev od 31.03.2010. godine do isplate,

-na iznos od 140,72 EURA počev od 30.04.2010. godine do isplate,

-na iznos od 145,10 EURA počev od 31.05.2010. godine do isplate,

-na iznos od 182,25 EURA počev od 30.06.2010. godine do isplate,

-na iznos od 173,34 EURA počev od 31.07.2010. godine do isplate,

-na iznos od 192,54 EURA počev od 31.08.2010. godine do isplate,

-na iznos od 185,69 EURA počev od 30.09.2010. godine do isplate,

-na iznos od 173,55 EURA počev od 31.10.2010. godine do isplate,

-na iznos od 192,52 EURA počev od 30.11.2010. godine do isplate,

-na iznos od 192,22 EURA počev od 31.12.2010. godine do isplate,

-na iznos od 182,46 EURA počev od 31.01.2011. godine do isplate,

-na iznos od 185,59 EURA počev od 28.02.2011. godine do isplate,

-na iznos od 175,73 EURA počev od 31.03.2011. godine do isplate,

-na iznos od 184,87 EURA počev od 30.04.2011. godine do isplate,

-na iznos od 206,61 EURA počev od 31.05.2011. godine do isplate,

-na iznos od 201,22 EURA počev od 30.06.2011. godine do isplate,

-na iznos od 243,95 EURA počev od 31.07.2011. godine do isplate,

-na iznos od 242,27 EURA počev od 31.08.2011. godine do isplate,

-na iznos od 207,41 EURA počev od 30.09.2011. godine do isplate,

-na iznos od 174,12 EURA počev od 31.10.2011. godine do isplate,

-na iznos od 168,02 EURA počev od 30.11.2011. godine do isplate,

-na iznos od 173,35 EURA počev od 31.12.2011. godine do isplate,

-na iznos od 178,64 EURA počev od 31.01.2012. godine do isplate,

-na iznos od 177,34 EURA počev od 28.02.2012. godine do isplate,

-na iznos od 175,75 EURA počev od 31.03.2012. godine do isplate,

-na iznos od 175,97 EURA počev od 30.04.2012. godine do isplate,

-na iznos od 177,87 EURA počev od 31.05.2012. godine do isplate,

-na iznos od 175,60 EURA počev od 30.06.2012. godine do isplate,

-na iznos od 176,66 EURA počev od 31.07.2012. godine do isplate,

-na iznos od 95,84 EURA počev od 28.02.2013. godine do isplate,

-na iznos od 101,65 EURA počev od 31.03.2013. godine do isplate,

-na iznos od 97,86 EURA počev od 30.04.2013. godine do isplate,

-na iznos od 92,01 EURA počev od 31.05.2013. godine do isplate,

-na iznos od 90,91 EURA počev od 30.06.2013. godine do isplate,

-na iznos od 90,84 EURA počev od 31.07.2013. godine do isplate,

-na iznos od 94,31 EURA počev od 31.08.2013. godine do isplate,

-na iznos od 98,05 EURA počev od 30.09.2013. godine do isplate,

-na iznos od 95,40 EURA počev od 31.10.2013. godine do isplate,

-na iznos od 96,73 EURA počev od 30.11.2013. godine do isplate,

-na iznos od 98,33 EURA počev od 31.12.2013. godine do isplate,

sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.

VI Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 362,83 (tristošezdesetdva eura i osamdesettri centa) eura na ime razlike između izvršenih uplata zajedno sa zateznim kamatama počev od 31.10.2015. godine do isplate sve u roku od 15 (petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.

VII Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.906,47 (tisućudevetstošest eura i četrdesetsedam centi) eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na troškove postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude, dana 06. veljače 2026. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana nakon dostave prijepisa ove presude, dok se tužiteljica odbija s razlikom zatraženog troška od 1.052,48 (tisućupedesetdva eura i četrdesetosam centi) eura kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela stupnjevitu tužbu kojom traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi u čl.6. Ugovora o kreditu broj 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.10.2006.godine, u dijelu koji se odnosi na promjenjivost ugovorene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika, utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi iz čl.2, čl.3.toč.2 i čl.4.toč.3. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, te je istaknula i manifestacijski zahtjev radi dobivanja podataka od tuženika o isplatama i naplatama, temeljem kojih će postaviti određeni tužbeni zahtjev za isplatu.

Tužiteljica od bitnog navodi da je s tuženikom dana 11.10.2006.godine sklopila Ugovor o kreditu broj 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, za iznos kredita od 104.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita uz kamatnu stopu od 3,88% godišnje.

Prilikom sklapanja ugovora tuženik nije informirao niti objasnio tužiteljici što znači promjenjiva kamatna stopa, te je tijekom otplate kredita u nekoliko navrata jednostrano određivao i mijenjao kamatnu stopu u skladu s čl.6. predmetnog ugovora o kreditu i Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez da je o tome pregovarao s tužiteljicom, i bez dostavljanja odluke na koju se poziva i ikakvog objašnjenja za istu promjenu.

Tužiteljica stoga smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna jer je ista nepoštena, nerazumljiva, te se o istoj nije pojedinačno pregovaralo. Tužiteljica se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013., kojima je pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke. Tužiteljica dalje navodi da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te kako se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice. Tužiteljica se u tužbi poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17, od 14.06.2018.god., kojima je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

Zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi tužiteljica od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik neosnovano stekao, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekuća od svakog pojedinog stjecanja do konačne isplate, sve sukladno čl.323. Zakona o obveznim odnosima.

Tužiteljica dodatno od bitnoga navodi da je s tuženikom sklopila Aneks ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15).

Tužiteljica dalje navodi da se prije pokretanja ovog postupka obratila tuženiku radi pokušaja mirnog rješenje spora, te radi pribavljanja dokumentacije koja je potrebna radi postavljanja visine tužbenog zahtjeva, međutim da joj je tuženik odbio dostaviti traženu dokumentaciju po predmetnom ugovoru o kreditu, a budući tužitelj ne raspolaže s odgovarajućom dokumentacijom isti nije niti u mogućnosti postaviti točno određeni tužbeni zahtjev za isplatom, te je stoga postavila manifestacijski zahtjev za predajom dokumentacije po predmetnom kreditnom odnosu i zaključno predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, navodi da su tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovani.

Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa obzirom da tužiteljica tužbom potražuje povrat dijela anuiteta pa sukladno čl.226. ZOO-a takve tražbine zastarijevaju za 3 godine, tako da tužiteljica nije ovlaštena tražiti povrat iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe (11.06.2019. – op. suda) nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužiteljica potražuje u tužbi.

Tuženik osporava pravo tužiteljici da se u ovoj pravnoj stvari pozove na Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., kao i na primjenu čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13), te čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) odnosno da bi sud bio vezan za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača jer u vrijeme kada je predmetni ugovor sklopljen na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003 godine koji uopće nije poznavao takvu vrstu tužbe. Kasniji Zakon o zaštiti potrošača su u svojim člancima čl.138.a i čl.118. propisivali da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a i čl. 502.c ZPP-a sadrži odredbu prema kojoj se učinci takve presude također ograničavaju samo na posebne slučajeve naknade štete, tako da tuženik smatra kako utvrđenja iz kolektivnog spora, uvažavajući načelo zakonitosti, nisu obvezujuća za sud u parnici koja je pokrenuta za utvrđenje ništetnosti te povrat stečenog bez osnove. Tuženik dalje ističe da je tužiteljica prije podnošenja tužbe pristala na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te je sklopila Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR, te smatra kako da tužiteljica nema pravni interes za vođenje ovog postupka, te nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu budući da su svi iznosi koje potražuje ovom tužbom već uračunati u provedenu konverziju temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tako da tužiteljica više nije ovlaštena potraživati bilo kakve iznose koje je platila po CHF kreditu, budući da su svi navedeni iznosi iskorišteni za namirenje EUR kredita., te kako konverzija djeluje ex tunc odnosno EUR kredit je zamijenio onaj u CHF, i to u valuti obveze i kamatnoj stopi i u iznosu preostale neotplaćene glavnice odnosno sklapanjem Aneksa u cijelosti su prestale obveze parničnih stranaka iz Ugovora o kreditu

Tuženik dalje navodi kako odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nisu ništetne

Tvrdi da su odredbe ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive, pa slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača.

Dalje navodi kako je institut valutne klauzule u svakodnevnoj primjeni te je općeprihvaćen od svih subjekata u društvu te je uobičajena praksa da se kod sklapanja pravnih poslova ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu.

Tuženik dalje navodi kako nije postupao nepošteno prilikom sklapanja ugovora o kreditu odnosno postupio je savjesno i pružio sve informacije tužiteljici kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka.

Tuženik dalje ističe kako odredba Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope nije ništetna, te se radi o odredbi koja se tiče cijene budući da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća na ime odobrenog kredita.

Tuženik smatra da s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, s obzirom na to da je bila upoznata s načinom određivanja kamatne stope, te je donijela odluku da je za nju prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa odnosno da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika.

Nadalje, tuženik navodi kako je odredba o promjenjivosti kamatne stope j jasna, lako uočljiva i lako razumljiva.

Tuženik stoga smatra kako odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stope ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što se o njoj pojedinačno pregovaralo, te da temeljem čl.99. Zakona o zaštiti potrošača uopće nije niti dozvoljeno ocjenjivati da li je odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena budući da je ista jasna, uočljiva i razumljiva., te tuženik navodi kako kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja.

Tuženik dalje navodi kako tužiteljica pogrešno traži da sud naloži tuženiku da joj isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita, međutim tuženik nije nepošten stjecatelj pri čemu se poziva na Izvod iz zapisnika Građanskog odjela VSRH, posl br. Su-IV- 222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine.

Nadalje, tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita.

Tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu i obvezati tužiteljicu na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke odnosno podredno, tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te obveže tužiteljicu na naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je o istaknutom manifestacijskom zahtjevu tužiteljice odlučio rješenjem od 20. siječnja 2023. godine (stranica 309-312), te naložio tuženiku da dostavi tužiteljici zatraženu dokumentaciju radi postavljanja zahtjeva za isplatom, te je nakon dostavljanja tražene dokumentacije od strane tuženika, sud po prijedlogu tužiteljice, a sukladno čl.325.a st.3. ZPP-a, posebnim rješenjem od 16.06.2023. godine (stranica 416-418) odredio provođenje financijskog vještačenja, a nakon provedenog financijskog vještačenja sud je, temeljem čl.186.b st.4. ZPP-a posebnim rješenjem od 02.04.2024. (stranica 444-446), naložio tužiteljici da postavi određeni tužbeni zahtjev i iznova naznači vrijednost predmeta spora.

4. Tužiteljica je u svojem podnesku od 29.05.2024. godine (stranica 452-457) sukladno provedenom financijskom vještačenju postavila određeni tužbeni zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike između jednostrane utvrđivane kamatne stope od strane tuženika na dan plaćanja ugovornih kamata i kamatne stope naznačene u predmetnom ugovoru u visini od 9.076,75 eura, te za isplatom preplaćenih iznosa nastalih zbog razlike valutnog tečaja koji je vrijedio na dan plaćanja, u odnosu na valutni tečaj CHF/kuna koji je bio važeći na dan korištenja kredita u visini od 1.449,24 eura, sve sa zateznim kamatama na svaki preplaćeni iznos od dana izvršene preplate.

5. Tužiteljica je dodatno u svojem podnesku od 16.09.2025.godine (stranica 497) nakon dopune vještačenja po prijedlogu tuženika postavila i dodatni tužbeni zahtjev za isplatom na način da potražuje novčani iznos od 362,83 eura na ime razlike između više izvršenih uplata u periodu nakon konverzije od 31.10.2015. koji nije iskorišten naknadno za namirenje EUR kredita.

6. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis, kao i Rješenje Vrhovnog suda RH broj: Gos-1/2019. doneseno u oglednom postupku.

7. U postupku su izvedeni dokazi uvidom i čitanjem isprava: Ugovor o kreditu broj: 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.10.2006. (stranica 14-20), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 08.02.2016. (stranica 21-23), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 01.01.2011. (stranica 208-209), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 09.01.2013. (stranica 214-223), Zapisnik sa sjednice Građanskog odjela VSRH od 05.03.2004. (stranica 252), izračun konverzije (stranica 254-281), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka financijske struke od 06.03.2024. (stranica 428-438) Dopuna nalaza i mišljenja od 20.05.2024. (stranica 447-450), Nalaz stalnog sudskog vještaka Nade Nenadić, od 15. lipnja 2025. (stranica 480-489).

8. U dokaznom postupku saslušana je tužiteljica kao parnična stranka, dok je tuženik svojim podneskom od 01.12.2025. godine (stranica 501) odustao od izvođenja dokaza saslušanjem službenice banke, BMP, kao svjedoka.

9. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

10. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je deklaratorni zahtjev tužiteljice kojim traži da se u Ugovoru o kreditu broj: 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.10.2006., utvrde ništetnima dijelovi ugovornih odredbi u čl.6. Ugovora o kreditu broj 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.10.2006.godine, u dijelu koji se odnosi na promjenjivost ugovorene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika, utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi iz čl.2, čl.3.toč.2 i čl.4.toč.3. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, te kondemnatorni zahtjev tužiteljice za isplatom novčanog iznosa od 9.076,75 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, novčanog iznosa od 1.449,24 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, te novčani iznos od 362,83 eura na ime razlike između više izvršenih uplata u periodu nakon konverzije od 31.10.2015. koji nije iskorišten naknadno za namirenje EUR kredita.

11. Između parničnih stranaka su nesporne sljedeće okolnosti:

- da su zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.10.2006., na iznos od 104.700,00 CHF i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 3,88% godišnje,

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 08.02.2016.

12. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:

- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.10.2006., o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF);

- da li se tužitelja može smatrati potrošačem, a sklopljeni ugovor o kreditu potrošačkim ugovorom;

- da li se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da li se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da je u ovoj pravnoj stvari kao pravna osnova istaknuto stjecanje bez osnove, dok presude iz kolektivnog spora definiraju naknadu štete kao pravnu osnovu u pojedinačnim parnicama s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, te da tužitelju postupanjem tuženika nije prouzročena šteta;

- da li je tužiteljica bila informirana o valutnim rizicima i da li se o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka i o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo;

- da li tužiteljica, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje;

- tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva,;

- sporno je da li se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem i s time u vezi sporno je od kada počinje tijek zakonskih kamata;

- sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

13. Vezano uz ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, sud je prvenstveno utvrđivao da li se tužiteljica može smatrati potrošačem, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj: 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.10.2006. (stranica 14-20), potrošačkim ugovorom, obzirom na okolnost da se tužiteljica u tužbi poziva na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, kojima je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.10.2006. (stranica 14-20), sud utvrđuje da je vjerovnik bila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika, a što je sudu notorna činjenica, odnosno radi se o banci koja je u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 bila petotuženik, nadalje da je u članku 2. ugovora ugovoren iznos kredita od 104.700,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te namjena kredita odnosno da se kredit odobrava radi kupovine stana, u članku 3. ugovora ugovorena je kamatna stopa u visini od 3,88% godišnje, u članku 4. ugovora ugovoren je način vraćanja kredita odnosno obročna otplata u 360 jednakih mjesečnih anuiteta koji iznose 492,64 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan plaćanja i koji dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, u članku 6. ugovora ugovorena je promjenjivost kamatne stope koja se tijekom trajanja kredita može mijenjati sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria Bank d.d. ili drugog akta banke.

15. Sastavni dio Ugovora o kreditu broj: 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.10.2006. (stranica 14-20) je Kupoprodajni ugovor radi kupnje stana u [adresa], kod kojeg ugovora je prodavatelj ŽM, a kupac tužiteljica, ranijeg prezimena T.

16. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je namjena kredita je bila kupnja stana u [adresa], predmetni stan služi za stanovanje tužiteljice i njezine obitelji, te u istom stanu se ne obavlja nikakva gospodarska aktivnost, a otplatu kredita vrši tužiteljica na način da joj se mjesečni obroci uskraćuju s plaće.

17. S druge strane tuženik je osporavao tužiteljici status potrošača, međutim u tom niti pogledu nije predlagao ikakve dokaze.

Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije dokazao da tužiteljica nema status potrošača.

18. Stoga sud ocjenjuje kako iz predmetnog ugovora o kreditu, čiji je sastavni dio Kupoprodajni ugovor radi kupnje stana u [adresa], kao i iz iskaza saslušane tužiteljice proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila kupovina stana radi stanovanja tužiteljice i njezine obitelji, a ne za obavljanje neke poslovne aktivnosti, poduzetničke djelatnosti, niti za neko zanimanje tužitelja, sve u smislu čl.3.toč.1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007 – dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, slijedom čega sud smatra kako je tužiteljica sa svoje strane dokazala da je s tuženikom zaključila predmetni ugovor o kreditu kao potrošač, a kredit koji joj je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.

19. Nadalje, kao što je već prethodno navedeno, čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356- 125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.10.2006. (stranica 14-20), utvrđeno je da je vjerovnik bila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika, a što je sudu notorna činjenica, odnosno radi se o banci koja je u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 bila petotuženik i za kojeg je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.12.2008. i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika.

20. Isto tako iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen dana 11.10.2006. godine odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika.

21. Podvodeći Ugovor o kreditu broj: 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.10.2006. (stranica 14-20), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.

22. Sud stoga smatra kako se tužiteljica u tužbi osnovano može pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena Presudom i Rješenjem Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014. i Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.

23. Te su odluke donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

25. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

26. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.

U prilog takvog zaključaka naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

Nadalje, u prilog tome ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.

Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da je tužiteljica dokazala osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

27. Vezano uz spornu okolnost tj. tuženikovu tvrdnju da Zakon o zaštiti potrošača u čl. čl.138.a i ZPP u čl.502.cdefiniraju pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora pokreću pojedinačne postupke, a to je naknada štete, te da tužiteljici postupanjem tuženika nije prouzročena šteta, tako da se presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na predmet ovog spora u smislu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, sud istu tvrdnju ocjenjuje neosnovanom.

28. To iz razloga jer se ovaj sud u cijelosti priklanja izraženom pravnom stajalištu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz navedene odluke broj Pž-7129/13- 4 od 13.06.2013. godine koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

Tako Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u presudi broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. izražava stajalište da se u slučaju kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, pojedini potrošači mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava u postupku individualne pravne zaštite kojeg vode radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, čime su proširene subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove, slijedom čega odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interese potrošača ne obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, već i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove.

Stoga sud smatra kako se tužiteljica i u parnici koju vodi po pravnoj osnovi radi stjecanja bez osnove, može pozvati na pravomoćna utvrđenja iz sudskih odluka donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

29. Vezano uz spornu okolnost da li je tužiteljica bila informirana o valutnim rizicima i da li se o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka i o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, sud nalazi kako tuženik tu okolnost nije dokazao, a teret dokaza je na tuženiku budući da je u čl.81.st.2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007 – dalje: ZZP/03) propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je u čl.81.st.4. ZZP/03 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

30. Na takav zaključak prvenstveno upućuje vizualni pregled predmetnog ugovora o kreditu odnosno da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, upućuje to što je na dnu svake stranice predmetnog ugovora istaknut naziv tvrtke tuženika i broj ugovora (tada još Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.), slijedom čega sud zaključuje da je ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika i zatim ispisan na poslovnom papiru tuženika.

31. Da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik proizlazi i iz iskaza tužiteljice koja je na upit suda odgovorila da nije sudjelovala u sastavljanju teksta ugovora, već joj je od strane tuženika predan unaprijed sastavljen ugovor. Pored navedenog iz iskaza tužiteljice dalje proizlazi da je predmetni kredit bio jedini za koji je bila kreditno sposobna, te da joj se nudio kao najpovoljniji, potvrdila je da joj je prezentirana i ponuda kredita kod kojeg je glavnica vezana uz valutnu klauzulu eura, međutim za taj kredit nije bila kreditno sposobna, potvrdila je i da je odlazila na razgovore u banku prije realizacije kredita, pri čemu joj je od strane službenika banke vezano uz kamatnu stopu rečeno samo da je ista promjenjiva, ali joj ništa nije bilo rečeno o tome pod kojim uvjetima se kamatna stopa mijenja i tko o tome odlučuje, a vezano uz valutnu klauzulu u CHF-u nije dobila nikakvu informaciju niti upozorenje na neki rizik.

32. Iz pročitanih Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 01.01.2011. (stranica 208-209) i Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s potrošačima Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 09.01.2013. (stranica 214- 223), utvrđeno je da je tuženik tek 01.01.2011. godine prvi puta naveo vrste parametara koje se koriste za izračun kamatne stope, dok je predmetni ugovor s tužiteljicom zaključen ranije tj. 2006. godine, kada tuženik nije imao definirane parametre koji utječu na promjenu kamatne stope, tako da sud i tu dokaznu ispravu ocjenjuje nevažnim dokaznim sredstvom jer se iz iste ne mogu utvrditi nikakve bitne okolnosti koje se odnose na informiranost tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

33. Prema ocjeni ovog prvostupanjskog suda nepostojanje propisa koji nalažu bankama, tako i tuženiku, da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u razdoblju otplate, ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svojem nahođenju, čime nedvojbeno jednostrano mijenja i visinu obveze tužitelja, te je upravo u takvoj situaciji tuženik trebao primijeniti načelo savjesnosti i poštenja između ugovornih strana, kao korektiv nepostojanju zakonskih propisa kojima bi se odredili egzaktni parametri za promjenu visine kamatne stope.

34. Nadalje, po ocjeni ovog prvostupanjskog suda potpuno je irelevantna za ovu pravnu stvar tuženikova tvrdnja kako je promjenu visine kamatne stope vršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, a to iz razloga jer je predmet ove pravne stvari ugovaranje promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluka tuženika bez unaprijed, za obje stranke, jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatnih stopa, a što je bio i predmet u kolektivnom sporu, a nije predmet da li je promjena kamatne stope vršena sukladno pozitivnim zakonskim propisima.

35. Dovodeći izvedene dokaze u međusobnu povezanost sud utvrđuje kako se o odredbama Ugovora o kreditu broj: 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.10.2006. (stranica 14-20), nije pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, te kako radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika tj. trgovaca, te da tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03).

36. Kao što je već navedeno sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te da sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, slijedom čega sud temeljem pravila o teretu dokazivanja zaključuje kako u konkretnom slučaju tuženik, na kojemu je teret dokaza po članku 81. stavku 4. ZZP/03, nije dokazao da bi se o predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

37. Tuženikova ponuda više opcija u odnosu na valutne klauzule odnosno bez valutne klauzule, te izbor jedne od ponuđenih opcija prema kreditnoj sposobnosti i zahtjevima korisnika također ne predstavlja pojedinačno pregovaranje, već eventualno o unaprijed sastavljenim ponudama tuženika.

38. Stoga ovaj sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako je tužiteljica dokazala činjeničnu i pravnu osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.

39. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljica, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud smatra kako joj u konkretnom slučaju to pravo pripada.

40. Obzirom da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je provedena konverzija sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 08.02.2016. (stranica 21-23), ovaj prvostupanjski sud se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je nakon provedenog oglednog postupka utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Stoga ovaj prvostupanjski sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, a što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.

41. Uvidom i čitanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 08.02.2016. (stranica 21-23), sud je utvrdio da je predmetni Aneks zaključen temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju i svim njegovim izmjenama i dopunama kako je navedeno u čl.2.st.1. predmetnog aneksa.

42. Nadalje, iz sadržaja predmetnog Aneksa ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o kreditu broj: 356- 125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.10.2006. (stranica 14-20), kako to tvrdi tuženik, a na takav zaključak upućuje odredba članka 10. Aneksa gdje je izričito navedeno da sve ostale odredbe osnovnog ugovora i eventualnih aneksa uz isti, koje nisu u suprotnosti s odredbama ovog aneksa, ostaju nepromijenjene, slijedom čega sud nedvojbeno zaključuje da sklapanjem predmetnih Aneksa ugovorne strane nisu obnovile raniju obvezu iz osnovnog ugovora o kreditu a to iz razloga jer se sukladno članka 146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer iz Aneksa proizlazi kako obveza po osnovnom ugovoru o kreditu nije prestala, već je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

43. Nadalje, sud utvrđuje da se radi o Aneksu kojim se provodi radnja konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama kako je to navedeno u članku 2. Aneksa, iz čega sud zaključuje da sklapanjem predmetnog aneksa odnosno provedenom konverzijom nisu razriješena pitanja preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

44. Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 – dalje: ZID ZPK), temeljem kojeg je provedena konverzija u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

45. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

46. Upravo suprotno, iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

47. Dakle, Zakon o potrošačkom kreditiranju regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

48. Osim toga u ovom postupku tužiteljica uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već je svoj tužbeni zahtjev utemeljila na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove.

49. Prema shvaćanju Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17, koje prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

Iz navedene odluke proizlazi zaključak da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo bez obzira što je prema odredbama ZID ZPK potrošaču odnosno korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

50. Nadalje, Sud Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine, ističe stajalište da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

Stoga prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji odnosno Dodatka Ugovoru o kreditu, od 29.01.2016. (stranica 102-107), tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj odrekao prava na potpunu restituciju odnosno to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, kao što proizlazi i iz navedene presude Suda Europske unije C-452/18.

51. Tužiteljica se, kao korisnik kredita u CHF, mogla nagoditi i dogovoriti s tuženikom, kao davateljem kredita, u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su mu bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

52. Međutim u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek dvije godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita, pa tako niti tužiteljica, zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

53. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2006. kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao, ili potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi kako tužiteljica, koja je kredit konvertirala, to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno.

54. Međutim prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, koje je na liniji stajališta Suda EU, pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

55. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, te nema nikakve zakonske osnove da se tužiteljici koja je izvršila konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

56. Osim toga, potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a.

57. Isto tako, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14), koji je stupio na snagu 08. travnja 2014. godine, i koji je u čl.41.st.1. propisao da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača, slijedom čega sud zaključuje da se potrošaču ne mogu ograničiti potrošačka prava, što uključuje i pravo na potpunu restituciju, a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

58. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, a i sama tužiteljica u svojem iskazu navodi kako joj ništa nije rečeno o tome da bi se provedbom konverzije odrekla nekih svojih prava.

59. Točno je da je ZID ZPK u odredbama od čl.19.a do čl. 19.e predviđao da banke, pa tako i tuženik, moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, međutim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora.

60. Nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu LM protiv Erste Bank Hungary Zrt, ovaaj prvostupanjski sud zaključuje da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu odnosno korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

61. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.

62. Utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se tužitelj, kao potrošač, nalazio da navedenih odredbi nije bilo odnosno u konkretnoj pravnoj stvari, prema stajalištu ovog prvostupanjskog suda, tužiteljica ostvaruje pravo na potpuno obeštećenje bez obzira na sklopljene anekse osnovnim ugovorima.

63. Temeljem prethodnih utvrđenja proizlazi nedvojbeni zaključak kako se tužiteljica sklapanjem predmetnog Aneksa uz ugovor o kreditu nije odrekla prava na zaštitu koju joj, kao potrošaču, pruža Direktiva 93/13, niti iz sadržaja Aneksa proizlazi da bi dala slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti da bi se odrekla svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, sve u smislu zauzetog shvaćanja Suda Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine kako je prethodno navedeno u toč.50. ovog obrazloženja.

64. Sud stoga odbija kao neosnovanu tvrdnju tuženika kako prihvaćanjem konverzije kredita i potpisivanjem predmetnog dodatka kojim je izvršena konverzija klijent, ovdje tužiteljica, više ne može postavljati bili kakav zahtjev u odnosu na predmetni ugovorni odnos koji je prethodio konverziji, a najduže do provedbe konverzije.

65. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je provedenim financijskim vještačenjem, te iz pročitanog vještačkog Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Nade Nenadić, od 06.03.2024. (stranica 428-438), te Dopune nalaza i mišljenja od 20.05.2024. (stranica 447-450), sud utvrđuje da ukupna preplata po kreditu iznosi 10.525,99 eura odnosno da preplata s osnova preplaćene kamate iznosi 9.076,75 eura, a s osnova preplaćenog tečaja 1.449,24 eura.

66. Tužiteljica nije istaknula nikakve primjedbe na vještački nalaz i mišljenje, dok je tuženik primjedbe na vještački nalaz i mišljenje istaknuo u svojem podnesku od 11. studenog 2024. godine (stranica 461-468) u kojem iznosi kako nalaz i mišljenje vještaka nije cjelovit i točan te se prigovara izračunu i metodi izračuna vještaka, te od ističe da se prilikom vještačenja trebala primijeniti kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite, zatim da je prilikom vještačenja vještak trebao uzeti u obzir i izračunati i one anuitete koje je tužiteljica plaćala u manjem iznosu od početnog i iste oduzeti od konačnog izračuna, zatim da je izračun sastavljen primjenom početno ugovorene kamatne stope od 3,88% i primjenom tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita odnosno kao da je između ugovornih strana bio sklopljen ugovor o kreditu bez valutne klauzule i s nepromjenjivom kamatnom stopom, te je tuženik predložio da se vještaku dadne nalog da utvrdi da li su svi iznosi plaćeni na temelju glavnice i redovne kamate po CHF kreditu iskorišteni za namirenje EUR kredita odnosno da li postoji ikakav preplaćeni iznos po CHF kreditu nakon provedene konverzije, a koji nije iskorišten naknadno za namirenje EUR kredita.

67. Primjedbe na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka.

68. Vezano uz primjedbu da je vještak pri izračunu trebao uzeti u obzir i izračunati i one anuitete koje je tužiteljica plaćala u manjem iznosu od početnog i iste oduzeti od konačnog izračuna tzv. negativne razlike, sud je stava da se iste ne mogu automatizmom uzeti u obzir, već tuženik, da bi ostvario takvu svoju tražbinu, treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja, jer bi u suprotnom tužitelj bio lišen mogućnosti isticanja prigovora u odnosu na tuženikovu tražbinu. Osim toga pravna osnova tužiteljeve tražbine je stjecanje bez osnove od strane tuženika, a tuženikova tražbina eventualnih „negativnih razlika“ proizlazi iz ugovora, te predstavlja ugovornu obvezu i tuženik je taj koji bira da li će istu tražbinu ostvarivati ili neće.

Nadalje, u slučaju da tuženik ima potraživanje prema tužiteljici iz razloga što je tijekom otplate kredita tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju i nižoj kamatnoj stopi od onoga po kojem je kredit bio isplaćen i one kamatne stope koju je tužiteljica inicijalno plaćala sud smatra kako je tuženik u tom slučaju bio dužan postaviti određeni zahtjev u obliku protutužbe ili prigovora radi prijeboja, a kako to nije učinio sud navode tuženika ne prihvaća kao osnovane.

69. Vezano uz tuženikovu primjedbu da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, sud istu primjedbu ocjenjuje neosnovanom.

Obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.10.2006. (stranica 14-20) na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 – dalje: ZOO/05), osim odredbi o visini ugovorne kamate iz čl.26. koje su stupile na snagu nakon zaključenja predmetnog ugovora (01.01.2008.), tako da se na ugovornu kamatu primjenjuju odredbe prethodnog Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koji u čl.399. propisuje da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (st.1.), te da se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona (st.2).

Budući da je sudu notorno da tuženik nije pojedinac, odnosno fizička osoba, pa se stoga u odnosu na visinu stope ugovorne kamate treba primijeniti čl.399.st.2. ZOO/91, odnosno odredbe posebnog zakona, međutim posebni zakon na koji upućuje ta zakonska odredba nikada nije donesen, pa sud stoga zaključuje kako se na ugovorni odnos treba primijeniti onu stopu ugovorne kamate koje je jedina određena i ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu, a to je kamatna stopa od 3,88% godišnje, budući da je upravo ta stopa ugovorena prilikom zaključivanja samog ugovora i da je jedina određena i poznata ugovornim stranama i jedino je suglasno ugovorena, slijedom čega je sud stava da se obračun preplate može izvršiti samo temeljem jedno poznate ugovorene kamatne stope od 3,88% iz čl.3. predmetnog ugovora, a koja je određena u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, pa sud stoga zaključuje da je upravo ta stopa ugovorena prilikom zaključivanja samog ugovora i jedina bila poznata ugovornim stranama i jedino je suglasno ugovorena.

70. Vezano uz tuženikovu primjedbu da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, sud istu primjedbu također ocjenjuje neosnovanom, zbog istih razloga navedenih pod prethodnom točkom 69. ovog obrazloženja.

71. Sud je prihvatio prijedlog tuženika te je naložio vještaku izradu dodatnog Nalaza od 15. lipnja 2025. (stranica 480-489) iz kojeg je utvrđeno kako nisu svi iznosi koji su plaćeni na temelju glavnice i redovne kamate po CHF kreditu iskorišteni za namirenje EUR kredita već je vještak utvrdio da postoji preplaćeni iznos po CHF kreditu nakon provedene konverzije, a koji nije iskorišten naknadno za namirenje EUR kredita, te da isti iznosi 362,83 eura na ime razlike između više izvršenih uplata u periodu nakon konverzije od 31.10.2015., a koji nije iskorišten naknadno za namirenje EUR kredita.

72. Tužiteljica je u svojem podnesku od 16.09.2025.godine (stranica 497) nakon dopune vještačenja po prijedlogu tuženika postavila i dodatni tužbeni zahtjev za isplatom na način da potražuje novčani iznos od 362,83 eura na ime razlike između više izvršenih uplata u periodu nakon konverzije od 31.10.2015. koji nije iskorišten naknadno za namirenje EUR kredita.

73. Tuženik je u svojem podnesku od 21. listopada 2025. godine (stranica 499-500) naveo da u cijelosti prigovara nalazu i mišljenju jer vještak nije postupio sukladno zadatku koji mu je odredio sud, nego je ulazio u pravna pitanja za što nije mjerodavan, te od bitnog ističe kako mu je nejasan vještakov izračun navodne razlike u iznosu od 362,83 eura koja se odnosi na razdoblje od 30. rujna 2015. do 12. svibnja 2016., te kako vještak mimo zadatka koji mu je povjeren ulazi u pravna pitanja i zaključuje da je odredba o prijevremenoj otplati kredita „zabranjena“ i uračunava je u navodnu preplatu iako ta odredba nije predmet ovog postupka.

74. Sud smatra kako je dodatnim Nalazom od 15. lipnja 2025. (stranica 480-489) vještak u cijelosti postupio pa zadanom zadatku kako ga je predložio tuženik, te izračunao da i nakon što su svi iznosi koji su plaćeni na temelju glavnice i redovne kamate po CHF kreditu iskorišteni za namirenje EUR kredita, ali da unatoč tome postoji preplaćeni iznos po CHF kreditu nakon provedene konverzije, a koji nije iskorišten naknadno za namirenje EUR kredita u visini od 362,83 eura, slijedom čega sud odbija tuženikov prigovor kao neosnovan.

75. Međutim tuženik osnovano prigovara da je vještak potpuno nepotrebno i izvan zadatka naveo da je tuženik zaračunao tužiteljici naknadu za zatvaranje kredita u iznosu od 1.725,23 eura, a da je ugovaranje takve naknade bilo zabranjeno. Međutim sud ocjenjuje da taj dio nalaza i mišljenja nema nikakvog utjecaja na izračun vještaka koji je predmetom ovog postupka, a koji se odnosi na preplate po osnovi preplaćene kamate i s osnova preplaćenog tečaja, kao i na utvrđenu razliku nakon provedene konverzije, a koja nije iskorištena naknadno za namirenje EUR kredita.

76. Tuženik je u svojem podnesku od 11.11.2024. godine (stranica 461-468) i od 10.10.2025. godine (stranica 498) naveo da se protivi preinaci tužbe međutim u konkretnom slučaju se ne radi o preinaci tužbe obzirom da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu i da je nakon provedenog financijskog vještačenja odredila tužbeni zahtjev za isplatom po visini.

Protivljenje tuženika preinaci je bespredmetno budući da je stupnjevita tužba vrsta tužbe koja omogućuje tužitelju da postupno uređuje svoj tužbeni zahtjev na način da se početni tužbeni zahtjev postavlja neodređeno, a nakon toga se može precizirati u smislu čl.186.b ZPP, tako da u slučaju stupnjevite tužbe uređenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe,.

77. Sud ocjenjuje da je vještak svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo i temeljem istog utvrđuje visinu potraživanja tužiteljice prema tuženiku.

78. Sud stoga utvrđuje da je tužiteljica podmirila svoje obveze po Ugovoru o kreditu broj: 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.10.2006. (stranica 14-20) unatoč povećanju kamata i promjene tečaja CHF, ali da u usporedbi sa uvjetima iz osnovnog ugovora postoji preplata s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu 9.076,75 eura, te s osnova preplaćenog tečaja 1.449,24 eura, kao i s osnove razlike između više izvršenih uplata u periodu nakon konverzije od 31.10.2015. u visini od 362,83 eura koji nije iskorišten za namirenje EUR kredita, što znači da je tužiteljica dodatno uplatila i prethodno navedene iznose, slijedom čega sud zaključuje da se radi o dijelu imovine tužiteljice koja je po ništetnoj pravnoj osnovi prešla u imovinu tuženiku, te je stoga navedeni iznos preplate potrebno vratiti tužiteljici, budući da je zakonska posljedica ništetnosti ugovora sukladno čl.323. ZOO/05 obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve je je na temelju takvih ništetnih odredbi primila.

79. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljici pripadaju zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa sud ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor da se isti ima smatrati savjesnim stjecateljem, pri čemu se tuženik poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, prema kojemu ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su-IV-222/04 glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.".

Prema stajalištu ovog suda iz formulacije " treba smatrati savjesnim" proizlazi da se radi o oborivoj presumpciji protiv koje je dopušteno dokazivati suprotno odnosno nesavjesnost tuženika.

Budući da se tijekom ovog postupka tužitelj pozvao na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br.: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo petotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti temeljem čl.1115. ZOO/05 duguje tužiteljici i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

80. Nadalje, odlučujući o istaknutom tuženikovom prigovoru zastare tužiteljičinog potraživanja sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.

Kao prvo sud smatra kako nije osnovna tuženikova tvrdnja da se u odnosu na potraživanje tužiteljice treba primijeniti trogodišnji zastarni rok.

Nadalje, sud smatra kako nije osnovna niti tuženikova tvrdnja da zastarni rok od tri godine teče od dana kada je tužiteljica izvršila plaćanja pojedinog iznosa. Kao što je već navedeno obzirom na datum sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dana od 05.07.2006., na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 – dalje: ZOO/05), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona.

Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.225. ZOO/95, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.

81. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.

Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužiteljice počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P- 1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).

Budući da je uvidom u otisnuti štambilj utvrđeno da je tužiteljica tužbu podnio dana 11.06.2019., što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužiteljice nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.

82. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:

- da su parnične stranke dana 11.10.2006. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine;

- da je istim ugovorom tužiteljici odobren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 104.700,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te ugovorena redovna kamatna stopa od 3,88% godišnje, koja se tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke;

- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena kupovina stana za osobne potrebe tužiteljice, uslijed čega se tužiteljica ima smatrati potrošačem, a odobreni kredit potrošačkim kreditom;

- da se tužiteljica radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvala na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;

- da navedene odluke suda, koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica;

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.10.2006. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski, standardiziran obrazac;

- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;

- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 08.02.2016. (stranica 21-23);

- da tužiteljica, kao korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF budući da da konverzijom kredita tužiteljici nije izvršena restitucija u cijelosti;

- da visina potraživanja tužiteljice prema tuženiku po ništetnim ugovornim odredbama s osnova preplaćene kamate iznosi 9.076,75 eura, a s osnova preplaćenog tečaja 1.449,24 eura, te s osnova razlike između više izvršenih uplata u periodu nakon konverzije od 31.10.2015. u visini od 362,83 eura koji nije iskorišten za namirenje EUR kredita;

- da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem;

- da za novčano potraživanje tužiteljice nije nastupila zastara.

83. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:

- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);

- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);

- članak 324. stavak 1. ZOO/05 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen;

- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- članak 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.).

- članak 1115. ZOO/05 koji propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

84. Obzirom da je tužiteljica, s jedne strane, uspjela dokazati osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014., i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07, te obzirom da tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pregovarao s tužiteljicom o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, te obzirom da tuženik nije dokazao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, sud stoga temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.324.st.1. ZOO/05, nalazi kako su u Ugovoru o kreditu broj: 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.10.2006. godine, djelomično ništetene ugovorne odredbe iz čl.6. ugovora u dijelu koji se odnosi na promjenjivost ugovorene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika, te iz čl.4.toč.3. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.

85. Međutim, sud smatra da nije ništetna, niti djelomično, odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.10.2006. godine, u dijelu koji glasi: « …prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. »,.

Člankom 2. predmetnog ugovora stranke su ugovorile iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 104.700,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

Sporni članak 2. ugovora definira obvezu tuženika, a ne obvezu tužiteljice kao potrošača, pa zbog toga tužiteljica takvom odredbom nije stavljena u neravnopravan položaj, a presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., se odnosi na utvrđenje da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa CHF prema tečaju na dan korištenja kredita, a da je otplata kredita ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po tečaju na dan plaćanja pojedinih anuiteta i upravo je takvim ugovaranjem potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a sporni članak 1. predmetnog ugovora se ne odnosi na takvu situaciju, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.324.st.1. ZOO/05,, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom IV izreke ove presude.

86. Nadalje, sud smatra da tužiteljica pozivom na presude iz kolektivnog spora nije dokazala ništetnost, niti djelomičnu, ugovornih odredbi iz čl.3.toč..2. Ugovora o kreditu broj: 356-125/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 11.10.2006. godine, obzirom da se navedeni dio odredbe odnosi na obračun kamate koji se vrši u CHF, dok se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 i Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., odnose isključivo na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a ne kamatu, te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan temeljem čl.81. i čl.87. ZZP/03, čl.324.st.1. ZOO/05, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom IV izreke ove presude.

87. Isto tako, obzirom da je tužiteljica, s jedne strane, uspjela dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) nalazi kako tužiteljica provedenom konverzijom nije obeštećena uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, budući da je financijskim vještačenjem izračunato da visina potraživanja tužiteljice po osnovi preplate po ništetnim ugovornim odredbama s osnova preplaćene kamate iznosi 9.076,75 eura, a s osnova preplaćenog tečaja 1.449,24 eura, te s osnova razlike između više izvršenih uplata u periodu nakon konverzije od 31.10.2015. u visini od 362,83 eura koji nije iskorišten za namirenje EUR kredita.

Slijedom prethodno navedenog sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev za isplatom, te naložio tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 1.449,24 eura s osnova preplaćenog tečaja, zatim novčani iznos od 9.076,75 eura s osnova preplaćene kamate i novčani iznos od 362,83 eura s osnova razlike između više izvršenih uplata u periodu nakon konverzije od 31.10.2015. koji nije iskorišten za namirenje EUR kredita, a koje je sve iznose tuženik naplatio bez valjane osnove, odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom II, točkom V i točkom VI izreke ove presude..

88. Budući da se tijekom ovog postupka tužiteljica pozvala na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo petotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti temeljem čl.1115. ZOO/05 duguje tužiteljici i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom II, točkom V i točkom VI izreke ove presude.

89. Vezano uz parnične troškove tužiteljica je tužbom istaknula 5 tužbenih zahtjeva, od kojih se 2 ne odnose na novčanu svotu, međutim tužiteljica nije naznačila vrijednost predmeta spora nenovčanih tužbenih zahtjeva, niti je sud rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora po čl.40.st.4. ZPP-a, pa se smatra se da je vrijednost predmeta spora svakog nenovčanog tužbenog zahtjeva po 50.000,00 kuna / 6.636,14 eura, dok vrijednost novčanih tužbenih zahtjeva iznosi ukupno 10.888,82 eura.

90. Sud stoga smatra da ukupna vrijednost predmeta spora za obračun troškova postupka iznosi 24.161,10 eura.

91. Tužiteljica je u ovoj parnici uspjela u cijelosti sa sva 3 novčana tužbena zahtjeva u ukupnoj vrijednosti od 10.888,82 eura, te s jedinim nenovčanim tužbenim zahtjevom iz točke I tužbe u vrijednosti od 6.636,14 eura, dok je s nenovačenim tužbenim zahtjevom iz točke III tužbe uspjela djelomično tj. u 1/3 u vrijednosti od 2.212,05 eura za utvrđenje ništetnosti odredbe čl.4.toč.3. ugovora, budući da nije uspjela s dijelom zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbi čl.2. i čl.3.toč.2. ugovora.

92. Tužiteljica je obzirom na istaknute tužbene zahtjeve u ukupnoj vrijednosti od 24.161,10 eura, te dosuđenim tužbenim zahtjevom od 19.737,01 eura, uspio u ovoj parnici u omjeru od 82%, dok je tuženik uspio u omjeru od 18%. Razlika uspjeha tužitelja u sporu utvrđuje se u omjeru od 64% u korist tužiteljice.

93. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u Tbr. 54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.

94. Tužiteljici se utvrđuju pojedinačni troškovi s uključenim PRV-om kako slijedi:

- za sastav tužbe u visini od 250,00 eura po Tbr.7.toč.1. Tarife;

- za sastav podneska od 08.03.2022. u iznosu od 250 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 20.01.2023. u iznosu od 250 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- za sastav podneska od 13.03.2023. u iznosu od 250 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za sastav podneska od 12.12.2023. u iznosu od 250 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za sastav podneska od 27.05.2024. u iznosu od 62,50 eura po (ostali podnesci - 25 % nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 25 bodova) po Tbr.8.toč.4. Tarife;

- za sastav podneska od 04.06.2024. u iznosu od 250 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 14.11.2024. u iznosu od 250 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- za sastav podneska od 17.09.2025. u iznosu od 250 eura po Tbr.8.toč.1. Tarife;

- za zastupanje na ročištu dana 16.12.2025. u iznosu od 250 eura po Tbr.9. toč.1. Tarife;

- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 600,00 eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da su navedenim dokaznim sredstvom tužiteljica uspjela dokazati visinu tužbenog zahtjeva koja je osporavana od strane tuženika;

- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 66,36 eura po Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).

95. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužitelj u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).

96. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužiteljici iznosi 2.978,86 eura, te joj pripada pravo na naknadu dijela ukupnog troška koji odgovara postotku razlike uspjeha u sporu od 64%, što iznosi 1.906,47 eura, slijedom čega je sud temeljem čl.154.st.2. u vezi čl.155. ZPP-a odlučio kao pod točkom VII izreke ove presude i naložio tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.906,47 eura, dok je tužiteljica odbijena s razlikom zatraženog troška od 1.052,48 eura, kao neosnovanom.

97. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.

98. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).

99. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana nakon dostave prijepisa ove presude u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.

U Bujama – Buie 06. veljače 2026.

Sudac:

Sven Babić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici, putem punomoćnika,

2. Tuženiku, putem punomoćnika.