REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž R-102/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Giana d.o.o. Zagreb, Ulica Grada Chicaga 27, OIB: 54809880189, zastupanog po punomoćnici Štefaniji Čukman, odvjetnici u Zagrebu protiv tuženika ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Skukan, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, od 5. lipnja 2024., poslovni broj: Pr-2267/2022- 16, u sjednici vijeća održanoj 6. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tužitelja Giana d.o.o. Zagreb, ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-2267/2022-16, od 5. lipnja 2024. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud presudio je:

„I/ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 6.333,52 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od dana 28.11.2019. do isplate po stopi propisanoj člankom 29./2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju ovim postupkom prouzročeni parnični trošak, sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate prema stopi koja je propisana čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana.

II/ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove od 850,00 eura u roku od 15 dana.”

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih razloga te da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška, kao i troškova žalbenog postupka.

2.1. U žalbi navodi da pobijana presuda nije javno objavljena suprotno odredbi članka 225. ZPP-a, da obrazloženje presude ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, da u obrazloženju presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni nejasni su i proturječni sami sebi te sadržaju isprava i zapisnika koji se nalaze u sudskom spisu, zatim da su obrazloženje pobijane odluke o sadržaju članka 11. Ugovora o radu, kao i relevantni sadržaj navedenog članka, suprotni zaključcima presude u točki 17. i da je prvostupanjski sud u cijelosti propustio cijeniti bilo koji izvedeni dokaz i donijeti odluku u ovom predmetu pa da je postupanje prvostupanjskog suda u tolikoj mjeri suprotno načelima parničnog postupka i ustavnog poretka da je povrijeđeno pravo tužitelja na pristup sudu. Navodi da je prvostupanjski sud zanemario sve dokaze u spisu, uključujući i priznanje tužitelja da je relevantne poslovne planove tužitelja jednostavno proslijedio pružatelju usluga tužitelju, da je zadržao laptop tužitelja sa svim poslovnim podacima pohranjenim u isti i da je prvostupanjski sud četiri godine nakon prestanka radnog odnosa tuženika, riješio predmet bez odlučivanja o bilo kojem dokazu u spisu.

2.2. Tužitelj dalje navodi da je tuženik radio kod poslodavca na radnom mjestu Vodeći komercijalist i da su njegovi osnovni radni zadaci bili plasiranje proizvoda, pregovori oko uvjeta plasmana i da je u okviru tog radnog mjesta tuženik primao informacije oko nabavnih cijena proizvoda, minimalnih mogućih i ciljanih cijena plasmana istih proizvoda, maksimalno dozvoljenih cijena logistike istih proizvoda, informacije oko potrebnih količina radi isplativosti plasmana, i sl., što su strogo povjerljive informacije odavanjem kojih tuženiku može nastati ogromna šteta iz kojih razloga su ugovorne strane u članku 11. Ugovora o radu jasno definirale obvezu tuženika kao radnika oko povjerljivosti pa da su time stranke sklopile NDA, koji je umjesto u odvojenom ugovoru, uključen u sastavni dio ugovora o radu na način da je radnik obvezan čuvati poslovnu tajnu poslodavca, da su definirali poslovnu tajnu i kao povjerljivima definirali informacije o proizvodima poslodavca, kao i planove oko istih, kao i da je radnik obvezan platiti ugovornu kaznu u slučaju povrede odredbi o povjerljivosti, zatim da je tuženik učinio nespornim da je mail sa sadržajem priloženim uz tužbu potpuna strategija distribucije hotelsko-restoranske linije proizvoda u Hrvatskoj kao i logističke organizacije iste s projekcijom isplativih cijena prijevoza, poslao partneru tužitelja, koji je do tada pružao usluge prijevoza tužitelju, kao i da još nije vratio laptop koji predstavlja sredstvo rada, putem kojeg je tuženik bio ovlašten pristupiti serveru poslodavca gdje su se nalazili i drugi podaci o prodajama i distribucijama, kao i spremiti podatke na lokalno računalo i da to svakako predstavlja kršenje odredbe o povjerljivosti podataka.

2.3. S obzirom da je ugovorom o radu između tužitelja i tuženika jasno definirano što se smatra povjerljivim informacijama, između ostalog financijsko planiranje, strategije i poslovni planovi, kao i iznos ugovorne kazne, tužitelj ističe da je prvostupanjska presuda u potpunosti suprotna upravo zakonskim odredbama koje prvostupanjski sud navodi u obrazloženju odluke i da su zaključci prvostupanjskog suda kontradiktorni i nejasni te činjenično i pravno pogrešni, da je isto tako nejasan, nerazumljiv i neosnovan zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti cijelog članka 11. Ugovora o radu i o odredbi o ugovornoj kazni te da prvostupanjski sud ni na koji način nije pojasnio zašto smatra ništetnim odredbe ugovora o radu koje određuju ugovornu kaznu za kršenje povjerljivosti poslovne tajne.

2.4. Nadalje tužitelj navodi da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu članka 8. ZPP-a budući da svoju odluku nije utemeljio na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, niti je iznio valjano obrazloženje razloga za predmetnu odluku, zatim da prvostupanjski sud ni na koji način nije cijenio priznanje tuženika da je proslijedio navedeni email, kao i da je zadržao laptop tužitelja te uopće nije cijenio navode stranaka niti provedene dokaze od odlučnog značaja za pravilan ishod parničnog postupka, zatim da je pogrešno primijenjeno pravilo o teretu dokaza, da je pobijana presuda nejasna i sama sebi proturječna i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama zbog čega istu nije moguće ispitati i da je time počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 11. ZPP-a, kao i da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno pravo.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu ugovorne kazne utvrđene u članku 11. stavku 3. Ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i tuženika, u iznosu od 6.333,52 eura.

6. Iz prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su parnične stranke sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme, kojim je tuženik preuzeo obvezu rada na radnom mjestu vodeći komercijalist,

- da su u članku 11. stavku 1. ugovora o radu stranke ugovorile da se radnik obvezuje za vrijeme rada kod poslodavca, ali i nakon prestanka tog rada, čuvati poslovnu i drugu tajnu koju je saznao u svezi s radom poslodavca i da se povjerljivim informacijama smatraju sve informacije, materijali, dokumenti koje će radnik bilo usmenim, elektronskim ili pismenim putem primiti od poslodavca ili koje će radnik saznati ili mu budu dostupne u okviru obavljanja posla sukladno ugovoru o radu, a u te materijale spadaju informacije o proizvodima poslodavca, uključujući identitet klijenata, informacije o poslovnim partnerima, specifikacije, crteži, podaktovne strukture, financijsko stanje poslodavca, podatci o financijskom stanju, financijskim predviđanjima, sustavima osiguranja, programima zaštićenim lozinkama, podatci o kompjuterskim sistemima poslodavca i njihovom razvoju, mrežnim distribucijama strategijama, djelovanju te naplaćivanju i primljenim nalozima, softwareu, metodologiji i strategiji razvijanja tehničkih sistema i proizvoda, promidžbi i operativnim postupcima i strategijama, postojeće i buduće vlasništvo poslodavca ili njegovih klijenata ili partnera, prodajne informacije, informacije o klijentima, informacije o sklopljenim ugovorima između poslodavca i trećih strana te poslovne ideje i planovi, zatim sve informacije primjene od trećih strana koje je poslodavac dužan tretirati kao povjerljive ili tajne i sve informacije/proizvodi koje će radnik kroz trajanje poslovnog odnosa i ugovora o radu stvoriti pa potrebe poslodavca i njegovih klijenata ili partnera,

- da se ugovorom o radu radnik obvezao da bez pismenog dopuštenja poslodavca neće, bilo za vrijeme trajanja ugovora ili nakon, direktno ili indirektno prenijeti govorom, otkriti ili objelodaniti, niti na bilo koji način navedene povjerljive informacije ili materijale bilo kao cjelinu ili dijelove, davati na uvid trećim osobama

- da je u članku 11. stavku 3. ugovora o radu određeno da se za svaku povredu odredbi o povjerljivosti, radnik obvezuje isplatiti ugovornu kaznu poslodavcu u visini prosjeka četiri posljednje isplaćene plaće,

- da je zakonski zastupnik tužitelja u iskazu potvrdio da je tuženik radio na radnom mjestu voditelja i da je bio zadužen za vođenje projekta HoReCa, da je njihova tvrtka osnovana 2013. i da se bavi distribucijom prehrambenih proizvoda, a većina plasmana tvrtke je prodaja trgovačkim lancima, da je tuženik proslijedio cijeli poslovni plan projekta HoReCa dobavljaču AP Lijović, što nikako nije smio učiniti, da je AP Lijović za svoj rad primao fiksni dogovoreni iznos u sklopu dogovorenog paušala, a nakon što je tuženik navedenom dobavljaču proslijedio poslovni plan HoReCa, tužitelj je dobio ponudu od AP Lijovića u višestruko uvećanom mjesečnom iznosu naknade, kao i kapacitetima koji je ne odgovaraju potrebama niti planu prodaje te mogućnostima tužitelja,

- da je tuženik iskazao da je izradio plan projekta HoReCa i da je kod tužitelja zaposlen da razvije prodaju sustava navedenog projekta prema hotelima i restoranima, da je predmetni plan bila projekcija za iduću godinu i poslan je tvrtki Gaston iz Češke kao većinskom vlasniku tužitelja od 95% i i AP Lijoviću kao kooperantu s kojim je tužitelj do tada imao suradnju, s ciljem da se napravi najbolja ponuda i da u tom poslovnom planu nema nikakvih podataka koji bi sadržavali poslovnu tajnu, npr. o cijeni proizvoda i da plan sadržava analizu onog što se dogodilo prethodnih godina te kako napraviti buduću uštedu za tužitelja, zatim da svi novčani iznosi koji su navedeni u planu predstavljaju projekciju cijena i ne sjeća se je li u ugovoru o radu utvrđeno da poslovni planovi i poslovne projekcije predstavljaju poslovnu tajnu,

- da priloženi emailovi potvrđuju navode tužitelja,

- da se saslušani svjedoci ne sjećaju je li uz emailove bio priložen poslovni plan tužitelja.

7. Sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev smatrajući da tužitelj nije dokazao da je općim aktom propisao koji podaci predstavljaju poslovnu tajnu te da je člankom 11. Ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i tuženika određeno da se svi podaci koji se odnose na poslovanje pravne osobe smatraju poslovnom tajnom, što je nedopušteno i da tužitelj s tuženikom nije sklopio ugovor o povjerljivosti niti je odredio ovlaštenu osobu ili posebno tijelo za čuvanje poslovne tajne, slijedom čega je ništetna odredba članka 11. Ugovora o radu jer je protivna prisilnim propisima i da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti.

8. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a.

8.1. Međutim, osnovano tužitelj u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a budući da u prvostupanjskoj presudi nema razloga o odlučnim činjenicama pa se ista ne može ispitati, kao i relativno bitnu povedu iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, u svezi članka 8. ZPP-a, na koju se sadržajno ukazuje u žalbi, jer je u odluci prvostupanjskog suda u potpunosti izostala analiza i ocjena provedenog dokaznog postupka.

8.2. Zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda i činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno.

9. Osnovano tužitelj u žalbi navodi da stranke mogu ugovorom o radu definirati što se smatra poslovnom tajnom i povjerljivom informacijom. Međutim ta definicija mora biti razumna i određena te u skladu sa zakonom i proporcionalna naravi posla. Na temelju odredbe članka 3. stavka 1. točka 5. Zakona o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti ("Narodne novine" broj: 30/18; dalje u tekstu ZZNITV) poslovna tajna su informacije koje ispunjavaju slijedeće zahtjeve: a) tajne su jer nisu, u svojoj ukupnosti ili u točnoj strukturi i sklopu svojih sastavnih dijelova, općenito poznate ili lako dostupne osobama iz krugova koji se obično bave predmetnom vrstom informacija, b) imaju tržišnu (komercijalnu) vrijednost zbog toga što su tajne i c) u odnosu na njih osoba koja te informacije zakonito kontrolira poduzela je u tim okolnostima razumne korake kako bi sačuvala njihovu tajnost. Stavkom 4. ZZNITV istog članka propisano je da razumni koraci za očuvanje tajnosti informacija (iz stavka 1. točka 5. tog članka) mogu uključivati izradu internog akta o rukovanju poslovnom tajnom i krugu osoba te njihovim pravima i obvezama kod rukovanja poslovnom tajnom ili mjere fizičke ili virtualne zaštite pristupa i rukovanja poslovnom tajnom. Pri tome zakonom nije propisana obveza da poslovna tajna mora biti uređena isključivo općim aktom poslodavca te da ugovor o povjerljivosti ne može biti sadržan u ugovoru o radu dok imenovanje ovlaštene osobe ili tijela za čuvanje poslovne tajne relevantno je za unutarnju organizaciju poslodavca, ali nije pretpostavka valjanosti ugovorne klauzule pa stoga obrazloženje prvostupanjskog suda ne opravdava utvrđenje ništetnosti odredbe članka 11. ugovora o radu.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-483/2024-2 od 7. listopada 2025. na revizijsko pitanje: "Jesu li ugovorne odredbe, koje sadrže jasne kriterije za određivanje što predstavlja poslovnu tajnu i kojima se nameće obveza čuvanja povjerljivosti odnosno ograničava korištenje poslovne tajne, razuman korak u smislu čl. 3. st. 1. t. 5. Zakona o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti („Narodne novine“, broj: 30/18) u situaciji kada ne postoji interni akt o rukovanju poslovnom tajnom nositelja poslovne tajne?" dao je slijedeći odgovor: "Prema ocjeni revizijskog suda, kada ne postoji interni akt nositelja poslovne tajne o rukovanju poslovnom tajnom tada razumni koraci mogu uključivati mjere fizičke ili mjere virtualne zaštite pristupa i rukovanja poslovnom tajnom. Dakle, nositelj poslovne tajne može odrediti fizičku ili virtualnu zaštitu pristupa i rukovanja poslovnom tajnom. 12.1. U okolnostima konkretnog slučaja nije sporno da tužitelj/poslodavac/nositelj nije izradio interni akt o rukovanju poslovnom tajnom, međutim nije dokazao da je osigurao bilo fizičku bilo virtualnu zaštitu kako bi onemogućio pristup poslovnoj tajni i rukovanje tom nezaštićenom poslovnom tajnom… Stoga odgovor na postavljeno pitanje ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja. Ugovorne odredbe, u situaciji kada ne postoji interni akt o rukovanju poslovnom tajnom, mogu predstavljati razuman korak u smislu čl. 3. st. 1. t. 5. ZZNITV, međutim prema ocjeni revizijskog suda tužitelj u konkretnom slučaju nije poduzeo razumne korake kako bi sačuvao tajnost. To je ujedno i odgovor na postavljeno pitanje.".

11. Prema ocjeni ovog suda poslovna tajna odnosno povjerljive informacije u ugovoru o radu moraju biti konkretno i razmjerno određene, moraju imati gospodarsku vrijednost, a sama ugovorna odredba nije dovoljna bez činjenja informacija stvarno tajnima, što znači da poslodavac podatke mora zaštiti razumnim mjerama. Dakle suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda ne postoji zakonska obveza da poslodavac poslovnu tajnu mora unaprijed i isključivo definirati općim aktom niti da mora sklopiti ugovor o povjerljivosti kako bi obveza čuvanja poslovne tajne bila pravno valjana, već ista može biti valjano ugovorena i u samom ugovoru o radu, kao dvostranom obveznopravnom aktu. Isto tako okolnost da poslodavac nije imenovao posebno tijelo ili osobu zaduženu za čuvanje poslovne tajne nije pretpostavka za valjanost ugovorne odredbe pa je prvostupanjski sud pogrešno polazio od pretpostavke da su navedene okolnosti konstitutivni uvjeti valjanosti ugovorne klauzule o poslovnoj tajni. Isto tako potrebno je naglasiti, što pravilno zaključuje i prvostupanjski sud da ugovorom, kao niti općim aktom nije dopušteno poslovnom tajnom proglasiti sve informacije bez razlikovanja njihove naravi, značaja i stvarne potrebe za zaštitom, dakle nije dopušten neograničeni i apsolutni opseg poslovne tajne, već je u tom smislu potrebno restriktivno cijeniti ugovornu odredbu.

12. S obzirom da je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog stava utvrdio ništetnost odredbe ugovora o radu, u prvostupanjskoj odluci izostala je analiza i ocjena provedenog dokaznog postupka, kao i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje budući da prvostupanjski sud nije ispitao je li konkretna informacija, u ovom slučaju poslovni plan projekta HoReCa, koji je tuženik nesporno dostavio poslovnom partneru, imala obilježja poslovne tajne, zatim je li radnik s obzirom na okolnosti slučaja i sadržaj ugovorne odredbe mogao znati da se radi o informaciji koja se smatra povjerljivom i je li poslodavac tu informaciju u praksi tretirao kao povjerljivu i štitio je razumnima mjerama, a te razumne mjere uključuju fizičke mjere ili mjere virtualne zaštite pristupa i rukovanja poslovnom tajnom, a pri tome pod fizičkim mjerama treba smatrati npr. kontrolirani pristup prostorijama ili ormarima, arhivi, ograničenja pristupa samo ovlaštenim radnicima, fizičko odvajanje i slično, a pod virtualnim mjerama npr. korisnička imena i lozinka, logovi pristupa, blokiranje vanjskih diskova, politika e-pošte i slično. Osim toga prvostupanjski sud nije ocijenio i utvrdio od kakvog je značaja činjenica da tuženik nije vratio laptop tužitelju.

13. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da je osporena ugovorna odredba u cijelosti ništetna, umjesto da ispita njezinu primjenjivost u konkretnom slučaju te ocijeni radi li se o podacima koji, prema svojoj naravi i okolnostima doista predstavljaju poslovnu tajnu u smislu naprijed navedenih razumnih mjera, zbog čega činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno te je ujedno prvostupanjski sud preskočio fazu ocjene dokaza, iako je dužan u obrazloženju presude navesti koje je činjenice utvrdio, na temelju kojih dokaza te kako je te dokaze cijenio jer se samo na taj način može ispitati pravilnost primjene materijalnog prava. Pri tome prvostupanjska odluka uopće nema razloga o naprijed navedenim odlučnim činjenicama za ovaj postupak zbog čega se niti zakonitost i pravilnost presude ne može ispitati, zbog čega je ostvarena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a i relativno bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u svezi članka 8. ZPP-a, na što opravdano u žalbi ukazuje tužitelj, zbog čega je na temelju članka 369. stavka 1 ZPP-a, valjalo prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

14. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka, ponovno će saslušati parnične stranke i detaljno ih ispitati na sve okolnosti na koje mu je ukazano u ovoj odluci te će pri donošenju nove odluke ocijeniti sve provedene dokaze u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i donijeti odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja, koja ima uporište u stanju spisa i provedenim dokazima, dajući za svoje zaključke jasne, potpune i obrazložene razloge, sukladno članku 338. stavku 4. ZPP-a, a tom će odlukom odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

15. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci rješenja.

Slavonski Brod, 6. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić