REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-911/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18 protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o. Zagreb, Savska cesta 32, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. siječnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 6. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu broj 54899/06, sklopljenog 30. listopada 2006. između Societe Generale-Splitska banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao kreditora s jedne strane i ĆI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s druge strane, u dijelu koji glasi:

˝NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita – minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Ugovora.''

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 146,08 EUR s zateznim kamatama od 3. studenog 2006. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15%, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 264,82 EUR s zateznim kamatama od 6. veljače 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 761,73 EUR s zateznim kamatama od 6. veljače 2026. do isplate, kao neosnovan.

V Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj tvrdi da je aktivno legitimiran za vođenje ovog postupka temeljem ugovora o ustupu tražbine (cesije) sklopljenog s ĆI, kojim je na tužitelja u cijelosti prenesena tražbina koja je predmet ovog spora, a o čemu je tuženik bio uredno obaviješten. Pasivna legitimacija tuženika, prema navodima tužitelja, proizlazi iz činjenice da je on pravni sljednik izvorne banke s kojom je ĆI dana 30. listopada 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 54899/06. Tim je ugovorom, u članku 5., ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% iznosa odobrenog kredita, koja je korisniku kredita naplaćena u iznosu od 1.100,00 kn, odnosno 146,08 EUR. Tužitelj navodi da je korisnik kredita imao svojstvo potrošača te da se radilo o tipskom, adhezijskom ugovoru, čiji sadržaj, pa tako ni predmetna ugovorna odredba o naknadi, nije bio predmet pojedinačnog pregovaranja niti je korisnik kredita mogao utjecati na njezin sadržaj. Prema navodima tužitelja, sporna ugovorna odredba je nepoštena, netransparentna, nezakonita i ništetna jer tuženik, odnosno njegov pravni prednik, prije i u trenutku sklapanja ugovora nije korisniku kredita pružio jasne i razumljive informacije o stvarnim troškovima koje bi ta naknada trebala pokrivati, njezinoj svrsi, razlozima njezina uvođenja niti o odnosu između visine naknade i stvarno pružene usluge, zbog čega korisnik kredita nije mogao procijeniti ekonomske posljedice takve ugovorne obveze. Dodatno se ističe da je naknada naplaćena uskratom dijela iznosa kredita, zbog čega je korisnik kredita plaćao i kamate na iznos naknade, čime je, prema navodima tužitelja, dodatno narušena ravnoteža ugovornih prava i obveza na štetu korisnika kredita. Takvo postupanje, prema tvrdnjama tužitelja, omogućilo je banci proizvoljno određivanje naknade protivno načelu savjesnosti i poštenja, pri čemu je obveza korisnika kredita ostala neodređena i neodrediva. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da je sporna ugovorna odredba ništetna, a da je tuženik naplatom naknade stekao bez pravne osnove novčana sredstva, zbog čega je dužan vratiti naplaćeni iznos od 146,08 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja do isplate.

2. Tužbi prileži izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 6 do 170 lista te 176 do 330 spisa), dopis tužitelja upućen tuženiku predmeta "Obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe" od 30. svibnja 2023. (list 171 spisa), dopis ĆI upućen tuženiku predmeta "Obavijest o ustupu tražbine" od 25. svibnja 2023. (list 172 spisa), pregled uplata (list 173 spisa), Ugovor o trajnom nalogu (list 174 i 175 spisa), Ugovor o kreditu br. 54899/06 od 30. listopada 2006. (list 331 do 333 spisa), otplatni plan (list 334 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 30. svibnja 2023. (list 335 do 339 spisa), izvod iz poslovnih knjiga tuženika od 11. travnja 2019. (list 340 do 345 spisa) te dopis tuženika upućen ĆI od 19. veljače 2025. sa dokumentacijom (list 346 do 371 spisa).

3. Podneskom od 30. travnja 2025. tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem osporava osnovanost tužbenog zahtjeva u cijelosti te iznosi niz pravnih i činjeničnih prigovora. Prije svega navodi da tužba nije razumljiva te ističe da se, prema njegovu mišljenju, imajući u vidu specifičnosti ugovornog odnosa između banke i njezina klijenta, priroda eventualne tražbine povrata iznosa plaćenog po osnovi naknade za obradu kredita protivi mogućnosti prijenosa takve tražbine na treću osobu. Slijedom toga, tuženik smatra da je ustup takve tražbine nedopušten te da je jedino potrošač u konkretnom slučaju bio ovlašten tražiti pravnu zaštitu, zbog čega tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati isplatu predmetnog iznosa.

4. Tuženik ističe i prigovor zastare, navodeći da je sporni Ugovor o kreditu sklopljen 2006. godine, dok je tužba podnesena tek 2025. godine, pa su, prema njegovu stajalištu, potraživanja zastarjela neovisno o pravnoj kvalifikaciji zahtjeva. Navodi da bi, ako bi se zahtjev promatrao kao naknada štete ili povrat povremenih davanja, bili primjenjivi kraći zastarni rokovi, dok bi i u slučaju stjecanja bez osnove zbog ništetnosti ugovorne odredbe bio primjenjiv petogodišnji zastarni rok koji teče od sklapanja ugovora, zbog čega smatra da je zastara u svakom slučaju nastupila.

5. U odnosu na meritum spora, tuženik tvrdi da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, budući da je naknada određena točno u postotku od 1% iznosa kredita i izrijekom navedena u ugovoru. Smatra da se stoga ne može govoriti o nepoštenosti niti o ništetnosti takve odredbe, osobito jer je postojanje i naplaćivanje takvih naknada u relevantno vrijeme bilo uobičajeno u bankarskoj praksi, a korisnik kredita je imao mogućnost prihvatiti ili odbiti ponuđene uvjete, odnosno ugovoriti kredit kod drugog pružatelja usluga. Tuženik osporava tvrdnje tužitelja da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ističući da tužitelj te navode nije dokazao, kao i da se ne radi o skrivenoj ili nejasnoj odredbi. Također odbacuje navode o nepoštenoj poslovnoj praksi, smatrajući da nema zakonskog ni sudskog uporišta za zaključak da bi ugovaranje naknade za obradu kredita bilo nedopušteno ili protivno prisilnim propisima. Zaključno navodi da tužitelj nije dokazao ni osnovu ni visinu tužbenog zahtjeva, protivi se provođenju financijskog vještačenja te predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dosudu parničnih troškova u korist tuženika.

6. Tužitelj se u podnesku od 24. svibnja 2025. očitovao na odgovor na tužbu te osporio sve prigovore tuženika.

7. Ističe da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena, neodređena, neodrediva i ništetna jer iz nje nije razvidno na koje se konkretne troškove odnosi, koja joj je svrha niti kakve ekonomske posljedice za potrošača proizvodi. Navodi da tuženik nije dokazao postojanje stvarnih troškova koje bi ta naknada pokrivala te da se njome banci omogućuje jednostrano i netransparentno određivanje naknade, čime se narušava ravnoteža prava i obveza ugovornih strana na štetu potrošača.

8. Tužitelj nadalje ističe da korisnik kredita nije bio informiran o razlozima naplate predmetne naknade niti je o istoj mogao pojedinačno pregovarati, te da sama činjenica da je naknada bila numerički izražena ne znači da je bila transparentna u smislu potrošačkog prava. Poziva se na praksu Suda Europske unije i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema kojoj odredbe o naknadama za obradu kredita mogu biti nepoštene i ništetne ako banka ne dokaže da odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, neovisno o tome jesu li formalno jasne i uočljive. U odnosu na prigovor zastare, tužitelj navodi da se u slučaju restitucijskog zahtjeva temeljem ništetnosti zastara ne može smatrati nastupjelom prije nego što sud pravomoćno utvrdi ništetnost sporne ugovorne odredbe, pa kako se o ništetnosti odlučuje upravo u ovom postupku, zastara prema njegovu stajalištu nije počela teći. U pogledu prigovora zabrane cesije, tužitelj ističe da predmet ovog postupka nije ugovorna, već izvanugovorna tražbina nastala stjecanjem bez osnove, na koju se ugovorna zabrana prijenosa ne može odnositi, odnosno da se takva tražbina nije mogla unaprijed ugovorom isključiti ili ograničiti jer u vrijeme sklapanja ugovora nije ni postojala. Podredno tvrdi da je sama ugovorna odredba o zabrani cesije nepoštena i ništetna jer tuženiku dopušta prijenos vlastitih tražbina, dok isto pravo uskraćuje potrošaču, čime se dodatno narušava ravnoteža ugovornih strana.

9. Na ročištu održanom 23. listopada 2025. punomoćnik tužitelja ostao je kod tužbe i tužbenog zahtjeva te svih ranije iznesenih navoda i dokaznih prijedloga, osobito prijedloga za saslušanje korisnika kredita ĆI putem audio-video veze radi ekonomičnosti postupka, uz navođenje da će, ukoliko tuženik ne osporava visinu utuženog iznosa, odustati od prijedloga za provođenje financijskog vještačenja. Punomoćnik tuženika ostao je kod odgovora na tužbu i svih iznesenih navoda, naveo da ne osporava visinu utuženog iznosa, da među strankama nije sporno da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, kao ni dan naplate sporne naknade, te je, smatrajući saslušanje korisnika kredita nesvrsishodnim, predložio donošenje odluke na temelju stanja spisa.

10. Rješenjem ovog suda gornjeg poslovnog broja od 3. studenog 2025. preotvorena je glavna rasprava zaključena 23. listopada 2025., jer je sud prilikom izrade presude utvrdio potrebu razjašnjenja odlučnih činjenica u vezi s datumom i iznosom naplate naknade za obradu kredita. Tim je rješenjem tuženiku naloženo dostaviti potvrdu o naplati predmetne naknade te je zakazano novo ročište za glavnu raspravu. Na ročištu održanom 27. siječnja 2026. tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, dok je tuženik ostao kod odgovora na tužbu te je dostavio ispravu iz koje proizlazi da je naknada za obradu kredita naplaćena 3. studenog 2006. u iznosu od 216 CHF, uz pojašnjenje da je u ranijem dopisu došlo do očite omaške u pisanju. Obje stranke predložile su zaključenje glavne rasprave, pri čemu je tužitelj predložio usvajanje, a tuženik odbijanje tužbenog zahtjeva, uz zahtjev za naknadu troškova postupka.

11. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredbe članka 5. Ugovora o kreditu te povrat iznosa koji je tuženik primio od korisnika kredita ĆI temeljem te odredbe.

13. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, je li korisnik kredita ĆI imao status potrošača, je li eventualna tražbina potrošača na povrat plaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

14. Prema odredbi članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 30. listopada 2006., potrošačem se smatra fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinu zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok se sukladno točki 2. istoga članka trgovcem smatra osoba koja nastupa na tržištu u okviru svojega zanimanja, poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Iz sadržaja Ugovora o kreditu ne proizlazi niti jedan podatak koji bi upućivao na to da je ĆI sklopio predmetni ugovor radi obavljanja svojeg zanimanja, određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, niti takva svrha proizlazi iz drugih dokaza u spisu. Slijedom navedenog, sud utvrđuje da je ĆI predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač, dok je tuženik kao kreditna institucija nastupao u svojstvu trgovca u smislu odredbi ZZP/03.

15. Sukladno članku 81. stavku 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj nije pojedinačno pregovarano smatra se nepoštenom ako, protivno načelu savjesnosti i poštenja, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatrat će se da nije bilo pregovora ako je odredba unaprijed formulirana od strane trgovca, osobito ako je riječ o standardnom ugovoru, pri čemu teret dokazivanja da je o takvoj odredbi pregovarano leži na trgovcu. Ocjena poštenosti nije dopuštena za odredbe koje se odnose na predmet i cijenu ugovora ako su one jasne, razumljive i lako uočljive, dok je u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovorna odredba ništetna. U ovom postupku među strankama nije sporno da odredba članka 5. Ugovora o kreditu nije bila rezultat pojedinačnih pregovora između ugovornih strana, što proizlazi i iz zapisnika s ročišta održanog 23. listopada 2025.

16. Odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 54899/06, u dijelu kojim je ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, predstavlja posebnu ugovornu obvezu uz obvezu povrata glavnice i plaćanja ugovorene kamate. Stoga je u konkretnom slučaju bilo potrebno ispitati jesu li ispunjene pretpostavke nepoštenosti te odredbe u smislu ZZP/03, osobito u pogledu zahtjeva transparentnosti, odnosno je li potrošač mogao na temelju jasnih i razumljivih kriterija shvatiti prirodu i ekonomske posljedice takve obveze, te je li ugovaranjem te obveze došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Tuženik tijekom postupka nije dokazao niti konkretizirao koji bi se točno stvarni troškovi ili koje bi se konkretne usluge naplaćivale predmetnom naknadom za obradu kredita, niti je dokazao razmjernost između visine naplaćene naknade i eventualno pruženih usluga odnosno nastalih troškova u konkretnom slučaju. Sud pritom prihvaća da sama činjenica da je naknada numerički određena postotkom ne znači da je potrošaču bila razjašnjena njezina svrha, sadržaj i ekonomska posljedica, odnosno koje se usluge ili troškovi uopće njome pokrivaju, pa stoga korisniku kredita u vrijeme sklapanja ugovora nisu bile pružene informacije koje bi mu omogućile razumijevanje opravdanosti naknade i ekonomskih posljedica njezina ugovaranja.

18. Prema članku 4. Zakona o obveznim odnosima Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) sudionici obveznog odnosa dužni su se u njegovu zasnivanju i izvršavanju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, što podrazumijeva uzajamno obazrivo postupanje i uvažavanje interesa obiju strana, uz poštovanje svrhe i cilja konkretnog pravnog odnosa.

19. Uzimajući u obzir da među strankama nije sporno da se o odredbi članka 5. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te da korisniku kredita prije sklapanja ugovora nisu bile pružene jasne i razumljive informacije o prirodi, svrsi i opravdanosti naknade za obradu kredita, niti o uslugama ili troškovima koje bi ista trebala pokrivati, sud zaključuje da potrošač nije bio u mogućnosti na temelju objektivnih i provjerljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice ugovaranja takve obveze. Takav način ugovaranja protivan je zahtjevu transparentnosti i načelu savjesnosti i poštenja te je podoban uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Nadalje, iz navoda tužitelja i priložene kreditne dokumentacije proizlazi da je naknada naplaćena jednokratno pri sklapanju ugovora, pri čemu je u konkretnom slučaju utvrđeno da je naknada naplaćena dana 3. studenog 2006. u iznosu od 216 CHF, što odgovara iznosu utuženom kondemnatornim zahtjevom u visini od 146,08 EUR. Sud pritom ocjenjuje da ugovaranje i naplata naknade kao dodatne obveze potrošača, bez razjašnjenja njezine svrhe i sadržaja, dodatno narušava ravnotežu ugovornih prava i obveza, jer se potrošaču nameće obveza plaćanja iznosa koji nije vezan uz transparentno određene i provjerljive troškove ili usluge.

21. Slijedom navedenog, sud zaključuje da je odredba članka 5. Ugovora o kreditu, u dijelu kojim se ugovara obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% jednokratno na iznos odobrenog kredita, protivno načelu savjesnosti i poštenja dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Time su ispunjene pretpostavke iz članka 81. stavka 1. ZZP/03 za ocjenu navedene ugovorne odredbe kao nepoštene, pa je ista ništetna sukladno članku 87. ZZP/03.

22. Sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju ne radi o ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, već o djelomičnoj ništetnosti, i to u odnosu na dio odredbe članka 5. koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Sukladno članku 324. stavku 1. ZOO-a, ništetnost pojedine odredbe ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez te odredbe te ako ta odredba nije bila odlučujuća pobuda za sklapanje ugovora.

23. S obzirom da bitni elementi ugovora o kreditu (iznos kredita, rok otplate, kamatna stopa i način otplate) mogu opstati i bez predmetne odredbe o naknadi, sud nalazi da su ispunjene pretpostavke za djelomičnu ništetnost.

24. Posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe jest uspostava obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove, temeljem kojeg je korisnik kredita ovlašten zahtijevati povrat novčanog iznosa koji je tuženik stekao primjenom ništetne odredbe Ugovora.

25. U skladu s člankom 323. stavkom 1. u vezi s člankom 324. stavkom 1. ZOO-a, te odredbama o stjecanju bez pravne osnove, korisnik kredita ima pravo na povrat iznosa plaćenog temeljem nevaljano ugovorene obveze. Visina iznosa naplaćene naknade nije sporna, kao ni dan njezine naplate, a iz isprave koju je tuženik dostavio u spis proizlazi da je naknada naplaćena dana 3. studenog 2006. u iznosu od 216 CHF, što u protuvrijednosti odgovara iznosu od 146,08 EUR.

26. Predmetna tražbina, kao i svaka druga tražbina osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom, koje su osobne naravi ili se po svojoj prirodi protive prijenosu na treće osobe, može biti predmet ustupa sukladno članku 80. stavku 1. ZOO-a. U skladu s člankom 84. stavkom 1. ZOO-a, primatelj tražbine (cesionar) stječe prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do trenutka ustupa.

27. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) sadrži podatke o ustupitelju i primatelju, dužniku te pravnom temelju ustupljene tražbine, pri čemu je u ovom postupku iznos tražbine koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva konkretiziran ispravama iz spisa. Stoga sud nalazi da je tražbina podobna za ustup te da tužitelj ima aktivnu legitimaciju zahtijevati isplatu utuženog iznosa.

28. U odnosu na prigovor tuženika o ugovorenoj zabrani cesije, sud prihvaća da se tužbeni zahtjev u ovom postupku temelji na tražbini izvanugovorne naravi (povrat stečenog bez osnove kao posljedica ništetnosti ugovorne odredbe), pa eventualna ugovorna ograničenja prijenosa prava i obveza iz ugovora ne mogu isključiti prijenos tražbine koja nastaje tek kao posljedica primjene ništetne odredbe. Neovisno o tome, ugovorne odredbe koje bi nerazmjerno ograničavale potrošača u raspolaganju njegovim pravima, pri istodobnom zadržavanju istovjetnih ili širih prava na strani banke, sud bi u svakom slučaju ocijenio kroz standarde ZZP/03.

29. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove, prema općem pravilu, zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od pet godina (članci 215. i 225. ZOO-a), koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao.

30. Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a koje prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovora ili njegove odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost utvrđena ili na drugi način ustanovljena.

31. Budući da sporna odredba članka 5. Ugovora o kreditu do donošenja ove presude nije bila utvrđena ništetnom pravomoćnom sudskom odlukom, prigovor zastare nije osnovan.

32. Budući da je utvrđeno da je tuženik (odnosno njegov pravni prednik) naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva na temelju ništetne ugovorne odredbe, tuženik je dužan vratiti stečeno bez pravne osnove. Kako je riječ o novčanoj obvezi povrata stečenog bez osnove, tužitelju pripadaju i zatezne kamate na utuženi iznos od dana kada je naknada naplaćena, odnosno od 3. studenog 2006., pa do isplate, sukladno mjerodavnim propisima o zateznoj kamati važećima u pojedinim razdobljima.

33. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u parnici u pogledu glavne stvari, pripada mu naknada troškova parničnog postupka, dok je tuženik svoje troškove dužan sam snositi (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

34. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 146,08 EUR, tužitelju pripada naknada troškova za tužbu u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7/1 i Tbr. 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (˝Narodne novine˝, broj: 138/23, dalje u tekstu: OT), za očitovanje na odgovor na tužbu u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 54 OT-a), za ročište od 23. listopada 2025. i 27. siječnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR, za svako (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 OT-a), pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 9/3 i Tbr. 54 OT-a), za sudsku pristojbu za tužbu u plaćenom iznosu od 26,55 EUR (Tbr. 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi - ˝Narodne novine˝, broj: 37/2023., dalje u tekstu: Uredba) i za sudsku pristojbu za presudu u iznosu od 13,27 EUR (Tbr. 2/1 Uredbe), dakle, ukupno mu pripada 264,82 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a). Djelomično je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka po pojedinim radnjama, budući da je vrijednost boda koju je naveo određena u nesrazmjeru s vrijednošću predmeta spora, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev za naknadu troškova na ime sudskih pristojbi.

35. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i primjenu mjerodavnog prava, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 6. veljače 2026.

SUDAC

Jasna Golubić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od petnaest dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Odvj. Domagoj Tomić, Zagreb, Ulica Franje Župana 18

- Odvj. Miroslav Plašćar u OD Žurić i Partneri d.o.o. Zagreb, Savska cesta 32