Republika Hrvatska

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-533/2023.-46.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UL iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Škalić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šavorić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon dana 22. siječnja 2026. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika stranaka odvjetnika Hrvoja Škalića i odvjetnika Marka Pavlinića, na ročištu za objavu i uručenje presude 5. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 14.459,23 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatom iznosa od 20.469,96 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja u ovom predmetu.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 600,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine koje teku od donošenja presude 5. veljače 2026. pa do isplate, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je u tužbi navela da je s prednikom tuženika zaključila ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 168.000,00 CHF, dok je naknadno zaključio i aneks ugovoru o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

1.1. Poziva se na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope, ali je preinačena u odnosu na valutnu klauzulu, kao i na presudu poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., u dijelu, u kojem je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Poziva se na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. prema kojem su navedene presude obvezujuće i u predmetnom postupku za ovaj sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika i ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pri povratu kredita.

1.3. Poziva se i na čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima. Bitni sastojci ugovora su iznos kredita i ugovorena kamata. U ovom slučaju je jednostrano određena upravo visina kamate odnosno sama cijena kredita, što je bitan sastojak ugovora. Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Ugovor o kreditu zaključen je na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, a promjenjivost kamatne stope isključivo je određivao tuženik. Tuženik nije na transparentan način objasnio razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, na način da bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

1.4. Ugovaranje vezanja iznosa kredita u CHF nije valjana te se smatra kao da nikada nije ni ugovorena. Kredit je isplaćen u valuti kuni te je od samog potpisivanja bio ugovor u kojem je ugovorena valuta kuna. Valutna klauzula je zaštitna klauzula. Njena funkcija je čuvanje obje stranke od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja odnosno devalvacije i hiperinflacije. Tuženik je ništetnim i pogrešnim ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio tužiteljici iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih.

1.5. Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzimao u obzir sve uplaćene iznose (dakle iznose koji su posljedica povećanja kamatne stope) te je takve iznose uspoređivao sa simuliranim EUR otplatnim planom i izračunavao preplatu odnosno dugovanje korisniku kredita.

1.6. Tužiteljica smatra da je tuženik temeljem čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužiteljici sve iznose koje je preplatila na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

1.7. Obzirom da joj tuženik nije dostavio potrebne podatke i dokumentaciju vezanu uz predmetni kreditni odnos prije podnošenja tužbe, postavila je u tužbi manifestacijski zahtjev.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno naveo da smatra da je tužba neuredna te da manifestacijski zahtjev za pribavom dokumentacije nije osnovan jer ničim nije navela razlog zašto sama tužiteljica ne raspolaže s navedenom dokumentacijom. Osporio je tužbeni zahtjev. Istaknuo je prigovor zastare utuženog iznosa jer smatra da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Čak i u slučaju da sud prihvati stajalište da je zastara bila prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, nastupila je u svakom slučaju zastara tražbine za iznos koji se odnosi na isplatu s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je 13. lipnja 2019. protekao i petogodišnji zastarni rok za podnošenje ove tužbe u dijelu u kojem tužitelj traži povrat navodno preplaćenih kamata.

3. Tuženik smatra da se tužiteljica u ovoj parnici ne može pozivati na utvrđenja iz presude iz kolektivnog spora "Potrošač" ni zbog razloga iz čl. 502. c Zakona o parničnom postupku te čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. i 2014. godine. Iste se odnose samo na naknadu štete, a ne u sporovima radi isplate po osnovi stečenog bez osnove. Osim toga, u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao čl. 138. a o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke.

3.2. Smatra da je tužiteljica prije podnošenja tužbe pristala na konverziju kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR te nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Poziva se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 13. i 20. prosinca 2022. iz kojeg proizlazi da potrošač koji je zaključio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19. c st. 1. toč. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kreditu u skladu s istom odredbom.

3.3. Nadalje ističe da je zaključenjem aneksa ugovora došlo do promjene valute kredita i do promjene kamatne stope čime je otpala i osnova tražbine navodne preplate CHF kredita na koju se tužiteljica poziva. Potrošači su mogli odbiti prijedlog banke za konverzijom kredita, dok je banka bila obvezana ponuditi svim potrošačima konverziju kredita. Konverzija djeluje ex tunc te je kreditni odnos u cijelosti izmijenjen. Intencija zakonskih izmjena bila je upravo omogućiti potrošačima da mimo suda riješe svoj odnos s bankama uz izbjegavanje troškova. Ovakva shvaćanja tuženika podudaraju se s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovnog broja Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. Takav sporazum o konverziji je valjan i ima pravne učinke i u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

3.4. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva te nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi po čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača. Institut valutne klauzule uveden je u Republici Hrvatskoj još 1994. te je u svakodnevnoj i općeprihvaćenoj primjeni. Tužiteljica je bila slobodna uzeti kredit u bilo kojoj banci, tužiteljica je izdala banci instrumente osiguranja te je za očekivati da je pri zaključenju ugovora uložila viši stupanj pažnje od uobičajenog. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja ugovora poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače i tužiteljicu o rizicima zaključenja ovakvog ugovora. Tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti CHF te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Zaposlenik tuženik je sudjelovao u obradi kredita i priopćio tužiteljici moguće rizike ugovaranja kredita s valutnom klauzulom CHF. To su činili i guverneri Hrvatske narodne banke zbog činjenice što Hrvatska narodna banka ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da ta valuta za razliku od EUR valute, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike. Nije razumno očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja CHF za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

3.5. Tuženik smatra da ni Hrvatska narodna banka kao ni bilo tko drugi nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF te u trenutku zaključenja ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža na štetu potrošača. Drastičan porast tečaja CHF nakon zaključenja ugovora o kreditu ne može utjecati na poštenje odredbe o valutnoj klauzuli. Osporio je da bi tuženik bio nepošten jer kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima na tržištu, riziku posla i troškovima poslovanja te je djelatnost tuženika pod kontrolom regulatora. Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, sukladno praksi Suda Europske unije, koji je jedini ovlašten dati tumačenja normi europskog prava. To nužno podrazumijeva da se test poštenja sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi dio je procjena uzroka je li određena ugovorna norma prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a drugi dio od procjene je li to suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica je iskonstruirala tužbeni zahtjev bez provođenja bilo kojeg testa na ugovorni odnos između stranaka.

3.6. Predložio je odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

3.7. Podneskom od 22. siječnja 2026. tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka na način pobliže označen u izreci. Tuženik se usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dopis na str. 11. spisa, u otplatni plan na str. 12-17 spisa, u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju na str. na str. 18-24 spisa, u izvadak iz zemljišne knjige i izvadak iz sudskog registra na str. 26-33 spisa, u priloge uz odgovor na tužbu na str. 72-104 i 107, 124-168 spisa, u pregled prometa za klijenta na str. 195-215 spisa, u aneks ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju na str. 216.-219 spisa, u ostalu dokumentaciju na str. 220-251 spisa i 255-257 spisa, proveo financijsko vještačenje po Ručević vještačenjima d.o.o., saslušao tužiteljicu zamolbenim putem pred Općinskim sudom u Splitu i saslušao financijskog vještaka na glavnoj raspravi.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

5.1. U odnosu na djelomično povlačenje tužbe, preinaka tužbe u smislu čl. 191. ZPP-a predstavlja radikalniju dispoziciju tužitelja. Za preinaku tužbe ne traži se pristanak tuženika u smislu čl. 190. st. 3. i 4. i čl. 191. st. 3. ZPP-a u situaciji kad tužitelj smanjuje tužbeni zahtjev ili kad iz iste činjenične osnove zahtijeva drugi predmet ili novčanu svotu (čl. 191. st. 2. ZPP-a). Kako se smanjenje tužbenog zahtjeva u smislu čl. 191. st. 3. ZPP- a ne smatra preinakom tužbe kojem bi se tuženik mogao protiviti, onda je nelogično djelomično povlačenje tužbe (uslijed smanjenja tužbenog zahtjeva) uvjetovati pristankom tuženika. To iz razloga što se radi o smanjenju tužbenog zahtjeva nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka, a tužbeni zahtjev se i dalje temelji na istim činjeničnim i pravnim okolnostima. Zbog toga u ovakvom slučaju uvjetovanje djelomičnog povlačenja tužbe pristankom tuženika predstavlja pretjerani formalizam kojim se ne ostvaruje svrha vođenja parničnog postupka.

5.2. Sud nije ocijenio potrebnim ni svrsishodnim dokaz saslušanjem javnog bilježnika, budući da javni bilježnik nije sudjelovao u pregovorima oko zaključenja ugovora, a pismeni trag o solemnizaciji ugovora postoji u spisu. Izjava zaposlenice ULI jest općenite naravi i ne odnosi se na konkretan slučaj jer imenovana osoba nije sudjelovala u procesu pregovaranja i zaključenja ugovora.

6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu.

6.1. Sporno je bilo jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF bile ništetne ili ne, mogu li se na predmetni slučaj primijeniti odluke iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine, sporna je bila visina tužiteljičine tražbine i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata. Sporno je bilo postoji li tuženikova tražbina prema tužitelju s osnove tzv. negativnih tečajnih razlika.

6.2. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su 22. siječnja 2016. zaključile dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015, u daljnjem tekstu: ZIDZPK). Sukladno izračunu konverzije stanja glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 89.213,01 EUR. Na dan 30. rujna 2015. utvrđen je manjak u iznosu od 41.689,31 kn.

7. U odnosu na sadržaj ugovora, prednik tuženika kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita zaključili su dana 10. svibnja 2007. ugovor o kreditu broj 216-168/2007. Tužiteljici je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 168.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan korištenja kredita, u svrhu kupovine stana i zatvaranja kredita broj 500/23. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate 30 godina te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tadašnje banke koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,20% godišnje. Korisnik kredita se obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristao je da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

8. Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Ista je presuda djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt- 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF.

12. Prigovor zastare je djelomično osnovan i to u odnosu na tražbinu po osnovi isplate temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope, dok u odnosu na tražbinu po osnovi isplate temeljem ništetne odredbe o otplati kredita u valutnoj klauzuli u CHF prema tečaju na dan pojedine isplate anuiteta nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu zastara je počela teći ispočetka od dana 13. lipnja 2014., dok je u odnosu na valutnu klauzulu zastara počela teći ispočetka od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

12. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te od tada pa do podnošenja tužbe 13. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje tužbe po toj osnovi. No, protekao je zastarni rok za tražbinu po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope te je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan (7.278,07 EUR i 4.275,34 EUR zatezne kamate u apsolutnom iznosu, ukupno 11.553,41 EUR).

12.1. Zastara za dio tražbine koja se odnosi na povećani dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli također nije nastupila jer se radi o usklađenju tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka, što znači o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te se ne radi o novom zahtjevu, što potvrđuje i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. prema kojem u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

12.2. Ni naknadno postavljeni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu apsolutnog iznosa kamate na preplaćeni iznos anuiteta po osnovi ništetnosti valutne klauzule do dana konverzije, nije u zastari jer kamate prate glavnicu jer po čl. 223. ZOO-a kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Kako u tom dijelu glavnica nije zastarjela, to nije obuhvaćen zastarom ni dio koji se odnosi na zatezne kamate u apsolutnom iznosu.

13. Sud je prvenstveno odlučivao o tome je li tužiteljica predmetni ugovor o kreditu potpisala u svojstvu potrošača ili ne.

13.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., U,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

13.1. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je iskazala da je zgrada u kojoj je kupila stan u [adresa] financirana od strane tuženika, a investitor je bio Vertigo d.o.o. Otišla je u banku i rekla im da joj treba kredit u CHF jer joj je i službenik u banci rekao da za taj objekt ide kredit u CHF. Kredit je dobila relativno brzo. Nije upozorena da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na euro, a ne i u odnosu na CHF. Nije joj objašnjen valutni rizik zaključenja ugovora o kreditu u CHF, već joj je samo rečeno da ulazi u grupu kredita za mlade. Potpisala je kredit, ali nije baš bila informirana. Upućena je u Addiko bank, s obzirom da je ta banka financirala objekt u kojem je kupila stan. Sjeća se da je čak i dio leasinga bio na tom stanu. Nije pročitala ugovor o kreditu niti joj ga je banka objasnila. Samo je rečeno da je zahtjev za kredit odobren. Nije joj bio jasan pojam valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Nije joj bio ponuđen ugovor u drugoj valuti. Ne sjeća se aneksa ugovora o kreditu, zna da je kredit prijevremeno zatvorila kad joj je ponuđena konverzija. Ne sjeća se što je bilo s novcima koji su u konverziji utvrđeni kao iznos preplata. U to vrijeme je bila trgovac, a na toj nekretnini nije obavljala profesionalnu djelatnost ili iznajmljivala istu u turističke svrhe. Odgojila je 4 djece u tom stanu te se i razboljela i imala 10 operacija.

13.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem zaposlenika tuženika.

13.3. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. Kako iz citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i iz iskaza tužiteljice proizlazi da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno Zakonu o zaštiti potrošača. Tužiteljica je zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti su joj temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Tužiteljici kao potrošaču nije mogao biti poznat rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a, a tuženik je svakako znao i morao znati da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, kao što je štitila tečaj kune u odnosu na euro, a što je i uzrok tome da se kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu nije moglo kontrolirati. Nekontrolirani rast tečaja doveo je do toga da su mjesečni anuiteti tijekom otplate kredita s početnih iznosa znatno rasli, čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača. Prema tome, tuženik nije potpuno informirao tužiteljicu kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF te je povrijedio njezina prava i interese kao potrošača.

15. Sukladno čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. S obzirom na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, odredba 502. c ZPP obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u tužbi iz članka 502. a ZPP-a.

16.1. Po čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

16.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

16.4. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16.5. Tužiteljičin zahtjev za isplatu u dijelu u kojem je isti osnovan predstavlja restitucijski zahtjev kao posljedicu utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

17. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o.

17.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 200.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 11.983,14 CHF odnosno 7.017,04 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu "m" Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF, odnosno u stupcu "p" Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), samo pozitivni iznosi. Zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po ovoj osnovi, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. iznose 4.250,81 EUR (konvertirani iznos).

17.2. Nadalje, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 200.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 14.766,58 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu "m" Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF, odnosno u stupcu "p" Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), samo pozitivni iznosi. Zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po ovoj osnovi, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. iznose 39.373,58 kn odnosno 5.225,77 (konvertirani iznos).

17.3. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostala dospjela tražbina s danom 30. rujna 2015. iznosi 25.727,08 EUR (21.783,62 EUR glavnice i 3.943,46 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata). Razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 8.413,03 EUR (primjenom fiksnog konverzijskog tečaja) koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije. Preplata po konverziji iznosi 5.533,12 EUR.

17.4. Na primjedbe stranaka, vještak je sudu dostavio dopunsko financijsko očitovanje na podneske stranaka. Izračune je sačinio polazeći od toga da je odredba o promjenjivosti kamatne stope ništetna pa se inicijalno ugovorena kamatna stopa primjenjuje za cijelo razdoblje obračuna. Izradio je dopunu nalaza i mišljenja u varijanti da sud utvrdi da se počevši od 1. siječnja 2014. umjesto inicijalno ugovorene kamatne stope u usporednom otplatnom planu treba primijeniti kamatna stopa od 3,23% godišnje, kako slijedi:

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 200.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 12.428,76 CHF odnosno 7.278,07 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu "m" Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF, odnosno u stupcu "p" Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), samo pozitivni iznosi. Zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po ovoj osnovi, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. iznose 4.275,34 EUR (konvertirani iznos).

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 200.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 14.766,58 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu "m" Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF, odnosno u stupcu "p" Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), samo pozitivni iznosi. Zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po ovoj osnovi, obračunate za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do 30. rujna 2015. iznose 5.225,77 EUR (konvertirani iznos).

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostala dospjela tražbina s danom 30. rujna 2015. iznosi 26.012,64 EUR (22.044,65 EUR glavnice i 3.967,99 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata). Razlika između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 8.916,55 EUR (primjenom fiksnog konverzijskog tečaja) koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavnice kod konverzije.

17.5. U daljnjem očitovanju na primjedbe, financijski je vještak pojasnio da je pri izračunu primjenjivao istu metodologiju kao u vještačenjima u predmetima identične pravne osnove, na način da se razlike za pojedine anuitete iskazuju prema datumima konačnog podmirenja obveze (svakog pojedinog anuiteta), što je prema mišljenju vještaka ispravna metodologija.

17.6. Saslušan u svrhu dokazivanja, ŠL, kao predstavnik trgovačkog društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba, ostao je u cijelosti kod nalaza i mišljenja i svih očitovanja.

17.7. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a, a argumentirano su otklonjeni svi prigovori na nalaz i mišljenje vještaka te je izrađeno više varijanti nalaza i mišljenja, od kojih je uzeta u obzir varijanta po kojoj se od 1. siječnja 2014. primjenjuje zakonom propisana kamatna stopa od 3,23% godišnje, u skladu sa zadatkom vještačenja.

17.8. U odnosu na isticanje tuženikove tražbine prema tužitelju s osnova tzv. negativnih tečajnih razlika, valja reći da prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužiteljici nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužiteljica bilo što primila ili stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen.

17.9. U smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF-a bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita imovina tuženika nije prešla u imovinu tužiteljice, niti je ona išta stekla zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u.

17.10. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja.

18. Kako tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove niti postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja za manje plaćene anuitete zbog tečajne razlike sa zakonskim zateznim kamatama.

19. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno da postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

19.1. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužiteljica nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećena iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužitelj u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužiteljice kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

19.2. Tužiteljici po stavu ovog suda ne pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije (iznos od 8.916,55 EUR). Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. proizlazi sljedeće: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Tužiteljica nije dokazala da bi takav dodatak bio ništetan niti da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužiteljica na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazao da su odredbe tog dodatka ništetne niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužiteljica mogla odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne.

20. Budući da se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, to je tuženik ovaj iznos tužiteljici bio dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnim.

21. Zato je sud dosudio tužiteljici iznos od 14.459,23 EUR koji se odnosi na preplatu po osnovi ništetnih odredbi o tečaju u iznosu od 14.766,58 EUR i iznos zakonskih zateznih kamata na svaku pojedinačnu preplatu po osnovi ništetne valutne klauzule do dana konverzije u iznosu od 5.225,77 EUR umanjeno za iznos preplate priznate konverzijom od 5.533,12 EUR. Pritom je po čl. 171. i 172. ZOO-a redoslijed uračunavanja preplate nalagao da se prvo preplata uračuna u iznos kamate, a tek potom u iznos glavnice.

21.1. Odbijen je zato ukupni iznos od 20.469,96 EUR (11.553,41 EUR i 8.916,55 EUR).

21.2. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4. ZPP-a. Iako je tužiteljica kvantitativno uspjela u parnici s manje od 50% sud je uzeo u obzir činjenicu da je tužiteljica u ovom postupku zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu pri čemu domaća sudska praksa o pravima potrošača u slučaju izvršene konverzije i dalje nije ustaljena, usprkos činjenici što je tužbeni zahtjev tužiteljice u većem dijelu odbijen kao neosnovan, po ocjeni ovog suda primjereno je bilo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka na temelju čl. 154. st. 4. ZPP-a. Po ocjeni ovog suda tužiteljica u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh obzirom da se praksa drugostupanjskih sudova razlikuje zbog čega nije mogla biti svjesna da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh (slično pravno shvaćanje zauzeo je i Europski sud za ljudska prava primjerice u predmetu Š i Bešlić, zahtjev broj 72152/2013). Ističe se pritom da je sud uzeo u obzir i čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima prema kojem načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredbi, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Zato je sud odlučio da u ovom predmetu svaka stranka snosi svoje troškove.

23. No, tužiteljici pripada trošak vještačenja u iznosu od 600,00 EUR u cijelosti, bez obzira na uspjeh u parnici jer je isti trošak bio neophodan i nije ovisan o uspjehu u parnici.

24. O troškovima svrsishodne delegacije predmeta ovome sudu donijet će se posebna odluka.

25. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima, koje teku od dana presuđenja pa do isplate.

26. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 5. veljače 2026.

S u d a c

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Hrvoje Škalić, Zagreb, uz rješenje o troškovima delegacije

2. Odvj. Branko Bulat, Zagreb

3. eOglasna ploča suda