REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-113/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dolores Peuško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Zoran Vukić, odvjetnik iz OD Vukić i partneri d.o.o. iz Rijeke, protiv tuženika ĐN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Dunja Kreso, odvjetnica iz Krka, radi uznemiravanja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku, poslovni broj P-194/2022-43 od 10. prosinca 2025., na sjednici vijeća 5. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalne službe u Krku, poslovni broj P- 194/2022-43 od 10. prosinca 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je: „I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "I. Nalaže se tuženiku da prestane uznemiravati tužitelja u pravu vlasništva na nekretnini koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Crikvenici, Zemljišnoknjižni odjel Krk, označena kao k. č. br. [katastarska čestica], u naravi maslinik, površine 716 m2, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] tako da uspostavi prijašnje stanje nekretnine na način da ukloni betonski zid koji je sagradio na jugoistočnom dijelu nekretnine u vlasništvu tužitelja, a koji je zid na skici izmjere izrađenoj po vještaku geodetske struke Nenadu Vidmaru, koja skica čini sastavni dio ove presude, označen slovnom oznakom I-J-K te je u legendi priloga br. 2. skice lica mjesta označen kao ,,potporni zid'', te da vrati kamene stijene na istočni dio nekretnine u vlasništvu tužitelja koji je dio na skici izmjere izrađenoj po vještaku geodetske struke, koja skica čini sastavni dio ove presude, označen slovnom oznakom K-L-M-N-A te je u legendi priloga br. 2. skice lica mjesta označen kao ,,međa po tužitelju'', kao i da mu se ubuduće zabrani svako takvo ili slično uznemiravanje vlasničkih prava tužitelja na ovoj nekretnini, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 29 Zakona o obveznim odnosima koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II. Tužitelj ZN, OIB: [osobni identifikacijski broj], dužan je tuženiku VN, OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.937,50 eura ( slovima: tisućudevetstotridesetsedam eura i pedesetcenti), u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenu i dopuštenu žalbu protiv presude podnio je tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku - („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da sud prilikom donošenja presude nije cijenio navode tužitelja, da je tuženik uznemiravao tužitelja na način da je na nekretninu u njegovu vlasništvu odlagao materijal od kojeg je gromača bila napravljena, ukazuje na odredbu čl. 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, da je sud utvrdio da je postojao čin uznemiravanja od strane tuženika jer je isti gromaču očistio na način da je materijal od kojeg je ista bila napravljena odložio na dio čestice u vlasništvu tužitelja te sagradio zid na dijelu čestice koja je u vlasništvu tužitelja; da tuženik ne osporava da je vršio iskope gromače i materijal odlagao na nekretninu u vlasništvu tužitelja. Ukazuje na sudsku praksu, da sud zaključak da je granica između parcela išla otprilike po sredini gromače ne temelji na nalazu vještaka već iskazima svjedoka; da gromača ne predstavlja granicu i ne nalazi se gdje su opisali svjedoci i tuženik, da to proizlazi iz materijalne dokumentacije i nalaza vještaka; da tuženik navodi da je među dogovorio još 2008. s prednikom tužitelja, da to ukazuje i na nevjerodostojnost iskaza svjedoka. Ukazuje da je evidentno da je tuženik svojim postupanjem uznemiravao tužitelja te ukazuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima se, u bitnom, navodi kada postoji pretjerani formalizam u odlučivanju/suđenju, da sud nije niti bio pozvan zaključivati da je tužitelj izgubio posjed na nekom dijelu nekretnine, da je mogao kao prethodno pitanje za odluku raspraviti o kondemnatornom zahtjevu. Predlaže preinačiti pobijanu odluku, podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik ističe da je žalba neosnovana, da je sud pravilno primijenio odredbu čl. 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, da uznemiravanje znači trajno protuzakonito ponašanje, da se od radnje odlaganja na njegovu nekretninu materijala od kojeg je gromača napravljana tužitelj mogao štiti tužbom na činidbu, da je presuda donesena bez pretjeranog formalizmu i da tužitelj smatra relevantnom liniju međe na katastarskom planu, a ne položaj gromače i nekadašnjeg hrasta koji su svjedocima i tuženiku bili orijentacija. Ističe da tužitelj nije bio u posjedu predmeta spora. Potražuje trošak za sastav odgovora na žalbu i pristojbe na isti.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, upisanog kao vlasnik kč. [katastarska čestica] u naravi maslinik površine 716 m2 zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], usmjeren na prestanak uznemiravanja od strane tuženika na način da je tuženik sagradio betonski zid na jugoistočnom dijelu nekretnine u vlasništvu tužitelja, a koji je na skici vještaka Nenada Vidmara označen slovima I-J-L te time što premjestio kamene stijene, pa da ih vrati na istočni dio nekretnine tužitelja, a koji je na skici vještaka označen slovima K-L-M-N-A te da mu se zabrani svako takvo ili slično uznemiravanje vlasničkih prava tužitelja.

6. Nije sporno u postupku da je tužitelj vlasnik kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao niti da je tuženik suvlasnik nekretnine koja graniči s nekretninom tužitelja i to kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]; nije sporno niti da je tuženik sagradio predmetni zid prema nekretninama kč. [katastarska čestica] i kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na skici vještaka označen slovima I-J-K, niti da je tuženik uklanjao kamene stijene; da je svoju nekretninu tuženik kupio 2021., da se iskop i razbijanje kamenih stijena te gradnja zida dogodilo prije nego je isti postao vlasnik, da je na nekretnini tuženika baraka.

7. Sporno je, je li navedeno postupanje tuženika (izgradnja zida, iskop kamenih stijena) predstavlja bespravno uznemiravanje vlasništva tužitelja.

8. Odlučujući o osnovanosti toga zahtjeva, prvostupanjski sud je nakon provedenog postupka pobijanom presudom kao neosnovan odbio zahtjev tužitelja, zaključujući da je između nekretnina stranaka postojala gromača duplica (šira naslaga kamenja); da je međa išla bi po sredini te gromače duplice; da je žičana ograda koju su postavili prednici tužitelja po toj gromači bila je postavljena otprilike na taj način, dakle po sredini; da je tuženik zid napravio prije šest ili sedam godina; da je baraka na nekretnini tuženika legalizirana prema rješenju od 18. siječnja 2018., da se na snimku za potrebe toga postupka vidi da se baraka ne nalazi do međe s kč. [katastarska čestica] već je udaljena od međe odnosno gromače duplice; da to potvrđuju svi saslušani svjedoci i tuženik; da važeći katastarski plan ne odgovara stanju na terenu; da su tuženik njegovi prednici parcelu uvijek koristili do granice po gromači duplici; da je postojalo i stablo hrasta na tuženikovoj parceli prema iskazima svih svjedoka; da su 2008. prednici tužitelja - vlasnici koji su tu nekretninu prodali Themi d.o.o., kao i tuženik i njegova majka, bili na terenu te je nakon toga po gromači duplici postavljena žičana ograda; da je tuženik održavao svoj dio te napravio baraku udaljena cca 1,5 metara od žičane ograde; da je 2021. počeo rovokopačem micati gromaču, da mu je geodeta rekao da se gromača duplica i katastarski plan ne slažu, pa je zastao s radovima; a iz čega zaključuje da glede dijela zahtjeva koji se odnosi na betonski zid prema k. č. [katastarska čestica] nisu ispunjene pretpostavke za sudsku zaštitu iz članka 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 129/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 143/2012, 152/2014, 81/2015, 94/2017; dalje: ZVDSP) već tužitelj može eventualno zaštitu svojeg prava ostvarivati vlasničkom tužbom iz čl. 161. i 162. ZVDSP jer je tužitelju tuženik tim zidom oduzeo posjed dijela k. č. [katastarska čestica] ukoliko se uzmu u obzir granice parcela prema važećem katastarskom planu; odnosno ako se uzme u obzir gromača duplica koja je uvijek predstavljala među između stranaka, što prvostupanjski sud i prihvaća utvrđenim, onda taj zid nije na tužiteljevoj već na tuženikovoj parceli. Stoga u odnosu na taj dio nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 167. st. 1. i 2. ZVDSP.

8.1. U dijelu zahtjeva za vraćanje kamenih stijena na istočni dio nekretnine u vlasništvu tužitelja (dakle bliže baraci tuženika), sud prvog stupnja utvrđuje da je i taj zahtjev neosnovan jer da se radi o jednokratno počinjenoj radnji s kojom je tuženik zastao nakon što je saznao za neusklađenost katastarskog plana sa stanjem u naravi; da se osim toga radi o radnji poduzetoj prije nego što je tužitelj postao vlasnik kč [katastarska čestica]., da uznemiravanje ne postoji u vrijeme podnošenja tužbe, da je osim toga tuženik bio u uvjerenju da to što čini nije bespravno jer je njegova parcela oduvijek sezala do sredine gromače duplice; a slijedom čega zaključuje da tužitelj nije niti u tom segmentu dokazao ispunjenje pretpostavki iz čl. 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u vezi s odredbom čl. 221.a ZPP.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odluci o troškovima postupka, čl. 365. t. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

9.1. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Presudi ne nedostaje obrazloženje u svezi s bitnim činjenicama, to i neovisno što sud prvog stupnja nije izričito naveo da npr. da tužitelj nije niti u posjedu spornoga dijela jer se takvo utvrđenje jasno izvodi iz ukupnosti obrazloženja odluke prvostupanjskog suda o čemu nastavno.

10. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 8. ZPP. Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Upravo je tako postupio sud prvog stupnja te je proveo dokaze koje je ocijenio bitnim za donošenje odluke, analizirao je istaknute prigovore i utvrdio sve činjenice odlučne za ovaj spor koje se odnose na postojanje uznemiravanja vlasništva tužitelja. Pritom je neposredno cijenio sve izvedene dokaze, a pravilnost tako izvršene ocjene žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

11. Nema niti povrede prava tužitelja na obrazloženu sudsku odluku, nema niti pretjeranog formalizma, već je odluka rezultat razumnog razmatranja izloženih i utvrđenih činjenica kroz relevantne propise.

12. Odredbom čl. 167. st. 1. i 2. ZVDSP propisano je da ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane. Stavkom 2. propisano je da, da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo iz stavka 1. ovoga članka, vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari; ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže.

13. Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda ovaj sud u cijelosti prihvaća.

14. Kako slijedi iz odluke prvostupanjskog suda tužitelj nije dokazao ispunjenje svih potrebnih pretpostavki nužnih za udovoljavanje pravnoj zaštiti koju traži. Tako nije dokazao da je vlasnik spornoga dijela nekretnine na kojoj je sagrađen zid, niti onog sa kojeg su iskapane kamene stijene (gromače duplice) jer iz ukupnosti obrazloženja odluke jasno slijedi da neovisno što postoji odstupanje katastarskog stanja od onog na terenu, glede predmetnog spornoga dijela na skici vještaka označeno slovima A- B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-L-M-N-A radi se o dijelu nekretnine u kojem je gromača duplica oduvijek predstavljala među između nekretnina, sada tužitelja i tuženika, pa je tako 2008. po istoj i postavljenja žičana ograda od tadašnjih vlasnika nekretnine tužitelja, te je zid gradio tuženik na svojoj nekretnini, kako iskazuju i svjedoci NN (ranije vlasnica nekretnine tužitelja), HN, susjed koji je tražio tuženika da ukloni hrast koji je bio na tom dijelu jer je smetao njegovim maslinama.

14.1. Dakle, valjano je i obrazloženje suda prvog stupnja da i pod pretpostavkom da bi se radilo o nekretnini tužitelja, a kada bi se „gledalo“ prema granicama važećeg katastarskog plana, tada se radi o oduzimanju dijela nekretnine tužitelja, pa i u tom slučaju tužitelj neosnovano zahtjeva zaštitu od uznemiravanja. Dakle, iz takvog je obrazloženja jasno da tužitelj posjed toga dijela nekretnine nije imao.

15. Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja primijenio pravilo o teretu dokaza u svezi s odredbom čl. 167. ZVDSP jer je na tužitelju teret dokaza da je vlasnik spornoga dijela na kojem je izgrađen zid, ali i iskopane stijene.

16. U odnosu na kamene stijene i vraćanje istih na istočni dio nekretnine u vlasništvu tužitelja, pravilno je sud prvog stupnja cijenio da uznemiravanje mora trajati u vremenu ili se ponavljati, svakako postojati u vrijeme podnošenja tužbe, a tuženik je iste micao 2021., dok je tužba podnesena 23. veljače 2022., ali i da mora biti bespravno, a da tu svijest tuženik nije imao cijeneći da je njegova nekretnine oduvijek sezala do sredine gromače duplice.

16.1. O tome je prvostupanjski sud pravilno izveo zaključak ocjenom iskaza svjedoka i stranaka, a činjenica da postoji odstupanje između katastarskog plana i stanja na terenu što je utvrđeno i nalazom vještaka, kraj izvedenih dokaza iz kojih u ukupnosti slijedi da je tuženik oduvijek imao u posjedu nekretninu do sredine gromače duplice (i izgrađenoga zida prema kč. [katastarska čestica]) nije okolnost koja vodi zaključku da vlasništvo nekretnine tužitelja seže do katastarske granice.

17. Dakle, odredba čl. 167. ZVDSP pretpostavlja da se radi o vlasniku posjedniku, a što u konkretnom slučaju niti glede dijela nekretnine gdje su se nalazile stijene gromače duplice, niti glede izgrađenog zida tužitelj nije dokazao, već upravo suprotno slijedi da je međa nekretnina išla sredinom gromače duplice kako iskazuju svjedoci NN, HN, pa i ON, a koji su svjedoci NN i HN prijašnji vlasnici kč. [katastarska čestica]., ali i iz iskaza svjedoka BN te iskaza tuženika koji takvo stanje pamti još iz djetinjstva budući je nekretnina bila u posjedu njegove obitelji. Stoga, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije dokazao ispunjenje pretpostavki iz čl. 167. ZVDSP u vezi sa čl. 221.a ZPP, dakle vlasništvo (ali i posjed) predmetnoga dijela nekretnine i da ga tuženik navedenim radnjama uznemirava u istom.

18. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

19. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka nije osnovan jer sastav odgovora nije bio potreban za vođenje postupka; čl. 166. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 155. st. 1. ZPP.

U Puli-Pola 5. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško